ODLAZAK VLADARA TALIJANSKE INDUSTRIJE: Kralja Fiata naslijedit će unuk

Objavljeno u Nacionalu br. 376, 2003-01-29

Prošlog petka u Torinu je u 82. godini umro Gianni Agnelli, dugogodišnji predsjednik Fiata, najveći industrijalac Italije, tvorac talijanskog industrijskog prosperiteta i patrijarh najutjecajnije talijanske obitelji: paradoksalno, njegova smrt izazvala je porast vrijednosti dionica tvrtke iako je u najtežoj financijskoj situaciji od osnutka

Umro je monarh Republike Italije. Tako su talijanski mediji obznanili vijest da je u petak ujutro u svojoj vili u Torinu u 82. godini preminuo Gianni Agnelli, dugogodišnji predsjednik kompanije Fiat, talijanski doživotni senator, najveći industrijalac Italije 20. stoljeća, glava obitelji Agnelli u čijem je većinskom vlasništvu bila kompanija Fiat. Nije bilo značajnije talijanske osobe koja nije isticala njegove zasluge za industrijski prosperitet Italije 70-ih i 80-ih.

A na milanskoj burzi dogodilo se nešto neobično. Kad umru osobe koje vode velike tvrtke, njihove dionice obično padnu. No u petak ujutro, kad je stigla vijest o Agnellijevoj smrti, vrijednost dionica Fiata u samo nekoliko sati porasla je za pet posto. Taj paradoks proizlazi iz toga što je Agnelli umro u jednom od najdramatičnijih trenutaka za sudbinu Fiata, a veliki talijanski i međunarodni investitori, koji su nakon te vijesti požurili kupiti Fiatove dionice, procijenivši da će se kriza Fiata sada lakše riješiti.

Agnelli je mjesto direktora preuzeo 1963., tri godine poslije postao je predsjednik tvrtke, što je ostao sve do 1996. Njegov je otac poginuo u avionskoj nesreći kad je imao samo 14 godina, pa ga je djed, koji je osnovao Fiat, vrlo rano počeo pripremati za šefa. A nakon što je 1996. formalno napustio taj položaj, zadržao je ključan utjecaj.

Gianni Agnelli bio je jedan od prvih talijanskih globalista, koji je shvaćao da se Fiat mora razvijati bez obzira na nacionalne granice. Stoga je sklapao poslove s velikim američkim tvrtkama, posuđivao novac od libijskog vođe Moamera Gadafija, koji je neko vrijeme bio suvlasnik Fiata, otvorio ogromnu tvornicu automobila u Toljatigradu u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Zalagao se za demokratsku, modernu Italiju, podržavajući 70-ih i 80-ih politiku lijevog centra. No bio je konzervativan s obzirom na upravljanje tvrtkom i vlasništvo nad njom. Želio je da Fiat ostane obiteljska tvrtka, da unatoč ulasku drugog kapitala obitelj Agnelli zadrži kontrolu u upravi. Uz njega, kao najvećeg privatnog dioničara Fiata, dionice su imali i drugi članovi obitelji, u posljednjoj fazi 70-ak potomaka osnivača Fiata Giovannija Agnellija. Kao patrijarh obitelji Agnelli, kojeg su svi u obitelji poštivali, Gianni Agnelli zastupao je u tvrtki obiteljske interese. Iako su s vremenom vanjski investitori, posebno banke koje su kreditirale Fiat, počeli imati sve veći utjecaj na poslovanje, riječ obitelji, a to znači Giannija Agnellija, bila je posljednja.

Nitko nije očekivao da će osnivač Fiata Giovanni Agnelli, djed Giannija Agnellija, stvoriti takvo industrijsko carstvo. Bio je potomak zemljoposjedničke obitelji iz područja Racconigi u Pijemontu, iz mjesta Villar Perosa, 50-ak km od Torina. Giovanni Agnelli bio je konjički časnik, ali je 1892. napustio konjicu, četiri godine živio na obiteljskom imanju a 1896. nastanio se u Torinu. Dvije godine poslije u novinama je pročitao kako su inozemni konstruktori projektirali “kola bez konja”, a u to vrijeme sreo je i ekscentričnog grofa Emanuelea Briscerasija, koji je tražio investitore za tvrtku koja bi u Italiji počela proizvoditi “kola bez konja”. Agnelli mu se pridružio te je 1. srpnja 1899. osnovana Societa italiana per la costruzione e il commercio delle automobili Torino, koja je uskoro promijenila ime u Fabbrica italiana delle automobili Torino (Fiat). Giovanni Agnelli u tom je poduzeću imenovan direktorom.

Poduzeće je zaposlilo pedesetak radnika a 1903. uspjelo proizvesti 135 automobila, i to uz dobar profit, pa se proizvodnja povećavala. Tri godine poslije izrađeno je već 1450 automobila, od kojih je 300 prodano u Englesku. Agnelli je počeo smišljati kako da nad tim unosnim poslom, u kojem su mu partneri još bili ekscentrični torinski aristokrati, preuzme potpunu kontrolu. Počeo je otkupljivati udjele od partnera, našao se čak zbog nekih poslovnih poteza 1908. na sudu, ali je uspio postati većinski vlasnik poduzeća kad je Italija ušla u rat. Briscerasi je tvrdio da ga je Agnelli prevario i upropastio. Fiat je 1914. počeo proizvoditi kamione i oružje za talijansku vojsku. Iz I. svjetskog rata Agnelli je izašao kao treći industrijalac Italije a Fiat je bio njegovo privatno poduzeće.

Svoje industrijsko carstvo želio je ostaviti sinu Eduardu, koji je poginuo u avionskoj nesreći 1935., deset godina prije očeve smrti. Među sedmero Edoardove djece, pet kćeri i dvaju sinova, Giovanni Agnelli morao je pronaći onoga komu će ostaviti obiteljsko industrijsko carstvo. Mlađi unuk Umberto imao je samo tri godine pa se Agnelli odlučio za 14-godišnjeg Giovannija, koji je dobio ime po njemu ali su ga zvali Gianni.

Gianni Agnelli rodio 12. ožujka 1921. kao Edoardovo drugo dijete. Svih sedmero djece živjelo je u iznimnom obilju, što je jedna od njegovih kćeri, Susanna Agnelli, nekadašnja talijanska ministrica vanjskih poslova, 1975. opisala u knjizi “Odijevali smo se po mornarski”. Svih sedmero unučadi Giovannija Agnellija dobilo je odlično obrazovanje, a svih pet kćeri udalo se za plemiće. Gianni Agnelli završio je u Torinu studij prava, pa su ga zato zvali L’Avvocato, a mlađi brat Umberto završio je ekonomiju i dobio nadimak Dottore.

Giovanni Agnelli omogućio je unuku Gianniju da vidi kako se upravlja tvornicom i upoznavao ga s najmoćnijim ljudima. Jednom mu je dao milijun dolara da se godinu dana provodi po svjetskim mondenim središtima, smatrajući da je i to dobro za njegov razvoj. Gianni Agnelli, koji se prije rata bavio konjičkim sportom, postao je u II. svjetskom ratu konjički časnik te je u vojsci fašističkog diktatora Benita Mussolinija služio u Rusiji i Libiji. Kad je 1943. u Italiji srušen fašizam, Gianni Agnelli borio se protiv Nijemaca i za to je odlikovan.

Još prije nego što je rat završio ostarjeli Giovanni Agnelli vratio je Giannija u Fiat, koji je tada vodio profesionalni manager Vittorio Valletta, kojem je djed neposredno prije svoje smrti u prosincu 1945. dao zadatak da nastavi pripremanti njegova unuka za šefa Fiata. Mnogi su tada Giannija Agnellija smatrali neodgovornim playboyem, jer je bio čest sudionik mondenih događaja u europskom jet-setu i ljubavnih afera. Među njegovim ljubavnicima bile su slavne glumice Rita Hayworth i Anita Ekberg, a punih pet godina to je bila i Pamela Churchill Harriman, snaha britanskog premijera Winstona Churchilla, kasnija supruga američkog diplomata Averella Harrimana, koja je 1997. umrla kao američka veleposlanica u Parizu. Jednom ga je Pamela Churchill umalo uhvatila u preljubu pa je, jureći automobilom da ne bude uhvaćen “in flagranti”, jedva izbjegnuo smrt u prometnoj nesreći i dugo šepao. U studenom 1953. oženio se 26-godišnjom napuljskom princezom Marellom Caracciolo di Castagneta, s kojom ima sina Edoarda i kćer Margheritu. Njegov mlađi brat Umberto oženio se u istu napuljsku plemićku obitelj. Njegova druga žena je Angela Caracciolo, Marellina sestrična.

Vittorio Valletta je uz odobrenje obitelji Agnelli, koja je imala većinsko vlasništvo nad tvornicom, upravljao Fiatom 21 godinu, od 1945. do 1966. Jako je unaprijedio industrijsku proizvodnju, otvorio nove goleme tvorničke hale, na tržište plasirao nove modele, tako da je Fiat pokrivao više od pola automobilskog tržišta u Italiji. Počeo je širiti tvrtku i izvan Italije, dopuštajući proizvodnju modela Fiata pod licencom u drugim zemljama. Gianni Agnelli u upravom odboru tvrtke predstavljao je obitelj. Kada je umro njegov djed Giovanni, oporučno je odredio da svi njegovi potomci dobiju udio u Fiatu, ali je Gianni Agnelli dobio najviše dionica, čime je djed želio pokazati da on treba voditi obiteljske poslove.

Dok su ga još mnogo više zanimale glumice nego industrija automobila, Gianni Agnelli nije se mnogo miješao u proizvodnju, kojom je upravljao Valletta nego se bavio drugim obiteljskim poslovima. Od 1923. torinski nogometni klub Juventus u vlasništvu je Agnellija, a nakon II. svjetskog rata Gianni Agnelli bio je njegov predsjednik te ga je do sredine 50-ih pretvorio u najbolji talijanski nogometni klub. Ostao je velik navijač Juventusa do smrti, redovito je posjećivao utakmice i sprijateljio se s najboljim nogometašima Juventusa, Argentincom Omarom Sivorijem, Francuzom Michelom Platinijem, Talijanima Robertom Baggiom i Alessandrom Del Pierom. Tek u drugoj polovici 50-ih Valletta ga je počeo više uključivati u vođenje tvrtke. On ga je 1963. imenovao izvršnim direktorom Fiata, a 1966. je 81-godišnji Valletta prepustio Agnelliju da kao predsjednik Fiata upravlja moćnom trvrtkom.

Gianni Agnelli je 30 godina bio predsjednik tvrtke, do 1996. Čim je došao na to mjesto, počele su talijanske “olovne godine”, već 1969. počelo je razdoblje terorizma, kad je i Fiat bio cilj terorističkih napada. Teroristi su ubili nekoliko direktora Fiata i glavnog urednika lista La Stampa u Agnellijevu vlasništvu. U svjetskoj naftnoj krizi nakon izraelsko-arapskog rata 1973. cijene benzina su porasle, pala je prodaja automobila a Fiat se našao u nevoljama. Agnelli je za svojeg izvršnog direktora angažirao profesionalnog managera Cesarea Romitija, koji je s Agnellijem stvorio plan restrukturiranja Fiata pa je 14.000 radnika dobilo otkaze. Sindikati su zaprijetili okupacijom tvornica, što je govorom pred jednom od Fiatovih tvornica u Torinu podržao i tada moćni predsjednik Talijanske komunističke partije Enrico Berlinguer. Agnelli je popustio i radnike poslao samo na neplaćeni odmor. U tadašnjem sukobu s moćnim sindikatima dobio je, međutim, pomoć s neočekivane strane. Mnogi radnici Fiata podržali su njegov plan restrukturiranja tvornice te je 40.000 Fiatovih radnika 1980. izišlo na ulice Torina i podržalo Agnellija.

Gianni Agnelli bio je vrlo aktivan i u politici, iza kulisa utječući na ljude koji su upravljali najvećom talijanskom poslijeratnom strankom, demokršćanima, ali i drugim strankama. Iako je neko vrijeme bio predsjednik udruge talijanskih industrijalaca, promovirao je tzv. politiku lijevog centra, otvaranja demokršćana prema ljevici. Nakon velikih sukoba sa sindikatima 80-ih je s njima uspostavio dobre odnose. U doba hladnog rata Agnelli je bio velik zagovornik razvijanja političkih i ekonomskih odnosa Zapada i Istoka, pa je otvarao tvornice i u socijalističkim zemljama, a najveći je njegov pothvat te vrste bilo otvaranje velike tvornice automobila u novostvorenom ruskom gradu Toljatigradu.

Agnelli je povećao proizvodnju Fiatovih putničkih automobila, teretnih i specijalnih vozila, ali i proširio poslovanje u druge sfere. Kupio je i druge talijanske automobilske tvornice pa je Fiat postao vlasnikom Alfa Romea i Ferrarija. Bio je jako zainteresiran za Formulu 1, prijateljevao s najboljim vozačem svoje ekipe Michaelom Schumacherom. Bio je vlasnik dvaju najmoćnijih talijanskih dnevnih listova, milanskog Corriere della sera i torinske La Stampe, čije je glavne urednike osobno postavljao. Bio je veliki kolekcionar umjetnina, a neke od svojih najvrjednijih slika, djela Picassa i Matissea, nekoliko mjeseci prije smrti poklonio je jednoj torinskoj galeriji.

Gianni Agnelli na raznim je područjima utjecao na razvoj Italije a Fiat je s 220.000 tisuća zaposlenih i golemim brojem kooperanata bio kičma talijanske metalne industrije. Imao je i međunarodni utjecaj, bio važan član komiteta “Bilderberg”, udruge najutjecajnijih ljudi svijeta, za koju se tvrdi da je neformalna “svjetska vlada”. Družio se s kraljevima i predsjednicima, prijateljevao s američkim ministrom vanjskih poslova Henryjem Kssingerom, u kojem je probudio nogometnu strast, s članovima obitelji Kennedy, s Mihailom Gorbačovom, s Hillary Clinton. No često se susretao i s običnim ljudima i osvajao ih prirodnim šarmom, posebno kad je pričao o stvarima koje je volio, nogometu, na primjer.

Prije desetak godina već je bilo jasno da Gianni Agnelli zbog poodmaklih godina neće više dugo moći kontrolirati tvrtku kao prije. Znao je da će je na kraće vrijeme morati prepustiti svom najbližem suradniku Cesareu Romitiju, kao što ju je njegov djed prepustio Valletti, ali da unutar obitelji mora pronaći nekoga tko će voditi Fiat poslije njega, kako bi Fiat ostao obiteljska tvrtka. Stoga je 1996. objavio da prestaje neposredno voditi tvornicue i da će je preuzeti Romiti. No i Romitiju su bile 72 godine, i on će 1998. u prisilnu mirovinu. Tvrdilo se da je Romitijev zadatak da nekoga iz četvrte generacije Agnellijevih pripremi za svog nasljednika.

Gianni Agnelli isprva je priželjkivao da tvrtku preuzme njegov sin Edoardo, no uskoro je shvatio da je taj introvertni mistik za to potpuno nezainteresiran i nesposoban. Edoardo Agnelli bio je pun kompleksa jer nije ispunio očeva očekivanja, narkoman, psihopat koji se u trenutku depresije u pidžami preko koje je prebacio kaput rano ujutro 15. studenog 2000. odvezao do vijadukta nedaleko od Torina, izišao iz auta i skočio na kamenje ispod vijadukta. U času smrti imao je 46 godina.

Gianni Agnelli okrenuo se prema djeci svoje braće. Pomislio je da bi njegov nasljednik mogao biti Giovanni Alberto Agnelli, kojeg su svi zvali Giovannino, sin Umberta Agnellija, njegova mlađeg brata. Njegova majka, prva supruga Umberta Asgnellija, bila je iz obitelji Piaggio, koja je imala vlasništvo u tvornici skutera, a ta tvornica tijesno je povezana s Fiatom. Giovannino Agnelli školovao se na vojnoj akademiji u SAD-u. Kada se vratio u Italiju, zaposlio se pod lažnim imenom kao običan radnik u Fiatu, da vidi kako funkcionira tvornica, a poslije je dobio razne dužnosti. Prije nekoliko godina postavljen jeza direktora tvornice Piaggio, bio je u upravi Fiata, a neformalno je najavljeno i da će postati direktorom cijele tvornice. No u proljeće 1997., kada je imao samo 33 godine, dijagnosticiran mu je rak crijeva, išao na kemoterapiju u SAD, bio je i na operaciji, ali uzalud. Vratio se u jesen 1997. u Italiju, dobio kćer i živio u obiteljskoj vili. Posljednji puta viđen je u javnosti četiri dana prije smrti na nogometnoj utakmici Juventus – Manchester Utd. Umro je 13. prosinca 1997.

Gianni Agnelli nevoljko je počeo tražiti novog privremenog šefa tvrtke izvan obitelji nakon Romitija, vjerujući da će njegov nasljednik možda stasati u petoj generaciji Agnellija. Kad je Romiti otišao u mirovinu, poduzeće je preuzeo Paolo Fresco, Amerikanac talijanskog podrijetla, kojeg je Agnelli doveo iz General Motorsa, s kojim je Fiat 2000. potpisao ugovor da uđe u Fiat sa 20 posto, s mogućnošću da preuzme cijelu Fiatovu proizvodnju putničkih automobila u sljedeće tri godine.

Gianni Agnelli 2000. je tako odlučio jer je Fiatova proizvodnja putničkih automobila počela opadati, smanjivao se udio Fiata u prodaji automobila u Italiji, a općenito je pala prodaja automobila. Fiat je posljednjih desetljeća proširio poslovne aktivnosti i na druge sektore, pa još uspješno proizvodi kamione, teške strojeve, a uspješni su i drugi ogranci te velike kompanije, koja se danas bavi i turizmom, pa čak i svemirskom tehnologijom. Jedino je proizvodnja automobila u krizi, koja se posebno pogoršala lani, kad je Gianniju Agnelliju dijagnosticiran rak prostate. Išao je nekoliko puta na liječenje u SAD, ali bez uspjeha.

Posljednjih mjeseci Fiat je objavio da će otpustiti oko 10.000 radnika, zatvoriti tri tvornice, jednu veliku u mjestu Termine Imerese na Siciliji, što je u tom siromašnom dijelu Italije izazvalo pravi socijalni bunt. Sindikati su najavili prosvjede. Počelo se razgovarati o raznim modelima spašavanja Fiata. Očito su potrebni drastični potezi da se tvrtka izvuče iz velikih gubitaka i počne profitabilno poslovati. Velike banke, koje su kreditirale Fiat, željele bi preuzeti kontrolu nad njim. Giannija Agnellija kritizirali su da je na Fiat odviše gledao kao na kičmu cjelokupne talijanske privrede, umjesto da zaboravi na svoje obveze prema talijanskim nacionalnim interesima i samo se brine kako će Fiat izvući iz krize. Banke bi bile sklone da se proizvodnja putničkih automobila proda velikom američkom automobilskom koncernu General Motors, koji već ima udio u Fiatu, a i neki veliki talijanski bogataši spremni su preuzeti Fiat. Najozbiljniji je među njima financijaš Roberto Colaninno, koji je spreman uložiti golem novac u spas automobilske proizvodnje, ali traži kontrolu nad tvrtkom.

No Gianni Agnelli tvrdio je da tvrtku treba sanirati tako da ona ostane pod kontrolom obitelji, u većinskom talijanskom vlasništvu, i dalje kao kičma talijanske privrede. Neki članovi obitelji Agnelli mare samo za svoj financijski interes i bili bi skloni da se Fiat proda ili prepusti na upravljanje nekom drugom ako bi im to donijelo dobit i jamčilo dividende. Opća je ocjena da se smrću Giannija Agnellija situacija znatno mijenja, što se osjetilo i na milanskoj burzi. Fiatove su dionice porasle jer su investitori njega smatrali smetnjom za drastično saniranje tvrtke. U petak ujutro, unatoč smrti Giannija Agnellija, održan je već dogovoreni sastanak Upravnog odbora Fiata, na kojem se raspravljalo tko će zamijeniti Fresca kad on potkraj proljeća ode u mirovinu. Odlučeno je da to bude Umberto Agnelli, 68-godišnji Giannijev mlađi brat. On će sada biti glava obitelji, dok ne stasa mladić kojeg je Gianni Agnelli prije pet godina odredio da kao predstavnik pete generacije preuzme Fiat.

To je 27-godišnji John Elkann, najstariji od osmero djece koliko je Margherita Agnelli, kći Giannija Agnellija, pjesnikinja i slikarica, imala u dva braka. Otac Johna Elkanna je Francuz Alain Elkann, novinar i pisac. John Elkann, zvan Yakki, rodio se 1. travnja 1976. u New Yorku, gdje je pohađao osnovnu školu. Živio je u Engleskoj i Brazilu. Potom je pohađao gimnaziju u Parizu, studirao na politehničkom fakultetu u Torinu, gdje je uređivao i fakultetski list. Bio je još na studiju kad ga je – tjedan dana nakon smrti Giovannina Agnellija – 1997. Gianni Agnelli imenovao u Upravni odbor Fiata, čime je jasno dao do znanja da želi da on u budućnosti preuzme Fiat. Kad su Agnellija pitali nije li Elkann premlad da uđe u Upravni odbor, odgovorio je da je on bio upravo njegove dobi kad je 1943. ušao u Upravni odbor. John Elkann je završivši studij počeo raditi u Fiatu, bio je i u nekoliko Fiatovih tvornica u inozemstvu, u Poljskoj, u Lilleu u Francuskoj i u Birminghamu u Engleskoj.

Kažu da je sličan djedu kojeg je obožavao: i on je veliki ljubitelj jedrenja i Formule 1, i njega su bulevarski listovi povezivali s raznim lijepim ženama, manekenkom Carlom Bruni, tv voditeljicom Martinom Colombari i plemkinjom Lavinijom Borromeo. Od majke je naslijedio nježno lice, od oca ljubav prema književnosti, od djeda odlučnost. Vele da njegova pjesnička frizura i blage oči nikoga ne bi smjele zavarati. Podsjećaju da je i njegov djed imao za svoje vrijeme dugu kosu i blag pogled.

Vodeći svjetski poslovni magazin Fortune objavio je prošlog tjedna na naslovnici Fiat Topolino prevrnut na krov. Dosjetka se odnosila na frazu “to go belly up”, okrenuti se trbuhom prema gore, koja je u poslovnom svijetu sinonim za bankrot. Situacija u Fiatu vrlo je dramatična, jer su gubici grupe 2002. dosegnuli milijardu i 200 milijuna eura. Fiatov udio u tržištu automobila u Italiji opao je s gotovo 50 posto početkom 90-ih na manje od 30 posto. Fiat je morao prodati 34 posto Ferrarija i reprogramirati dugove, a pad cijena dionica od 55 posto 2002. šokirao je poslovni svijet. Tvrtka ima problema zbog koncentracije više od 60 posto prodaje na samo dva tržišta, Italiju i Brazil, kao i zbog nedovoljne veličine kompanije u odnosu na konkurente.

U takvoj su se situaciji potkraj prošle godine žestoko sukobile dvije frakcije u Upravi. U jednoj su predstavnici investicijskih banaka, a u drugoj predstavnici obitelji Agnelli koja još drži 30 posto tvrtke. Kad je u prosincu CEO tvrtke Gabriele Galateri dao otkaz, Agnellijevi su pokušali otjerati i predsjednika kompanije Paola Fresca. Nakon tri dana pregovora Fresco je ostao predsjednik, uz komentar da cijela zbrka nije nimalo pomogla Fiatu.

Sada Fresco pokušava spasiti tvrtku na način protiv kojeg je Umberto Agnelli priredio prosinačku intrigu: bit će otpuštanja radnika, i to barem 6000, zatvaranja tvornica u najsiromašnijim dijelovima Italije, rezanja troškova. Uz uvođenje četiriju novih modela 2003., Fresco se nada da će uspjeti smanjiti gubitke za milijardu eura i u tekućoj godini izgubiti samo 300-tinjak milijuna eura. Izgledno je da od plana Umberta Agnellija, da spoji Ferrari, Alfa Romeo i Maserati te ih u paketu proda Volkswagenu, neće biti ništa.

Ne uspije li dovoljno srezati gubitke u autoodjelu kompanije, Fiat bi investicijske banke mogle preuzeti već u ožujku. Frescov plan, doduše, ima ugrađenu i odstupnicu: talijanski se prozvođač još 2000. povezao s američkim General Motorsom kroz razmjenu dionica vrijednih 2,4 milijarde dolara. U sklopu tog dogovora Fiat je dobio i opciju koja mu omogućava da od 2004. bez mogućnosti odbijanja proda američkoj kompaniji cijeli autoodjel po cijeni utvrđenoj složenim, unaprijed dogovorenim mehanizmom. Dakle, u najgorem će slučaju Fresco istresti Fiat Auto GM-u, a zadržati profitabilne dijelove poduzeća: inovativni Fiat Avio te vodeće svjetske proizvođače poljoprivrednih strojeva CNH (26 posto svjetskog tržišta traktora, 35 posto kombajna) i kamiona Iveco. Profitabilni dijelovi zasad ispaštaju jer dio profita koje bi uložili u razvoj troše na pokrivanje gubitaka Fiat Auta.

Agnellijevom smrću odnosi snaga prevagnut će na stranu Paola Fresca, pa se može očekivati da će njegov plan za spas diva talijanske industrije upaliti. To više što će se spajanje GM-a i Fiata nastaviti zbog diktata svjetskog tržišta. Već 2005. bi 70 posto dijelova na Opelu Corsi i Fiatu Puntu trebalo biti zajedničko.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović