POSTIZBORNI POSLOVI: Putinov pakt protiv Europe

Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Da bi Rusija ostala neovisna i značajna ekonomska sila, njezino vodstvo odlučilo je osnovati uniju kao protutežu ekonomskim velesilama poput Azije i EU

U Rusiji će se 4. ožujka 2012. održati predsjednički izbori. Čini se izvjesnim da će Putin pobijediti i postati predsjednik i treći put, nakon što je odradio prethodna dva mandata od 2000. do 2008. i bio premijer od 1999. do 2000. i od 2008. do 2012. Vremenski raspon u kojem je Putin najmoćniji čovjek u Rusiji bliži se onome Leonida Brežnjeva koji je vladao Sovjetskim Savezom od 1964. do 1982. Brežnjevljevo je razdoblje bilo doba “stabilnosti i stagnacije” za kojim su uslijedile nemirne godine Gorbačova i raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine. Putin je učinkovito stabilizirao Rusiju nakon kaotičnih 90-ih, ali posljednjih godina stagnacija sve više zahvaća Rusiju. Postotak glasova za Putina vjerojatno će biti znatno niži nego na predsjedničkim izborima 2004., kad je dobio 71 posto. Putin je predsjednik stranke Ujedinjena Rusija. Na izborima za Dumu u prosincu 2011. Ujedinjena Rusija izgubila je otprilike 10 milijuna glasova u odnosu na izbore 2007. Stranka još uvijek ima komotnu apsolutnu većinu u Dumi, ali veliki gubici pokazatelj su nezadovoljstva u Rusiji.

Grđanske frustracije

FRUSTRACIJA RASTE na oba kraja ruskog društva: među visokoobrazovanom i prilično prosperitetnom srednjom klasom i socioekonomskim “gubitnicima”: niskokvaliiciranim radnicima, umirovljenicima i ljudima s prostranih ruskih seoskih područja. Potonji su glasacko tijelo ultranacionalistickog i ksenofobicnog LDPR-a Vladimira Žirinovskog i Komunističke partije pod vodstvom Genadija Zjuganova, koji su zajedno osvojili 32% glasova na izborima za Dumu. Nakon izbora za Dumu došlo je do niza velikih demonstracija u Moskvi i drugim velikim ruskim gradovima. Prosvjednici tvrde da se na prosinačkim izborima odigrala široko rasprostranjena prijevara s glasovima i proglašavaju “Putinov sustav” autokratskim i korumpiranim. Nositelj ovih prosvjeda je ruska urbana srednja klasa – frustrirana uobičajenom dominacijom Kremlja nad političkim životom poznatom kao sustav “suverene demokracije”. Ruska srednja klasa jednako je frustrirana samovoljom državne birokracije, endemskom korupcijom i nesposobnim pravosudnim sustavom.

MEĐUTIM, IAKO OVI prosvjedi odražavaju frustraciju javnosti, oni nisu politički pokret: nema tu ni karizmatičnog vođe ni suvislog programa. Svaka se usporedba s “obojenim revolucijama” u drugim postsovjetskim zemljama čini promašenom. Ni jedan ozbiljan politički čimbenik u Rusiji ne želi destabilizaciju zemlje. Razlog je očit: u 20. stoljeću Rusija je doživjela i previše nasilnih rascjepa. Nadalje, prosječni je Rus veliki domoljub i ne želi vidjeti Rusiju oslabljenu u geopolitičkom smislu. Razgovarajući s prijateljima u Rusiji, stekao sam dojam da je Putinova gospodarska i politička stabilizacija Rusije koja je uslijedila nakon kaotičnih 90-ih još uvijek na visokoj cijeni. Ali sada se srednja klasa zasitila statusa quo i želi više: modernizaciju države, transparentnu i odgovornu državnu birokraciju i jačanje građanskog društva. Srednja klasa želi istinske političke reforme.

Nužnost reformi

JE LI PUTIN SHVATIO poruku? Postoje neki pokazatelji da će poduzeti više od kozmetičkih političkih reformi. Na svojoj web stranici Putin kritizira rusku državu zbog “težnje pretjeranoj represiji” koja “potkopava društveni moral” i poziva na “odgovornost” državnih organa prema narodu. Prelazak s riječi na djela je uklanjanje Vladislava Surkova, intelektualnog arhitekta sustava “suverene demokracije” i sive eminencije predsjedničke administracije od 1999. do 2011. godine. Surkov je promaknut na formalno višu, ali manje utjecajnu funkciju zamjenika premijera. Drugi pokazatelj je kandidatura Mihaila Prohorova na predsjedničkim izborima. Prohorov, 44-godišnji biznismen milijarder, sudjeluje u utrci kao “neovisni” kandidat. Vjerojatno će dobiti znatan broj glasova nezadovoljnika. Hoće li ga taj broj glasova učiniti političkim igračem koji bi mogao olabaviti ukočeni i sterilni politički život Rusije? Čini se da je Putin shvatio da nema načina da se Rusija izvede iz trenutačne stagnacije ako prevladaju “tradicionalne” državno-upravljačke i birokratske metode. Rusiji trebaju tehnološke inovacije u sklopu njene industrijske osnove i tehnološki konkurentno malo i srednje poduzetništvo. Rusija treba maksimalno iskoristiti svoj dobar znanstveni i obrazovni sustav. Rusiji treba sveobuhvatna modernizacija koja je nemoguća bez političke reforme i liberalizacije.

POLITIČKA REFORMA i liberalizacija nisu samo od vitalne važnosti za unutarnju političku stabilnost Rusije, nego i za njezin vanjskopolitički položaj. Rusija mora naći novo mjesto u multipolarnom svjetskom sustavu u kojem se Azija uspinje i u gospodarskom i u strateškom smislu. Kako bi ostala neovisan i značajan čimbenik u multipolarnom svjetskom sustavu, Rusija je prisiljena poduzeti nove vanjskopolitičke inicijative koje nužno moraju biti usredotočene na ekonomiju. Ruska tradicionalna, imperijalno usmjerena vanjska politika “čvrste ruke” naprosto je postala nerealna u sadašnjoj svjetskoj situaciji. I Kina i Indija imaju oko 1,3 milijarde stanovnika. U roku od jednog do dva desetljeća Kina će imati najveće gospodarstvo na svijetu. Indija neće mnogo zaostajati. Europa trenutačno grca u ozbiljnim problemima, ali tehnološka snaga EU s približno 500 milijuna stanovnika i dalje postoji. Sjedinjene Države s 310 milijuna građana vjerojatno će se ekonomski oporaviti u sljedećem desetljeću. Rusija je zemlja s najvećim teritorijem na svijetu, ali u odnosu na njezinu veličinu broj stanovnika je prilicno malen: 142 milijuna.

‘Budućnost u nastajanju’

RUSKO VODSTVO donijelo je odluku o stvaranju “jedinstvenog gospodarskog prostora” u Euroaziji koji bi obuhvatio Rusiju i susjedne zemlje koje su prethodno pripadale Sovjetskom Savezu. Nova regionalna ekonomska zajednica trebala bi imati dovoljnu vlastitu težinu da predstavlja jedan “pol” svjetske ekonomije zajedno s azijskim divovima Kinom, Indijom, Japanom i regionalnim ekonomskim savezom ASEAN, kao i EU-om, SAD-om i Brazilom.

PUTIN JE 4. LISTOPADA 2011. objavio članak u listu Izvjestija s programatskim naslovom “Novi integracijski projekt za Euroaziju: Budućnost u nastajanju”. Napisao je: “Predlažemo model jakog nadnacionalnog entiteta [u Euroaziji] koji bi bio u stanju sačinjavati jedan od polova današnjeg svijeta.” Međunarodni mediji gotovo nisu ni primijetili da je 18. listopada 2011. osam bivših sovjetskih republika potpisalo sporazum o zoni slobodne trgovine u Sankt Peterburgu. Popis potpisnika uključuje Rusiju, Bjelorusiju, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Armeniju, Moldaviju i Ukrajinu. Neke ključne robe poput nafte, prirodnog plina, metala i nekih poljoprivrednih proizvoda još su izuzete iz sporazuma o slobodnoj trgovini, ali on je važan prvi korak prema transnacionalnom gospodarskom prostoru u Euroaziji.

Meka verzija ex SSSR-a?

SLJEDEĆI JE KORAK nastupio mjesec dana kasnije: 18. studenoga 2011. u Moskvi je potpisana deklaracija o osnivanju Euroazijske ekonomske unije (EAEU) između Rusije, Bjelorusije i Kazahstana. Kirgistan i Tadžikistan vjerojatno će se pridružiti uskoro. EAEU nije tek zona slobodne trgovine, nego carinska unija, što znači zajedničku tarifnu politiku prema trećim zemljama, kao i ukidanje ulagačkih, radnih i valutnih ograničenja između zemalja sudionica. EAEU je regionalna ekonomska zajednica čija bi dubina integracije približno odgovarala onoj Europske ekonomske zajednice (EEZ) 60-ih i 70-ih. To potvrđuje i činjenica da će, slično Europskoj komisiji u Bruxellesu, u Moskvi biti utemeljena nadnacionalna Komisija EAEU kako bi koordinirala ekonomsku integraciju između država članica.

NEKI PROMATRAČI gledaju na projekt EAEU ili kao na neoimperijalni pokušaj Rusije da uspostavi “meku verziju” bivšeg Sovjetskog Saveza ili, u drugom slučaju, kao uzaludan pokušaj oživljavanja zamrle “Zajednice neovisnih država” (ZND) koja je stvorena 1991., ali nikada nije stekla stvarni značaj. Trebalo bi biti prilično očito da EAEU nije ništa od navedenoga. Ona je u prvom redu ekonomski projekt. Bjelorusija, Kirgistan, Tadžikistan, Armenija, Moldavija ili Ukrajina, što se toga tiče, imaju prevladavajući interes za jedinstveni ekonomski prostor u Euroaziji. Oni ovise o ruskom tržištu za svoje izvozne proizvode. Oni ovise o ruskim ulaganjima i o ruskim zalihama energije.

Kopneni most

PRIMARNI MOTIV RUSIJE je geoekonomski na polju globalne ekonomije. Rusiji treba jedinstven ekonomski prostor koji može poslužiti kao protuteža drugim ekonomskim velesilama, prije svega u Aziji i EU. Svjetski ekonomski proboj projekta EAEU podvlači činjenica da se, samo mjesec dana nakon osnivanja EAEUa, Rusija pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Priključenje WTO-u znači da se Rusija osjeća dovoljno sigurnom da se može nositi s globalnom ekonomskom konkurencijom. Rusko pridruživanje WTO-u nastupilo je točno deset godina nakon kineskog. Tijekom tog desetljeća gospodarski i politički uspon Kine dodatno se ubrzao, a njezin se globalni položaj – gospodarski i strateški – učvrstio. Centar za ekonomska i poslovna istraživanja u Londonu objavio je prognozu krajem prosinca 2011. nakon što je Brazil zamijenio Britaniju na mjestu šeste najveće ekonomije u globalnom poretku. Londonski institut predviđa da će ruska ekonomija preteći i britansku i francusku ekonomiju do 2020. EAEU kao “protuteža” azijskim ekonomskim teškašima i EU? Nije li to pomalo ishitrena pretpostavka? Ne nužno: Rusija posjeduje najveće rezerve energije i mineralnih izvora na svijetu. I Kazahstan je velika zemlja s obilnim energetskim i mineralnim izvorima. I Azija i Europa trebaju te izvore. U sljedećim desetljećima EAEU će biti ne samo nezamjenjiv izvor energije i minerala za svjetsku ekonomiju, nego i središnji logistički koridor za ekonomije Azije i Europe. Cjevovodi, željezničke linije i autoceste nadopunit će morske rute između Azije i Europe. EAEU će sačinjavati transkontinentalni “kopneni most” između Azije i Europe. Stoga je EAEU u geoekonomskom smislu održiv projekt.

‘Zašto trebamo Rusiju?’

NAKON SASTANKA s Putinom prošlog prosinca, Eckhard Cordes, čelnik vrlo utjecajnog Istočnog odbora njemačke poslovne zajednice i bivši izvršni direktor Metroa, izjavio je: “Nadamo se da će Euroazijska unija biti poveznica između EU i azijskih tržišta.” Rekao je da bi projekt EAEU i priključenje Rusije WTOu trebali biti dodatni razlozi za intenziviranje trgovačke i ekonomske suradnje između EU i Rusije te njezinih partnera iz EAEU. Cordes je zahtijevao da pregovori između EU i Rusije o sporazumu o slobodnoj trgovini počnu bez daljnjih odgađanja. Alexander Rahr je ruski stručnjak iz Njemačkog društva za vanjsku politiku u Berlinu. Nakon trosatnog sastanka s Putinom, Rahr je apelirao na njemačku vladu i EU u cjelini neka ne podcjenjuju buduću važnost EAEU-a. Putin želi da projekt EAEU bude orijentiran i prema EU i prema Kini, rekao je Rahr. Ali ako EU suoči Rusiju s nemogućim uvjetima uzajamne gospodarske suradnje i integracije, Rusija će se okrenuti Aziji, novom gravitacijskom centru svjetske ekonomije. Rahr je upozorio Europljane da ne otpisuju tu geoekonomsku mogućnost kao ruski blef. Kako bi Njemačka zadržala svjetsko vodstvo u tehnologiji, potreban joj je siguran pristup ruskim izvorima energije i sirovinama na temelju dugoročnog strateškog partnerstva s Rusijom. Dok su globalno usmjerene europske kompanije već prihvatile tu činjenicu, nekolicina vlada EU, ne zbog razumljivih povijesnih zamjerki, još uvijek odugovlači. Europi istječe vrijeme za odluku da se istinski posveti svom odnosu s Rusijom.

RAHR JE I POLITIČKI znanstvenik i realpolitičar. Naslov njegove posljednje knjige je programatski: “Hladni prijatelj – Zašto trebamo Rusiju”. On jasno vidi da se Rusija nužno mora modernizirati i liberalizirati. Ali smatra da upravo prigodno inzistiranje EU da Rusija precizno usvoji zapadnoeuropski model liberalno- demokratske “dobre vladavine” nije način unapređenja modernizacije i liberalizacije Rusije. Rusko okretanje Aziji na račun suradnje s Europom zacijelo bi bilo štetno za središnje strateške interese EU. Stoga bi bila pogreška povijesnih dimenzija kad bi Europa propustila gospodarske i političko-strateške mogućnosti koje proizlaze iz istinskog partnerstva s Rusijom i EAEU.

Komentiraj

Source:Michael Liebig