LINIJA ŽIVOTA: Može li Tuđman dobiti izbore

Hrvatska se danas nalazi pred posve drugačijim izazovima nego u Tuđmanovo vrijeme. Čast prethodnicima, ali s dramom modernog vremena moraju se nositi sadašnje generacije. Krenu li putem slijepog zaklinjanja u Tuđmana ili apologetskog verglanja njegovih ideja, samo pokazuju vlastitu političku potkapacitiranost

Izgleda da Franjo Tuđman ipak nije mrtav. Dvadeset godina nakon svoje smrti jako je uključen u predsjedničku kampanju. Desnica se žestoko potukla oko njegove političke ostavštine, a natjecanju u tome tko je veći tuđmanovac odmah se pridružila i navodna ljevica. Može li prvi hrvatski predsjednik zaista osvojiti predstojeće izbore?

Tuđmana je u izborni ring najsnažnije gurnuo predsjednički kandidat Miroslav Škoro, koji je na svom centralnom predizbornom skupu u Lisinskom premijera Andreja Plenkovića pokušao politički umlatiti optužbom da je izdao HDZ i Franju Tuđmana. Najavljujući svoju bitku za HDZ i otvoreno pozivajući HDZ-ove birače da u nedjelju na izborima glasaju za njega, Škoro je grunuo s tvrdnjom da će Hrvatsku vratiti narodu, a HDZ Tuđmanu. Postavio se kao ovlašteni nasljednik prvog hrvatskog predsjednika. Kao da ima tapiju na Franju Tuđmana. Kao da je njegov jedini pravi politički sljednik.

Iz HDZ-a je stigao rafalni odgovor. Pa je Andrej Plenković odmah ustvrdio da Franjo Tuđman upravo u njemu ima svog vjernog baštinika, štoviše proglasio se glavnom branom „pokušajima detuđmanizacije HDZ-a“. Kolinda Grabar-Kitarović u više je navrata Tuđmana nazvala svojim učiteljem, hvaleći se kako bi on sigurno bio jako zadovoljan njenim mandatom na Pantovčaku. „Škoro se lažno predstavlja. On nije kandidat HDZ-a niti je Tuđmanov nasljednik“, raspalio je i šef Sabora Gordan Jandroković, koji pjevača lakih nota vidi kao projekt desno-lijeve zavjere protiv HDZ-a: gura ga ljuta desnica koja je već jednom pokušala zaposjesti i oteti HDZ, ali „podržavaju ga i dva lijeva bivša predsjednika Mesić i Josipović“, što nije posve točno, ali dobro dođe za plašenje i homogeniziranje HDZ-ova biračkog tijela.

Čerupanje oko Tuđmana

Čerupanje oko Franje Tuđmana nije se ograničilo samo na desnicu. Pozvanim se smatrao uključiti i Zoran Milanović, koji je Plenkovića odlučio cinkati javnosti, tvrdeći kako je o Tuđmanu uvijek imao „najgore moguće mišljenje“. Valjda za razliku od njega. Poznato je da predsjednički kandidat SDP-a i bloka lijevo-liberalnih stranaka nikada o Tuđmanu nije imao loše mišljenje. Njegovom, a ne HDZ-ovom inicijativom zagrebačka zračna luka danas se zove po prvom predsjedniku samostalne Hrvatske. Predlagao je, svojedobno, da se po njemu preimenuje i povijesni Markov trg u Zagrebu, ideja koje se ni u HDZ-u nisu dosjetili.

Uključivanje Franje Tuđmana u predsjedničku kampanju vremenski se poklopilo s obilježavanjem dvadesete obljetnice njegove smrti. S više tom prigodom organiziranih skupova, akademija i debata, u javnost je odaslana prava lavina euforičnog diviniziranja njegova lika i djela. Bio je to pravi šampionat u veličanju. Dijareja glorifikacije. Prilika nije iskorištena da se o ulozi jedne nesumnjivo povijesno važne osobe progovori objektivno, analitično i ozbiljno. Više je kritičnosti prema Franji Tuđmanu bilo za njegova života nego danas. Danas vlada opća lakirovka. Plasiraju se, između ostaloga, i notorne laži. Spominje se njegov gigantski vanjskopolitički ugled. Koji je – razmisli, sjeti se! – zapravo bio neprimjetan. Gdje su to, u kojoj su zemlji živjeli njegovi hagiografi?

Odnos prema demokraciji

Prvi hrvatski predsjednik nesumnjivo je bio složena ličnost. Njegove su zasluge za državno osamostaljenje Hrvatske i obranu zemlje ogromne. Uspostavio je državu i osigurao ratnu pobjedu. To mu nitko ne može oduzeti ni osporiti. Ali nemoguće je također ne spomenuti i njegovu negativnu ostavštinu. U deset godina, koliko je vladao Hrvatskom, predsjednik Tuđman počinio je barem tri velika grijeha. Omogućio je pljačkašku privatizaciju s katastrofalnim, do danas nepopravljenim, možda i nepopravljivim posljedicama. Društveno vlasništvo predao je u ruke odabranika, na štetu većine građana. Na toj je truloj i kriminalnoj osnovi onda građena hrvatska verzija ortačkog kapitalizma. U tom modelu treba tražiti i korijene masovne korupcije koja danas davi i uništava Hrvatsku.

Ogroman strateški promašaj predstavljala je i Tuđmanova, najblaže rečeno, dvosmislena politika prema Bosni i Hercegovini, koja je na Haaškom sudu osuđena kao zločinačka. Od fantazija o podebljavanju „hrvatskog pereca“ obnovom Banovine Hrvatske do stalnog, opsesivnog vraćanja ideji o nužnoj podjeli BiH. Tuđmanov konfliktan odnos prema susjednoj državi slijede danas, nažalost, i predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković.

Tuđmana je u izborni ring najsnažnije gurnuo predsjednički kandidat Miroslav Škoro, koji je na svom centralnom predizbornom skupu u Lisinskom premijera Andreja Plenkovića pokušao politički umlatiti optužbom da je izdao HDZ i Franju Tuđmana te se postavio kao ovlašteni nasljednik prvog hrvatskog predsjednika

Dugotrajne konsekvencije ostavio je i Tuđmanov jako faličan odnos prema demokraciji. Bivši komunist i Titov general uspostavio je autoritaran i partijski princip vlasti, u kojem jedna stranka raspolaže cijelom državom, s reduciranim ljudskim pravima te političkim i medijskim slobodama. Tuđman je postavio sustav u kojem je bilo moguće da šef države onemogući implementaciju izbornih rezultata u Zagrebu, svoju uzurpaciju braneći stavom da ne dopušta oporbenu situaciju. Ekstenziju tog redukcionističkog shvaćanja demokracije moguće je prepoznati u HDZ-ovu i danas važećem, vazda istom, partijskom, prema nezavisnim institucijama neprijateljski raspoloženom modelu vladanja. S obzirom na Tuđmanovu vrlo kontroverznu ostavštinu, posve je logično da danas pozitivno mišljenje o prvom hrvatskom predsjedniku ima samo oko polovica hrvatskih građana (prema nedavnom istraživanju Dnevnika NoveTV točno 52 posto).

Upotreba Tuđmana u političkoj, pa sada i izbornoj utakmici pokazuje nekoliko vrlo zabrinjavajućih stvari. Prvo, pokazuje nesposobnost politike za pošten i odgovoran odnos prema prošlosti, pa onda i pokojnom predsjedniku Hrvatske. Ni 20 godina nakon njegove smrti hrvatska politika nije ni voljna ni kadra da o njegovoj povijesnoj kompleksnosti govori na slojevit i cjelovit način. Tuđmana se nepodnošljivo simplificira, razvlači poput žvakaće gume ili čak falsificira. Tako će se Miroslav Škoro, koji se danas naziva najvećim tuđmanistom, pokazati teško posvađanim s temeljnim odrednicama Tuđmanove politike. Njegov odnos prema antifašizmu ili HOS-ovu korištenju ustaškog pozdrava ZDS posve je, dijametralno suprotan Tuđmanovom.

Dvostruki karakter pomirbe

Jednostranost je vidljiva i u činjenici da čak i u HDZ-u vrlo različito tumače političku ostavštinu svog utemeljitelja. Kao da je od gumilastike. Tako će bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je svojedobno na sva usta najavljivao povratak korijenima i Franji Tuđmanu, njegovu ideju pomirbe praktički odbaciti. Andrej Plenković, posve suprotno, smatra je ključnom za narod koji još nosi ožiljke silnih podjela iz svoje povijesti. Po njegovom tumačenju, Tuđmanova ideja pomirbe imala je „dvostruki karakter“, sadržavala je „najprije snažnu ideju pomirbe unutar hrvatskog bića“, dok je, tvrdi Plenković, „drugu fazu pomirbe” Tuđman odigrao s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj, mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja. Naravno da onaj dio HDZ-a koji smatra da rat još nije gotov, Penava i društvo, izvana potpomognut Škorom i njegovim desničarima, takvo tumačenje ne prihvaća. Oni se kunu u Franju Tuđmana, ali njegove stavove temeljito prepravljaju i revidiraju.

Drugo, jako je zabrinjavajuće da politika od Franje Tuđmana danas pokušava napraviti novog Tita. Stvaraju se mitovi, kuje kult ličnosti, prakticira idolatrija, sve slično kako su se u bivšoj državi tretirali lik i djelo Josipa Broza Tita. Nezgodno je što zlatni kumiri imaju vijek trajanja. Uvijek dođe neko vrijeme kad se počnu rušiti.

Čuvar Plenković

Treće, forsirano, potpuno nekritičko pozivanje na Tuđmana upućuje na manjak političke imaginacije nasljednika. Čak kad bi ocjena političke ostavštine prvog hrvatskog predsjednika i bila jednoznačno pozitivna, a nije, teško je u njoj tražiti i naći svevremenski recept, primjenljiv na rješavanje problema današnjeg doba. Hrvatska se danas nalazi pred posve drugačijim izazovima nego u njegovo vrijeme. Čast prethodnicima, ali s dramom modernog vremena moraju se nositi sadašnje generacije. Krenu li putem slijepog zaklinjanja u Tuđmana ili apologetskog verglanja njegovih ideja, samo pokazuju vlastitu političku potkapacitiranost. Tragičnu insuficijenciju političkog sadržaja i osjećaja odgovornosti. Bez obzira na to je li riječ o Miroslavu Škori, estradnom zabavljaču i svježe izmišljenom političaru koji se danas postavlja kao da raspolaže ekskluzivnim pravom na Franju Tuđmana, ili se možda radi o Andreju Plenkoviću, koji sebe predstavlja kao jedinog pouzdanog čuvara Tuđmanove baštine.

Komentiraj