NACIONALNA GROUPIE: Isilovac na Odmorku

Spasilac se okuražio, prtlja nešto da su svi ti migranti isti: glume siromašne izbjeglice koje bježe od rata u Siriji, a zapravo su puni love i potplaćuju sve žive samo da ih puste da se dovuku do svojih zacrtanih odredišta u Europi

Sparušen od ljetne žege, u nevjerici sam zurio u natpis na ulazu utrinskog bazena: “Obavezna kapa za plivanje!” Cimerica je, bez da je znala za to pravilo, ponjela plivaću kapu, ona ne voli da joj klor nagriza kvalitetnu, gustu kosu. Njoj u zadnje vrijeme sve ide od ruke. Na jesen u Gaveli ipak kreće predstava “Hotel Zagorje” u kojoj ima ulogu i tada će joj sjest neka pinka, počet akcija. Samo mora prebroditi ljeto. Zavapim:

“Sirotinjo i Bogu si teška!”

Pa krenem glasno proklinjat Bandićev Holding. Tijekom Odmorka udijelili su nama luzerima jeftine karte za gradske bazene, ali boje se da loše tretiramo vlasišta, da će im se od naših seboreičnih tjemena zatrovati bazenska voda. Pa nas tjeraju da nosimo kape pritiješnjene uz glavu, nalik kapama što su ih nosili ušljivi kmetovi u vrijeme Franje Tahija.

“Daj ne drami. Sigurno tu u Mamutici ima neki dućan s tim kapama…”, smirivala me cimerica.

“Nejdem u nikakav dućan. Imam taman deset kuna za kartu. Ne želim ni lipe davat sad za neku jebenu plivaču kapu! Drugo da je mogu zimi nosit… Ali samo zbog bazena je kupovat… Neću i nemam!”

“S tobom uvijek neka sranja.”

Spazim žensku kako dolje na klupi u hladu sinu mijenja pelenu. Sjurim se do nje. Najljepše što sam mogao zamolim je jednu čistu pelenu. Nevoljko mi pruži. Prosikće da mrzi neodgovorne očeve koji svojoj djeci ne nose rezervne pelene i vlažne maramice.

Vratim se do cimerice, kažem da mi pelenu omota oko glave. Koliko god se trudila, nije joj baš išlo, pa samo morao sam to napravit, gunđajući:

“Nikad od tebe majke. Ne možeš meni oko glave omotat pelenu dok mirno stojim… Kako bi tek onda bebi koja ti usrane guzice lamaće nogicama?

Ženska na blagajni prodala mi je kartu. Nije imala šta prigovoriti. Pelena ne da mi je pokrivala tjeme, kosu, nego čak i uši, kao pravom vaterpolistu. Mogla mi je eventualno prisrat zbog klošarske brade. Uslijed ljetne depresije tjednima se nisam brijao. Brada mi je bila duža od kose.

Spustimo se do kabina za presvlačenje. Zastane mi dah. Na pločicama pored kabine u sredini leži crni novčanik. Doskližem se do njega. Pogledam ispod kabine. Unutra nikoga. Podignem novčanik. Vratim se do cimerice. Uguram je u kabinu. Drhtave ruke otvorim novčanik. Unutra pet novčanica od po sto kuna. A onda se prestravim. Uz pokaznu tramvajsku kartu ugledam službenu iskaznicu ravnatelja SOA-e, Danijela Markića. Imao je prodoran pogled. I cimerica problijedi.

“Idi nosi to gore na portu! Odmah!”

Zadržim nekako hladnokrvnost. Izvučem pažljivo samo jednu novčanicu od sto kuna. “Vratit ću ga di sam i uzeo… Pa nek mu neko drugi vrati… Sto kuna neće ni primijetit da fali… Ima on dobru plaću… A mi nakon što ogladnimo nakon plivanja, moći ćemo na ćevape i pivo tu na utrinsku tržnicu. Vuk sit, ovce… skoro pa na broju”, izbila je iz mene seoska, pastirska mudrost mog dida Baje.

Izađem. Oprezno kao bombu položim novčanik uz kabinu u sredini. Namjestim ga na pločicama u isti onakav položaj u kakvom je bio prije nego što sam ga uzeo. I za svaki slučaj vlastitom čarapom-stopalicom prebrišem otiske.

S ruksacima na leđima uđemo u dvoranu s bazenima – jedan za djecu, jedan za odrasle. Sjednemo na klupu. Cimerica spazi glumicu Barbaru Vicković. S perajama na nogama upravo je izlazila iz bazena za odrasle. Cimerica je ode pozdraviti. Na drugoj strani bazena spazim – spasilac u žutoj majici pokazuje ravnatelju SOA-e, Markiću na mene. Protrnem. Markić i on krenu prema meni. Odurna neugoda, ubitačna tjeskoba. Cimerica ništa ne kuži, uživljena je u razgovor s Vickovićkom.

Markić i spasilac na dva su metra od mene. Drhtave ruke vadim iz ruksaka sto kuna. Pognute glave pružam ih prema Markiću. Prijeteće se nadvio nada mnom.

“Sori…”, promrmljam, ne podižući pogled.

Spasilac se okuražio, prtlja nešto da su svi ti migranti isti: glume siromašne izbjeglice koje bježe od rata u Siriji, a zapravo su puni love i potplaćuju sve žive samo da ih puste da se dovuku do svojih zacrtanih odredišta u Europi. Podignem glavu.

“Ko je migrant?”

“Vidi kako je tečno osnove hrvatskog naučio preko aplikacije na mobitelu! Da mu nije te bradurine i turbana još bi pomislio da je naš, Hrvat!” spasilac je imao imotski naglasak.

Uhvatim se za pelenu, strgnem je s glave.

“Nije to turban! Pelena obična… “

Pelena, ma nemoj! A zašto si onda gospodinu… obavještajcu mito nudio!”, spasilac slavodobitno pokaže na stotinjarku u mojoj ruci.

Mozak mi je ubrzano radio, prvi put otkako su krenule nesnosne vrućine. Procijedim: “Mislio sam da mi dolazite naplatit kaznu… Zbog nepropisne kape za plivanje.”

Spasilac se zbunjeno zagleda u ravnatelja SOA-e koji je i dalje nada mnom stajao u plavim spido kupaćim gaćicama. Markić me zatraži osobnu i da mu pokažem šta imam u ruksaku. Možda sam spašen… Energično rastvorim ruksak. Zabazdi po ustajalim boksericama, uznojenim stopalicama. Zabijem ruku u to kao u začepljeni odvod. Na dnu pod prstima osjetim plastificiranu press iskaznicu od Nacionala. “Nemam osobnu, ovo imam samo…”, pružim je Markiću.

Komentiraj