FELJTON: Kako je Dinamo dobio stadion na Maksimiru

Objavljeno u Nacionalu br. 1072, 09. studeni 2018.

Nacional donosi ulomak iz monografije ‘Od Željezničke kolonije do Ravnica’ u kojem Antonio Jurčev otkriva nepoznate detalje o najvećem hrvatskom nogometnom stadionu koji je izgrađen 1912. za potrebe Hrvatskog akademskog športskog kluba

Duga i zanimljiva priča o nogometnom igralištu, danas najpoznatijem hrvatskom nogometnom stadionu, započela je početkom 20. stoljeća na prostranim poljima i livadama južno od maksimirske šume. Tih godina područje kvarta nije bilo naseljeno niti značajno izgrađeno, osim nekolicine građevina unutar parka Maksimir te gostionice i gospodarskih objekata smještenih preko puta glavnog ulaza u park. Prvo nogometno igralište i sportski tereni Hrvatskog akademskog športskog kluba podignuti su 1912. godine na tada udaljenoj periferiji grada, koje se protezalo samo do trase današnje Heinzelove ulice. Unatoč činjenici da je nogometno igralište bilo smješteno daleko od centra grada, iznimno povoljne okolnosti za razvoj sporta na toj lokaciji bile su smještaj uz poznati park Maksimir i dobra prometna povezanost s gradom. Tako je prvotno neugledno i blatno nogometno igralište tijekom sljedećih sto godina preuređivanja, rušenja i građenja te čestih mijenjanja urbanističkih planova preraslo u danas najpoznatiji zagrebački i nacionalni nogometni stadion. Upravo su stadion Maksimir i nogometni klub Dinamo najsnažnije obilježili kvart Maksimirska naselja te ga učinili nadaleko poznatim i prepoznatljivim.

Razvoj stadiona nije u potpunosti slijedio i razvoj nogometnog kluba Dinamo, službeno osnovanog tek 9. lipnja 1945. godine. Do završetka Drugog svjetskog rata na maksimirskom nogometnom igralištu nastupao je nogometni klub HAŠK, koji je naprasno ukinut uspostavom nove države nakon rata. Prema relevantnim povijesnim podacima Dinamo je naslijedio najtrofejniji zagrebački predratni nogometni klub Građanski, preuzevši boju dresa, većinu igrača i članova uprave te njegove vjerne navijače „purgere“. Stoga je povijest današnjeg stadiona Maksimir i Nogometnog kluba Dinamo isprepletena mnogim važnim društvenim zbivanjima te političkim odlukama, osobito onim koje su bile donesene nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Hrvatski akademski športski klub osnovala je 6. studenog 1903. godine skupina sportskih entuzijasta na Zagrebačkom sveučilištu. U HAŠK-u su djelovale 22 sportske sekcije, a jedna od najistaknutijih sekcija bila je upravo nogometni klub HAŠK. Uz pomoć i podršku zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera, HAŠK je osigurao povoljan najam biskupskog posjeda kod Perivoja Maksimir za potrebe izgradnje nogometnog igrališta, atletske staze i teniskih terena. Tako je 1912. godine izgrađeno prvo nogometno igralište na području ovog kvarta, na križanju Jakićeve ulice i Maksimirske ceste.

Početak 20. stoljeća bilo je vrijeme ubrzanog razvoja zagrebačkih sportskih društava te osnivanja mnogih nogometnih klubova. Od dobro ustrojenih i financijski stabilnih nogometnih klubova tog doba isticao se HAŠK kao klub članova Akademskog zbora, Hrvatski srednjoškolski klub Concordia te najtrofejniji zagrebački nogometni klub Građanski. Njegovom osnivanju prethodile su mnoge političke borbe i okolnosti koje su u to vrijeme vladale unutar Austro-Ugarske Monarhije. Želja ugarske vlasti da uvede mađarski jezik u službenu uporabu u Hrvatskoj naišla je na žestoki otpor hrvatskih političara, kao i kasnija najava osnivanja mađarskog nogometnog kluba u Zagrebu. To je 1911. godine bio povod za održavanjem javnog sastanka sportaša Zagreba radi osnivanja prvog građanskog sportskog kluba koji će predstavljati građane svih profesija i staleža. U ozračju borbe protiv mađarske hegemonije te osnivanja mađarskog nogometnog kluba u Zagrebu, u Budjejovačkoj pivnici u zgradi Prve hrvatske štedionice na Preradovićevom trgu osnovan je 26. travnja 1911. godine Prvi hrvatski građanski športski klub. U njemu su sljedećih godina djelovale mnoge sportske sekcije, ali posebno su ga proslavili izuzetni uspjesi nogometnog kluba Građanski.

 

Povijest današnjeg stadiona Maksimir i Nogometnog kluba Dinamo isprepletena je mnogim važnim političkim odlukama, osobito onima koje su bile donesene nakon Drugog svjetskog rata

 

Za nogometne treninge odabrano je igralište na Tuškancu u blizini gradskog vodovodnog rezervoara, a prvi trening održan je 15. svibnja 1911. godine. Prva javna utakmica odigrana je 21. svibnja 1911. godine na igralištu iza Realne gimnazije protiv rezervne momčadi HAŠK-a, koju Građanski gubi 5:1. Nogometna sekcija Hrvatskog športskog saveza organizirala je u rujnu iste godine prvo prvenstvo Hrvatske i Slavonije. U godinama koje slijede Građanski polako stječe nogometno iskustvo te nakon čestih početnih poraza počinje pobjeđivati svoje sportske suparnike. Početkom Prvog svjetskog rata izvršena je mobilizacija te su mnogi igrači otišli u rat, a djelovanje svih sportskih društava bilo je zabranjeno. Već 1915. godine ta odluka je izmijenjena pa su nogometni klubovi mogli odigravati samo prijateljske utakmice u korist Crvenog križa. Dio momčadi okupljao se i tijekom rata pa je Građanski sa svojim igračima, ili u kombiniranim momčadima sastavljenim s drugim zagrebačkim klubovima, nastavio odigravati nogometne utakmice. Prvi veliki sportski uspjeh Građanski je postigao 23. rujna 1917. godine kad je po prvi put pobijedio tadašnju najbolju zagrebačku nogometnu momčad HAŠK s 2:0.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata klub se obnavlja te u godinama koje slijede postiže iznimne sportske rezultate, posebno na utakmicama koje je igrao protiv inozemnih klubova. Prvorazredna senzacija zbila se na turneji u Španjolskoj gdje je 9. travnja 1923. godine Građanski pobijedio slavnu FC Barcelonu s rezultatom 1:0. Vrhunski sportski rezultati i atraktivni igrači privlačili su sve više Zagrepčana na nogometne terene, a Građanski polako preuzima titulu najboljeg zagrebačkog nogometnog kluba. Kako klub nije imao vlastito nogometno igralište, utakmice su pretežno igrane na HAŠK-ovom igralištu u Maksimiru ili na igralištu Concordije na Tratinskoj cesti (današnje igralište NK Zagreba u Kranjčevićevoj ulici). Simpatije i naklonost prema klubu rasle su svakim danom, a nadimak kluba Purgeri postaje široko prihvaćen među Zagrepčanima. Popularnost Građanskog u klub dovodi mnoge strane igrače i trenere koji dodatno podižu njegovu kvalitetu pa u prvom nogometnom prvenstvu Jugoslavije 1923. godine Građanski osvaja naslov prvaka, kao i 1926. i 1928. godine. Također od 1923. do 1929. godine Građanski osvaja sva nogometna prvenstva Zagreba, osim sezone 1926/1927.

Veliki sportski uspjesi Građanskog potaknuli su Upravu kluba da se financijski zaduži i započne izgradnju „purgerskog“ nogometnog igrališta na Koturaškoj cesti, južno od glavne željezničke pruge i u blizini današnjeg Botaničkog vrta. Zemljište im je dodijelila Skupština Gradskog zastupstva slobodnog i kraljevskog grada Zagreba, a financijska sredstva za izgradnju nogometnog igrališta kapaciteta do 20.000 gledatelja većim su dijelom pribavili putem osnovanog Konzorcija za izgradnju igrališta. Predsjednik HSS-a Stjepan Radić svečano je otvorio novoizgrađeno igralište 19. listopada 1924. godine. Na njemu su se tog dana od ranog jutra odvijala mnoga sportska natjecanja i priredbe, a u prijateljskoj nogometnoj utakmici momčad Građanskog pobijedila je sarajevski SAŠK rezultatom 2:1. Sportski kompleks Građanskog prostirao se na zemljištu 200 metara duljine i 150 metara širine, ograđen 2,5 metra visokom ogradom. Sam nogometni teren bio je dugačak 110 metara i širok 76 metara. Zapadno od terena izgrađena je 76 metara duga tribina s 1684 sjedala, natkrivena drvenim krovom širine 15 metara i visine 9 metara. Ispod tribine nalazile su se svlačionice, poslovni prostori kluba i razne pomoćne prostorije.

Unatoč sreći i ponosu članova kluba zbog novog klupskog igrališta, upravo je njegova izgradnja financijski iscrpila klub i dovela ga 1929. godine u veliku krizu. Nakon šest iznimno uspješnih godina rada kluba uslijedili su loši rezultati i međusobna optuživanja pa je u rujnu 1929. godine sazvana izvanredna izborna skupština. Zbog nepomirljivih razlika među članovima, skupština je morala biti prekinuta, a klub je ostao podijeljen u frakcije. Nakon pregovaranja oko budućnosti kluba, dio članova je najavio istupanje iz kluba, a dio članova odlučio je osnovati novi Građanski. Tako je već krajem listopada 1929. godine osnovan Zagrebački građanski športski klub 1911. kojem su pristupili neki od najboljih igrača Građanskog. Stari klub Građanski zatražio je od mjerodavnih službi zabranu korištenja svoga imena u nazivu novog kluba. Nakon višemjesečnog lošeg ozračja koje je nastalo podjelom Građanskog, 12. travnja 1930. godine donesena je odluka Uprave policije kojom se zabranjuje djelovanje pravne osobe Zagrebački građanski športski klub 1911. Time je Građanski 1911. nakon manje od godine dana djelovanja raspušten, a Uprava kluba podijelila je inventar ostalim siromašnim zagrebačkim nogometnim klubovima. Ni nakon te odluke nije došlo do pomirbe frakcija unutar nekad jedinstvenog kluba Građanski pa se niti jedan igrač raspuštenog kluba više nije vratio u matični klub.

 

Razvoj stadiona nije u potpunosti slijedio i razvoj nogometnog kluba Dinamo, službeno osnovanog tek 9. lipnja 1945., koji je naslijedio predratni klub Građanski

 

Iako je Građanski dobio pravnu bitku za opstojnost kluba, ubrzo je njegov daljnji rad bio onemogućen zbog financijskih dugova koji su nastali podizanjem dugoročnog kredita za izgradnju igrališta u Koturaškoj ulici. Uz sve probleme koji su snašli Građanski i financijska situacija u zemlji postaje sve teža, a mnoge dotadašnje mecene i sponzori više nisu bili u mogućnosti podupirati klub. U takvim novonastalim okolnostima Građanski više nije mogao plaćati tekuće režije za održavanje rada kluba niti otplaćivati rate kredita. Ubrzo su predstavnici Konzorcija koji su financirali izgradnju igrališta bili prisiljeni pokrenuti stečaj nad imovinom Građanskog. Time je Stečajni sud u Zagrebu otvorio 15. srpnja 1931. godine stečaj nad imovinom Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba iz Zagreba. Nakon teške situacije u kojoj je prijetilo gašenje uglednog i najtrofejnijeg zagrebačkog kluba, privremenom nagodbom kluba i Konzorcija stečajni je postupak na određeno vrijeme odgođen. Imenovan je stečajni upravitelj i način otplate duga, ali budućnost kluba ponajviše je ovisila o kvaliteti momčadi. Dobri rezultati privlačili su gledatelje na nogometne terene, a klubovi su se tih godina prvenstveno financirali prihodima od prodanih ulaznica.

U godinama koje slijede klub se polako oporavlja i vraća na stare staze vrhunskih sportskih uspjeha. Povratak u nogometni vrh ostvarili su u prvenstvu sezone 1936/1937. kad je momčad Građanskog u velikom stilu po četvrti put osvojila naslov prvaka Jugoslavije. Posljednje prvenstvo odigrano u Kraljevini Jugoslaviji održano je u sezoni 1939/1940., a Građanski je po peti put osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Time je ostao zapisan u nogometnim leksikonima kao klub koji je osvojio prvo i posljednje prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Sljedeće godine osnovana je Hrvatsko-slovenska liga te je organizirano zadnje predratno nogometno prvenstvo koje je Građanski uvjerljivo osvojio. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Građanski je nastupao u dva nogometna prvenstva Hrvatske i osvojio naslov prvaka 1943. godine.

Iako su posljedice podjela u klubu i financijske krize nastale krajem 1920-ih godina dugo opterećivale rad kluba, zahvaljujući vrhunskim sportskim rezultatima te velikom broju gledatelja i navijača koji su ga podržavali, klub se 1939. godine napokon riješio stečaja koji mu je godinama prijetio. Ali početkom Drugog svjetskog rata dolaze novi problemi za cijeli hrvatski sport te konačni kraj za većinu sportskih klubova i društava. Tako je uspostavom nove države 1945. godine nogometni klub Građanski naprasno raspušten i ukinut, a sva pokretna i nepokretna imovina oduzeta. Najpoznatiji predratni zagrebački nogometni klub tim činom prestao je djelovati pod imenom Građanski, a već u lipnju 1945. godine zakazana je osnivačka skupština novog sportskog društva koje je nazvano Dinamo. U novi klub prelazi trener i dvanaest igrača Građanskog, a do 1948. godine nova momčad Dinama svoje utakmice nastavlja igrati na starom igralištu u Koturaškoj ulici. Budući da je Građanski kao najtrofejniji zagrebački nogometni klub prije Drugog svjetskog rata stekao brojne navijače koji su redovito dolazili na utakmice, velika većina „Purgera“ nastavila je istim žarom pratiti utakmice Dinama jer je u novi klub prešla većina najboljih igrača Građanskog. Tako su i u poslijeratnom razdoblju nogometne utakmice Dinama bile najposjećenije u Zagrebu, a prvi naslov prvaka SFR Jugoslavije osvojen je 1948. godine.

Nakon ukidanja HAŠK-a 1945. godine, maksimirski je stadion ostao bez matičnog nogometnog kluba. Fiskulturni odbor grada Zagreba obnovio je stadion u Maksimiru i 1948. godine dodijelio ga na korištenje NK Dinamu kao najboljem zagrebačkom nogometnom klubu, a Narodni odbor grada Zagreba prenio je 1952. godine igralište i nekretnine u vlasništvo NK Dinama. Od tih godina stadion Maksimir i nogometni klub Dinamo započinju svoj zajednički put i postaju najprepoznatljiviji simboli Zagreba i samog kvarta Maksimirska naselja.

 

Nakon ukidanja HAŠK-a 1945. Fiskulturni odbor grada Zagreba obnovio je stadion u Maksimiru i 1948. godine dodijelio ga Dinamu kao najboljem zagrebačkom klubu

 

NK Dinamo je nastavio uspješnu tradiciju Građanskog te na novom stadionu do kraja 1960-ih osvaja dva naslova nogometnog prvaka Jugoslavije (1954. i 1958. godine) i nekoliko kupova Jugoslavije (1951., 1960., 1963., 1965. i 1969.). U finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine izgubio je od španjolske Valencije, a najveći međunarodni uspjeh hrvatskog nogometa Dinamo je ostvario 1967. godine pobijedivši engleski Leeds United u finalu istog kupa. Iako je 1960-ih godina imao najbolju jugoslavensku nogometnu momčad i postizao iznimne uspjehe u Europi, Dinamo niti jednom nije osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Sušno razdoblje osvajanja trofeja nastavlja se 1970-ih godina tijekom kojih Dinamo nije osvojio nijedan naslov prvaka niti Kup Jugoslavije, iako je više puta bio blizu ostvarenja tih uspjeha. U klubu se tih godina izmjenjuju mnogi poznati igrači i treneri, a uprava Dinama marljivo priprema pobjedničku momčad. Nakon 24 godine iščekivanja, Dinamo je napokon u sezoni 1981/1982. ponovo osvojio naslov prvaka Jugoslavije, kao i dva Kupa Jugoslavije 1980. i 1983. godine.

Nakon punih 80 godina organiziranih natjecanja u različitim jugoslavenskim ligama, uspostavom Republike Hrvatske osnovana je Hrvatska nogometna liga. Zadnju službenu utakmicu u nogometnom prvenstvu Jugoslavije Dinamo je odigrao 16. lipnja 1991. godine u Ljubljani protiv Olimpije i pobijedio 3:1. Kroz duge godine sportskog djelovanja u jugoslavenskom nogometu Dinamo se izborio za status jednog od najuspješnijih klubova bivše države i stekao mnogobrojne navijače širom Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Prva hrvatska nogometna liga osnovana je 1992. godine, a zbog ratnih zbivanja prvenstvo je prve sezone počelo tek 29. veljače 1992. godine.

Uvođenjem demokracije i osnivanjem Republike Hrvatske, ponovo se javila zatomljena želja za obnavljanjem naprasno ukinutog zagrebačkog nogometnog kluba i vraćanjem njegova imena Građanski. Tako klub uskoro mijenja ime u HAŠK Građanski, a prvu utakmicu pod novim imenom odigrao je 11. srpnja 1991. godine. Promjena imena nastala spajanjem dva stara zagrebačka nogometna kluba nije se pokazala kao dobar potez pa već 1993. godine klub mijenja ime u Croatia. Navijači kluba nisu prihvatili nespretne promjene imena pa su u velikom broju tražili vraćanje imena Dinamo, što je odlukom skupštine kluba 2000. godine i ostvareno.

Dinamo je tijekom zadnje 24 godine natjecanja u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi osvojio naslov prvaka 17 puta, a Kup Hrvatske 13 puta. U europskoj Ligi prvaka sudjelovao je pet puta (1999., 2000., 2011., 2012. i 2015.) te šest puta u Europskoj ligi koja se nekad zvala Liga UEFA (2005., 2008., 2009., 2010., 2013. i 2014.). Tim rezultatima potvrdio je naslov najuspješnijeg i najtrofejnijeg hrvatskog nogometnog kluba svih vremena.

 

Zadnju službenu utakmicu u nogometnom prvenstvu Jugoslavije Dinamo je odigrao 16. lipnja 1991. godine u Ljubljani protiv Olimpije, a prvu utakmicu novoosnovanog HNL-a ‘dinamovci’ su odigrali 29. veljače 1992.

 

Za stanovnike kvarta Maksimirska naselja, svih ovih godina bila je izuzetna čast i zadovoljstvo u svom kvartu imati tako cijenjeni sportski klub te nacionalni nogometni stadion. Upravo zahvaljujući njima očuvan je tradicionalni sportsko-rekreacijski duh ovog dijela grada, a područje kvarta Maksimirska naselja danas je jedna od najistaknutijih sportskih i rekreacijskih lokacija u Zagrebu. Povezanost stanovnika kvarta sa stadionom i nogometom ponajbolje se može osjetiti prigodom odigravanja velikih nogometnih utakmica. To su dani kad Kolonija i cijeli kvart posebno dišu, kad se osjeti napetost i iščekivanje u zraku. Mase ljudi kao rijeke teku ulicama prema stadionu Maksimir, a automobili zauzimaju u naselju i zadnje slobodno mjesto za parking. Kafići se pune ljudima, pjeva se i glasno razgovara, stvara se dobro ozračje za novi nogometni susret.

Kolonija je oduvijek živjela uz svoj nogometni klub Dinamo, s njim prolazila kroz poraze i tugu koja se vidjela na licima navijača dok su hodali ulicama, ali i veselila se kad su navijači pjevali i proslavljali pobjede. Godina za pamćenje je 1982., kad je Dinamo osvojio prvenstvo bivše države pred punim stadionom na kojem se naguralo skoro 60.000 gledatelja. Tada se u kvartu na osobit način živjelo uz svaku Dinamovu utakmicu, glasno se puštala glazba na zvučnike i pjevala pjesma Dinamo je pravi šampion, slavila se svaka pobjeda u dvorištima i na ulicama naselja, iščekivala s nestrpljenjem nova utakmica i tražila karta više.

Tijekom nogometnih utakmica na stadionu, svaka uspješna akcija voljenog kluba uvijek je popraćena uzdasima tisuću grla koji se tako prepoznatljivo šire naseljem. Kad Dinamo zabije gol, gromoglasni huk pronosi se kvartom i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Tako će svaki Kolonijaš bez gledanja ili slušanja prijenosa utakmice moći razaznati kad je Dinamo zabio gol, kad ga je promašio, kad je dosuđen jedanaesterac, a kad je sudac pogriješio i nije dosudio prekršaj. U takvom ozračju u kvartu odrastale su mnoge generacije njegovih stanovnika, i velika većina njih strastveni su navijači Dinama, a mnogi od njih i članovi navijačke skupine Bad Blue Boys.

Bliski suživot kvarta i stadiona tako traje već više od 90 godina. Stanovnici naselja nisu zamjerili stadionu što im je svojim širenjem oduzeo nekad najljepšu ulicu na Koloniji, niti što im je preselio zgradu osnovne škole na novu lokaciju, pa će uvijek s ponosom istaknuti da žive u njegovoj blizini.

Komentiraj