Objavljeno u Nacionalu br. 433, 2004-03-02

Smiljana Kunac, koja je prošlog tjedna umjesto u Autonomnoj ženskoj kući, gdje je tražila zaštitu od pomahnitalog muža, s dva maloljetna sina završila u pritvoru u Policijskoj postaji Trnje, iznosi potresnu priču o deset godina braka s Anđelkom Kuncem, oboljelim od PTSP-a, koji je ranije osuđen zbog nasilja u obitelji

Plač dvojice dječaka od devet i jedanaest godina, koji se prolomio Policijskom postajom Trnje u četvrtak, 26. veljače, u kasnim večernjim satima, epilog je nasilnog razdvajanja od njihove majke Smiljane Kunac. Golgota nedužnih dječaka počela je tog popodneva nešto prije 14 sati, uhićenjem njihove majke na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu i pritvaranjem Smiljane Kunac i njezine djece u izbu kolodvorske policijske postaje. Umjesto u Autonomnoj ženskoj kući, gdje su ih čekala slobodna mjesta i gdje su se planirali skloniti od nasilnog oca i supruga, nakon višemjesečne potrage za smještajem dječaci su nasilno odvedeni u Dom za djecu u okolici Zagreba, a majka je zadržana u 24-satnom pritvoru. To je samo zadnja u nizu nevolja koje posljednjih godina prate Smiljanu Kunac i njezine malodobne sinove, koji su u žrtava obiteljskog nasilja postali i žrtve lošeg provođenja zakona i brojnih proceduralnih propusta nadležnih državnih institucija.

Dok nas je tukao vidno alkoholiziran, suprug je urlao da će nas ubiti i raskomadati da nas nitko ne nađe Premda se žalila nadležnom ministarstvu na odluku da se skrb o djeci dodjeli suprugu, već dvije godine nije dobila nikakav odgovorSmiljana Kunac jedna je od tisuća žena žrtava obiteljskog nasilja. Rođena je 1967. u općini Muć nedaleko od Splita, a s ocem svoje djece upoznala se prije 12 godina. “U početku nije bio nasilan, a problemi su počeli 1994. kad je stariji sin navršio osam mjeseci. Anđelko je bio dragovoljac Domovinskog rata. Budući da je rodom iz okolice Sinja, bio je na fronti nedaleko od Oklaja, pa se svaki tjedan vraćao kući na dan-dva. Problemi su počeli nakon što se vratio iz zarobljeništva. Sve je više pio i na kraju je iz vojske otpušten zbog agresivnog ponašanja, ali i s trajnom dijagnozom PTSP-a”, počela je prošli tjedan razgovor Smiljana Kunac, još vidljivo potresena posljednjim događajima.

Prvi put suprug ju je napao još dok su kao izbjeglice boravili u hotelu “Lav” u Splitu. “Uhvatio me za bradu i udario zatiljkom o zid”, govori Smiljana pokazujući borilački zahvat koji je nad njom izveo danas 42-godišnji Anđelko Kunac. “Učestalost napada ovisila je o njegovu raspoloženju. Nekad bi to bilo nekoliko puta tjedno, a nekad bi me puštao na miru i po tjedan-dva. No što je vrijeme više odmicalo, on je sve više odbijao uzimati propisane lijekove, a sve je češće konzumirao alkohol. Udarajući me, nije previše pazio kako i čime. Dobivala sam udarce u glavu i šakom i otvorenim dlanom, tukao bi me nogama u trbuh, a kako je vrijeme odmicalo, sve je češće prijetio da će me ubiti.”

Na kraju je počeo tući i djecu. Smiljana tvrdi da je i njima sve češće prijetio ubojstvom, a nakon neposluha ili nedoličnog ponašanja tukao bi ih remenom ili dijelio pljuske. “Teško mi je bilo gledati kako tuče djecu jer je on vrlo snažan. Ja sam nerijetko od njegovih udaraca završavala na podu, pa mi je posebno teško bilo gledati kako se iživljava na djeci koja su tada imala pet-šest godina. Pritom bi nam nerijetko govorio da će nas sve poubijati, raskomadati i da nas nikad neće naći. Te je prijetnje ponavljao i u prisutnosti djece. Kulminiralo je kad su prijetnje da će nas pobiti postale uzastopne i kad mi je jednom prilikom stavio nož pod grlo. Zato sam 1997. prvi put pred Centrom za socijalnu skrb u Sinju podnijela zahtjev za mirenjem u namjeri da zatražim razvod braka”, kaže Smiljana Kunac, napominjući da je taj prvi zahtjev propao jer joj je uzeo i vozačku dozvolu i novac, pa neko vrijeme nije mogla ni odlaziti u Sinj. Drugi zahtjev pokrenula je godinu dana poslije, a kako mirenje nije uspjelo, u rujnu 1999. predala je tužbu za razvod braka koju je sama napisala jer nije imala novaca za odvjetnika. Tužba, naravno, ne prolazi, pa Smiljana Kunac traži stručnu pomoć u Udruzi Mirta gdje joj dodjeljuju odvjetnicu po službenoj dužnosti Dobrilu Kerum Tenžeru. Od tada pa nadalje, prema riječima Smiljane Kunac, samo će odvjetnici štititi njezina prava i prava njezine djece, dodajući kako predsjednik Općinskog suda u Sinju Luka Grgat još uvijek vodi parnicu za razvod. Odvjetnica Dobrila Kerum Tenžera istodobno traži hitnu privremenu mjeru dodjele malodobne djece majci do konačne sudske odluke, ali sudac Grgat to odbija. Iako je 2001. žalbu na njegovu odluku prihvatio Županijski sud u Splitu, njezin predmet pod br. 454-01 vraćen je u veljači prošle godine Općinskom sudu u Sinju, ali još nije riješen, niti je sudac Grgat revidirao postupak.

Smiljana Kunac uložila je i žalbu na privremeno rješenje Centra za socijalnu skrb u Sinju koji je dodijelio privremenu skrb nad dječacima Anđelku Kuncu. Pritom je u svom izvješću Centar prešutio ključne činjenice o njezinu bračnom partneru. “Nigdje nisu naveli da je moj suprug prema Obiteljskom zakonu 2001. pravomoćno osuđen na globu od 1500 kuna zbog nasilja u obitelji. Protiv njega se vodi i kazneni postupak pod brojem 280-02, pokrenut po službenoj dužnosti pred Općinskim sudom u Splitu. Po čl. 213 gone ga zbog grubog zanemarivanja, dužnog zbrinjavanja ili odgoja djece”, otkriva Smiljana Kunac. Zbog toga je na odluku Centra za socijalnu skrb u Sinju podnijela žalbu i nadležnom ministarstvu, ali žalbu odbijaju jer nemaju ključne podatke o Anđelku Kuncu, odnosno da je riječ o zlostavljaču.

Od kolovoza prošle godine Smiljana Kunac i njezina dva sina privremeno se smještaju kod njezine majke i brata na području općine Solin, pa za njezin slučaj postaju nadležni djelatnici tog Centra za socijalnu skrb. Budući da je odluka sinjske socijalne službe o skrbništvu oca Anđelka nad sinovima ostala na snazi, Smiljana i njezini sinovi očekivali su ovrhu. Drugim riječima, bilo je pitanje dana kad će na vrata njihova prebivališta pokucati djelatnici Centra ZSS Solin i zatražiti odvođenje djece ocu. Prvi put to se i dogodilo u listopadu prošle godine, ali se na ovrsi nije pojavio otac. Već tada njezini malodobni sinovi djelatnicima su jasno dali do znanja da ne žele živjeti s ocem. Djelatnicima Centra ZSS Solin nije preostalo ništa drugo nego da sastave zapisnik i odu. Ni idući put, prema riječima Ravnatelja CZSS Split, Ante Bjaževića, pod čijom je nadležnošću solinski Centar, ovrha nije uspjela: “Na upit Centra ZSS iz Sinja zamoljen je Centar u Solinu da i drugi put izvrši ovrhu u siječnju ove godine, jer se Smiljana Kunac još uvijek nalazila na njihovu teritoriju, ali sam u oba slučaja svojim djelatnicima izričito naredio da ne primjenjuju silu i da se djeca moraju dobrovoljno odvesti ocu.”

Smiljana Kunac nastavlja: “Budući da ni drugi put djeca nisu htjela otići, nego su se grčevito držali za mene, zamolila sam djelatnike da dođu neki drugi dan i da to možemo obaviti u miru.” Priznaje da je i sama u jednom trenutku doista željela da djeca odu k ocu. “Razlog su bili doista nehumani uvjeti u domu moje majke i brata. Shvatite da je to selo i da je moja majka naš povratak u svoj dom smatrala sramotom, pogotovo stoga što je svaki put kad bi došlo do ovrhe u našoj kući sve vrvjelo od policije, psihologa, socijalnih radnika. Moj brat također se usprotivio našem daljnjem boravku u kući, pa sam zamolila djelatnike CZSS-a da naprave zapisnik o uvjetima u kojima živimo i što prije nađu privremeni smještaj za mene i djecu bilo gdje u Hrvatskoj. Kako djeca ne žele k ocu, Centar za socijalnu skrb u Solinu obećava mi 19. siječnja da će zatražiti od Sinja promjenu rješenja o dodjeli djece, ali mi ubrzo javljaju da Sinj ne želi promijeniti odluku. U srijedu, dan prije našeg odlaska u Zagreb, djelatnici iz Solina pišu zapisnik o uvjetima našeg stanovanja i predlažu da djeca odu u dom. Da bih to spriječila, javila sam se Nevi Tolle s kojom sam bila već dugo u kontaktu i molila je da nas primi, što je ona i učinila jer se oslobodilo jedno mjesto u Autonomnoj ženskoj kući u Zagrebu. Pitala sam još jednom djecu žele li sa mnom ili žele k ocu, na što su oni bez razmišljanja rekli da idu sa mnom. Pritom želim naglasiti da ni jednog trenutka, nikada nisam pokušala spriječiti socijalne radnike da odvedu sinove, koliko god to ne bih voljela, jer ne želim živjeti bez svoje djece”, govori Smiljana Kunac.

Odluka da sjednu u autobus i otputuju u Zagreb umjesto smirenja donijet će im nove traume, veće i bolnije od svih dosadašnjih, jer su došle neočekivano i upravo od institucija koje su ih trebale zaštiti. “Shvatila sam da je krenulo po zlu kad nas je na Autobusnom kolodvoru u Splitu vidio rođak mog muža. Ipak, kupila sam karte i javila Nevi Tolle što se dogodilo.”

Neva Tolle javila je svim nadležnim institucijama da Smiljana Kunac s djecom putuje u Zagreb. Voditeljica AŽKZ precizno je zapisala u koliko je sati toga dana s kim razgovarala:” U 11.50 telefonom zovem policiju u Splitu i tražim Katicu Marinović u Odjelu za maloljetnike. Predstavljam se i obavještavam je gdje je Smiljana s djecom. Ona me obavještava da je protiv Smiljane Kunac tužiteljstvo pokrenulo kazneni postupak i da oni moraju raditi po zakonu. Odgovaram da nema problema i dajem adresu i telefonske brojeve AŽKZ jer i mi poštujemo zakon i želimo da Smiljana Kunac bude u svako doba dostupna svim državnim službama. Točno u podne zovem i Centar za socijalnu skrb u Solinu, javljam im iste podatke, kao i Snježani Poljak, socijalnoj radnici u CZSS u Sinju. Zaprepastilo me da je dotična gospođa uporno ponavljala da moraju izvršiti ovrhu te da je Smiljana Kunac za sve kriva i da je zapravo žrtva njezin suprug. I nju pitam je li točna informacija da je protiv Smiljane Kunac podignuta kaznena prijava, ona mi odgovara da su to namjeravali, ali su u tužiteljstvu rekli da nema elemenata za podizanje prijave jer će prijedlog biti odbijen. Oko 13.30 šaljem vozača na Autobusni kolodvor da dočeka Smiljanu Kunac i djecu, a u 13.50 zovem i nju da je pitam jesu li stigli. U tom trenutku ona mi kaže da su djeca i kovčezi u autu, ali da je nju legitimirao policajac i traži da ona i djeca odu u kolodvorsku policijsku stanicu.”

Maltretiranje već traumatizirane djece počelo je nešto prije 14 sati. Budući da je zaključao vrata prostorije, na ponovljene upite Smiljane Kunac zašto je s djecom privedena na policiju, policajac nije davao nikakav konkretan odgovor. Također joj nije dopustio da djeci, nakon osam sati vožnje, kupi u obližnjoj trgovini sok i sendviče. U pratnji dvojice policajaca u civilu Smiljana Kunac i sinovi prepraćeni su u PP Trnje. Što se tamo događalo, opisala nam je u kraćem telefonskom razgovoru odvjetnica Višnja Drenški, koja je zastupala Smiljanu Kunac na policiji. Prema njezinim riječima, djelatnici policije nisu postupali po zakonu jer djeca ni na kojoj osnovi nisu smjela biti zadržana u postaji od 14 do 23 sata. Nadalje, odvjetnica Drenški navodi: “Djelatnici VIII. PP nisu imali nalog za uhićenje u trenutku kad su privodili Smiljanu Kunac. Znali su, nadalje, da putuje s dvoje malodobne djece te su bili dužni osigurati zaštitu maloljetnika, prirediti sve što je potrebno za njihov prijem. Oni tek nakon privođenja zovu Centar za socijalnu skrb u Trnju , a do dolaska socijalne radnice djeca su dva sata bila u postaji s policijom, što kod djece izaziva tjeskobu i animozitet. Zbog toga su djeca bila traumatizirana, a molbu majke da se djeca smjeste u AŽKZ djelatnici odbijaju. Činjenica je da su se u ovom slučaju sukobili osobni interesi i zakon, ali majka, iako uhićena, nije lišena roditeljskog prava i brige za djecu. Socijalna radnica nije zato ni uspjela uspostaviti komunikaciju s djecom, koja pokazuju vidljive znakove stresa ? jedno dijete ima proljev, a drugo visoku temperaturu i oboje grčevito plaču, ne želeći se odvojiti od majke. Na kraju, djeca su, nakon sat i pol natezanja, na prijevaru odvedena u domski smještaj, a njihova majka, Smiljana Kunac, po njihovu odlasku ruši se u nesvijest. Ukratko, u ovom slučaju bili smo svjedoci nesenzibilnosti u postupanju”, zaključila je odvjetnica Drenški.

Njezina štićenica iste je večeri policijskim kombijem odvezena u PU Splitsko-dalmatinsku, gdje je nad njom 27. veljače “provedena kriminalistička obrada”, kako stoji u priopćenju glasnogovornice Tine Disopre. Prema njezinim riječima, Smiljana Kunac osumnjičena je da je počinila kažnjivo djelo po čl. 215 Kaznenog zakona jer je, suprotno rješenju Centra za socijalnu skrb Sinj, spriječila izvršenje ovrhe pa je za njom raspisana potraga. Do zaključenja broja općinska državna odvjetnica u Splitu, Julijana Stipišić, izvijestila nas je da još od policije nije zaprimila kaznenu prijavu, no Tina Disopra izjavila je da će protiv Smiljane Kunac policija podnijeti kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu.

Komentiraj