MISLI IZ HDZ-a: živi se bolje, jer vlast laže da se živi bolje

U vezi s porastom nacionalnoga dohotka za gotovo slavnih jedan i nešto posto – o čemu se dosta govori posljednjih dana – prozborila je poneku i predsjednica države: “Ne možemo se zavaravati da je to nešto što je učinila država, već je rast odraz svjetskih kretanja, do određene mjere korištenja EU fondova i porasta potrošnje, kao i rezultata rada nekih velikih tvrtki i malog i srednjeg poduzetništva.” Veličanstvena pirueta gospođe Kolinde, nema što. Tako se pleše nakon vola na ražnju. Do jučer je bila još spremna i priznati Vladi neke zasluge za lagani ekonomski oporavak, no Karamarko je danas već tresnuo šakom o stol. Pokaže li netko i minimalnu dozu razumijevanja prema SDP-u, stići će ga malj narodne pravde.

SNAGA KARAMARKOVOG “DOSTA!” ZA HDZ JE – u njutnmetrima izraženo – možda čak adekvatna historijskoj sili zagorske prirode kojom je Broz Staljinu rekao “Ne!”. “Što je ovo?” prijeteći se obratio gospodin Karamarko sljedbenicima. “U javnosti se govori isključivo o uspjesima Vlade. Zar smo se za to borili? Zar je to bio cilj naše svijetle šator-revolucije?” Skače BDP, padaju nezaposleni, raste turizam sa svojom “kulturom” (borbe starih Rimljana na rivi), stagnira bijeda, maše se autocestama, grade se brodovi, planiraju mostovi, bit će i plina, budi se istok i zapad, franci se konvertiraju u eure, spašen je Imunološki, u procvatu je ulična umjetnost, u Zagrebu se ponegdje može čuti pjesma umjesto vapaja, i tako dalje, i bliže tako, a u svemu tome HDZ-a nigdje i nikako.

TI NESTAŠNI HADEZEOVCI, zaigrani zastavama i domoljubljem, nastupali su već kao nezaustavljivi pobjednici izbora. Dijelili su funkcije, sprdali se s protivnicima i s visine im poručivali neka se samo što prije maknu s vlasti da napokon može doći HDZ-ova nezaustavljiva domovinska snaga, koja zna znanje. U svojoj proslavi površnosti, ili trijumfu nevolje, sa zakašnjenjem su počeli shvaćati da se stanje u zemlji drastično mijenja. Vlada je uspjela reformirati scenu. Pokazuje inicijativu tamo gdje je država i treba pokazati. Uporni su i djelotvorni, čupaju građane iz siromaštva ne razbacujući se velikim riječima i vraćaju se polako na političke pozicije iz boljih vremena. Uviđajući da Milanovićev pozitivizam proizvodi efekte, Karamarko je naredio pojačanje propagande do maksimuma. Nema više blažih riječi za neprijatelja. Sve što Vlada tvrdi, to mora biti laž, sve što zbori HDZ, to je svjetlo istine i to je jedina dopuna programu politbiroa, koji je i prije nje bio isto ono što je i s njom.

U SVOME GNJEVU ZBOG JAČANJA STATUSA VLADE, gospodin Karamarko prisilio je i predsjednicu na uvrštenje u planetarij propagandne gluposti. Kako netko može nabrajati što je sve učinjeno u državi i tvrditi da država s tim nema veze, već se radi o “svjetskim kretanjima”? Riječ je o korištenju EU fondova i porastu potrošnje, kaže KGK; zar se to izvodi mimo države? zar se EU fondovi sami guraju na hrvatske natječaje? zar porast potrošnje nije ključan makroekonomski indikator pozitivne državne aktivnosti? To je ishod rada nekih tvrtki i poduzetništva, zbori predsjednica. A tko im je stvorio uvjete za takav rad, okružje u kojem djeluju? Država, jasno je i zbunjenome. Gospodin Karamarko doista svoje ljude prisiljava na samoblamažu. Nacional je u posljednjem broju objavio tajnu na koji način predsjednicu doživljavaju njezini bliski suradnici, i vidjele su se tu neke zanimljive stvari.

Gospođa Grabar-Kitarović ispunjena je samom sobom. Smatra da je popularnija od Franje Tuđmana, što je možda i točno, jer Tuđmanu je popularnost nezaustavljivo opadala s godinama i zaustavila se pri kraju na niskim razinama. Nasilno je dižu politički nasljednici petnaest godina nakon smrti protagonista. Nadalje, gospodin Karamarko – prema predsjednici – izaziva masovne negativne reakcije svojim izjavama. O tome dovoljno govore činjenice. Treba se samo prisjetiti njegove nedavne posjete Kanadi i onoga što je tamo izvaljivao pred norvalovcima. Osim svega, pobjeda HDZ-a na izborima, sugerira predsjednica službenicima, bila bi njezina zasluga. Ne ćemo se upuštati u analizu tog zaslužnjačkog stava, ali da je on za Karamarka temeljito iritantan, to je izvjesno.

Ako su skriveni stavovi predsjednice za gospodina Karamarka postali vrelo gnjeva, moglo se očekivati da će on tu predsjednicu prisiliti na javni autodafe, ili proces u kojem će gospođa, zbog njegovih interesa, odglumiti lepršavu bezveznjakinju i ugroziti svoj autoritet. Tvrditi da država nema veze s ključnim ekonomskim stvarima koje se u njoj zbivaju, to može samo osoba kojoj je svejedno što govori, odnosno, osoba pod pritiskom koja vlastitu pamet mora sakriti pod stranački tepih. Jeftini recept Karamarko primjenjuje na cijelu stranku i sve njezine simpatizere. Ništa Milanović nije postigao; sve je laž, izmišljotina, obmana. Blokovsko negiranje bilo kakve pozitive, redukcija stvarnosti na kristalnu negativu koju proizvodi Vlada u nekom paklenom komunističkom kotlu, to je program HDZ-a u svojoj zanosnoj punini, savršeno imunoj na bilo kakva potpitanja. Čim su malo spustili gard, nastali su problemi; do izbora zato – ništa drugo osim urlanja protiv činjenica, na terenu demagogije gdje se HDZ osjeća sigurno.

DOK SE VLADA NA RAZNE NAČINE TRUDI stvoriti kritičnu masu koja će joj donijeti pobjedu, IDS se bavi pozdravom “Za dom spremni” kao da nije još uvijek dio vladajuće koalicije. Izrazio je negodovanje podatkom da su nekakvi lunatici zatražili rehabilitaciju te ustaške fraze i održao javnosti malo ideološko predavanje na temu, ponašajući se u stilu “besposlenoga popa koji i jariće krsti”. Ne zanima ih previše situacija u zemlji. Umjesto da podrže vlastitu kukuriku-koaliciju koja vodi bitku s bezobzirnim neprijateljem, drže se na distanci, uživaju u istarskome feudu i odmjeravaju ponude. Kolinda Grabar-Kitarović pokazala se u pojedinim situacijama većom saveznicom Vlade od Milanovićevih histrijanskih suboraca.

Komentiraj


PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.