Vesna Kesić: Polemičarka, vještica i dama

“Nisam  vam ja dama, nego polemičarka”, odbrusila je jednom Vesna Kesić u televizijskoj raspravi nekom tipu u prepoznatljivom odijelu prosječnoga hrvatskog političara, očito nenaviklom da mu se otpovrće mjerom njegova vlastitog podsmijeha. Jer, ako je postojalo nešto što je nerviralo Vesnu Kesić, aktivistkinju iz najranijeg kruga ovdašnjih feministica, bilo je to u nas tako uobičajeno spolno potcjenjivanje, nevješto i olako zaogrnuto etiketama ljubaznosti.

Jer, nazvati Vesnu Kesić “damom”, a da joj time zapravo želite začepiti usta, njoj je mogla biti samo najveća moguća uvreda: uvreda njezinoj prodornoj inteligenciji, raskošnome obrazovanju, njezinoj nesuzdržanoj polemičnosti, te svjetonazorskoj i osobnoj iskrenosti kakva se rijetko sreće. Da, Vesna Kesić jest bila prije svega polemičarka, i time se s mnogo razloga ponosila, ali, možda i više od toga, ona jest bila dama – ili, kako je sama ironično obrtala značenje, vještica – na način na koji to samosvojne žene jedino mogu i biti: kao jedinstvene i neponovljive, angažirane i borbene ali otvorene i senzbilne, nepopustljivo suprotstavljene sveprisutnoj dominaciji “muškog” – a uistinu tek nasilničkog – načina postavljanja odnosa među ljudima.

Novinarstvo kakvim se bavila ona i njezina generacija preživljava danas samo još u tragovima. Intervju s izdavačem, piscem i novinarom Slavkom Goldsteinom, što ga je 1988. objavila u Startu, a pretisnut je u prošlogodišnjoj Frakturinoj knjizi Goldsteinovih tekstova “Proslovi za bolju zemlju”, ilustrativan je primjer ozbiljnosti, temeljitosti i prodornosti novinarstva Vesne Kesić. No pored pisanja za novine, koje je ranih devedesetih napustila uvjerena da samo još izravni humanistički aktivizam ima smisla u vremenima razaranja i smrti, ključna područja angažmana te energične, marljive i uporne žene svakako su feminizam i antinacionalistička kritika društva. U tim dvama područjima – koja srednju struju ovdašnjega javnog života nerviraju podjednako, ma u kojoj državi živjeli – Vesna Kesić, zajedno s još nekoliko žena, ostavila je trajan i neprolazan, pionirski trag.

U nedjelju, nakon što je objavljena vijest da je umrla, mediji su podsjetili da je diplomirala psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala na njujorškoj New School for Social Research, s temom ratnih silovanja u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije. Nakon zapaženog rada u najvažnijim medijima osamdesetih – Start, Nedjeljna Dalmacija, Danas, Mladina, NIN… – devedesetih je svesrdno sudjelovala u većini zagrebačkih antinacionalističkih i feminističkih inicijativa i organizacija, koje su često objedinjavale obje te vrste socijalnog angažmana. Taj ju je aktivizam – marginalan a osobno riskantan – koštao otvorene hajke: prozvana je, s još nekoliko žena, doslovno, “vješticom”, u tada najutjecajnijim novinama, od kojih su sve, bile nezavisne, bile državne, bez preispitivanja bile prigrlile kolektivistički imperativ lojalnosti: navodno lojalnosti domovini, a zapravo tek provincijalnome, kampanilističkom, nadasve patrijarhalnom i militarističkom hrvatstvu stranke na vlasti i njezina predsjednika Franje Tuđmana.

Nije to Vesnu pokolebalo, štoviše – kao što nije, uostalom, nijednu od žena koje su bile žrtvom istog vala medijskog progona, toliko prožetog implicitnom mizoginijom: glumicu Miru Furlan, spisateljice Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić, filozofkinju Radu Iveković i novinarku Jelenu Lovrić, današnju Nacionalovu uvodničarku. Još trideset godina nakon toga, Vesna Kesić nastavila je svoju ponositu feminističku i antinacionalističku, ali nadasve kulturnu i civilizacijsku borbu, kojom je još osamdesetih, zajedno s rijetkim intelektualkama u glavnim gradovima bivše Jugoslavije, započela širiti prostore slobode. Vesna Kesić, zajedno s njezinom beogradskom suborkinjom Borkom Pavićević, ostat će zapamćena kao jedna od onih rijetkih žena koje su znale podučiti ovaj svijet kako “biti vješticom” često znači – biti najslobodnijom; i biti najboljom.

Komentiraj