Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u ponedjeljak je za nacional.hr komentirao najnovija zbivanja na Kosovu i reakcije iz Srbije, posebno izjavu Vladimira Đukanovića, zastupnika u Parlamentu Srbije koji je rekao da se “čini da će Srbija biti prinuđena denacifirati Balkan”.  Usporedio je Rusiju i Srbiju, odnosno teze o denacifikacije Ukrajine i Balkana.

“Na Kosovo je došlo do zaoštravanja situacije. Onaj tko dobro prati događaje će reći da su ta događanja bila očekivana. Pozicije službenog Beograda kao i kosovskih vlasti nisu se promijenile. Tako izjave predsjednika Srbije Vučića ili kosovskog premjera Kurtija nisu bile izvan logičkog reda razvoja događaja. Ali ima jedna izjava koja traži da bude kud i kamo više propraćena u širokoj javnosti. Parlamentarni zastupnik  iz stranke na vlasti u Srbiji Vladimir Đukanović izjavio je da ¨se čini da će Srbija biti prinuđena krenuti u denacifikaciju Balkana¨, piše Levčenko.

“Teza denacifikacije ukrajinskog naroda jedna je od glavnih u kremaljskoj propagandi, kojom se želi objasniti svojem stanovništvu i međunarodnoj javnosti da ruska vojska nije došla s primitivnim ciljem prigrabiti tuđe teritorije, nego boriti se sa takvim zlom kao što je nacizam u Ukrajini. U pojmovniku Moskve sve stanovništvo koje ne podupire dolazak ruskih agresora na ukrajinski teritorij su nacisti, tako se denacifikacija  svodi na barbarsku deukrajinizaciju, uništenje svega što se odnosi na ukrajinsku državnost, narod, čitavu povijest. Međunarodna javnost od prvog dana ruske agresije nije prihvatila moskovski izgovor o navodnoj denacifikaciji Ukrajine u kojoj su građanske slobode za stanovništvo u skladu sa standardima zemalja EU i NATO. Takvo nešto slično Rusija je imala vrlo davno u doba predsjednika Jeljcina, ali sve to je prije više od dvadeset godina počela gubiti, postavši zemljom diktature i kršenja ljudskih prava i sloboda. Praktički u zemlji vlada ideologija ruskog fašizma odnosno rusizma koja se razvila zadnjih  godine iz labave varijante kremaljske propagande –politike širenja ruskog svijeta. Apsolutna većina političara iz glavnih europskih gradova slaže se da najprije denacifikaciju mora proći čitavo rusko društvo, koje je zaraženo idejama šovinizma, mržnje prema drugim nacijama, posebno ukrajinskoj, traženjem posebnih uvjeta života za sebe na međunarodnoj sceni, ne uzimanjem u obzir interesa drugih naroda, zazivanjem uništenja svih onih koji ne prihvaćaju ruski stav i bore se za svoje interese.”, piše Levčenko.

U nastavku , postavljajući pitanje može li i Srbija krenuti u rat protiv svojih susjeda koristeći termin denacifikacije za pokriće svog vojnog napada, kako je to napravila Moskva u odnosu na Ukrajinu, Levčenko odgovara da sumnja i objašnjava: “Prvo, Srbija nije Rusija ni u geopolitičkom, ni u vojnom odnosu. Puno stanovnika Srbije radi u zapadnim zemljama i oni su objektivno protiv izazivanja rata u regiji, koji je već bio vrlo krvav u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, razina podrške agresivnoj politici Putina u Beogradu sada je veća od one pristaša europskih integracija. Količina radikalnih glasača na izborima je dosta visoka i u prosjeku puno viša nego u regiji, što nije dobar signal. Ideje revanšizma često se podgrijavaju u srpskim društvenim i političkim odnosima. Prema tome, što prije svjetsko demokratsko društvo zatraži od Rusije provođenje denacifikacije u svojoj zemlji i  organizira rad Posebnog međunarodnog tribunala za zločine u Ukrajini, to će biti dobar signal za radikale na zapadnom Balkanu da ruska ubojstva nitko ne tolerira i da će za sve zločine, posebno ratne, stići visoka naplata. Ako je netko slučajno zaboravio suđenja i sudske odluke Haaškog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.”, poručuje Levčenko.

“Rusija je sada bahata, drska i opasna u svojoj politici na međunarodnoj sceni, tako da za pozive poštovanja međunarodnog prava Moskvi – nema nade da ih ‘čuje’.  Kremlj dobro razumije samo jezik čvrstog europskog stava prema ruskoj agresiji i politike ratnog obuzdavanja teritorijalnog osvajanja tuđih teritorija. To bi sigurno ohladilo takve kao što je  Vladimir Đukanović, koji u duhu ruske propagande piše da ¨umjesto da budu sretni da Srbija ima kapacitet da im pomogne u denacifikaciji, oni se bune protiv iste… Kako god, denacifikacija je nešto što je neophodno i edukativno, a Bogu hvala Srbija će svakom pomoći da istjera nacizam.”

“Jasno je da Srbija mora prije svega pomoći sama sebi. Beogradom i Novim Sadom šetaju pristaše ruskog rata i ubojstava ukrajinskog stanovništva, noseći simbole Z-la. Još čudnije je što ljudi koji se sve više orijentiraju na Dražu Mihajlovića, koji službeno u svijetu nikad nije bio prihvaćen kako borac protiv nacizma, daju lekcije drugim. To je produžetak sadašnje moskovske politike, koja govori da se navodno bori s nacizmom, a s druge strane slavi Bijelu gardu, koja je u Drugom svjetskom ratu služila u postrojbama SS-a i zvjerski ubijala antifašiste. Samo spomenimo 15. korpus SS-a koji je djelovao na Balkanu štiteći željezničku prugu Atena-Beč.  To su bili donski i kubanski kozaci koji su žestoko ubijali antifašiste. Ruska vanjska pravoslavna crkva proglasila je svetima krvave zapovjednike ruskih kozaka generala Krasnova i Škuroa. Za Putina, bjelogardisti generali Denikin i Kolčak su heroji, a njihovi vojnici u Drugom svjetskom ratu žestoko su branili nacizam.”, podsjeća Levčenko.

“Vladimir Đukanović podržava rusku agresiju, a ne zna da je upravo ukrajinski narod, najviše od svih Europljana, doprinijeo pobjedi nad hitlerovskom Njemačkom imajući deset milijuna poginulih i 14 milijuna demografskih žrtva. Nitko ne može zaboraviti da su Beograd od nacista oslobodili borci Treće Ukrajinske fronte koja je imala u svojim redovima 60% etničkih Ukrajinaca. Kad bi bili živi ovi veterani, koji su oslobađali Beograd, oni bi raspeli Putina jer okrivljava ukrajinski narod za nacizam. To moraju razumijeti političari u Srbiji i ne nasjedati na antiljudsku rusku propagandu. Ubojice mirnih ljudi i oni koji ih podržavaju ne mogu se boriti protiv nacizma. Oni su jednostavno sami nacisti.”, zaključuje Levčenko.