Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte za predsjednicu Republike Hrvatske, ima drugačiji
pogled na rješavanje problema u državi i ovlasti predsjednika. Umjesto rješavanja problema unutar
postojećeg kapitalističkog okvira, ona promovira novi, sistem demokratskog socijalizma u čijem bi
fokusu trebali biti radnici. Za Nacional.hr objasnila je što misli pod pojmom demokratski
socijalizam, važnost društvenog vlasništva i razloge širenja fašističkih ideja među mladima.

Nacional: Zašto ste se odlučili kandidirati za predsjednicu i tko Vam je podrška u tome?

Na skupštini Radničke fronte odlučeno je bilo da ja budem kandidatkinja stranke na predsjedničkim
izborima. Naš motiv je bio da kroz predsjedničku kampanju promoviramo viziju društva
demokratskog socijalizma 21. stoljeća jer smo znali da će se opet, bez obzira koliko kandidata bilo u
utrci, pojaviti iste ideje i isti modeli koje smo već imali. Čak i oni koji su u opoziciji i koji tvrde da nude promjene i da će oni biti moralniji i manje korumpirani neće uspjeti poboljšati stanje. Oni tvrde da je dovoljno riješiti legalistički okvir i da će biti bolje, no taj narativ nije istinit. Demokratski socijalizam 21. stoljeća je vizija društva korjenite promjene. Što god mi mislili o izborima i sistemskoj i antisistemskoj borbi, to je ipak jedan od načina artikuliranja ideje i dobivanja prostora u medijima.
Prostor u medijima donekle imamo, ali naš zadatak puno teži nego nekim drugim kandidatima na
predsjedničkim izborima. Većina nudi više manje isto ili ono što je veći nudio SDP u Planu 21. Kad se
pojavljuju predsjednički kandidati koji tvrde da su opozicija vladajućem HDZ-u, dovoljno je pročitati
Plan 21 da se vidi kako završavaju takve kozmetičke promjene koje predstavljaju spoj društvenog ili
socijalnog s jedne strane i poduzetništva s druge. Takvi oksimoronski spojevi u kojima jedno treba
neutralizirati drugo, a teži se kapitalizmu s ljudskim licem, ne rješavaju goruće probleme većine.
Često se govori da u nas vlada ortački kapitalizam kojeg moramo ukinuti i umjesto njega uvesti pravi
kapitalizam. Mi već imamo pravi kapitalizam, to je kapitalizam na periferiji Europe. Kapitalizam
centra i bogatih zemalja profitira kada je nama loše. Nejednak razvoj je uzrok boljitka jednih a poraza drugih. Ono što je nama cilj je da korjenito promijenimo stvari, sistemski, strukturalno i klasno.

Nacional: U Vašem programu zalažete se za demokratski socijalizam. Što točno mislite pod time?

Demokratski socijalizam, po definiciji, temelji se na socijalističkom trokutu koji se sastoji od
društvenog vlasništva, radnika koji upravljaju i proizvodnje za potrebe koja se usmjerava prema
temeljnim ljudskim potrebama koje su besplatno obrazovanje i zdravstvo, normalna prehrana i
stanovanje. Temeljne životne potrebe su danas ugrožene i ako ih želimo vratiti i omogućiti ljudima u
Hrvatskoj da imaju zadovoljene te potrebe, onda moramo promijeniti sistem iz korijena. Trebamo
mijenjati kapitalističke elemente koji nam onemogućavaju njihovo zadovoljenje. Demokratski
socijalizam označava prevladavanje kapitalizma demokratskim sredstvima i demokratsko odlučivanje većine koje garantira da će te temeljne potrebe biti zadovoljene. Neki nam pak prigovaraju da je većina znala izglasati loše stvari, no moramo sagledati u kojim uvjetima se odvija demokratska borba za ideje. Ona se odvija u vrlo nejednakim i neravnopravnim uvjetima u kojima se provodi konsenzus o idejama koje ne odgovaraju većini. Demokratski potencijal leži u činjenici da će većina garantirati da temeljne ljudske potrebe budu osigurane svima, a ne samo nekima.

Nacional: Kako biste kao predsjednica promovirali i poticali društveno vlasništvo unutar našeg kapitalističkog sistema?

Imamo okvir kakav imamo. Predsjednički okvir je onaj u kojem smo odlučili promovirati ideju
demokratskog socijalizma. Mnogi tvrde da predsjednička pozicija nema puno ovlasti, ali ako ćemo
pravo ni premijer ne bi trebao imati puno ovlasti ukoliko nema podršku većine. Bez obzira na ovlasti, ono što mi zastupamo i naglašavamo jest da cijela narodna većina mora stajati iza ideje jednakosti,
solidarnosti i pravednosti. Stvari o kojima pričamo nisu isključivo vezane uz legalistički okvir koji,
recimo, dozvoljava određene stvari premijeru i predsjednici. Činjenica je da je predsjednička funkcija
protokolarna, ali ustvari narodna bi većina trebala odlučivati o svemu. U nekom idealnom društvu
pravde i solidarnosti, niti jedan istaknuti političar ili figura ne bi trebala imati veću važnost od
narodne većine. Predsjedničke ovlasti su dovoljne da bi se zagovaralo narodnu većinu u ovom
sadašnjem okviru. Predsjednička pozicija bi drugačije izgledala da je na njenom čelu osoba koja
svojim djelovanjem i razmišljanjem te javnim istupima zagovara narodnu, radničku većinu, a ne da
imamo osobu koja je ekspozitura interesnih skupina kao što je to aktualna predsjednica. Prvi potez
naše predsjednice je bilo pomilovanje vlastitih donatora u kampanji koji su osuđeni za gospodarski
kriminal, to govori dovoljno.

Nacional: Imate li uzor ili nalazite li neke sličnosti svojih stavova sa stavovima nekih svjetskih lidera?

Bivši urugvajski predsjednik Jose „Pepe” Mujica predstavlja jednu figuru koja bi mogla svima biti
inspiracija u kojoj izdvojena funkcija predsjednika svoju legitimaciju ne nalazi u luksuzu, dominaciji i artikuliranju moći, nego u svojem moralnom i društveno odgovornom političkom djelovanju.
Predsjednik mora zagovarati narodnu većinu. On se vozio sam u svojem starom autu, živio na svojoj
farmi te je srezao svoju plaću za jednu nulu.

Nacional: Jugoslavija je slovila kao socijalistička zemlja. Jeste li vukli neke ideje za svoj program iz tog sistema?

Socijalistički eksperiment u Jugoslaviji, i to napominjem da je bio eksperiment, a ne ostvarenje
socijalizma, sigurno je bio zanimljiv i važan izvor za proučavanje te donošenje povijesnih zaključaka.
Jedna od važnih stvari koju moramo napraviti je čista usporedba današnje situacije i našeg iskustva
Jugoslavije. Zbog toga se nalazimo u boljoj situaciji od nekih zemalja u Europi jer smo iskusili i
socijalizam i kapitalizam. Usporedba mora biti statistička, a ne emotivna, jer ljudi ne smiju izvlačiti
samo pozitivne emocije iz Jugoslavije. Iz analize je jasno da mi zaostajemo od trenutka uvođenja
kapitalističkog načina proizvodnje. Potrebno je izvući i zaključak na pitanje zašto je jugoslavenski
socijalizam propao. Neki od razloga koji su doveli do toga su bili i oblici nejednakosti i
nedemokratičnosti koji su došli iz vladavine tehnokratskih elita koje su samo promijenile stranu
nakon raspada države. U Jugoslaviji se nije dogodila prava tranzicija na razinu narodnog
demokratskog odlučivanja o svim stvarima koje se tiču većine. Ali socijalistički eksperiment radničkog samoupravljanja je jako važan i mislim da tu imamo iskustvo koje je neprocjenjivo. Važno je da radnici upravljaju svojim poduzećem, da vrše nadzor nad upravom, da biraju članove uprave i
nadzornog odbora. Malo dioničarstvo nije supstitucija za to zato što je dioničar usmjeren na
oplodnju vlastitih dionica, vlastitog kapitala, a ne nužno na dobrobit poduzeća. Radnici su ti koji su
zainteresirani za održavanje vlastite proizvodnje. U sadašnjim primjerima Đure Đakovića i Uljanika
pokazuje se koliko je kapitalizam devastirao našu industriju i poljoprivredu. Kad dođe do problema,
uglavnom su radnici oni koji žele spasiti poduzeće.

Nacional: Govorite o radničkom samoupravljanju. Da li to znači da ste protiv nacionalizacije firmi?

Podruštvljenje je potrebno da bi se zaštitile firme od društvenog značaja, kao i radnici u firmama koje krše zakone te koje su nezakonito privatizirane. Kada mi danas gledamo našu državu pa kada netko kaže da bi država trebala preuzeti upravljanje, naravno da se većini ljudi diže kosa na glavi. Ali država je jedini arbitar koji može u ovakvoj nepravednoj tržišnoj utakmici intervenirati. To već rade druge velike kapitalističke zemlje kada njihove velike firme dolaze u probleme i bez problema staju iza njih. Važno je da u tim procesima postoji transparentnost poslovanja i uvid svih radnika, radnici moraju imati i mogućnost smjene uprave. Mora postojati državna zaštita poduzeća koje su od društvene važnosti, osobito subvencioniranje, jer bez njih neke industrije ne mogu opstati kao što smo vidjeli u primjerima poljoprivrede i brodogradnje. No istovremeno mogu biti kotač razvoja i izvozne industrije.

Nacional: Kako gledate na fašizam i nacizam među mladima u Hrvatskoj i kako biste riješili taj problem?

Fašizacija društva ne treba se objašnjavati mentalitetom nego se treba proučiti koji su njeni uzroci.
Potrebno je primijetiti da se socijalna i ekonomska deprivilegiranost lako spaja s društvenim
darvinizmom koji dolazi iz samog vrha ove države. Od najistaknutijih političara dobivamo poruke
mržnje, poticanje nacionalne netrpeljivosti i političke nekorektnosti te ugrožavanje prava manjina.
Kada se deprivilegiranost i takve poruke spoje, dobivate fašizam tako da se čak vladajući iznenade
kada se to reflektira na mlade. Danas je dominantan taj socijalni darvinizam koji govori da je čovjek
čovjeku vuk i da se svatko treba pobrinuti za sebe. Imamo čak i kvazi stručnjake koji tvrde da se
umirovljenici više ne trebaju osloniti na mirovine nego da se sami trebaju pobrinuti za svoju starost a
ne očekivati od društva da im pomogne. Taj darvinizam je društveno prihvaćen i potican te zbog toga
veliki broj ljudi smatra da neuspješni ili oni nesposobni za brigu o sebi ne zaslužuju da žive. Čak iz
samog centra Europe dolaze negativne poruke, poput izjednačavanja fašizma i komunizma, upravo
zato da bi se spriječila ideja boljeg i pravednijeg društva. To se ne može izjednačiti, jedno je krenulo
iz zločinačkih pobuda, a drugo iz ideje pravednog društva. To je opasna tvrdnja da vizija boljeg i
pravednijeg društva uvijek završi u totalitarizmima, a ima za cilj uvjeriti ljude da je bolje da ne sanjaju o takvom društvu.

Nacional: Mislite li da u Hrvatskoj polako odumire tradicija antifašizma, i ako da, kako se ona može oživjeti?

Potrebno je pitati se zašto se pojavljuju fašističke tendencije, upravo zbog toga da se ocrni razdoblje
jugoslavenskog socijalizma i prosperiteta, ali i općenito socijalizam i sve progresivne politike. No
mislim da tradicija antifašizma ne odumire i to zbog mladih ljudi koji shvaćaju važnost borbe za
antifašizam i razumiju da antifašizam nije samo vezan uz narodnooslobodilačku borbu, nego isto tako uz ideju boljeg i pravednijeg društva.