TUČKAR: ‘Enciklopedija nezavisne glazbe naš je doprinos sceni’

‘Enciklopedija hrvatskog milenijskog rocka’ autora Zoran Tučkara i Stjepana Vrečka, glazbenih kritičara i novinara, nastajala je tri godine i sadržava nešto više od 330 izvođača koji su u proteklih 20 godina svojim djelovanjem obilježili hrvatsku nezavisnu rock scenu

Ovih se dana u prodaji pojavila „Enciklopedija hrvatskog milenijskog rocka“ dugogodišnjih glazbenih kritičara i novinara Zoran Tučkara i Stjepana Vrečka namijenjena svima koji bi htjeli doznati više o novijoj domaćoj nezavisnoj rock sceni.

„Enciklopedija milenijskog rocka“ u izdanju nakladničke kuće Rockmark nastajala je u periodu protekle tri godine i sadržava nešto više od 330 izvođača koji su u proteklih 20 godina svojim djelovanjem obilježili hrvatsku nezavisnu rock scenu. Tučkar i Vrečko odlučili su abecednim redom popisati po njihovu mišljenju ključne hrvatske nezavisne izvođače, predstavljajući ih kroz njihova diskografska izdanja i neke važne momente u njihovim karijerama. Knjiga je svojevrsni vodič za publiku koja želi saznati nešto više o hrvatskoj nezavisnoj sceni.

NACIONAL: Odakle ideja da se popiše i djelomično opišu rock grupe u Hrvatskoj unazad 20 godina?

Ideja datira s jedne kave usred Interlibera 2017. godine. Htjeli smo pisati i htjeli smo neki novi izazov i Krešimir Blažević, Stjepan Vrečko i ja smo glasno razmišljali što da radimo i u jednom je trenutku Stjepan predložio knjigu o novijoj hrvatskoj glazbenoj sceni. Kreši i meni se to dopalo i krenuli smo u razradu. Krešo je glavni urednik knjige, a Stjepan urednik i s mojom malenkosti koautor knjige.

NACIONAL: Kome je namijenjena ova enciklopedija?

Knjiga je namijenjena svima koji bi htjeli doznati više o novijoj domaćoj rock sceni i onima koji bi htjeli obnoviti znanje jer se mnogo toga događalo i događa se na našoj glazbenoj sceni. Knjiga je namijenjena i muzičarima, vjerujem da je spominjanje u knjizi posebna gratifikacija za često zanemaren rad.

NACIONAL: Zašto ste objavili tiskano izdanje, a ne online izdanje uz eventualnu pretplatu za korisnike pa biste tako stvorili svojevrsnu bazu podataka dostupnu svakome koja bi se mogla ažurirati?

Knjiga je drugačiji format i knjigom se daje određeni legitimitet. Kad je otisnuta, knjiga ostaje, a internet se, bez obzira na to kako se siguran činio iz naše pozicije, može “ugasiti” ili radikalno promijeniti. Bilo bi mi žao da zapisi o postojanju izvođača u hrvatskoj glazbenoj sceni nestanu. Ideja da se enciklopedija postavi online je zanimljiva, ali treba naći dobar poslovni model.

NACIONAL: Po kojim ste kriterijima odlučivali tko treba ući u enciklopediju, a tko ne?

Prvi kriterij je godište prvog izdanja, drugi je žanrovski kriterij, a treći estetski. Ovo dvoje potonje je subjektivnog karaktera i podložno je diskusiji. Katkad je trebalo donijeti odluke koje nikad neće biti dovoljno pravedne, no s druge strane, bez konstruktivne kritike nema napretka, a s treće strane, sviđa mi se ideja da o tome razgovaramo i tim činom razgovora govorimo o glazbenom bogatstvu naše scene.

NACIONAL: Koliko je teško ustvrditi tko je indie bend, a tko nije?

Indie je definitivno nadišao svoje prvotno značenje, kao što su i termini pop, rock, country i neki drugi nadišli svoje prvotno značenje. Danas je svaki od tih termina za sebe konglomerat glazbe, pa tako i indie. Oni koji kažu da ne vole glazbu trpati u žanrovske ladice u pravu su, no podjela glazbe na žanrove je katkad najmanje loše rješenje koje nas, ako ništa drugo, barem približno usmjeri u željenom pravcu.

NACIONAL: Zašto ste isključili brojne grupe koje su se dokazale u nekim drugim žanrovima poput metala, elektronike ili hip hopa?

A klasika i jazz, zašto njih isključiti? Glazbene su scene vrlo dinamične i dobro je da je tako, međutim posao pisanja se trebao u jednom trenutku zaključiti. Metal scena ne staje da je ovjekovječim u knjizi, da ne govorim o electro, jazz ili hip hop scenama. Priroda rada je bila takva da se tim žanrovima nismo uspjeli posvetiti s dostojnom pažnjom i možda je bolje da smo onda tako uokvirili priču. Raduje me mlada domaća jazz scena i veselim se knjigama o svim hrvatskim glazbenim žanrovima i smatram da nikad nije bilo toliko dobre muzike kao sada, u 21. stoljeću. Vjerujem da, kao redoviti kroničar hrvatske rock glazbe sa svim njenim izvedenicama i vi mislite tako.

‘Ideja za ovu knjigu nastala je na jednoj kavi usred Interlibera 2017. godine. Kolega Stjepan Vrečko i ja htjeli smo pisati i htjeli smo neki novi izazov’, kaže Zoran Tučkar

NACIONAL: Zbog čega ste u uvodu napisali da je to knjiga o odavanju priznanja?

Pokušavam se staviti u situaciju darovitog muzičara koji je napisao pjesme u koje vjeruje i da ih ima dovoljno za jedan dugosvirajući album duljine 40-ak minuta. Da ih profesionalno snimi, treba mu nekoliko tisuća eura početnog kapitala, što je ekvivalent pokretanju nekog obrta. Znam da se sada može pokrenuti s puno manje novca, ali svejedno postoje troškovi koji se moraju podmiriti. U jednadžbu onda ulazi promocija koja traži ponovo potrošeno vrijeme i kapital, vježbanje za nastupe u “prostoriji” i kapital važan za održavanja hladnog pogona. Novac ne visi na grani, on se mora zaraditi i uložiti. Ekonomski rizik je ogroman, vjerojatnost zarade upitna. Jednom je Ante Tomić napisao tekst o mladim nogometašima koji se s 18 godina odlučuju za karijeru profesionalnog nogometaša u kojoj doduše mogu mnogo zaraditi, ali riječ je o manjini koja će se dokopati novca, možda i slave. Osim toga, dugoročno zdravlje je upitno, vjerojatnost ozljede velika, rizik od trenerove odluke “stavljanja na klupu” nezanemariv i on u tekstu poentira kako je vrijedno poštovanja da čovjek od 18 godina tako donese odluku i upusti se u žrvanj.

NACIONAL: Koliko takvi potezi nogometaša odgovaraju potezima domaćih muzičara?

Slično je i s muzikom: mnogo ulaganja, život koji traži ogromna odricanja, putovanja, turneje, snimanja, spavanja u kućama “bratskog benda” iz drugog grada, pa onda “bratski bend” iz drugog grada dolazi muzičaru u kuću, a najgore je – jedan loš potez, jedan loš album i već krenu priče kako je “on/ona svoju šansu ispustio/ispustila”, “to je stara priča”, “nikad ništa od toga”, kao i u, primjerice, nogometu. Biti profesionalni muzičar i zadržavati estetski i žanrovski dignitet je jako teško, traži mnogo “nevidljivog napora”, kao što traži mnogo napora održavanje male firme u valovitom oceanu okrutnog biznisa. Mnogo je tu neodređenosti i treba se s time znati nositi, onima koji to mogu – čestitam.

NACIONAL: Zbog čega, kako ste također istaknuli u uvodu „ova nezavisna scena živi daleko od „velikih medija“?

Pratim “velike medije” i u “velikim medijima” izvještaji s koncerta u jednom dijelu su postali slikovnice s naslovom “pogledajte tko je sve bio tamo”. Nije se jednom dogodilo da mojim kolegama ili meni etablirani glazbenici zahvaljuju što sam pisao o koncertu koji su imali ili albumu koji su upravo izdali, za razliku od drugih medija koji su pisali o popratnim pojavama, kao što su ljubavni jadi pojedinih članova njihovih pratećih sastava. Možda ste i vi kao dugogodišnji glazbeni novinar imali takva iskustva. Proslavljeni umjetnik organizira kompletnu mašineriju, uvježba tucet muzičara, ide okolo po medijima, najavljuje koncerte, sve ispadne dobro, svirka odlična ili čak vrhunska, a u nekim medijima se piše jesu li se ili nisu dvoje ljudi pogledali na tom koncertu. Ako je to tako s etabliranim izvođačima s višedesetljetnim karijerama, mogu samo misliti kako je s izvođačima koji nemaju ljubavne jade da se o njima piše, nemaju fizičke atribute da zasjaju na nekoj fotografiji, ali imaju ono bitno, talent i sjajna umjetnička djela. Usporedimo li na tjednoj bazi prostor koji dobiva horoskop u novinama i prostor koji dobiva muzika, bilo kakva, u tim istim novinama, mislim da će u najboljem slučaju biti da su ti prostori “tu negdje isti”, što je poražavajuće.

Uostalom, obojica poznajemo novinare koji su upravo zgađeni takvom uređivačkom politikom kojoj je forma ispred sadržaja osnovali nezavisne internetske platforme koje godinama uspijevaju funkcionirati. To je velika stvar. I kolega Vrečko i ja duboko cijenimo rad glazbenih novinara svih generacija i da nije njihova entuzijazma, situacija bi bila gora. Čini mi se da se glavnina glazbenih vijesti preselila na internet, a da se u “velikim medijima” uglavnom uzima vrhnje i to ako bude mjesta za to. Volio bih da nisam u pravu.

‘Hrvatska glazba u najširem smislu riječi naš je ambasador i kao što veleposlanike ‘njegujemo blagodatima’, naša glazba ne zaslužuje ništa manje od toga’, smatra Tučkar

NACIONAL: Što mislite koliko je za povijest hrvatske popularne glazbe i svih ostalih žanrova, važno da se jednog dana netko ipak prihvati pisanja i sastavljana velike rock enciklopedije od početaka pop i rock glazbe u Hrvatskoj do današnjeg dana?

Skidam kapu onom tko god se toga laća, čeka ga frustrirajući, ali istovremeno lijep posao jer će se često zateći da preslušava lijepu muziku i htio bi je slušati cijeli dan, ali raspored rada kaže da se mora ići dalje. Hrvatska glazba u najširem smislu riječi je naš veliki ambasador i kao što naše veleposlanike “njegujemo” raznim “blagodatima” – naša muzika ne zaslužuje ništa manje od toga.

NACIONAL: Kako biste ocijenili kvalitetu autora na hrvatskoj nezavisnoj sceni danas u odnosu na ostatak svijeta?

Odgovorno tvrdim da je kvaliteta autora na hrvatskoj glazbenoj sceni usporediva s kvalitetom naših nogometaša. Hrvatska glazba nema Luku Modrića, ali ima J.R. Augusta čiji je rad usporediv s Eltonom Johnom, hrvatska glazba ima Tonija Starešinića, za kojeg vjerujem da može ravnopravno svirati na nekom “jam sessionu” s Robertom Frippom ili Jackom Whiteom, nema Marija Mandžukića, ali ima grupu M.O.R.T. koja će isti intenzitet imati u prvoj i u zadnjoj minuti koncerta, nema dobrog duha Vedrana Ćorluku, ali ima Zvonku Obajdin. Pjesme Lucije Ćustić Luce se daju usporediti s pjesmama Adele, glasovno su vrlo slične, Nina Romić već 10 godina radi izvrsne stvari, kao i Irena Žilić, pa Lovely Quinces, Bebe na vole i tako dalje. Nije bilo jednom da je domaći predizvođač na koncertu zasjenio zvijezdu večeri, sjećam se Sare Renar kako je svojevremeno u Tvornici indisponiranu Macy Gray pojela za doručak.

NACIONAL: Koliko je prosječan slušatelj u Hrvatskoj danas uopće upoznat s hrvatskom nezavisnom scenom koja je bogata i sadržajna?

Ne mogu odgovoriti, nisam prosječan slušatelj, ali kad god naletim na neku formatiranu radijsku postaju, bude mi žao kad vidim što se sve od dobre muzike ne pušta.

NACIONAL: Što napraviti da bi se takvo stanje promijenilo pa da sva ta sila nezavisnih izvođača dođe do znatno većeg broja domaće publike?

Moja filozofija je – budi promjena koju želiš vidjeti. Kolega Stjepan i ja smo dali doprinos i nadam se da ćemo ga davati i dalje. Dopalo mi se što je napravio predsjednik Zoran Milanović na svojoj inauguraciji, dao je da se himna odsvira i otpjeva drugačije. Iako nisam od onih koje je izvedba Josipe Lisac impresionirala. Doduše, jako mi se svidio mladi Zvjezdan Ružić. Vrlo je važno da se to dogodilo, da se dopusti biti drugačiji, da nemamo kao društvo strah od pogreške u tumačenju umjetničkog djela, niti strah od “drugačijosti”. Bitno je da se može otpjevati pjesma na drugačiji način, sa srcem i da takve stvari možemo prepoznati i cijeniti autentičnost druge osobe, odnosno bližnjega svoga. Eto, to je možda glavna stvar, da možemo na neke stvari pogledati i iz nekog drugog kuta i da ravnopravno prihvaćamo kako to netko drugi doživljava.

Komentiraj