Oni koji žele minirati rad Nacionalnog stožera i dovesti u pitanje kredibilitet njegovih odluka, jasno su identificirani – objavio je Andrej Plenković uoči sjednice Ustavnog suda na kojoj je konačno trebala pasti odluka o ustavnosti protupandemijskih rješenja – zakonskom uređenju rada Stožera i njegovim odlukama. Poruka o identificiranju zvuči poznato i zlokobno. Podsjeća na nezaboravljenu verbalnu tjeralicu „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati!“ kojom je premijeru vrlo blizak Vladimir Šeks svojedobno, kao neformalni glasnogovornik tadašnjeg državnog vrha, formulirao potragu za generalom Antom Gotovinom u vrijeme njegova bijega od Haaškog suda. Plenković ne govori što će biti s onima koji su identificirani kao mineri Stožera, ne spominje hapšenje, ali prijeteći ton njegove poruke pojačava dodatak „znamo odakle to dolazi“, „mi koji to pratimo svaki dan“.

Narogušen i neprijateljski odnos prema svima koji se usude propitivati rad Stožera i način upravljanja koronakrizom povezan je u prvom redu s lošim epidemiološkim rezultatima. Plenković agresivnošću pokušava prikriti vlastite neuspjehe ili barem zaustaviti i zastrašiti sve brojnije kritičare. Dok se proljetos Hrvatska dobro nosila s covidom, na veliko zadovoljstvo javnosti, koje se između ostaloga materijaliziralo i u ishodu parlamentarnih izbora, nije rabio retoriku agentura ni termine iz arsenala specijalnog rata. Ali stvari su se u međuvremenu dramatično promijenile. Što se korone tiče, Hrvatska više nije među najuspješnijim, nego među najneuspješnijim zemljama Europe.

Umanjivanje štete

Politika „kalkuliranog rizika“, kako je premijer u nedavnom intervjuu CNN-u nazvao popuštanje epidemiološke stege i potpuno otvaranje zemlje, omogućila je spašavanje turističke sezone i punjenje državnog proračuna, ali je rezultirala i jako povećanim brojem oboljelih. Plenković, međutim, uporno govori o uspjesima, sve drugo prešućuje. Sedam milijuna turista, pedeset posto od prošlogodišnje rekordne sezone, potučena konkurencija, nitko kao Hrvatska! Otvaranje je, veli, bio dobar, stručno utemeljen, mudar i opravdan potez. Možda. Ali to ne znači da nema svoju cijenu o kojoj se također mora govoriti.

Štetu koja se mjeri širenjem bolesti premijer, međutim, pokušava umanjiti. Čak i plasiranjem netočnih, lažnih podataka. Hvaleći se dobrim balansiranjem turizma i zaštite zdravlja građana, CNN-u priznaje da broj zaraženih u posljednje vrijeme raste, ali je stopa smrtnosti, kaže, „još uvijek jako niska“. Plenkovićeva tvrdnja da Hrvatska ima najnižu smrtnost od covida u Europi jednostavno ne stoji. Činjenice govore upravo suprotno. Po broju okuženih, ali i umrlih, trenutno smo među vodećim zemljama u Europi. Po zaraženima Hrvatska je na visokom petom mjestu, odmah nakon Španjolske, Francuske, Češke i Luksemburga. Po broju umrlih još gore, četvrta pozicija, ispred su samo Rumunjska, Španjolska i Bugarska. Posljednjih dana preminuli se često na prste jedne ruke više ne mogu nabrojiti, u subotu sedam, nedjelju šest, ponedjeljak tri…

Premijer ne otkriva s kojom je količinom smrti njegov „kalkulirani rizik“ računao. Nekritičko otvaranje odvelo je Hrvatsku na crvenu listu, među zemlje u koje se ne putuje, a čovjek koji je još prije dva-tri mjeseca tvrdio da je pobijedio koronu, izgleda da kontrolu nad širenjem epidemije više ne uspijeva održati. Ali ako ne može upravljati krizom, može ubiti pticu rugalicu. Zato će napadom pokušati ušutkati one koji se cvjetanje covida usude primijetiti ili se drznu pa Vladinu politiku javno problematiziraju. Zato mu poruke postaju prijeteće. Kako se zdravstvene prilike pogoršavaju, premijerova se retorika – posve očekivano, ali i neprihvatljivo – dodatno zaoštrava.

Pritisak na sud

Drugo, Plenkovićeve nazubljene izjave o identificiranim minerima protupandemijske politike mogu se smatrati izravnim pritiskom na Ustavni sud, možda i prijetnjom, uoči odlučivanja o tridesetak zahtjeva za ocjenu ustavnosti što zakona po kojem je ustrojen Krizni stožer, što pojedinih njegovih odluka, poput ograničenja okupljanja i kretanja ili obaveznog nošenja maskica. Premijer zna da Ustavni sud, premda navodno autonoman, jednim okom uvijek motri signale s vrha državne vlasti. Više od pola godine Hrvatska funkcionira faktički u izvanrednim uvjetima, koji su jedno vrijeme podrazumijevali i gotovo potpuno zaključavanje gospodarstva i društvenog života, ali su se čuvari ustavnog poretka o tome izbjegavali oglasiti. Ustavnim sucima nije se žurilo pa su – kao da je situacija najnormalnija – otišli na odmor. Gospoda u crnim togama nisu se dala inkomodirati, a onda su napokon u ponedjeljak sasvim očekivano objavili da ni jedan potez Stožera nije bio sporan, osim zabrane rada trgovina nedjeljom.

Ustavni sud tako je stao na stranu Andreja Plenkovića, koji uporno tvrdi da je sve u vezi sa Stožerom narihtano po Ustavu. Nakon što mu je proljetos propao pokušaj proširenja vlastitih ovlasti – zapravo je htio vladati bez Sabora – premijer je kao svog svojevrsnog trojanskog konja progurao stvaranje tog, kako ga je ispočetka predstavljao, stručnog tijela. S vremenom se pokazalo da ga čine redom HDZ-ovi partijci. Da je politika ispred stručnosti. Sada priznaje da je Stožer institucija Vlade. Jako je zadovoljan njegovim funkcioniranjem. Premijer tvrdi da je odrađen sjajan posao. Sve kritike uđuture odbacuje. Od onih koje dolaze od šefa države – a predsjednik Milanović Stožer opetovano naziva paraustavnim tijelom, inzistirajući na činjenici da grupa ljudi bez izbornog legitimiteta već pola godine donosi po život Hrvatske ključne odluke – do dijela ustavnih stručnjaka ili dijela javnosti koji osporavaju praksu širokog ograničavanja, pa i suspendiranja pojedinih ljudskih prava i sloboda. To je tema koja trenutno nije hrvatska specifičnost. U žiži je prosvjeda širom svijeta, od Amerike do Njemačke ili Francuske.

Stručnjak za ustavno pravo, profesor Đorđe Gardašević, upozorava da je kompletna arhitektura vlasti poremećena. Od proljeća Sabor zasjeda u reduciranom obliku: smanjen je broj zastupnika koji mogu prisustvovati sjednicama, skraćeno im je vrijeme rasprave. Istodobno, bez obzira na epidemiološke mjere, Vlada zasjeda u punom sastavu. Stvari su trenutno zapravo postavljene naglavce, protiv logike poretka određenog Ustavom: Sabor je ustavno nadređen Vladi, ali Vlada sada faktički odlučuje o funkcioniranju parlamenta, što Gardašević naziva neustavnom situacijom i poremećajem nadležnosti između dviju grana vlasti, zakonodavne i izvršne. O tome će se i Ustavni sud vrlo vjerojatno morati izjasniti. Ali s te adrese ne treba previše očekivati. Razlog za skepsu sudbina je u ponedjeljak odbačenih zahtjeva za ocjenu ustavnosti epidemiološkog paketa. Ustavni se sud podijelio, ali je većina odbila prigovore i obranila Stožer i premijera Plenkovića. Nisu obranili vlastiti integritet, nego su ga dodatno srozali, ne nalazeći u sebi ni toliko časti i snage da svoju raspravu otvore javnosti. Nažalost, nije prvi put da se Ustavni sud ponaša skandalozno! Isključenje javnosti još je jedna u niski njihovih prema politici kukavičkih, problematičnih, pa i sramotnih odluka.

Autoritarne sklonosti

Treće, izjave Andreja Plenkovića o identificiranim minerima Stožera izraz su njegovih autoritarnih sklonosti. Ovdje smo se u više navrata već bavili njegovim porivom za svevlašću i eliminiranjem svakog džepa nepokornosti. Neposredno nakon nedavnog kontroverznog Festivala slobode, na kojem se u Zagrebu u prosvjedima protiv vladajućeg epidemiološkog režima okupilo nekoliko tisuća ljudi, premijer se obrušio na „one koji žele minirati kredibilitet Stožera“, u što je udrobio sve od predsjednika države i njegove blesave usporedbe opakog virusa s karijesom do sudionika Festivala slobode u širokom rasponu od onih koji su uvjereni da covida nema, da je bolest izmišljena ili je stvar planetarne zavjere, do onih koji se protive pojedinim odlukama Antikorona stožera. „Sve je to dio iste priče“, rekao je premijer. Sve je to ista priča? Što može biti zajedničko Zoranu Milanoviću i notornom Velimiru Bujancu? Onima koji negiraju postojanje korone i onima kojima je neprihvatljivo da se crkve otvaraju prije škola ili da se nekim političarima omogućava ignoriranje epidemioloških mjera obaveznih za ostatak nacije? Spaja ih jedino kritičnost, odnosno oponiranje Plenkovićevom modelu borbe protiv korone. A što je premijeru dovoljno da među njima povuče znak jednakosti i sve ih proglasi istim, maltene neprijateljskim elementom. Šef Vlade ne trpi opoziciju ni bilo kakvu kritiku. Svako mu je kontriranje nepodnošljivo. Zdravu skepsu smatra prijestupom.

Preispitivanje i kritika rada Stožera, ali i kompletne vlasti, ne samo da su legitimni, nego su štoviše i jako potrebni i poželjni. Kao i svega ostaloga u državi. Autoritarna devijacija Andreja Plenkovića jako podsjeća na demokratske deficite Franje Tuđmana. Na njegove obračune s bezglavim smušenjacima, judoškudašima te crnim, žutim i zelenim vragovima. Na prijeteće poruke da ovima i onima neće dopustiti ovo ili ono. Obojicu krasi duboka averzija prema onima koji, kako će prvi hrvatski predsjednik reći, „propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima“, a po njemu su tek obmanjivači. Fatalna sličnost s onim što je u Tuđmana bilo najspornije.