NOGOPIS Dražen Lalić: Torcida – pogled iznutra

Sve te gluposti koje su godinama pisali o nama u novinama, šta li su sve govorili, sve je to bilo najviše zbog toga što nas ti ljudi nisu poznavali, što su nas gledali sa strane ka neku gomilu divljaka. Da bi se nas shvatilo, mislim da bi se shvatila Torcida i naš đir, triba se uć unutra, među nas, triba prolazit sve te pizdarije i sve te lipe momente s nama. (Lalić 1993: 76)

Tako je mladi član vodstva Torcide bez velikih mudrovanja i filozofskih pamfleta našem uvaženom profesoru, sociologu i piscu Draženu Laliću otkrio tajnu navijačke skupine koja je u mnogočemu predstavljala pionirski pokret. UnutraMeđu nasS nama. Lalić je istraživanje o navijačkoj kulturi, odnosno političkim i socijalnim aspektima njihova ponašanja, provodio na, kako sam kaže, dvije godine i tri mjeseca dugom gostovanju na domaćem terenu. Metoda promatranja sa sudjelovanjem rezultirala je time da je Lalić, ušavši in medias res, u isto vrijeme bio dovoljno “unutra”, u Torcidi, da stekne povjerenje i naklonost onih na čijim je krilima ta skupina doživjela uzlet, a zadaci koje si je postavio kao temelj svoga istraživanja držali su ga dovoljno “izvana”, upravo onoliko da u prikupljanju raznovrsne i neobično vrijedne građe o Torcidi ostane profesionalan, objektivan i točan.

Današnjim bi čitateljima, pogotovo mlađim generacijama, bilo osobito korisno informirati se o Torcidi u predratnom vremenu. Naime, današnju užu jezgru navijača čine ljudi koji su u vrijeme Lalićeva istraživanja ili bili djeca, ili se još nisu ni rodili. Lalić odlično detektira pojavnosti koje su ukazivale na duh vremena, opću krizu, nezadovoljstvo i bunt mladeži te raspad bivše države koji se mogao nanjušiti – i to najprije na tribinama nogometnih stadiona. Ako u obzir uzmemo izgrede na utakmici Dinama i Zvezde u svibnju 1990. te paljenje zastave SFRJ na utakmici Hajduka i Partizana u rujnu 1990. godine u Splitu, lako je uočljivo da se rat prije rata vodio na tribinama, a navijači su bili lakmus papir javnog mnijenja. Ulazak među navijače značio je opipavanje bȉla tadašnje mladeži i pouzdanu informaciju o njihovim političkim, ideološkim, regionalnim i kulturnim razmišljanjima. Iako su na početku navijači bili skeptični zbog prisustva autora, prevladala je želja iz uvodnoga citata – da netko dođe među njih, prolazi s njima i dobro i loše pa onda iznosi zaključke, a ne da napaja javnost poluinformacijama o huliganskim ispadima, bez uvida u navijačko razmišljanje, rituale i razloge takva ponašanja.

Sada, s odmakom od 23 godine od prvog izdanja knjige “Torcida – pogled iznutra”, fascinantno je da je pojam nacionalne i političke pripadnosti kluba postao kamen spoticanja zbog kojega su današnji članovi Hajduka često nazvani “orjunašima” (ORJUNA – Organizacija jugoslavenskih nacionalista), a Lalićeve su ankete i osobna zapažanja za vrijeme provedbe istraživanja govorila o općoj prevlasti konzervativnijeg desnog političkog usmjerenja. Danas, kada je u najmanju ruku čudno govoriti o jugoslavenstvu, a još više o desničarskom nacionalizmu, mediji i dio javnosti i dalje pokušavaju nogometne klubove i njihove navijačke skupine svrstati lijevo i desno, bez uvida u razloge opredijeljenosti, ako je ima. Lalićeva dva sugovornika fantastičan su primjer onoga što Torcidi nitko ne može osporiti: da je u isto vrijeme u svojim redovima imala i branitelje u Domovinskom ratu i navijače koji se htjeli Torcidu odcijepiti od svih političkih opcija, a Hajduk učiniti svijetom samim za sebe.

Ušo: Ja bi najviše volija da tu nema politike. Ja bi bija najsritniji kad bi moga na utakmicu donit transparent da na njemu piše samo ‘Hajduk’, bez ikakvih socijalističkih, hrvatskih i drugih obilježja. A ne da mi stalno dolazi neki Đuro i pita: ‘A đe je tu socijalističko obilježje, đe je tu klasje?’ (opcit.: 259)

ŠogunI na fronti bi nas torcidaše zanimalo kako ‘Hajduk’ igra. Dešavalo se da nas desetak nediljom, za vrime same akcije, dok padaju granate oko nas, ne bi izdržali pa bi, iz zaklona, motorolom pitali zapovjedništvo kakav je rezultat utakmice koja se upravo tada igrala. A kad bi čuli da Hajduk vodi, nekako bi lakše išli naprid. (opcit.: 295)

Još jedan veliki čitateljski plus Lalićevo istraživanje zaslužuje zbog proučavanja fenomena i kulture navijača. Naime, autor se ni u jednom trenutku nije identificirao s pojedincima koji su gostovanja omiljenog kluba pratili razbijanjem, krađama, paljenjem pirotehnike i tučnjavama – on je za to vrijeme pisao zapažanja na temelju kojih se čak moglo i pretpostaviti do kojih će oblika nasilja doći i kada. Međutim, ono što mu daje na vjerodostojnosti je činjenica da tijekom sudjelovanja u Torcidinim aktivnostima nije iznosio osobne stavove koji su se u mnogim aspektima kosili sa stavovima torcidaša s kojima se intenzivno družio (koji bi, usput budi rečeno, mogli utjecati na odgovore ispitanika). Opisivao je njihove rituale, stil odijevanja, omiljenu glazbu, mjesta okupljanja, socijalni status i stajališta o klubu bez onoga čemu današnji (ne)znanstvenici rado pribjegavaju: subjektivne ocjene, koja je najčešće negativna.

Autor uočava ono što nedostaje mnogima koji žele misliti da su stručnjaci za navijače: navijačka kultura uopće ne mora biti kulturna da bi bila kultura. Njena je veličina upravo u tome što je kroz svoj bitak najčešće bila kontrakultura (što se u Splitu odlično oslikava općim stajalištem “uvik kontra”). I u prošlosti se radilo o otporu ugnjetavajućem sustavu, državi, moćnicima, medijima. Ponekad se nisu birala sredstva, ali Torcida je u međuvremenu barem zacrtala ciljeve. Koliko je jak fenomen zajedništa među navijačima, toliko je jak i segment otpora kad se smatraju nepravedno napadnutima. Na kraju krajeva, nisu uzvici “Uvik kontra“, “Kontra zakona, kontra zabrana” i “Kontra mraku, kontra sili” nastali u ustanovama ministarstva kulture. Nastali su u narodu. A popularizirali su ih navijači.

Lalić je kao dio kulture otpora primijetio i Torcidin otpor prema policiji, koji je često bio posljedica neobjašnjivo strogog i neopravdanog tretmana: “Očigledno je da prilikom tih pregleda dolazi do izražaja izrazito nepoznavanje obilježja navijačkog stila i ukupnoga načina življenja mladih od strane policije.” (opcit.: 236). Da bi zorno predočio do kakvih je bizarnih situacija (propusta?) u žaru “borbe” pregleda torcidaša pri ulasku na stadion dolazilo, pripričava anegdotu torcidaša Zamba na beogradskoj Marakani.

Čekajući u redu na pretres, Zambo mirno ‘mota’ marihuanu. Držeći joint s dva prsta, on ga šibicom pripaljuje i unaokolo se već širi prodoran karakterističan vonj. Navijači se smijuckaju. Jedan milicionar znatiželjno pita Zamba: ‘Je l’ to hercegovska?’
Ni trepnuvši okom, ovaj odgovara: ‘Nije. To je viška.’
Svi se smiju osim, naravno, milicionara kojima ništa nije jasno, ali i Zamba, koji ostaje ozbiljan. Dolazi red i na njega. Držeći joint među zubima, diže ruke i mirno pušta da ga milicionari pretresu. Budući da im je nešto sumnjivo, ono to rade temeljito, od gležnja pa naviše. S obzirom da mu uz sve napore nisu ništa našli, polako se gegajući, Zambo ulazi na Marakanu
. (opcit.: 237)

O navijačkoj ikonografiji i specifičnosti hijerarhije Torcide, koja se diči time što nema vođu, a pobožno poštuje pojedince koji su ostavili dubok trag na tribini i u srcima svoje braće po klubu – mogle bi se napisati ne knjige, nego čitave knjižnice. Međutim, bilo bi nepošteno i kontraproduktivno suhoparno nabrajati poglavlja, dijaloge, anegdote i rezultate anketa koje je autor revno i mukotrpno godinama prikupljao i analizirao. Ova knjiga zaslužuje da je se čita, više puta, da se uz nju odrasta. Ono što djelo “Torcida: pogled iznutra” izdvaja od sličnih monografija idealan je balans kvantitete i kvalitete. Sva bi Lalićeva gostovanja bila zaludu da nam u nasljeđe nije ostavio vrijednu građu koju možemo pročavati i slijediti. Njegova knjiga nije štivo za plažu. Koliko je zanimljiva, toliko je i zahtjevna – Lalićevo sociološko “ja” isprepleteno je s navijačkim, diskurz je znanstven, povijesne su činjenice mlađim generacijama vjerojatno nepoznanica. No svatko tko bi na nekoliko sati htio biti na sjeveru Poljuda krajem osamdesetih i početkom devedestih godina, zahvaljujući ovoj knjizi – može. Kamo sreće da se među navijačima stvori još koje ime koje će budućim generacijama ostaviti ovakav vremeplov.

Benjamin Perasović u pogovoru je Lalićeve knjige izvrsno uočio važnost otvaranja novih vidika o navijačkoj subkulturi: “Sociologija sporta pokušavala je tada, s pravom, razbiti predrasudu po kojoj je ‘huliganstvo’ neka bolesna izraslina na, inače zdravu, tijelu sporta i društva, pa je treba jednostavno ‘odsjeći’ kako bi se vratila ‘sretna vremena’.” (opcit.: 326) Danas, 28. 10. 2016., Torcida i njen klub pokušavaju dokazati da su sport i društvo ozbiljno zahvaćeni bolesnim izraslinama, a da navijači, toliko marginalizirani i osporavani, barem pokušavaju pronaći lijek. Najstarijoj skupini među njima, Torcidi, ovom prilikom čestitamo 66. rođendan i želimo im da ostanu svoji. Bit će i “pizdarija” i “lipih trenutaka”, a od svega je najbitnije da su tu: i kad gube, i kad tuku, uvijek vjerni svom Hajduku.

Magdalena Mrčela

Izvor: Lalić, Dražen. 1993. Torcida: pogled iznutra. Zagreb: AGM.

Komentiraj