SUROVA POLITIKA Permanentan sat anatomije

Posthumno objavljujemo kolumnu koju je Srećko Jurdana napisao u povodu prvih deset godina Nacionala, u kojoj je s dozom ironije minuciozno detektirao tadašnju psihološku sliku hrvatske političke scene, kojom i danas, deset godina kasnije, dominiraju slični ‘ucijenjeni nagodbenjaci, stentori bez pokrića i larpurlartisti okruženi lovcima u mutnom’

Nacional obilježava petsto brojeva – deset godina izlaženja – iako su mu neki vidovnjaci neskloni nezavisnim medijskim projektima, odnosno takvima koji izmiču političkome nadzoru, maliciozno predviđali brzu smrt. U Tuđmanovo vrijeme režim ga je neskriveno pokušavao uništiti, najprije metodom mrkve, a zatim metodom batine. Nudili su priličan novac, nerazmjeran tadašnjoj realnoj vrijednosti tvrtke, kako bi preuzeli vlasništvo nad listom i neutralizirali njegove kritičke tekstove. Nije išlo. Potom su – posredovanjem Miroslava Kutle – podmitili trojicu dioničara s idejom da ovi izazovu zlu krv među ostalima i list dovedu u stanje organizacijskoga kaosa. Ideja je propala, diverzanti su gordo otišli u firme svojih patrona. Nakon toga, započeo je frontalan napad. Tuđmanovi propagandisti pokrenuli su masovnu proizvodnju laži protiv Nacionala, a Kutle je u isto vrijeme obustavio isplatu utrška iz tvrtke Tisak u kojoj ga je partija postavila za gospodara. Bili su to kritični trenuci. Nacional se prodavao izvrsno, ali ni para mu nije sjedala na račun. Tu ciničnu namjeru uništenja nezavisnoga opozicijskoga tjednika prepoznali su, međutim, i neki inozemni promatrači, i operacija je postupno zaustavljena kad je Tuđmanu i njegovim savjetnicima postalo jasno da će stvar prerasti u međunarodni skandal.

UCIJENJENI NAGODBENJACI

Nakon Tuđmanove smrti počela se mijenjati klima u državi. S dolaskom Račana i prijatelja na vlast mnogi su očekivali kako će Nacional ublažiti svoj vivisekcijski odnos prema režimu. Za to, međutim, nije bilo razloga. Režimi su u Hrvatskoj simbiotski povezani. Račanova skupina udobno je egzistirala pod Tuđmanom, i Tuđmanovim ljudima – među njima i teškim kriminalcima – također je sa svoje strane omogućila udobnu egzistenciju na principu reciprociteta. Sve se to uočavalo i bilježilo. Nitko nije uživao povlastice samo zato što su mu usta puna demokracije. Nezavisne novine djeluju pod obavezom da, uza sve ostalo, registriraju i analiziraju fenomene interrežimske solidarnosti i hipokriziju koja je inkorporirana u procese vladanja. Ne želimo se, međutim, razbacivati velikim riječima. Nacional se naprosto borio za opstanak na skromnome tržištu štiteći ideju nezavisnoga novinarstva na kojoj je nastao, a preko toga i ideju građanske demokracije u Hrvatskoj.

Sve je to bilo, i još uvijek jest, pomalo pionirski posao. Istraživački news magazin s ozbiljnim pretenzijama u Hrvatskoj djeluje u manje-više antagonističkome kulturološkome okružju. Hrvatski medijski prostor temeljito je kontaminiran ideologijom trećerazredne zabave, trivijalnostima i pseudosenzacijama, i ono što se po temama, stilu, pristupu i namjerama razlikuje, s mukom se probija kroz kakofoniju koju proizvodi nedostojna konkurencija. U isto vrijeme, i politička scena kao takva postala je monotona, stereotipna i prilično destimulativna za medije koji su na nju orijentirani. Posttuđmanovsko vrijeme tražilo je odlučne nekorumpirane lidere i reformatore koji će na jednoj strani ući u radikalan sukob s naslijeđenim kriminalom – istinskim gospodarom Hrvatske – i ultranacionalističkom indoktrinacijom na drugoj. Umjesto njih došli su ucijenjeni nagodbenjaci, stentori bez pokrića i larpurlartisti okruženi lovcima u mutnom i blebetalima.

BACANJE KOPRENE NA INFORMACIJE

Razočaranost nacije svojom političkom kastom i skepsa prema ideji da se tu išta može promijeniti nedvosmisleno je došla do izražaja na zadnjim lokalnim izborima, obilježenim rekordno malim odazivom od dvadeset osam posto. Ni političkim glasilima nije lako djelovati u takvoj atmosferi rezignacije. Novine ne mogu funkcionirati kao revolucionarni pokretač društva; u idealnim uvjetima, one su njegov kritički odraz i oblik samopreispitivanja. Ako je politika kao takva trula i operirana od nadahnuća, mediji će na tom planu malo što moći promijeniti, ali zato će na vlastitoj koži solidno osjećati posljedice te truleži. Nacional je razvio svoj ugled držeći među konkurencijom primat u otkrićima vezanim za kriminal, za obavještajne diverzije, za teme od nacionalnoga značenja, ali hrvatska inertna medijska scena u pravilu se nije nadovezivala na ta otkrića i ona su – posebno zadnjih godina – u takvom kontekstu zataškavanja rijetko kad dobivala političko značenje kakvo im je objektivno pripadalo. Premda uglavnom kalkulantska i neinventivna kad se radi o društvenim reformama, progonu kriminala i nacionalnoj motivaciji, hrvatska politika ipak je izuzetno efikasna kad treba baciti koprenu na neku medijsku informaciju koja ugrožava njezin unutarnji interesni ekvilibrij.

BIROKRATSKA SAMODOVOLJNOST

Nacional je po svojoj uređivačkoj psihologiji uvijek nastojao utjecati na ubrzanje tempa političkih promjena u Hrvatskoj, s promjenjivim efektom. Tuđmanov režim bio je toliko bolestan da je izjedao sam sebe, i nezavisne novine u njemu su kvalitetno funkcionirale kao registratori i katalizatori njegove neminovne propasti. S trulim demokracijama poput Račanove i Sanaderove stvari idu teže, jer one su se – kako rekosmo – usavršile u zaštiti svoje destimulativne birokratske samodovoljnosti. Razvile su beskrajno zamoran metajezik za svoju komunikaciju s pukom – kao što je kornjača razvila oklop za svoju komunikaciju sa svijetom – i egzistiraju na permanentnoj prodaji uvijek istih, nezanimljivih floskula, za koje se većina lokalnih medija po uvjetnome refleksu hvata kao za sveto pismo. Na spomenutu permanentnu prodaju floskula Nacional primjenjuje permanentan sat anatomije.

Autor ove kolumne razmišljao je u jednoj fazi o pisanju novih “Stupova društva” – personalizirajućih tekstova koji su bili vrlo čitani u tuđmanizmu – ali s likovima koji obilježavaju Račanovu i Sanaderovu eru. Odustao je od te ideje, za sada barem. Na sceni danas jedva da ima junaka o kojima se može reći nešto zabavno. U Tuđmanovoj sviti egzistirala su mnoga groteskna bića, koja su prodavala svoje lažne biografije i grabežljivost maskirala patriotizmom, i kao takva bila odlični subjekti za komediografsku analizu. Njih su, u hrvatskome civilizacijskome skoku, zamijenili savršeno bezlični aparatčici* kojima se čovjek može nasmijati kao što se smije Lucasovim robotima, i takvom trijumfu demokracije jedan siroti kolumnist jednostavno nije u stanju parirati. Nema veze. Nacional i Hrvatska idu dalje, stahanovski rečeno: u nove radne pobjede.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.