Najuspješnija godina u povijesti Dinama, ali…

Bliži se kraju nogometna 2019., godina koja je za Dinamo definitivno bila povijesna i obilježena fantastičnim rezultatima pod komandom Nenada Bjelice, koji je daleko najzaslužniji za vrhunske rezultate kluba. Bilo je u Maksimiru većih trenera i boljih igrača te lakših protivnika, ali u suštini niti jedan trener nije uspio dignuti Dinamo na ovu razinu učinkovitosti uz visoku razine kvalitete igre i rezultata.

Dinamo je u prvih šest mjeseci ove godine osvojio još jedno prvenstvo Hrvatske, europskim nastupom u veljači skinut je polustoljetni urok europskog proljeća i doguralo se do osmine finala Europske lige protiv Benfice, juniori Dinama ispali su u četvrtfinalu Lige prvaka od Chelsea, a Dinamova rezervna momčad dogurala je do finala protiv Bayerna u Premier League International Cupu.

U drugoj polovici godine ‘Plavi’ su „u leru” odradili HNL te ostavili Rijeku na minus 13, a Hajduk na minus 12 bodova. Na Rujevici je grunula petarda, a posebna priča je nastup u Ligi prvaka u kojoj se, za razliku od ranijih godina (nastupi spuštenih gaća gdje se licitiralo hoće li se osvojiti bod ili zabiti gol), ovaj put dignulo čelo i kročilo smjelo u dvobojima protiv Manchester Citya, Atalante i Shaktara (od kojeg se „tipično dinamovski” izgubilo dva boda) te se Dinamo do zadnjeg kola borio za drugo mjesto i nastavak natjecanja u Ligi prvaka.

Danas Dinamo u svom kadru ima reprezentativce Hrvatske (Livaković, Perić, Oršić, Petković, Leovac), Španjolske (Olmo), Makedonije (Ademi), Bosne i Hercegovine (Gojak i Hajrović), Slovenije (Stojanović), Poljske (Kadzior) i Švicarske (Moubandje). Uz njih vrhunske partije ostvarili su Moro i Dilaver te Kevin Theophille-Catherine kao neizostavni članovi prve jedanaestorice, a posebna priča je Dani Olmo od kojeg se očekuje na ljeto probijanje svih transfernih rekorda. Igrački kadar generalno je na svakoj poziciji poduplan, a uz unutarnje kapacitete (igrači na posudbama, Dinamo 2) igrački Dinamo u domaćem prvenstvu može nastaviti dominaciju i u desetljeću koje slijedi.

Igrački ne pretjerano važan, ali na simboličkoj razini definitivno veliki potez za pohvalu bio je potpis Komnena Andrića, srpskog igrača rođenog u Novom Pazaru. Probijena je nacionalna barijera koja je postojala zadnjih tri desetljeća i njegov dolazak korak je naprijed u nekoj normalizaciji odnosa i smanjenju tenzija za sve nogometne dionike s obje strane strane granice.

Od bitnijih stvari još treba spomenuti i novi fan shop u strogom centru grada, a i posljednji derbi protiv Hajduka bio je najgledaniji maksimirski derbi u prvenstvu od daleke 2007. godine te hat-tricka Eduarda. Kao rezultat svega nabrojanog, s poslovne strane za Dinamo bi ova godina zaista mogla biti rekordna. Uz nagrade od prezimljavanja u Europi za sezonu 18/19., financijski se nadovezuje i trenutna 19/20. sezona u kojoj je Dinamo samo od lipnja pa do danas od transfera, plasmana i rezultata u Ligi prvaka zaradio čak 40,85 milijuna eura ne računajući prihod od ulaznica, članarina (navodno je u ovom trenutku aktivnih 14.468 članova), fan shopa, televizije i sponzora.

Posebna priča ove godine za sve navijače Dinama bio je Maksimir. Nikad se nije toliko u medijima i od strane kluba pričalo o potrebi novog stadiona, ali na kraju očekivano; tresla se brda, rodio se – niš. Razgovaralo se mjesecima s gradskim ocima, Dinamo i Grad su usuglasili da stadion treba biti na staroj lokaciji no nakon toga dogodio se kuršlus. Ukratko, kad s jedne i druge strane imaš ljude sumnjivog morala i digniteta, sve što svatko od njih primarno gleda jest kako kontrolirati proces rušenja i gradnje stadiona i iskoristiti priliku za elegantan način izvlačenja novca – bilo javnog ili klupskog, ovisno tko kontrolira proces. Obje strane bi gradile, ali ne bi platile sukus je svega.

Kraj svih ovih fantastičnih brojki i rezultata, postavlja se pitanje je li to – to? Čini li ovo navijače Dinama napokon zadovoljnima i jesu li nadogradnja momčadi i rezultata (koji se bliže potencijalu i očekivanjima) sve čemu treba težiti? Treba li se zadovoljavati nad ovime što je Dinamo danas i u kojem smjeru plovi? Redovni sudionik europskih grupnih natjecanja, a u domaćem prvenstvu nekoliko svjetlosnih godina ispred drugoplasiranog i trećeplasiranog takmaca? Jesmo li uskočili u DeLorian te se vratili u 2006. godinu omađijani sjajnim rezultatima i predstavama?

I dan danas potpuno ista garnitura kroji politiku i pravac Dinama kao zadnjih skoro dvadeset godina. Naš klub je i dalje taoc određene klike koja je dignula ruke da isti nije opljačkan, ta klika i dalje je na kratkoj uzici te sluša i izvršava direktne naredbe od nepravomoćno osuđenih ljudi, od kojih je jedan stacioniran u Hercegovini, a drugi se vratio na poziciju sportskog direktora. Na raport se svake jeseni (prošle godine Široki Brijeg, ove godine Tuzla i Žepče) rukovodstvo sastane s Tattom, a cijelu godinu od predsjednice uprave, trenera pa do igrača čuju se superlativi o Zdravku Mamiću – uz medijske podražaje režimskih novinara.

Dinamo je napravio povijesni uspjeh, sigurno jedna ako ne i najveća godina povijesti Dinama, no navijači ne smiju nikako oboljeti od „Modrićevog sindroma”. Klub je i dalje taoc stotinjak ljudi koji svojim prisustvom u tijelima kluba daju legitimitet (kako tvrde državni organi) najvećoj pljački u povijesti hrvatskog sporta. Za svakog navijača Dinama prioritet ne može biti prvo mjesto u prvenstvu i dobri nastupi u Europi sve dok klub nije slobodan.

Malo mašti na volju; zamislite Dinamo u kojem članovi biraju upravu. Za jednog poslovnog i sportskog giganta sigurno bi postojao ogroman interes i želja za upravljanjem. Koji bi se ovdje kvalitetan kadar mogao tek javiti i voditi Dinamo u nezamislive sportske i poslovne visine s puno većim kapacitetom i potencijalom od jedne Mamićeve tajnice, bivšeg policajca i marketinške genijalke koja je izbacila kondome Dinama ili nagradnu igru gdje Mateo Kovačić iz WC-a dijeli milijun kuna navijačima na Maksimiru.

Najveći sportski uspjeh u povijesti Dinama za autora ovih rečenica definitivno je 2019. godina, ali najveći uspjeh u povijesti Dinama bit će njegova dekontaminacija izmjenom klupskog statuta i omogućavanjem prava glasa svih članova Dinama. Ničija nije do zore gorila, tako ni Dinamo neće nikad biti njegov. Hoćemo izbore.

Da, još uvijek želimo demokraciju u NAŠEM klubu.

Komentiraj