‘najbolja zabava u životu’ objavljena je nedavno u hrvatskom izdanju Sonatine

Knjiga „Najbolja zabava u životu“ slojevita je saga o nekoliko generacija čikaške obitelji Sorenson. David i Marilyn četiri desetljeća žive u bračnoj sreći i ljubavi. No skladan roditeljski brak za njihove je četiri već odrasle kćeri nedostižan ideal. Najstarija Wendy mlada je udovica, a samoću i tugu liječi alkoholom i ljubavnim avanturama. Violet, nekoć perspektivna odvjetnica, sada se posvećuje ulozi majke i supruge. Liza, mlada sveučilišna profesorica, očekuje dijete, no muči je to što ni sama nije sigurna želi li ga. Najmlađa kći Grace živi lažnim životom, a da nitko od njezine obitelji to i ne sluti. No kad se u njihovim životima nakon petnaest godina iznenada pojavi mladi Jonah Bendt, tajni sin jedne od sestara posvojen odmah po rođenju, obiteljska dinamika poprima sasvim novi ritam i smjer.

Sadržaj je to knjige „Najbolja zabava u životu“, debitantskog romana američke autorice Claire Lombardo, u hrvatskom izdanju kuće Sonatina. Nedugo nakon što je 2019. godine objavljena, knjiga je postala bestseler New York Timesa, prevedena je na dvadesetak jezika, a HBO priprema i njezinu ekranizaciju u obliku serije.

Prije nego što je napisala debitantski roman, Claire Lombardo bila je socijalna radnica. Nakon završenog programa kreativnog pisanja danas i sama podučava pisanju. Rođena je i odrasla u Oak Parku, Illinois, a danas živi u Iowa Cityju u Iowi. Odrasla je u velikoj obitelji s petero braće i sestara, a to je iskustvo prenijela i u roman. Claire Lombardo dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Vaša knjiga „Najbolja zabava u životu“ objavljena je u Hrvatskoj, što vas je inspiriralo da je napišete?

Roman je započeo idejom o ženi čiji je život preokrenut dolaskom djeteta za koje nije mislila da će ga više vidjeti i odatle je on rastao i rastao te sam odlučila da želim istražiti evoluciju obitelji tijekom dugog razdoblja. U srži romana nalazi se vrlo čvrsti brak, a mene je zanimalo propitivanje tog braka iz različitih perspektiva.

NACIONAL: Priča je to o obitelji Sorenson, roditeljima koji su u braku više od 40 godina i njihovim četirima kćerima, koje su sve jako različite. Čemu takav zaplet, zašto obiteljska priča?

Volim čitati obiteljske priče – neke od mojih omiljenih su „Middlesex“ Jeffreyja Eugenidesa, „After This“ Alice McDermott, bilo koji od romana Anne Tyler – a pisanje vlastitog bilo je jako zabavno. Od početka sam znala da želim pisati o dobrom braku punom ljubavi i znala sam da želim pisati iz perspektive mnogih različitih likova. Obitelj Sorenson je rasla, a ja sam postala pomalo opsjednuta upoznavanjem, istraživanjem njihove povijesti i onoga što ih je spajalo i dijelilo. Nadam se da će čitatelji osjetiti da intimno poznaju i obitelj Sorenson.

NACIONAL: Odrastali ste i sami u velikoj obitelji, jesu li neke stvari autobiografske? Je li vas odrastanje u obitelji poput vaše učinilo svjesnijom složene međusobne povezanosti među članovima obitelji?

Roman nije nimalo autobiografski, ali na mene je apsolutno utjecao moj položaj u vlastitoj velikoj obitelji – odmalena sam bila fascinirana svojom braćom, sestrama i roditeljima te načinima na koji oni međusobno komuniciraju. Uvijek sam bila prilično tiha i vrlo pažljiva, zadovoljna što sam sjedila i promatrala i ne upuštala se u sukobe, a to je korisna osobina koju imam kao pisac. Smatram da su sestrinske veze posebno zanimljive, jedinstvene su sposobnosti žena da budu nevjerojatno okrutne jedna prema drugoj, ali i strahovito nježne – često u istom trenutku.

NACIONAL: David i Marilyn u braku su desetljećima, to nije tako uobičajeno. Zbog čega njihov brak funkcionira i jeste li imali nekoga na umu dok ste stvarali njihove likove?

Nisam imala nikoga na umu dok sam pisala Davida i Marilyn – iako ću reći da su moji vlastiti roditelji imali brak pun ljubavi, a nisam shvaćala koliko je to rijetko dok i sama nisam postala odrasla osoba. David i Marilyn su prije svega dobri prijatelji jedno drugome – oboje su promišljeni i neobično osjetljivi ljudi. Također su nevjerojatno privučeni jedno drugom i tu privlačnost rado slušaju i njeguju tijekom nekoliko desetljeća. Mislim da je dio ključa njihove dugovječnosti u tome koliko vremena provode zajedno tijekom godina – sa svojom djecom, svojim prijateljima, obiteljima – s njihovim fizičkim i mentalnim zdravljem – i kako se te stvari povećavaju, zbližavajući ih.

NACIONAL: Njihove su kćeri toliko različite jedna od druge, kako i treba biti. Što je bila inspiracija za njihove likove, za njihovu priču?

Svaka Sorensonova kći u kriznoj je točki u svom osobnom ili profesionalnom životu kada je sretnemo u sadašnjem liku, a nakon što sam identificirala krizu svakog lika, radila sam unatrag da shvatim tko je svaka od kćeri i kako je postala takva. Bio je to glomazan i često prilično spor proces koji je uključivao mnogo pretjeranog pisanja – vjerojatno imam stotine stranica scena koje sam napisala samo da bih bolje razumjela svoje likove, znajući da te scene nikada neće ući u knjigu.

NACIONAL: Odnos roditelj-dijete vrlo je snažan u cijeloj knjizi, kako vi vidite taj odnos u našim životima? Formira li nas taj odnos, može li nam pomoći da postanemo bolji ili lošiji ljudi?

Mislim da su naši odnosi s roditeljima nevjerojatno utjecajni – u dobru i zlu. To je jedinstvena, intenzivna veza – čak i ona koja se na površini ne čini posebno bliskom – i mislim da ona apsolutno određuje kako se krećemo svijetom, kako komuniciramo s drugima, kakvi ćemo biti roditelji. I unatoč univerzalnosti svog intenziteta, svaka je veza toliko različita, što je bilo zanimljivo istražiti u ovom romanu – svaka kći ima radikalno drugačiji pogled na Davida i Marilyn i odnos s njima.

NACIONAL: Koliko vam je obitelj važna?

Obitelj mi je nevjerojatno važna i otkrivam da se moja definicija riječi širi što sam starija. Ne dolazim iz intenzivno povezane obitelji poput Sorensonovih, ali bilo je jako zabavno pisati o takvoj obitelj, skupini ljudi čija je bliskost izvor sukoba koliko i utjeha.

‘Sveukupno mi je za pisanje ove knjige trebalo oko pet godina’, kaže autorica Claire Lombardo. FOTO: Press

NACIONAL: Odrasli ste u malom gradu koji ste odabrali i da bude u knjizi, olakšava li vam to da tamo smjestite zaplet, s obzirom na to da poznajete okolicu?

Apsolutno! Prije svega su me zanimali likovi u ovom romanu, a ne logističko istraživanje. Stoga mi je od velike pomoći činjenica da sam blisko poznavala okruženje. Također sam krenula pisati realistički roman pa mi je pomoglo to što sam fizičkom okruženju mogla dati neku vrstu teksture i poznatosti koje mislim da čovjek može dobiti samo ako negdje dugo živi.

NACIONAL: Ovo je vaša debitantska knjiga i dobila je izvrsne kritike, koliko vam je vremena trebalo da je napišete i zašto ste uopće odlučili početi pisati?

Sveukupno mi je za pisanje knjige trebalo oko pet godina. Nisam namjeravala napisati knjigu niti sam shvatila da je pišem nekoliko godina. Počelo je kao samo zabavni projekt, priča na kojoj bih radila navečer nakon posla. Tek kad je pisanje počelo preuzimati druge dijelove mog života – naime, moj diplomski studij socijalnog rada – shvatila sam da pišem knjigu i da me zanima da je dovršim. Na kraju sam napustila svoj diplomski studij socijalnog rada kako bih se bavila kreativnim pisanjem.

NACIONAL: Prije nego što ste napisali knjigu, upravo ste spomenuli, proveli ste godine baveći se socijalnim radom. Čime ste se bavili i koliko vas je ta karijera oblikovala?

Posao koji sam obavljala kao socijalna radnica imao je ogroman utjecaj na mene i kao pisca i kao osobu – povećao je moju empatiju deset puta, proširio opseg moje svijesti i poboljšao moju komunikaciju s drugima. Obje profesije – društveni rad i pisanje – zahtijevaju, mislim, neobično pojačan interes za ljude, kao i sposobnost empatije. Pisanje je u konačnici puno više samotnjački posao i mislim da sam zato bolje prilagođena njemu nego socijalnom radu, ali uvijek ću biti nevjerojatno zahvalna za godine koje sam provela radeći s klijentima.

NACIONAL: Što ste naučili tijekom karijere u socijalnom radu?

Empatiju, prije svega. I također koliko su ljudski životi duboko i beskrajno komplicirani, bez obzira na to koliko se tiho žive.

NACIONAL: Prije nego što je knjiga nastala, upisali ste radionicu kreativnog pisanja Iowa Writers’ Workshop, o čemu je riječ i koliko vam je to pomoglo?

Iowa Writers’ Workshop je dvogodišnji diplomski program kreativnog pisanja, a vrijeme tamo bilo mi je od neprocjenjive pomoći. Bio je to prvi put u životu da sam se mogla usredotočiti isključivo na svoje pisanje umjesto da ga tretiram kao hobi i nađem vremena za njega nakon svakodnevnog posla, a omogućilo mi je i spisateljsku zajednicu među mojim vršnjacima, što je bio dar. Tamo sam također pronašla svog mentora, romanopisca Ethana Canina, kao studenta, koji mi je uvelike pomogao dok sam završavala „Najbolju zabavu u životu“.

NACIONAL: U SAD-u su radionice kreativnog pisanja vrlo česte, možete li mi reći nešto o tom tržištu?

Da, postalo je vrlo popularno studirati kreativno pisanje ovdje u SAD-u. Radionice su jedinstveno – i često pomalo alarmantno! – iskustvo u kojem dijelite svoj rad s kolegama, a zatim sjedite u tišini dok ga oni kritiziraju. Nije za one sa slabim srcem! Imala sam veliku sreću što sam pronašla konstruktivnu i humanu grupu kolega iz razreda, a proces mi je pomogao da se pripremim za izdavanje knjige i naučim upijati povratne informacije.

NACIONAL: Koji je vaš plan za sljedeće knjige? Pišete li nešto trenutačno?

Trenutačno radim na drugoj i trećoj knjizi – uvijek volim imati dva projekta u tijeku odjednom tako da ako moj zamah ili inspiracija zaostaju u jednom, moram se okrenuti nečemu drugom.