Barokna opera ‘’Julije Cezar u Egiptu’’ Georga Friedricha Händela u dramaturgiji i režiji Marina Blaževića i pod ravnanjem maestra Villea Matvejeffa premijerno je izvedena 7. svibnja 2016. Bila je to prva barokna opera na riječkoj opernoj pozornici te operni debi Diane Haller u njenom rodnom gradu. Nakon dviju premijera odnosno dviju verzija, iz 2016. i 2020., ‘’Julije Cezar u Egiptu’’ doživjet će novu inscenaciju, i to prilagođenu srednjovjekovnom dvorcu Olavinlinna, gdje će se krajem srpnja tri puta izvesti na jednom od najprestižnijih opernih festivala u Europi – Savonlinna Opera Festivalu u Finskoj. Da je zaista riječ o jednom od najprestižnijih opernih festivala u svijetu, dokazuju i gostujuće operne kuće. Prije pandemijske stanke, 2019. godine, na festivalu su gostovale dvije operne kuće – Teatro alla Scala iz Milana i Volksoper Wien, dok je ove godine na Savonlinna Opera Festivalu gost Opera riječkog HNK Ivana pl. Zajca.

Specifičnost ove produkcije jest da naslovnu ulogu – Julija Cezara – pjeva žena, Diana Haller. Kleopatru pjeva Anamarija Knego, a nastupaju i nacionalna operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović kao Cornelia, u ulozi Sesta će nastupiti Michaela Selinger, a u ulozi Tolomea Sonja Runje. Uz Ivana Šimatovića u ulozi Curija, u predstavi će nastupiti i bas-bariton Luka Ortar kao Achilla te kontratenor Franko Klisović kao Nireno.

Kako kaže operna pjevačica Diana Haller, Savonlinna Opera Festival je jedan od najznačajnijih festivala u svijetu i vrlo je počašćena što je upravo ‘’Julije Cezar’’ odabran kao jedan od projekata koji će se tamo prikazivati. Dodaje kako je nadolazeći angažman vrlo poseban u ovim teškim vremenima za umjetnost, jer rijetka kazališta imaju priliku putovati na gostovanje. Zasluge za to da je HNK Rijeka izabran kao gostujući partner Diana Haller daje redatelju predstave Marinu Blaževiću, ujedno i trenutačnom intendantu.

Diana Haller pojašnjava da nije tako neobično da mezzosopran pjeva mušku ulogu:

„U baroku su te uloge pjevali kastrati, a danas ih pjevaju žene, koje su uglavnom mezzosoprani ili kontratenori. Händelov ‘Julije Cezar u Egiptu’ jedna je od najdužih i najpoznatijih Händelovih opera. Ovo remek-djelo je izuzetno kompleksno s različitim fokusima. Ono što je u našoj režiji ove opere posebnost je upravo što počinjem ulogu kao Diana Haller na orkestralnoj probi i peux a peux se pretvaram u Cezara. To je jedan od ključnih elemenata moje uloge u ovoj operi. Takav način transformacije, igre između ženskog i muškog spola, nešto je čime se Marin Blažević, naš redatelj, vrlo domišljato i visoko kreativno poigrao, ostavljajući pjevaču dovoljno slobode, što je odlika velikog režisera.“

Diana Haller i Anamarija Knego ponosne su što su dio ansambla HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u čijoj se produkciji radi ova opera. FOTO: Dražen Šokčević/HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Diana Haller pojasnila je i što znači barokna opera i pjeva li se takva opera na drugačiji način. Kaže da je razlika u pjevanju više stilska:

„Naravno da u baroknom repertoaru ne moram tehnički voditi glas kao kad se pjevaju Verdijeva djela, ali razlika u tehnici pjevanja nije puno različita od pjevanja belcanto repertoara. Moraju se napomenuti recitativi, koji u baroku imaju veći impetus na samoj riječi, a manje na melodijskom pjevanju, kako je to primjerice kod Bellinijevih recitativa.“

Upravo je ova opera bila ujedno i operni debi Diane Haller u njezinoj rodnoj Rijeci, pa je pojasnila je li se s godinama mijenjao njezin odnos prema ovoj ulozi i prema ovoj predstavi. Naravno da se odnos mijenjao, kaže, jer niti kao osoba ne ostaje ista:

„Neprestano učim – učenju nikad kraja – dolazim do novih uloga, do sazrijevanja i tehničkog i samoga instrumenta. Imam sreću što radim s puno različitih umjetnika iz različitih sredina, a kazališta koja objedinjavaju međunarodnu ekipu umjetnika je upravo institucija u kojoj je osigurana mogućnost razvoja umjetnosti. Uzmimo ansambl jednog kazališta: kako se možete razvijati i poboljšavati kao umjetnik ako ne surađujete s međunarodnim glazbenicima i umjetnicima iz drugih domaćih kazališta, bili oni dirigenti, instrumentalisti ili pjevači? Jedan od razloga zašto smatram da je Marin Blažević iznimno puno doprinio riječkom HNK je činjenica da je kroz svoje poznavanje umjetničkog svijeta doveo u Rijeku međunarodna imena svjetskog glasa koji doprinose značaju i ugledu kazališta. Prisustvo poznatih i značajnih umjetnika uvelike podiže konkurentnost i zasigurno potiče daljnji rad i razvoj svih članova kazališta i omogućava izvođenje zahtjevnih i rjeđe prikazanih djela u Hrvatskoj. Moram naglasiti da mi je drago što se upravo tim putem kao i u slučaju velikih i poznatih svjetskih kazališta kreće i riječko kazalište. Uz to ne treba zanemariti ni obogaćivanje turističke ponude i prepoznatljivost samoga grada.“

Diana Haller ispričala je i kako je ona zavoljela operu, zašto je opera postala njezin život. Razlog za ljubav prema operi je, kaže, Verdijeva ‘’Traviata’’ koju je s 11 godina prvi put doživjela u HNK u Rijeci: „Osobno me očarala forma te umjetnosti, svih tih elemenata: spoj glazbe, solista, zbora, orkestra, glume, kostima, svjetla – nevjerojatan spektakl emocija i zvukova. Mislim da su glasovi glavni nositelji opere. Jednom sam imala susret s publikom nakon jedne moje predstave i gospodin u 15. redu partera me je pitao kako je moguće da on sjedi tako daleko od mene u parteru, a ima osjećaj – dok ja pjevam – da stojim ispred njega. Moje mišljenje je da upravo te glasovne vibracije koje putuju izravno do publike bez ikakve tehnologije, čine operu tako zanimljivom. Sigurno ste već imali taj posebni osjećaj dok ste slušali neku od opernih izvedbi. Ja jesam, i to često!“

Diana Haller ispričala je i nešto o svojim planovima. Kaže da je u postpandemijskim vremenima teško planirati, ali ipak se neke stvari moraju znati:

„Sad nakon Finske, prvi plan mi je odmor na Jadranu nakon teške sezone u kojoj sam pjevala osam glavnih uloga. Debitirala sam Straussova ‘Rosenkavaliera’, Donnu Elviru u Mozartovu ‘Don Giovanniju’ i Vagausa u Vivaldijevoj ‘Judithi triumphans’, da samo navedem neke, pa se iskreno veselim ljetu i pravom odmoru u Lijepoj Našoj. Nakon odmora mi počinje nova sezona premijerom u Beču, gdje pjevam ulogu Pippo u Rossinijevoj operi ‘La Gazza ladra’, daljnje uloge u mojoj matičnoj kući u Stuttgartu, i naravno bit će mjesta i za Rijeku.“

A još jedna pjevačica koja nastupa uz Dianu Haller jest Anamarija Knego, koja pjeva Kleopatru. Kako kaže, ovo je dugotrajna opera, traje više od četiri sata, pa je stoga veliki izazov već samo učenje teksta:

„Kleopatra ima sedam arija, plus svi recitativi i dueti. U našoj predstavi Diana Haller pjeva Cezara, i ima još više arija i dueta. Dobiti priliku raditi baroknu operu koja se izvodi na poseban način – baroknim stilom pjevanja – nešto je što se ne propušta nikada! Kleopatru sam doživjela snažnom, kakva i mora biti jedna kraljica Egipćana. No privatno, ista ta Kleopatra gaji snažne osjećaje prema Cezaru te je njihov odnos intenzivan u svakom pogledu. Najzanimljivije u tom liku mi je njena moć i snaga zavođenja, inteligencije da sve okrene u svoju korist i da iz najgore situacije izađe uzdignute glave. To je lik koji nikad ne odustaje od svojih zamisli, koliko god bilo zahtjevno i opasno po život.“

Diana Haller i Anamarija Knego u operi ‘Julije Cezar u Egiptu’. FOTO: Dražen Šokčević/HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Kako kaže Anamarija Knego, ovo je jedina opera u kojoj nije imala tremu, samo ogromnu odgovornost prema kolegama i sama prema sebi. Redatelj Marin Blažević je osmislio početak predstave kao da su na jednoj od muzičkih proba pa zato i nema osjećaj straha jer, kaže, ima dovoljno vremena polako se uvesti u lik i operu:

„Nije lako pjevati uz Dianu Haller, Michaelu Selinger ili Sonju Runje koje kao da su rođene s tim stilom pjevanja, a uz njih i uz divu Dubravki Šeparović Mušović koja svojim interpretacijama i likom osvaja samu scenu i sve oko nje. Svaka od tih velikih dama unosi nešto jedinstveno i prekrasno u svoje likove i mogu samo priznati da mi je ovo najljepši projekt koji sam imala priliku raditi, upravo zbog njih i njihove energije. Osim što od njih imate puno za naučiti o tom stilu pjevanja, to su tako snažni karakteri, uvijek voljni i spremni raditi punom parom dokle god se projekt ne napravi na zadovoljstvo i dirigenta i redatelja i publike. Svaku, ali svaku probu, pjevaju punim glasom, i svaki put donesu nešto novo i predivno. To su prave umjetnice koje žive za svoju umjetnost! Ono čemu me rad na ovom projektu najviše naučio je upravo ta čelična volja za radom. Dat ću vam samo jedan kratki primjer: kolegica odradi jutarnju probu u drugom kazalištu, upali auto, vozi šest sati kako bi prisustvovala muzičkoj probi Cezara i otpjeva punim glasom cijelu probu. To je za svaku pohvalu! Jedino tako se može stvoriti izvrstan pjevač. Shvatila sam da samo rad oslobađa i otvara sva vrata, a sve ostalo samo stvara nelagodu i neugodne situacije. Jasno mi je da je teško odlučiti se na veliki rad, jer to znači da moraš prvenstveno spoznati sebe i svoje slabosti, ali život je toliko kratak da nema smisla trošiti ga na manje bitne stvari. Sam pred ogledalo i vidjeti što ti tvoj odraz u njemu poručuje, a ne prstom upirati u drugoga – to je najlakše, ali nije produktivno ni u kojem smislu.“

Anamarija Knego kaže i da se s godinama, od prve premijere, mijenjao njezin odnos prema ovoj ulozi i prema ovoj predstavi. Svaka uloga koju bi otpjevala u njoj bi ostavila traga, i svaki put kad bi se ponovno vratila na tu ulogu, osjećala bi nešto novo u sebi:

„Teško je to opisati, ali mogu otprilike to usporediti sa sazrijevanjem i iskustvom. Svaka otpjevana uloga je kao maleno dijete koje postupno postaje zrelije za nekoliko godina, pa tako nakon nekoliko uloga to dijete postane punoljetno, pa potom još koja godina više, i kad se vrati na nešto što mu je bilo neshvatljivo dok je bilo maleno, odjednom shvati da mu je puno toga jasnije i jednostavnije negoli je bilo dok je bio maleni. Isto tako i životne situacije vas oblikuju kao umjetnika i to se protka u interpretaciju.“

S obzirom na to da će u Finskoj nastupiti na otvorenoj pozornici, ispričala je kakva je razlika pjevati u ambijentu. Kaže da pjevanje na otvorenoj pozornici može biti izuzetno teško i zahtjevno, a može biti i ugodno:

„To ovisi o samom prostoru u kojem se pjeva. Ako je prostor sličan Areni u Puli, može se pjevati bez ozvučenja i sve nekako dobije intimniju atmosferu. Uvjerena sam da će pjevanje u Savonlinni biti slično iskustvo. Štoviše, uvjerena sam da će biti izuzetno lijep osjećaj tamo pjevati. Upravo taj festival, kao i mnoga druga gostovanja rezultat su velikog i predanog rada kazališta i ljudi koji neumorno rade po cijele dane skriveni po kancelarijama. To je ogromna prilika, zadovoljstvo i ogroman poticaj za daljnji rad. Nikako ne smijemo dopustiti da takva gostovanja padnu u sjenu! To je i bit umjetnosti. Isto tako i dolazak gostujućih pjevača u naše kazalište je itekako potrebno kako bi kazalište raslo i razvijalo se, a dokaz tome je upravo ova predstava. Izgubimo li to sve, kazalište postaje siromašno i na neki način provincijalno. Umjetnik želi izazove i rast, a ne stagnaciju i monotoniju.“

Anamarija Knego operu je, kaže, zavoljela, prvenstveno zato što je stekla osjećaj da kroz pjevanje i glumu sve negativne emocije ili višak energije može izraziti i iznijeti iz sebe, a da to nikome neće smetati. Priznaje da ta ljubav nije baš bila snažna od početaka:

„Bilo je tu puno klimavih stepenica za prijeći, i puno neodgovorenih pitanja. Bilo je tu i drugih opcija kojima sam se htjela posvetiti. Poprilično sam se lomila u sebi, dok nisam napokon posložila kockice. Do odluke je prošlo nekoliko godina, ali kad sam jednom čvrsto odlučila pružiti sebi priliku raditi satima na sebi, i uživati u samom stvaranju, tada se sve nekako počelo otvarati. Život mi je prvi put pokazao kako se ne treba nigdje žuriti, već samo raditi, a sve ostalo će se samo pojaviti kad najmanje budem očekivala. Uistinu je tako i bilo. Nisam tada znala osluškivati život. Samo sam čekala i gunđala u sebi, a zapravo se trebalo prepustiti radu i od toga stvoriti sebe. I danas se, iskreno, najviše volim zatvoriti u maleni sobičak s klavirom i samo vježbati. Otkrila sam da me najviše ispunjava kao osobu sam proces stvaranja dijela, a najstresnije mi je stati na scenu pred publiku. Vjerujem da je publici potrebna sva ta energija koju dajemo na sceni. Kazalište je mali svijet za sebe iz kojeg uvijek izađete s nekom emocijom – bilo pozitivnom ili negativnom. Kazalište su vrata u drugi svijet – svijet mašte, a mi smo tu da tu maštu prenesemo publici.“

Savonlinna Opera Festivalu u Finskoj vraća se nakon dvije godine pandemijske pauze koja je posebno teška bila umjetnicima. Kako kaže Anamarija Knego, cijeli je svijet u jednom trenutku stao, a oni, umjetnici, samo su jedan dio te cijele nesretne priče:

„U vrijeme pandemije veliki broj ljudi iz svih branši je ostao bez posla, toliko se obitelji raspalo, zavladala je opća tuga u ljudima da je to bilo bolno za gledati. Naše kazalište vode ljudi koji su dali sve od sebe kako bismo mi i u vrijeme pandemije stvarali umjetnost, pa smo tako radili projekte koji su bili prilagođeni protuepidemijskim mjerama, a kad se ni to nije moglo, snimali smo arije i duete za publiku. Ni u jednom trenutku nismo posustali! I hvala našem riječkom HNK na tome. Treba isto tako biti svjestan toga da to što su nam poslodavci u riječkom HNK omogućili da radimo i u to grozno vrijeme, nije bio lagani potez niti jednostavno za organizirati. To samo pokazuje volju i želju da kazalište opstane, i mi s njime. Posljedice te pandemije se osjete svugdje pa tako i u umjetnosti. Kad imate u svijetu i kod nas inflaciju, nezaposlenost, odljev radnika u inozemstvo, pa sad još i rat u Ukrajini, tada umjetnost nažalost pada u drugi plan. Ali opet, postoje ljudi koji bi za umjetnost puno učinili i čine bez obzira na okolnosti. Ako u svijetu nestane umjetnosti, nema više ljepote života! To nikako ne smijemo dopustiti.“