U POTRAZI ZA GROBOVIMA Vrijeme je za ekosprovod

Objavljeno u Nacionalu br. 824, 2011-08-30

Britanija hitno mora riješiti problem grobnih mjesta, stoga poseže i za ekorješenjima, a razmišlja se i o multivjerskim grobljima

Urbano stanovništvo Velike Britanije ima ozbiljan problem o kojem većina nema pojma, a oni koji znaju – ne žele o njemu razmišljati. Od 33 općine u Londonu, primjerice, u njih 10 više nema ni jedno jedino slobodno grobno mjesto, a u ostalima će sva trenutačno raspoloživa mjesta biti popunjena u roku od najviše 12 godina. Pritom neke općine imaju mjesta za samo još tri mjeseca. Statistika otkriva da je preko 70 posto Londončana nakon smrti kremirano, ali se zbog vjerske raznolikosti i brojnosti religija koje ne dopuštaju kremaciju – godišnje najmanje 10 tisuća ljudi odluči se za klasičan pokop svojih najmilijih.

Ako u općini u kojoj je pokojnik prijavljen nema nijedno slobodno grobno mjesto, ono se mora naći negdje drugdje. Bilo da je riječ o susjednoj općini ili o drugom kraju države – cijena jednako skače: barem trostruko – i dodaje znatan iznos na postojeću sumu od 3300 funta (27 tisuća kuna) za prosječan sprovod. I to ako uopće nađete mjesto. Situacija je možda najgora u Londonu – kojem godišnje treba pet jutara zemlje za nove grobove – ali i cijela država ima problema s manjkom zemljišta za groblja. Prije nekoliko godina jedna je studija otkrila da u Britaniji za samo 30 godina više neće biti ni jednog jedinog grobnog mjesta. Vlada i lokalne vlasti tog su problema, dakako, svjesne, ali pogrebi ne osvajaju izbore te su već i pokrenute zakonske promjene najčešće ostale mrtvo slovo na papiru.

KAO I U MNOGO TOGA, Britanija ukopano sjedi na desetljećima, pa i stoljećima, starim zakonima. Još 1856. godine, dakle u vrijeme kraljice Viktorije, donesen je Zakon o pogrebu koji je ilegalnim proglasio uznemiravanje pokopanih tijela. Donošenje takvog zakona u to je doba imalo potpuno opravdanje jer se Britanija tada borila s dva velika pogrebna problema. Jedan je bio manjak grobnih mjesta. Tijela su se, naime, pokapala isključivo na “svetom zemljištu”, dakle u crkvenim dvorištima koja su također bila prenapučena pa su se iz njih nakon samo nekoliko mjeseci tijela iskopavala da bi se napravilo mjesta za nove mrtve. Drugi problem bio je pljačkanje grobova, što radi vrijednosti s kojima su mrtvi zakopani, što zbog samih tijela koja je znanost uvijek trebala, a nije tako lako do njih dolazila, pa su ilegalna otkopavanja pod okriljem noći bila česta pojava. Zakon iz 1856. riješio je oba problema, ali je ujedno stvorio novi – stari grobovi su se jednostavno potpuno prestali dirati. Britanija je danas puna prastarih, pa i zapuštenih groblja u kojima se više ne vidi ni jedno ime na nadgrobnim spomenicima, ali ih se i dalje ne dira. Istodobno su neka stara groblja od polustoljetnog nekorištenja toliko ozelenjela da su pretvorena u zaštićene parkove prirode u koje danas nitko ne želi dirati. U samom Londonu lokalne vlasti još od 1976. imaju dozvolu da u postojeće grobove u kojima ima mjesta – a uz dozvolu živuće rodbine i da ne uznemiruju postojeća tijela – dodaju nova.

Laburisti su 2007. objavili svoju podršku ponovnom korištenju grobova starijih od 100 godina, ali se od tog projekta odustalo samo dvije godine kasnije. Iste te godine londonska gradska skupština odobrila je svojim općinama da ponovno iskoriste grobove starije od 75 godina (dakle, da iskopaju kosti koje se potom spremaju u zajedničku grobnicu), uz odobrenje rodbine, dakako, ali se ta mjera do posljednjih godinu dana gotovo i nije provodila. Nitko ne želi biti pred kamerama kad se to događa, rekao je jedan općinski dužnosnik zadužen za problem manjka pogrebnog prostora. Drugi prijedlog – koji trenutačno ima najveću podršku nadležnih – jest produbljavanje postojećih grobova, što se, prema uzoru na londonske autobuse na kat, naziva doubledeckerima. U takvim grobovima bila bi otvorena dodatna mjesta, ali samo uz dozvolu rodbine. Tu metodu na svojim grobljima već godinama koristi Anglikanska crkva, a istraživanja otkrivaju da joj je i rodbina najsklonija. A i novi grobovi se kopaju dublje.

LJUDI ZADUŽENI DA pronađu rješenje traže ga gledajući kako je stvar riješena u svijetu, ali i u alternativnom pristupu cijelom problemu. U Britaniji, državi s 25 tisuća grobnih područja, dopušteni su i pogrebi u moru, ali uz nevjerojatno kompliciranu proceduru te skupu i teško nabavljivu posebnu dozvolu. Razmišlja se i o uvođenju kosturnica, kombinacije masovne grobnice i katakombi, kakve imaju u Češkoj i Francuskoj. Već postoje ekokovčezi koji se pokapaju u šumskim proplancima u kojima je drvo – ako i to – nadgrobni spomenik. Neki od grobova mogu se pronaći jedino putem GPS-a, a kad se prirodno groblje popuni, pretvara se ili u zaštićenu šumu ili mu se, u slučaju livada, vraća prvotna uloga ispaše. U multikulturalnoj državi kao što je Britanija jedno od rješenja koje se razmatra je i uvođenje većeg broja multivjerskih groblja. Upravo su religijski razlozi ti zbog kojih barem 30 posto britanskih državljana ne želi biti kremirano, već traže pokop u lijesu, što, naravno, zauzima više mjesta. Skupljajući prijedloge kako da se riješi taj rastući problem, lokalne vlasti došle su do različitih rješenja, od obvezna kremiranja (što neće proći upravo iz vjerskih razloga) do pokapanja ljudi u okomitu položaju. Svi su se složili da ne žele tzv. “uguravanje” koje provode vlasti u velikim američkim gradovima.

U New Yorku, primjerice, neka su groblja potpuno izgubila staze i prolaze jer su i ispod njih zakopani ljudi. No danas postoje i brojni alternativni i ekoprijateljski načini pokapanja. Jedan su spomenuti ekokovčezi ili zamatanje nebalzamiranih tijela u kartonski ili vrbin kovčeg koji je zakopan u plitki grob da bi se omogućilo prirodno raspadanje. A upravo je očuvanje prirode vrlo važan faktor novih, alternativnih načina pokapanja. Kremacija, koja prevladava u većini prenapučenih država svijeta je i sama vrlo neekološka jer koristi veliku količinu energije i ozbiljno zagađuje okolinu. Oni koji se pokapaju truju, pak, zemlju na kojoj je groblje velikom količinom korištenog formaldehida i drugih otrovnih kemikalija. U Britaniju će u idućih godinu i pol stići švedska tvrtka Promession koja tijela zamrzava na minus 18 stupnjeva, potom ih potapa u tekući dušik, odnosno na minus 196 stupnjeva, i tijelo zatim na toj temperaturi vibrira dok se ne raspadne.

Metali koji su možda postojali u tijelu (zubi ili umjetni kukovi, primjerice) miču se iz ostatka tijela i potom se recikliraju, a sami ostaci – sada znatno lakši i potpuno neotrovni – stavljaju se u biorazgradiv ekološki kovčeg koji se onda ili kremira (što je manje ekološki) ili se ukopava u tlo gdje će se u roku od 6 do 12 mjeseci pretvoriti u zemlju. Britanci su interes okrenuli i prema Americi gdje ljudi od kasnih 80-ih svoje kremirane ostatke mogu staviti u betonske kugle koje se potom spuštaju u more kao umjetne stijene koje potiču rast koralja i mikroorganizama te stvaraju habitat za ribe i školjke. U Glasgowu su razvili metodu polaganja tijela u komore, pod tlakom, koje se ispune vodom i kalijevim hidroksidom, koji se tri sata griju na 180 stupnjeva. Od tijela ostanu tek omekšane kosti koje se lako mogu zgnječiti i sterilna, svijetlosmeđa juha aminokiselina i peptida, koja se može iskoristiti kao gnojivo.

I DOK SU SVA TA alternativna rješenja zanimljiva i sasvim će sigurno uzeti maha u budućnosti, problem je aktualan sada. Mnogi koji se time bave problem umiranja i rastućeg broja tijela s kojima se Britanija svakodnevno suočava moraju gledati hladno i racionalno – kažu da se za taj gorući problem rješenje mora pronaći odmah. I ukazuju nato da je neodrživo pravilo da se grobovi ne diraju 75 ili 100 godina. U Njemačkoj, primjerice, grobovi se otkopavaju nakon 30 godina, a tamošnje vlasti – ali i korisnici – kažu da je to predugo i da rok svakako treba skratiti na 20 godina. Ponovno korištenje starih grobova i u Britaniji je bila postojeća praksa do 1850- ih što je promijenio spomenuti Viktorijin zakon iz 1856. Za rastuću populaciju to bi bilo prihvatljivije rješenje od pretvaranja parkova i zelenih površina u groblja. Jedan takav primjer trenutačno diže temperaturu u južnolondonskoj općini Southwark koja je još 1910. godine upravo za potrebe groblja kupila komadićak zemlje. Budući da im tada ta zemlja nije bila nužna za tu svrhu, pretvorili su je u dječji park. Sada se situacija, međutim, promijenila i parku se sprema prenamjena u originalne svrhe, svim peticijama unatoč. Rješenje se jednostavno mora pronaći jer ako ništa drugo nije sigurno, dvije činjenice jesu. Prostora za groblja nestaje, a potražnja za grobovima zasigurno će se nastaviti.

Komentiraj