U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica prošloga petka održana je premijera predstave „Što je muškarac bez brkova“ prema romanu Ante Tomića, u režiji Ivana Lea Leme. Taj hit-roman čim je tiskan, krajem 2000. godine, postao je veliki hit. U HNK u Zagrebu već je 2002. godine praizveden, a 2005. dobio je i svoju filmsku verziju. Sada, gotovo četvrt stoljeća kasnije, Lemo vraća fokus na Smiljevo, mjesto u Dalmatinskoj zagori.

Ivan Leo Lemo posljednjih se nekoliko sezona gotovo pa specijalizirao, i kao autor teksta i kao redatelj, za komedije na vlaškom dijalektu, koje se uspješno igraju diljem Hrvatske, a odlučio je zaokružiti taj svoj autorski niz dramatizacijom romana Ante Tomića. U BNP-u režira prvi put, o čemu je rekao:

„Tomić je napisao divnu priču s plejadom pitoresknih likova koji u nevremenima poratne tranzicije sa svim popratnim društveno-političkim fenomenima i simptomima, pokušavaju pronaći svoj egzistencijalni i emotivni put. Glumci su uživali u peripetijama smještenim u patrijarhalno brutalno i bučno Smiljevo. Meni su najvažnija bila dva ženska lika; igrom slučaja, mlada udovica Tatjana kojoj bogatstvo dobiveno od osiguranja muža poginulog na ‘švapskoj’ baušteli omogućava slobodu, njezin emancipacijski korak naprijed iz priproste sredine baš je almodovarovski, ona jednostavno u svom crvenom BMW-u zapraši te zadrte zvijeri i ostavlja ih u daljini divljine s njihovim odgojem, religijom i tradicijom zacementiranim predrasudama. Drugi je, meni konceptualno krucijalan, lik Julije, kćeri povratnika iz Njemačke, ustaški uspostavljenog u svojoj novopečenoj moći s vezama u Vladi i s mitomanskim kočoperenjem po seoskim krčmama i mentalitetskim septičkim jamama. I ona se suprotstavlja očekivanjima i drilu nasilno dominantnog oca, rađaju se drčnost i odlučnost te izvanzemaljske Švabice. Kroz ovu komediju ona ispoljava, dotad zatočenu, slobodnu volju i usprkos svemu bira svoj put i svoju ljubav. Osim njih dviju, oživio sam i dodao dodatne epizode još nekim seoskim ženama, i živima i mrtvima, te tako stvorio matrijarhalni kontrapunkt i kontraofenzivu muškim mladimudanima.“

Lemo prilično vjerno prati Tomićevu fabulu, likove i njihove odnose jer su, ističe, vješto napisani i nose sve potrebno za dijagnostiku devijantnog društva čiju dodatnu degradaciju, i u nekim aspektima svojih života i onih koji nas politički predstavljaju, pratimo i danas.

„Domoljublje je prokazivanje lopova i lažova, iskompleksiranih moćnika koji svoj samospoznajni hendikep pokušavaju kamuflirati patetičnim i ukradenim pozicijama moći, laktarenjem preko veza, preko reda, bez moralnog kompasa, ispod žita i iznad zakona. Srećom, karma je vrijedna čistačica pa ih prvo utovi, a onda utopi u areni javnog poniženja. Zlostavljani zatočenici zvani narod ponovo ih biraju jer su ih zadužili mrvicama i vezicama, začarali kockastim ideologijama i žive zakopali u besciljnu kuknjavu i banalnu manipulativnu retoriku samoprozvanih alfa mužjaka. Oni koji su ostali koprcaju se u mazohizmu, oni koji su pobjegli u zapadnu Europu najčešće rade što ne vole i žive gdje nisu zaživjeli. Tužno“, smatra Lemo.

Osim udovice Ttatjane, u zeničkoj kazališnoj adaptaciji u fokusu je još jedan ženski lik – Julija, kći povratnika iz Njemačke. FOTO: Bosansko narodno pozorište Zenica

Redatelj je očaran Zagorom pa je opisao kako će to uklopiti u srce Bosne. Ima li sličnosti s bosanskim mentalitetom?

„Patrijarhalne naivnosti i narcisoidnosti, nasilje i neznanje, svugdje su isti. Čini mi se fer progovarati iz mentaliteta i jezika koji mi je poznat, blizak i ishodišan. Inače, trudim se ne osuđivati jer na to nemam duhovno pravo, nego pokušati objasniti genezu i ponuditi izlaz u individualnom osvještavanju. Moje bojno polje je kazalište, moji sugovornici publika, moji suborci su glumci. Promjena je moguća. Pokušavam i protresti infantilne polarizacije. Takozvani desničari sa svojim programiranim predrasudama nisu toliko tvrdi kad ih nasmijete i objasnite im predstavom pozicije onih koje oni, kao, mrze. Također, pozerski, paradni, često oholi ljevičari nisu toliko liberalni i otvoreni koliko ‘kokodaču’ u trendovskim frazetinama i snobovski se kočopere. Dapače, postali su isključiviji i često su mi jako iritantni u tom svom prosuđivanju s neke jalove visine s koje ne vide ništa osim svoje potrebe da ne ispadnu seljaci. Sve je to, kod nas na Balkanu, jedan malograđanski džumbus o kojem divno piše Krleža, koji komediografski skicira Nušić i koji sve više mladih ignorira bivajući dijelom globalne, na klik udaljene kulture o čijoj raznovrsnoj ponudi po društvenim mrežama ne mislim ništa loše. Na jedan način, nije se mentalitetski puno promijenilo od izlaska ovog komično dijagnostičkog romana. Konačno, tu su nasljednici, ali i ‘rektalni podstanari’ onih koji su poratnu Hrvatsku koristili kao svoj bankomat i od moguće općenarodne bajke za sretni uzlet društva, napravili općenakaradni banket za sektaški uzgoj debila. Ja im opraštam. Kazna su im savjest s kojom idu spavati i obraz s kojim moraju živjeti“, rekao je Lemo.

Lajla Kaikčija, ravnateljica Drame BNP-a Zenica, smatra da Tomić s lakoćom hvata duh jednog mentaliteta, vrlo pronicljivo i duhovito. Budući da se na našim područjima, nažalost, situacija mnogo ne mijenja, priča je i dalje vrlo aktualna i inspirativna za scenska uprizorenja.

„Koliko god se neki trudili podcrtati granice između naših država u regiji, činjenica je da dijelimo više istosti nego različitosti. Tekst sadrži puno zajedničkih nazivnika za oba prostora i to prepoznavanje ključ je za komuniciranje s našom publikom. Upravo to što se gotovo ništa nije promijenilo ni dvadesetak godina nakon objavljivanja romana, ni u hrvatskim ni u bosanskohercegovačkim zabitima, bio je razlog što smo izabrali ovaj tekst. Svjedoci smo da tradicionalizam, patrijarhat, šovinizam, nacionalizam i primitivizam uzimaju još veći zamah danas i kroz predstavu propitujemo želimo li takvo društvo i u koji smo to glib upali. Redatelj je svojim intervencijama i songovima lucidno i duhovito podcrtao svoj stav i dao kritiku društva o kojem govori. S druge strane, ova predstava se igra na izvornom dijalektu, što smatramo ljepotom i bogatstvom za naše kazalište, jer njegujemo i uvažavamo različitosti. Sama ikavica nije strana Zeničanima i Zeničankama, jer se kroz migracije zadržala i danas među starijim, ali i nešto mlađim sugrađanima i sugrađankama”, rekla je Lajla Kaikčija.

omić je u ‘što je muškarac bez brkova’ napisao divnu priču s plejadom pitoresknih likova

Istaknula je kako se pokazalo da publika najbolje komunicira sa suvremenim autorima i autoricama, kako domaćim tako i onima iz regije. To su teme koje su im bliske, tiču ih se i provociraju. Zahvalni su na činjenici da je prisutno sve više mladih autora i autorica koji se bave nikad različitijim temama i to čine vrlo hrabro i odvažno. Oni su tu, kaže, da im inscenacijama daju svoju podršku i u tom smjeru će i nastaviti.

Kako je redatelj Lemo spomenuo, lik Tatjane je u fokusu radnje. Njega u zeničkoj kazališnoj verziji igra Adna Kaknjo. Pojasnila je kako ona vidi taj lik:

“Tatjana je jedna mlada, beskrajno šarmantna i pametna žena, koja nesretnim slučajem, pogibijom muža na baušteli, postaje milijunašica Smiljeva. Kao žena zaljubljena u ‘zabranjenu ljubav’, odnosno svećenika, Tatjana nosi svoj patos, melos, komiku i šarm. U fokusu lika Tatjane je ‘žena u svijetu patrijarhata’. Beskrajno sam sretna što sam imala priliku raditi i na samom kraju igrati lik Tatjane.”

Kako kaže Adna Kaknjo, svaka država ima svoje malo, simpatično Smiljevo, babe koje gledaju s prozora kad se tko kući vraća, muškarce koji razgovaraju o ženama, žene koje nose kuće na svojim leđima i stanovništvo koje nosi toplo srce u grudima. Život u Smiljevu nudi što nudi – kako redatelj Lemo kaže – patrijarhat, tranzicijsko sivilo, okoštale obrasce religije, tradicije i lošeg odgoja. O tome je važno govoriti, smatra Adna Kaknjo, koja zaključuje:

“Ponekad simbol vjere bude zloporaba osobnog nesnalaženja, neuspjeha, prekomjerne hvale za osobna postignuća ili obrnuto. Važno je govoriti o tome upravo da bismo vidjeli kako ljudi često znaju vjeru, tradiciju, patrijarhat koristiti kao ‘naslijeđene’ šablone.”