Tekst Monike Herceg “Gdje se kupuju nježnosti”, koji je pobijedio na natječaju za suvremeni dramski tekst što ga je raspisalo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, praizvest će se 15. siječnja. Drama prati tri generacije žena u ruralnoj sredini koja se teško oporavlja od posljedica rata. Priča je to o ženama čiji je život ispunjen nasiljem, patnjom i siromaštvom, ali i nadom o izlasku iz tog začaranog kruga. Baka, majka i kći se svaka na svoj način pokušavaju nositi sa životnim nedaćama. Središnji lik drame je kći koja preispituje živote svoje bake i majke, ali i to koliko njezin život počinje sličiti njihovima. Predstavu prema tekstu Monike Herceg režira Rene Medvešek koji je u HNK u Zagrebu već režirao, također tekstove hrvatskih autora – “Svaki tvoj rođendan” Mire Gavrana i veliki hit “Tko pjeva zlo ne misli” Vjekoslava Majera i Kreše Golika.

Rene Medvešek je hrvatski kazališni i filmski glumac, profesor scenskog govora i redatelj. Rođen je 1963. u Velikoj Gorici. Njegove zapaženije uloge su uloga Ivice Kičmanovića u dramskoj seriji “U registraturi” i uloga Vlade Mirića u filmu “Mirotvorac”. Od 1989. nakon diplome, postao je član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a od 2003. predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 1991. osnovao je glumačku skupinu Mig oka i postavio “Zimsku bajku – Hwiddermoerken”, prvi autorski projekt nakon kojeg se uz glumački angažman počeo baviti i redateljskim radom. Medvešek je za svoj redateljski i glumački rad dobio niz prestižnih nagrada. Godine 2001. njegov autorski projekt “Brat magarac” dobio je Nagradu hrvatskog glumišta, a tu je nagradu Medvešek dobio i 2015. za režiju predstave “Kristofor Kolumbo”. Za ulogu Kamila u “Zastavama” Miroslava Krleže dobio je priznanje “Vladimir Nazor”, a za filmsku ulogu Bjegunca u “Sedmoj kronici” dobio je Zlatnu arenu. Autorski projekt “Brat magarac”, o životu sv. Franje, kao redatelju i autoru donio mu je četiri nagrade na raznim festivalima.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu postavljate tekst “Gdje se kupuju nježnosti” autorice Monike Herceg koja je debitantica u postavljanju teksta na scenu. Kako ste doživjeli ovaj tekst?

Tekst me se snažno dojmio, moram odmah reći da to, barem u mom slučaju, nije tekst koji se čita u dahu – ostavljao me je bez daha. Osim što je težak i nabijen, silno je poetičan i u toj svoj poetičnosti potpuno nepredvidiv i bremenit značenjima i asocijacijama. Smoždio me. Već sam spomenuo u jednom razgovoru da me tog jutra kad sam dovršio čitanje u autu na radiju dočekao Bare sa svojom predivnom i preteškom pjesmom “Ljubav krvari” – kao točka na i nadovezala se na prvi doživljaj Monikina teksta.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo tekstu i koliko ste se odmaknuli od originalnog predloška?

Monika nije brinula o tome kako će se taj tekst postavljati na scenu, ona se prvenstveno bavila onime što želi ili, bolje rečeno, mora izreći. I tako je nastala potresna pjesničko dramska ispovijest koja izmiče iskustvu i očekivanjima, koja pomalo i plaši svojom nepreglednošću, ali istodobno i snažno privlači svojom iskrenošću i autentičnošću. Čitajući taj tekst osjećate kako iz njega progovara nešto možda vam nepoznato ali istovremeno tako blisko, kao da nešto u vama čita neki dio sebe koji ne poznaje. Ili ga ne priznaje. Nešto slično dogodilo mi se tek nekoliko puta s tekstovima za predstave – bez obzira na sve prve dojmove – osjetiš iskrenost ili, možda bolje rečeno, istinitost koja obvezuje.

NACIONAL: Smatrate li da je dobro da se putem natječaja daje šansa autorima da se pobjedniku tekst izvede na sceni HNK u Zagrebu? Tako je priliku dobila Monika Herceg s ovim tekstom.

Svakako podržavam takav pristup oblikovanju repertoara – silno je važno da kazališne kuće, pa tako i HNK, omogućuju da se izvode suvremeni tekstovi. Mislim da je za pohvaliti i hrabra odluka da se baš Monikin tekst postavi, ili bolje rečeno, pokuša postaviti na scenu, upravo zato što je riječ o pismu koje izlazi iz okvira uobičajenog i tako predstavlja veliki izazov svima nama koji u radu na predstavi sudjelujemo. Ali takvi su izazovi neophodni, oni su preduvjet da bi kazalište ostalo živo i vodilo pravi dijalog sa sredinom u kojoj nastaje – što mu je i osnovni smisao. Neophodni su naročito danas jer je dimenzija onog što nazivamo stvarnost više nego ikad podložna neprekidnom i brzim mijenama koje silno utječu – u dobrom i u lošem smislu – i na našu svijest i na koheziju društva.

NACIONAL: Koliko sam shvatila, riječ je o prije svega jakim ženskim likovima, trima generacijama koje jedna drugoj sliče. Mislite li da je važno danas isticati ženu i njezinu snagu ili vas je prije svega privukao tekst?

I jedno i drugo. Žena je itekako važna tema, a pritom nije nevažno i da je riječ o majci. O majkama i o njihovu odnosu s kćerima, odnosno djecom. Mislim da je naglasak komada u najvećoj mjeri na tom međugeneracijskom odnosu u obitelji, na načinu na koji jedni drugima prenosimo traume i trajno obilježavamo živote onih koji nas nasljeđuju, u tjelesnom, ali i duhovnom smislu. U kolikoj nas mjeri to nasljedstvo određuje, koliko smo mu izloženi i možemo li njime upravljati i na koji način? To su ključna životna pitanja koja zore i otvaraju s odrastanjem i našim životnim zrenjem.

NACIONAL: Nevjerojatno je kako se uvijek, iako često bježimo od toga, vraćamo generacijama naših baka i djedova, očeva i majki. Često kažemo da nikad nećemo biti kao oni, ali često postupimo upravo kao oni. Što mislite zašto je to tako?

Mi se njima ne vraćamo, mi se od njih nismo ni odmakli, mi smo oni, mi smo od njihova tijela i urasli smo, htjeli mi to ili ne, u njihov jezik i oko. Od toga ne možemo i ne trebamo bježati. Naprotiv, svatko od nas je u svojoj generaciji onaj zeleni list preko kojega u obiteljsko duhovno stablo, na kojemu je propupao kao posljednji izdanak, može ući svjetlost – samo ako se uspijemo othrvati optici koju smo naslijedili i otvoriti se neposrednoj percepciji svijeta i svjetla bez namrlih nam predrasuda. Bez mraka na očima. To nije lako. Nerijetko nam se čini da u tom uspijevamo, ali se pokaže da je riječ o prividu i samozavaravanju – o tome da smo, u potrebi za oslobođenjem, pobjegli u drugu vrstu deformacije. Pa smo se počeli nasiljem boriti protiv nasilja i totalitarno suprotstavljati totalitarizmu. Sam otpor i borba potpuno su opravdani, ali uslijed opsesivne želje za oslobađanjem nesvjesno pribjegavamo metodama koje su svojstvene onome čega se želimo osloboditi. I ostajemo tamo gdje smo bili. Jedne rake zatrpavamo drugima, u nadi da će tako nestati. Međutim, one vape dalje u nama – ne za osvetom, nego za istinom, za svjetlom dana. I za pravim pomirenjem.

NACIONAL: Ovaj tekst govori o patnji triju žena – baki, majci i unuci – koje se bore sa siromaštvom, nasiljem, patnjom. Mislite li da se baš iz tako teških životnih situacijama može izaći snažniji, hrabriji? Što nas tjera da pobijedimo takve situacije?

Mislim da je upravo sam tekst dokaz da se i kako može pokušati izgovoriti i prigrliti to što jesmo i tako oduzeti traumama moć nad nama. Izgovoriti ne treba značiti i osuditi jer osuda je ta koja nas opet dijeli i razdvaja. Osuda, umjesto oslobađanja i pomirenja, samo prividno iscjeljuje. Zapravo dodatno potiskuje, umjesto da otpušta. Ali tektonika duše radi svoje i naslage trauma i sjećanja u nama kad tad prorade i izbacuju nagomilanu energiju u najrazličitijim oblicima slomova. Možda tek u nekoj sljedećoj generaciji.

NACIONAL: Nažalost, ovih dana svjedoci smo patnji mnogih ljudi različitih generacija u Banovini koji su izgubili sve u razornom potresu. Kako da oni pronađu snagu da iz te situacije izađu hrabriji i jači?

Postoji li bolji primjer za to od “Priča iz Vukovara” koje nam je ostavio Siniša Glavašević? Zbirke priče koja je nastala u prestrašnim uvjetima, priča koje su se kroz žicu telefaksa probile iz paklenog obruča oko opkoljenog Vukovara. Ali priča koje su sve nas podsjetile, a podsjećaju i danas, na to da takve teške i iznimne situacije čovjeka, uz svu bol i patnju, istodobno upućuju i na njegovu neznatnost i na njegovu pravu veličinu. Na ono što život zapravo jest. U takvim situacijama nepogrešivo se luči bitno od nebitnog i potrebno od nepotrebnog, one nas suočavaju s okrutnošću ali i s jednostavnošću i ljepotom života kao dara. “Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili. I ja sam konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ona hvala koja vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost.” Siniša je taj odlomak završio s nadom da ljudi, kad prođe taj rat, nikad neće zaboraviti iskon geste zagrljaja koje su punini i važnost osvijestili tek kad im je bilo najteže. Način na koji su se u nevolji odazvali brojni ljudi koji žele pomoći najbolji je primjer da ta gesta ipak živi među nama.

NACIONAL: Je li solidarnost svih građana Hrvatske, ljubav koja se osjeća od prvog trenutka nakon tragedije, nešto što bi im moglo dati duhovnu snagu? Je li vas to dirnulo, iznenadilo?

Upravo to je takav jedan veliki zagrljaj potaknut tragedijom koji, osim što pomaže onima koji su stradali i sve nas kao društvo na neki način krijepi i podsjeća, da svemu usprkos, dobrote i čovječnosti ima. I to napretek. Zapravo to i nije toliko iznenađujuće – toliko smo već puta bili svjedoci nesebičnosti i požrtvovnosti ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Svima nama koji smo bili svjedoci Domovinskog rata u živom je sjećanju čudesno jedinstvo i ogromna duhovna snaga kojom su se ljudi suprotstavili agresiji na Hrvatsku.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da režirate u HNK u Zagrebu, a vaša je predstava “Tko pjeva zlo ne misli” hit za koji se već redovito iz sezone u sezonu ne može pronaći karta. Radili ste i Gavranov “Svaki tvoj rođendan”, volite li raditi tekstove hrvatskih autora? Što mislite o tim tekstovima i o hrvatskim dramatičarima kojih je sve više i koji se sve više izvode na kazališnim scenama diljem Hrvatske?

Meni je ovo prvo iskustvo rada na tekstu mlađe suvremene autorice i ono što me iznimno raduje i motivira jest činjenica da je u ovom slučaju riječ o tekstu pisanom za natječaj, ali zapravo nastalom po narudžbi srca. Prevažno je da suvremeno hrvatsko dramsko pismo dobiva priliku zaživjeti na sceni – i to na vidljivoj “mainstream” sceni – to je preduvjet da se razvija i sazrijeva i to je način na koji se kroz kazalište artikulira duh ovog vremena i suvremene generacije.

NACIONAL: Praizvedba ovog novog teksta planira se sredinom siječnja i odgođena je jer je trebala biti na tradicionalni datum 30. prosinca, kakav je osjećaj pripremati predstavu u ovako teškim trenucima pandemije? Neizvjesnost je jako prisutna.

Ne samo pandemija, tu je i potres koji nas je potjerao s probe 29. prosinca nakon kojega se nije bilo ugodno vratiti pod kupolu kazališta s koje su se po nama mrvile stropne štukature. Riječ je o još nedavno nezamislivim nam okolnostima – o bizarnoj kombinaciji sofisticiranog SF-horora koji doista udara na živce i utječe na koncentraciju. No istovremeno, sve ovo ludilo koje živimo na neki čudan način kao da korespondira s ozračjem teksta koji radimo. I mislim da nam istovremeno i daje snagu da ustrajemo.

NACIONAL: Neki, poput Snježane Banović, smatraju da bi bilo bolje da su kazališta zatvorena, dok mnogi drugi kažu da je iznimno važno da se igra, da su kazališta otvorena jer se tako održava duh publike. Što vi mislite?

Ako uvjeti dopuštaju, svaka moguća društvena interakcija kojoj svrha nije preživljavanje i goli opstanak u ovom je vremenu korisna i važna za mentalno zdravlje sredine. Možda vrijedi preispitati i prilagoditi formu, ali ne treba odustati prije nego što se doista pokaže da nema rješenja. Naravno da je važno procijeniti rizik i poduzeti sve potrebne mjere da se ljudi zaštite, ali ako se nakon provjere svega toga organizacija igre, svirke ili izložbe pokaže iole opravdanom i smislenom, ne treba odustati.