Pisac Mirko Kovač rođen je krajem 1938. , a umro je 19. kolovoza 2013. godine. Često se bavio propitivanjem vlastitog identiteta, pa tako u njegovoj knjizi “Pisanje ili nostalgija” naići ćemo na kratku i lijepu reminiscenciju:

“Još kao dječaka, na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: “ničiji”, “ne znam”, “svoj”, “zaboravio sam”, ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim radoznalcima spominjao imena junaka iz knjiga koje sam čitao proglašavajući ih svojim roditeljima. Štoviše, uspio sam u tu igru uvući još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i roditelja.

To što sam negdje rođen nije stvar moje sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Detalj koji ne smije odrediti moju sudbinu. Jedan pisac kaže: ‘Što su moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim’. I danas mi je bliska misao Georgesa Devereuxa da je ‘etnički identitet puka etiketa’. Jedna od najpraznijih priča koja je nanijela mnoga zla. Zar nije Borges govorio o praznini ‘kao suštini svijeta’.

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a stid je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo iz malih naroda ma kako se oni zvali, iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako s lakoćom usađeno i korišteno za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s leđa poput Tucovića, ili umrli u emigraciji poput Svetozara Markovića i mnogih drugih.”, ispričao je Mirko Kovač.