DRAMATURG I REDATELJ KOJI JE TIJEKOM STUDIJA uz Frljića i Kurspahića ukazivao na zastario način studiranja na Akademiji dramske umjetnosti, govori o kulturnoj sceni u Hrvatskoj i Akademiji na kojoj je zaposlen

Autorski projekt 36-godišnjeg redatelja i dramaturga Saše Božića “Born to Please” premijerno će se izvesti u Teatru ITD 21. listopada. Za razliku od gotovo svih njegovih predstava koje se uglavnom baziraju na pokretu, odnosno plesu, kao osnovnom alatu ekspresije emocije na sceni, u ovoj predstavi Božić i glumci pozabavit će se glazbom, odnosno pjevanjem.

Saša Božić rođen je 17. veljače 1979. u Vinkovcima. Godine 1996. upisao je hrvatski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1999. i studij kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godinu dana, u sklopu razmjene studenata, studirao je na MA programu Theater directing, na School of theater Ohio Universityja. Iako je režiju 2006. diplomirao s odličnim ocjenama, ostao je zapamćen njegov studentski “neposluh” kada je s kolegama s godine, Oliverom Frljićem i Miranom Kurspahićem, tražio suvremeniji i pravedniji pristup nastavi. S obzirom na to da u Hrvatskoj tad nije bilo formalnog visokoškolskog obrazovanja, Saša Božić educirao se i u području suvremenog plesa i koreografije u izvaninstitucionalnim edukacijskim programima, a danas – na poziv Ksenije Zec – predaje na Katedri scenskog pokreta na ADU. Kao dramaturg surađuje s priznatim koreografima i plesačima u zemlji i inozemstvu.

Sa Zdravkom Ivandijom-Kirigin 2008. Božić je osnovao umjetničku organizaciju de facto, a napravio je niz dramskih, plesnih i multimedijalnih projekata koji su na repertoaru hrvatskih kazališta, poput “Nore” u HNK u Zagrebu, “Pretposljednje pande” i “Spremni” u ZeKaeM-u, “Skup: Igre” na Dubrovačkim ljetnim igrama, “Glorija”, “Dezerter” i “Nosferatu” u Teatru ITD

Projekte redovito predstavlja u europskim kazališnim institucijama, a od 2009. do 2011. bio je voditelj popratnih i cjelogodišnjih programa Eurokaza.

U intervjuu za Nacional Saša Božić prisjetio se svojih buntovničkih studentskih dana, a osvrnuo se i na “apokaliptičnu i bezizlaznu” situaciju u zemlji te rekao da su posljednjih nekoliko godina kulturu u Hrvatskoj obilježili “bauljanje” i velika nestručnost.

NACIONAL: Predstava “Born to Please” temelji se puno više na glazbi i pjevanju nego na pokretu. O čemu se u predstavi radi i što ju je inspiriralo?

Ta predstava zapravo je nastala iz dviju činjenica. Prva je ta da sam ja u posljednje dvije ili tri godine dosta radio po institucionalnim kazalištima i dosta sam radio naručene projekte. Onda sam shvatio da se u tome ne osjećam najbolje i pokušao sam shvatiti što me zaista zanima i kad sam se osjećao zaista dobro radeći nešto. Sjetio sam se predstava koje sam radio u Teatru ITD i koje su se sve bavile odnosima publike i izvođača, dakle onoga što se tijekom predstave događa između tih dviju strana, a što ne mora nužno značiti interakciju. Najbliže tome bila je predstava “Love Will Tear Us Apart” s plesačicom Petrom Hrašćanec, u kojoj ona pleše na pet ljubavnih pjesama. Onda sam shvatio da bih volio taj isti koncept napraviti i s glumcima koji ne plešu, nego glume pjevanje. Neki od njih uopće ne znaju pjevati, ali u predstavi pokušavamo rekreirati i izvesti sve što se događa oko čina pjevanja, nekog talent showa ili koncerta. Zanimljivo je da svi ti talent showovi, natjecanja svih vrsta, za sobom vuku jednu veliku komparseriju novca, svjetla, tehnologije, svega što može zadiviti gledatelje. Naša je odluka da u predstavi nemamo ništa od toga, samo glas i tijelo.

NACIONAL: Spomenuli ste format talent show programa, različita pjevačka natjecanja čijoj hiperinflaciji svjedočimo. Što mislite o takvom načinu stvaranja zvijezda i je li to uopće moguće u današnjem instant društvu?

Nemam televizor osam godina i ne pratim takve stvari. Tu instant kulturu propagiraju mediji. Pa Warhol je rekao da će svatko doživjeti 15 minuta slave i to se zaista posljednjih 40 godina događa. Pitanje je što je zapravo zvijezda. Izlaganje javnosti na pet minuta ili dva mjeseca, čini li te to zvijezdom ili nekom moralnom veličinom? To nije realitet naših života, barem mojeg. Nisam siguran čemu to sve služi osim možda stvaranju novca na brz način. Gdje su ti svi ljudi o kojima se svakodnevno pisalo tri mjeseca trajanja nekog showa? Vrlo brzo svi su potonuli i zamijenit će ih neki drugi na pet minuta. Ta mašinerija samoj sebi služi svrsi, a ne proizvodnji nekih umjetnika ili zvijezda.

NACIONAL: Zašto vas glazba, ples i pokret toliko intrigiraju u kazalištu?

To je naprosto način na koji sam ja sazreo u kazalištu. Ja sam u kazalište ušao kroz ples, to je moja neka primarna potreba za iskazivanjem emocija tijelom, gestom. Plešem od svoje treće godine. Pokušao sam plesati unutar svih institucionalnih okvira koji su u to vrijeme postojali, plesao sam u Zagrebačkom plesnom ansamblu, s raznim koreografima, dakle, na jedini način na koji si mogao plesati i steći neko iskustvo. Onda je moj put više krenuo prema kazalištu pa sam upisao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Radeći na nekim plesnim predstavama shvatio sam da je glazba, za razliku od videa, primjerice, način kojim se može izraziti jedna posebna emocija. Pogotovo zato što se u mojim predstavama radi uglavnom o nekim poznatim pjesmama koje su dio kolektivnog naslijeđa, koje pobuđuju emocije ili ideje kako je nekad bilo ljepše, jer je ponekad riječ o glazbi 1960-ih ili 1970-ih.

NACIONAL: Plesna akademija otvorena je u Zagrebu prije nekoliko godina, nakon desetljeća “lobiranja” plesne scene. Po vašemu mišljenju, koliko je to važno?

Plesna akademija djeluje u sklopu Akademije dramskih umjetnosti u kojoj radim na Odsjeku za scenski pokret. Nisam siguran da je naša javnost svjesna činjenice da je pokretanje plesne akademije zaista povijesni čin. To nije samo plesna akademija u Zagrebu, nego je to prva u regiji. Dakle, to je prvi put u povijesti da su Ministarstvo znanosti i Ministarstvo kulture ples priznale kao umjetnost. Ako se nemaš gdje školovati kao umjetnik, onda znači da te država ne priznaje i da to što radiš nije vidljivo. To je što se tiče te kulturološke strane. Još je važnije kako će se stvari odvijati na plesnoj sceni kad iduće godine prva generacija završi akademiju i počne mahati diplomama. Što će se dogoditi kad ti ljudi s puno znanja dođu na tržište? Kako će pridonijeti profesionalizaciji plesne scene, podizanju kriterija, možda većem razumijevanju kazališta za te umjetnike, hoće li napokon kazališta početi nuditi poslove plesačima… Otvara se puno pitanja, a to je dobro.

NACIONAL: Docent ste na Odsjeku za scenski pokret, ali kad ste studirali režiju bili ste buntovnik. S kolegama s godine, Oliverom Frljićem i Miranom Kurspahićem, prosvjedovali ste protiv tadašnjeg načina predavanja, odnosa profesora i studenata. A danas ste vi zaposlenik te iste akademije. Je li to vaš način rješavanja problema, dakle iznutra, ili je taj bunt naprosto bio odraz stava mladog čovjeka?

Mislim da je propitivanje stvari u instituciji koje si dio, pitanje ne samo tvoje kompetentnosti ili morala, nego dio tvoje odgovornosti kao studenta. To je pogotovo lakše u školama koje su na neki način elitističke, a u slučaju Akademije, elitizam postoji zbog malog broja studenata, a velikog broja nastavnika. Zato se na ADU studenti vrlo brzo nađu u poziciji “jedan na jedan” s profesorom. Moje iskustvo s Filozofskog, kad je profesor negdje tamo a nas je u predavaonici 150, posve je drugačije od onog na ADU. Na Akademiji bih volio da imamo otvorenu, čistu konfrontaciju mišljenja. To je bila moja ideja kad sam s kolegama s godine Oliverom i Miranom pokušao mijenjati neke stvari koje su zaista bile loše. Pokušali smo dati svoj glas promjeni načina školovanja, sadržaju školovanja i formata prenošenja zanata. Nadam se da to nije ostalo na razini ataka na osobnosti profesora, nego da su se stvari barem malo promijenile nabolje, iako ne znam previše o tome jer nisam na tom odsjeku pa ne pratim toliko. Na svom odsjeku iznimno sam zadovoljan, petero je predavača, nas dvojica docenata i nekoliko asistenata. Imam osjećaj da je odnos sa studentima zdrav, radimo svakog dana po dva sata pa se može dosta toga napraviti. Imali smo sjajne goste predavače, vrhunske hrvatske plesače i koreografe. Nova generacija mladih ljudi pokazala je brzinu, spremnost na nove izazove, prilagodbu, otvaranje prema novim disciplinama, estetikama.

NACIONAL: Bi li tako trebao izgledati odnos studenta i profesora?

Idemo ka tom nekom idealnom modelu. Suradnja, međusobno slušanje. Ali tu je uvijek pitanje usklađivanja s ostalim odsjecima i uvijek klasično pitanje novca. Ja sam došao s velikim idealima i željama koje su se sad spustile na neku realnu mjeru. Volio bih da se umrežimo s nekim inozemnim školama, dovedemo neke druge pedagoge jer tako i ja razvijam svoje znanje.

NACIONAL: Puno se govori o velikom broju studenata zbog velikog broja glumačkih akademija. Je li besmisleno proizvoditi toliki broj glumaca?

To što se dogodilo ulaskom u bolonjski sustav obrazovanja, kulturna politika u Hrvatskoj nije mogla pratiti. Preslikali su europski model obrazovanja po kojem u svakom većem gradu treba postojati sveučilište, koje generira određen broj studenata pa mora imati određeni broj znanstvenih i određeni broj umjetničkih fakulteta. Zašto onda ne otvoriti glumačke akademije svugdje po Hrvatskoj? To je suludo jer se ne vodi briga o potrebi zajednice. Trebamo li mi doista toliko akademija? Ili možda trebamo otvoriti institucije, ukinuti sustav ansambala ili ga promijeniti tako da se obnavljaju svake dvije ili tri godine. Svake godine samo iz zagrebačke ADU izlazi 12 diplomiranih glumaca, pa sad taj broj umnožite s četiri zbog tolikog broja akademija. I to su vrlo kvalitetni glumci koji nemaju priliku čak ni da ih se vidi na sceni. Eventualno će im ITD pružiti neku šansu, a ‘Mrsićev zakon’ omogućio je nekima od njih tzv. stručno usavršavanje, pa će oni možda nekoliko puta i proći scenom nekog kazališta. To nije dovoljno. Jako malo ljudi iz kazališta dođe vidjeti te diplomske predstave, što je pogreška njih, ali i Akademije.

NACIONAL: Spomenuli ste Teatar ITD i više puta rekli ste da ga smatrate svojim kazališnim domom. Što je to toliko posebno u ITD-u?

Privatno govoreći, to je moj Zagreb. S 19 godina otišao sam tamo, jeo u menzi i onda otkrio da tamo iza postoje i neke zgrade, neki prostori, pa sam zalutao i otkrio taj prekrasni svijet. Što se tiče rada u ITD-u, kao umjetnik se osjećaš voljeno, posebno zato što ITD ima 10-ak zaposlenih, sve poznaješ, svi radite zajedno. Za mladog umjetnika to je jako bitno. Kad bih napravio komparaciju s radom u HNK-u ili ZeKaeM-u, primjerice, u tim si kazalištima anoniman. Nemaš ulaz u strukture, ne poznaješ scenske radnike, tehničare, sve je posredovano, a za kazalište je bitan upravo taj neposredni rad s ljudima. Ti se u ITD-u osjećaš podržano od svih ljudi i to ti daje slobodu. U ITD-u imaš pravo na pogrešku, što je jako bitno za mladog umjetnika. ITD isto tako ima glumce koji će ti vjerovati do kraja, koji neće dovoditi u pitanje tvoj integritet kao umjetnika.

NACIONAL: Biste li radili uspješno kao danas da nije bilo početaka u ITD-u?

Sasvim sigurno znam da ne bih bio u Hrvatskoj da nije bilo ITD-a. Čim sam završio Akademiju, otišao sam u inozemstvo i paralelno radio na toj karijeri koja, hvala bogu, traje još uvijek. Ali u jednom trenutku Nataša Rajković, voditeljica Kulture promjene, pozvala me da radim predstavu u ITD-u, što se poklopilo s pozivom Ksenije Zec na Akademiju. ITD je dom.

NACIONAL: Kako, kao umjetnik, vidite Hrvatsku danas?

Sve mi djeluje apokaliptično i bezizlazno. Pokušao bih se maknuti od političkih stvari, ali to je jako teško. Posljednje tri ili četiri godine kulturnu politiku obilježilo je veliko “bauljanje”, velika nestručnost koja me kao umjetnika iznenadila, posebno zato što sam vjerovao bivšoj ministrici Andrei Zlatar Violić, koja mi je bila profesorica i smatram da ima vrhunsko znanje. Ne treba samo ona preuzeti odgovornost, nego cijeli sustav ne valja. Da ne govorim o tome da je kultura spala na 0,49 posto proračunskog novca. Mislim da je to sramota, posebno ako se zna da se novac za projekte daje u posljednji trenutak, odnosno, čak kad već počneš raditi projekt. Cijelo vrijeme potiču nas da surađujemo s europskim umjetnicima, a u isto vrijeme ne pitaju se kako da mi djelujemo u tom sistemu u kojem djeluju ti europski umjetnici. Oni svoje budžete znaju dvije godine unaprijed, a mi kad počnemo raditi, još nemamo pojma hoće li projekt “proći” na natječaju. Nisam siguran koliko su ti ljudi koji rade u tim institucijama i uredno primaju plaću, svjesni da su oni službenici. Da su u službi kulture, a ne obratno. Neka odu u Berlin, gdje je u vrijeme najveće krize povećan budžet za kulturu! To se tako radi.

NACIONAL: Zašto ste osnovali de facto?

To je umjetnička organizacija koju sam osnovao 2008. i mislim da će mladi ljudi sve više morati tako funkcionirati. Ne možete više očekivati da ćete biti zaštićeni, morate doći na tržište rada. Tu bih spomenuo jednog drugog ministra kulture istih političkih opredjeljenja kao i koalicija na vlasti, Antuna Vujića. On je promijenio mnogo toga nabolje i primjer je kako se u četiri godine može štošta napraviti, dok vidimo da ima primjera i kako u četiri godine možeš sve upropastiti. Dakle, Vujić je “skenirao” scenu i zvao je mene i još neke umjetnike te nam predložio osnivanje umjetničkih organizacija, rekavši nam da su to pravni subjekti koji mogu dobiti novac. Organizacije koje i danas postoje, BadCo., Kufer, de facto… osnovane su tada i još uvijek postoje.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture