Ime Staše Zurovca, hrvatskog plesača i koreografa, posljednjih godina povezuje se i uz dramske predstave koje režira od Zagreba, Splita i Brijuna do Skopja. Ovih dana intenzivno priprema premijeru drame “Dubrovačka trilogija” Ive Vojnovića za 66. Dubrovačke ljetne igre. Prošlo ljeto, na poziv Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, dobio je priliku da na Brijunima režira predstavu “Sprovod u Theresienburgu” nastalu prema prozi Miroslava Krleže.

Potekao je iz zagrebačke Škole za klasični balet, na kojoj je diplomirao u klasi prof. Tatjane Lucić-Šarić, a usavršavao se u Sankt Peterburgu. U plesnoj i koreografskoj karijeri osvojio je brojne nagrade. Jedan od najvećih izazova u karijeri bio mu je kad je kao Hrvat dobio priliku u Narodnom pozorištu u Beogradu postaviti balet “Ko to tamo peva”, rađen prema filmskom predlošku Slobodana Šijana. Predstava je obišla svijet, a Zurovac je dobio i Nagradu grada Beograda 2004., što se rijetko dodjeljuje umjetnicima koji nisu iz srbijanske metropole. Pamti se i njegova postava “Cirkus primitif baleta”, za koju je osvojio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje 2006. Najznačajnije hrvatsko kulturno priznanje, nagradu “Vladimir Nazor’”, osvojio je za balet “Proces”, prema istoimenom romanu Franza Kafke, praizveden na Muzičkom biennaleu u Zagrebu 2009.

U razgovoru za Nacional Zurovac prvi put otkriva razlog intenzivne suradnje s Mani Gotovac, priča o komadima koje postavlja, umjetnicima koje angažira, skandalima u karijeri te pokušaju angažmana Nebojše Glogovca.

NACIONAL: Kako je došlo do vašeg angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama? Mani Gotovac prva je izjavila u javnosti da ćete vi režirati središnju dramsku premijeru, “Dubrovačku trilogiju” Ive Vojnovića ?

Vrlo jednostavno. Nazvali su me Mani Gotovac i Mladen Tarbuk, ravnatelj festivala i ponudili mi da postavim “Dubrovačku trilogiju”. Mani mi je rekla: Staša, vi ćete sigurno pasti u nesvijest kad ovo čujete i sigurno ćete mi reći: ne! Donekle je bila u pravu. Nad “Trilogijom” postoji posebna aureola, postavljala su je najveća hrvatska redateljska imena. Ali gotovo svako djelo je u meni probudilo odgovor: ne, ja to ne mogu! No obično je jako dobro završilo. Kad su me zvali iz Beograda da postavim plesni projekt prema kultnom Šijanovom filmu “Ko to tamo peva”, za mene je to bila nemoguća misija. Mučilo me kako slavan film pretvoriti u plesni teatar, s bremenom tog naslova koji je postao veliki brend? Nije bilo srednje opcije: ili ću uspjeti, ili propasti! Na sreću, desilo se ovo prvo, predstava se igra već punih deset godina, proputovala je pola svijeta i osvajala nagrade… Umjetnost je idealni prostor za ljudsko djelovanje, gdje imaš pravo griješiti i ništa ti se ne može dogoditi, osim što ti “slava” može biti ugrožena. A to nije nešto od čega se umire. Zahvalan sam Mani, jer mi je dala veliko povjerenje. Tek kad sam počeo raditi uvidio sam koliko je to uistinu veliko i slojevito djelo. Zato mi je izazov još veći. “Trilogiju” ne radimo u integralnoj, nego u skraćenoj verziji. Zajednički stvaramo prostor koji će mi kao redatelju omogućiti da se izrazim, gdje sve alate koje posjedujem mogu iskoristiti, ali i steći neke nove.

NACIONAL: Hoćete li predstavu režirati u klasičnom obliku ili ćete napraviti suvremenu verziju?

Komad najprije moram pročitati klasično, da bih mogao napraviti bilo kakav pomak u interpretaciji. Uostalom, avangarda počinje od klasike, pomaknuti su parametri i perspektiva da bi se dobila nova konotacija izraza. Najvažnije je biti i ostati dosljedan piscu. To mi je najvažniji zadatak. Autor može reći štošta novoga svojom interpretacijom, ali pisac se ne smije dirati, kakva god intervencija u tekstu postojala.

NACIONAL: Zašto se kod nas ljudi boje umjetnika koji su talentirani za razne poslove? Pretpostavljam da su i do vas došli komentari iz redateljskih krugova: “Ma, on je plesač i koreograf, kako može režirati jednog Vojnovića?”.

Ljudi koji se boje umjetnika obično završe tako da za života upoznaju svoju dušu na način kako ju je upoznao Dorian Gray u glasovitom romanu Oscara Wildea. Aristotel je rekao: tko prevlada svoje strahove, bit će istinski slobodan. Znate, uz toliko dobrih stvari kojima se čovjek može baviti, imati vremena još se baviti ljudskom zlobom, za mene nema smisla. Do mene i nisu doprli takvi komentari.

NACIONAL: Karijeru plesača napravili ste u zagrebačkom HNK, potom ste radili kao koreograf, a punih devet godina bili ste i ravnatelj Baleta. Kakav je danas vaš status? Pretpostavljam da niste više vezani ni za jednu instituciju.

Slobodan sam umjetnik.To sam oduvijek i bio, samo što to danas ima legalnu formu. Ja nemam ništa, osim života u umjetnosti. Bilo bi divno kada bi društvo bilo na tom nivou da umjetniku može osigurati kreativni zatvor, u kojemu bi umjetnik mislio samo o umjetnosti. I od toga dobro živio, a i društvo od njega. Razvijena društva to su uspjela postići i tako njeguju vrijednosti koje vrhunski umjetnici nose u sebi.

NACIONAL: Što veže vas i Mani Gotovac? Čim je postala ravnateljica HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, odmah vas je odabrala za ravnatelja Baleta, a otkad je preuzela Ljetne igre, vama je ponudila veliku režiju.

Mani Gotovac i ja se uopće ne razumijemo. Ali kad smo zajedno, prilično dobro znamo i razumijemo o čemu razgovaramo.

NACIONAL: S njom nije lako raditi. Koliko je inspirativna i zahtjevna vaša interakcija?

Mi smo vrlo različiti ljudi. Međutim, kad uđemo u umjetnost, dobro se razumijemo. Postoji dovoljno prostora u kojem osjećam kreativno uzbuđenje. Prvi put surađujemo kao dramaturg i redatelj na istom projektu i priznajem da nije lako. Mani je vrlo impulzivna osoba, vrlo promjenjive naravi. Ali to mogu razumjeti. Ne vrijeđam se kad je negativna ili egzaltirana nego shvaćam njen motiv za to. Za sad zaista dobro funkcioniramo. Intenzivno završavamo adaptaciju komada, čini mi se da sad razumijem zašto je baš mene izabrala.

NACIONAL: Zašto je baš vas izabrala?

Glavni razlog je upravo u tome što nisam toliko inficiran s tom tematikom. Ona traži u meni nešto što bi moglo dati određenu svježinu ovom klasiku.

NACIONAL: Jeste li vidjeli neku od postava tog komada u Dubrovniku?

Vidio sam samo sjajni “Allons enfants!” u režiji Joška Juvančića 1981. na televiziji. Zadnji put sam bio u Dubrovniku 1991. i nisam vidio druge postave ovog Vojnovićeva djela. Mogu vam samo otkriti da ćemo “Allons enfants!” i “Suton” igrati u Kneževom dvoru, a “Na taraci” na dijelu glavnog trga, kod crkve Sv. Vlaha i Orlanda, blizu Kazališne kavane. U svibnju krećemo s čitaćim probama, a proces rada na dubrovačkom govoru je već započeo, što je jako važno.

NACIONAL: Najava Mani Gotovac da će ulogu Dživa igrati beogradska glumačka zvijezda Nebojša Glogovac izazvala je niz polemika među nekim hrvatskim glumcima. Spočitava mu se da ne može igrati u Dubrovniku jer je nedavno u TV seriji Radoša Bajića igrao Dražu Mihajlovića. Kako ste reagirali kad ste čuli te optužbe? I zašto ste željeli baš Glogovca?

Nebojša Glogovac je genijalan glumac neviđene scenske inteligencije, umijeća i vještine. Nema drugih razloga. Vidio sam ga u nekoliko predstava i nevjerojatna je pojava na sceni.

NACIONAL: Ipak neće nastupiti u predstavi. Je li odustao ili se desilo nešto drugo?

Nije odustao, nego se nije uspio dogovoriti s organizatorima Igara. Ta glupa buka koja se podigla oko njega uopće nije razlog što ne igra u komadu. Šteta što Glogovac u karijeri nije igrao Hitlera, možda bi ga to spasilo od ovih koji su ga napali. Žao mi je što ne igra, ali moram ići dalje. Siguran sam da ćemo se naći na nekom drugom projektu. Velika mi je želja da radim s takvim umjetnikom. Ono što je fascinantno, s obzirom na to što predstavlja na sceni, je da nije umišljena zvijezda. Vrlo je jednostavan čovjek. Baš kao što su to svi veliki umjetnici.

NACIONAL: Tko će ga zamijeniti?

Svi medijski napadi na Glogovca došli su u nezgodnom trenutku, dok su trajali intenzivni pregovori s njim. Kako još nisu potpisani ugovori sa svim glumcima, ne bih govorio o glumačkoj podjeli. No glumačka postava je sjajna i u njoj su najbolji predstavnici nekoliko glumačkih generacija.

NACIONAL: Imate li drugih srpskih glumaca u predstavi?

Ne. Da se ne bi javio još netko tko se osjeća ugroženim. Svi su hrvatski glumci. Sad zlobnici mogu biti sretni.

NACIONAL: Mnoge je iznenadio vaš izbor glumaca prošlog ljeta na Brijunima, kad ste postavili Krležin “Sprovod u Theresienburgu”, a glavne uloge ste dodijelili Komedijinim glumcima Draženu Čučeku i Vandi Winter?

Glogovca nisam izabrao da bude iznenađenje u javnom prostoru i izaziva komentare hrvatskih kolega, nego da bude vrhunsko iznenađenje na sceni zbog svoje umjetnosti. Tim principom sam izabrao i Vandu Winter i Dražena Čučeka.

‘Mileva Einstein’, koreodrama Staše Zurovca

NACIONAL: Postoji li razlika u radu s plesačima i glumcima?

Ljudi su ljudi.Volim one koji vole raditi. I volim raditi u tišini.

NACIONAL: Kako mislite u tišini? Od većine redatelja se očekuje da postiže autoritet i glasom, da viču na glumce, a ima i onih koji ih gađaju predmetima na probama.

Ne volim se tako nametati. Kazališna predstava je kolektivni čin. Ako se pojavi bilo kakva autoritativnost, tad kazališni čin gubi svoju vrijednost i postaje banalan. A to da redatelji viču je više stvar nekakvog folklora.Više volim da svatko preuzme svoj zadatak, da svi živimo i radimo na projektu za istu stvar. I tu nema nadređenih i podređenih. Najvažnije mi je ono što se stvara. Stvarati predstavu i baviti se odgojnim metodama za mene je nemoguća misija.

NACIONAL: Što ste naučili radeći Krležu na Brijunima?

Dogodile su se nadnaravno divna suradnja sa svim umjetnicima i teška produkcijska suradnja. Zaključio sam da je Hrvatska jako bogata zemlja kad je tako uspješnu predstavu s milijunskim budžetom odigrala samo šest puta. I vjerojatno nikad više!

NACIONAL: Zašto? Iako se mnoge predstave ugase ubrzo poslije premijere.

Ne znam, ali mogu nagađati. Svi kukaju kako nemamo novca, a ne znamo kapitalizirati što imamo. “Ko to tamo peva” imao je 150 izvedbi u deset godina igranja. Svaka predstava je rasprodana. Prosječna cijena karte je deset eura. Dakle, u deset godina, Narodno pozorište je zaradilo 900 tisuća eura, što baš nije malo. Mislim da svaka predstava mora naći svoj put do isplativosti, ako ne financijskoj, onda umjetničkoj. Inače, nema je smisla raditi. Tek nakon desete izvedbe svaka predstava počinje živjeti pravi scenski život.

NACIONAL: Kako je završio vaš spor s riječkim kazalištem jer ste dobili otkaz kao ravnatelj Baleta 2012. zbog neopravdanih izostanaka s posla, i to na inzistiranje bivše intendantice Nade Matošević?

Spor nije završio. Jako je spor. Proces još traje pa ne mogu govoriti o tome.

NACIONAL: Živite u Rijeci. Kakav je vaš odnos s riječkim HNK?

Trenutno ne postoji.

NACIONAL: U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu nastao je skandal jer ste navodno dobili prevelike autorske honorare, baš kao i redatelj Ozren Prohić. Koliko je bilo istine u tome?

Mislim da se radilo o sindikalnoj pobuni protiv upravnika koji je navodno dijelio basnoslovne honorare. Ako ima nešto sporno s mojim honorarom, koji je upravnik potpisao, treba pitati njega. Moj honorar je bio potpuno u okviru iznosa koji inače dobivam. Ne vidim u tome ništa sporno.

NACIONAL: Zašto za predloške predstava birate klasike poput Krleže i Jeana Geneta?

Pa koji redatelj se ne voli baviti jakom dramaturgijom? Ne volim se mučiti s lošom literaturom. Takvi predlošci su mi izazov i obogaćuju me kao umjetnika. Mi smo ionako prolazni u ovom životu, a djela ostaju nakon nas i postaju dio vječnosti. Jedino to ima smisla.

NACIONAL: Što mislite o hrvatskom teatru?

Teško pitanje. Umjetnost je ogledalo društva. Kakvo nam je društvo, takva nam je i umjetnost. Umjetnost nije rukomet, da se u puno lošijim uvjetima kad se napravi rezultat u nju ulaže. Imamo vrhunske umjetnike, ali tek kad se dokažu vani i osvoje prestižne nagrade, poput sjajnih Tene Štivičić i Zrinke Cvitešić, postaju i ovdje netko i nešto. To je dokaz kompleksa manje vrijednosti. Biti umjetnik i osjećati socijalnu ugroženost nije lijepo. Umjetnici su prisiljeni pristajati na kompromise da bi preživjeli.

NACIONAL: Koliko vi pristajete na kompromise?

Pokušavam što manje. Jednom mi je kostimografkinja iz Beograda Bjanka Adžić Ursulov rekla: ako pristaješ na kompromise, to može biti samo bolje rješenje. S time se slažem. Tad kompromis ima smisla. Ako pristanem na njega, moram naći način da to doista bude bolje rješenje.

NACIONAL: Što mislite o današnjoj baletnoj sceni?

Baletna scena kopni. Počnimo samo od toga da baletna škola nema vlastito, adekvatno mjesto gdje bi se stvarao novi kadar, baletna Akademija ima isti problem, a to dovoljno govori o čitavom sistemu.

NACIONAL: Što mislite o Leonardu Jakovini kao novom ravnatelju zagrebačkog Baleta? Hoće li uspjeti išta promijeniti nabolje u svom mandatu?

Jakovina je hrabar što se upustio u novo područje. Nadam se da će tu hrabrost imati prilike pretvoriti u kreativni prostor koji će dugoročno obogatiti i njega i kolektiv. Želim mu sve najbolje. Iskreno se nadam da će kao ravnatelj Baleta imati jaku viziju i vjerujem u njega.

NACIONAL: Osjećate li se bolje dok ste bili zaštićeni u institucijama, ili sada kad ste slobodni umjetnik?

Danas se puno bolje osjećam, iako je slobodnim umjetnicima u Hrvatskoj strašno teško. Čim ne mislim na egzistenciju, to je nemjerljiv osjećaj slobode. Bavim se onim što volim. Bio sam dugo vremena dio sistema, ali ne pljujem po njemu. Zahvalan sam mu što me iznjedrio u ovo što jesam. Volim se baviti kazalištem. To je moj život, od malih nogu, kad sam počeo učiti balet. Osjećam kazalište kao svoju sudbinu i misiju u ovom životu, tu mogu najviše dati sebi i drugima.