GLAZBENE RECENZIJE: Moskau, Dogma, The BoneBomb

Moskau „Love Supreme“ (vlastito online izdanje): Još zreliji, još čvršći, još bolji

Grupa Moskau objavila je četvrti studijski album, ujedno svoje 12. diskografsko izdanje. Kod njih je od početka zanimljivo što se ne zna kako će zvučati jer uvijek eksperimentiraju sa zvukom i melodijama i igrajući se stvaraju odlične pjesme. Svakakvih su se stilova i žanrova do sada dotakli, ali uvijek nekako na rubu alternative i buke, čemu su ostali vjerni i na novom izdanju „Love Supreme“. To je ujedno i posveta Johnu Coltraneu i njegovu istoimenom albumu iz 1965. godine, koji smatraju utjelovljenjem glazbenih žanrova koji na njih su utjecali, a kao glavne odrednice novoga albuma naveli su jazz, hip hop i rock. Hip hop i jazz baš se i ne čuju, ali nema sumnje da postoji određena povezanost s inspirativnim jazz noise grooveom kakav je stvarao Coltrane. Odlično je čuti da Moskau iz albuma u album raste i sazrijeva. Ako je njihov prethodni album „Violence and Sorrow“ bio zrelo ostvarenje, „Love Supreme“ je potvrda te zrelosti i nastavka karijere u odličnom, neočekivanom smjeru. Iznenadili su trombonom i trubom kao novim bitnim elementima svog zvuka te Ivanom Laićem kao glavnim vokalom na svih šest pjesama. Ne kriju da inspiraciju pronalaze u muzici Nicka Cavea i Toma Waitsa, a njihova caveovština i waitsizam odlično su se na novom albumu spojili s novim autorskim izrazom. Pritom svakako treba naglasiti sjajnu produkciju koju potpisuje Vedran Peternel. Zaključak: šest jako, jako dobrih novih pjesama mračne atmosfere, ali radiofoničnih melodija i sjajnih tekstova, na odličnom novom albumu jednog od najboljih hrvatskih alternativnih sastava koji od početka karijere kontinuirano raste.

Dogma „Nemir“ (Dallas Records): Jako dobar indie pop album

Nije baš jasno zašto ovaj odličan pulski bend nije daleko poznatiji i popularniji širom Hrvatske. Dogurali su do svog petog studijskog albuma koji je njihovo najbolje ostvarenje do sada i donosi izuzetno pitke indie rock pjesme, pjevnih i pamtljivih refrena i vrhunske svirke. Sve je tu na svom mjestu: i pjevač Sandro Peternel, ujedno i autor većine pjesama, sa svojim vokalom i fino nijansiranim pjesmama, i prikladne gitarističke dionice za potrebnu dozu energije da ne zvuče mlako, već naprotiv, vrlo energično i čvrsto, ali ipak melodiozno i radiofonično. Pritom su ponovo ugostili Sašu Antića u pjesmi „Glavom u prsi (ka Zidane)“ i Barbaru Munjas koja se neočekivano dobro svojim vokalom uklopila u pjesmu „Maske“, kao i Maju Griparić u naslovnoj pjesmi „Nemir“. Pažljivo birani i dobro odabrani gosti, pitke pjesme i suvremeni indie pop rock zvuk. Što bi moglo poći po zlu? Zemlja boravka! Nažalost, hrvatski radijski eter cijepljen je protiv dobrog suvremenog popa kakav nam je Dogma ponudila na svom novom albumu. Svejedno, za sve ljubitelje dobrog indie pop rock zvuka „Nemir“ je prava poslastica. Najbolji album ove odlične pulske grupe.

The BoneBomb „fun(k)house session“ (Destinatio Tokyo): Fenomenalan funky groove

Kako i samo ime albuma govori, riječ je o sessionu vrhunskih muzičara. Okupio ih je basist Nikola Jerković, kako bi skladbe koje je skladao za grupu The BoneBomb odsvirao s probranom ekipom – i u tome je vidno uživao. A probranu ekipu čine: Berko Muratović na bubnjevima, Jurica Leikauff na Hammond orguljama, Moog klavijaturama i Hohner usnoj harmonici, Luka Žužić na trombonu, Mario Bočić na saksofonu, Zvonimir Bajević na trubi te Davor Doležal i Coco Mosquito odnosno Gordan Muratović na gitarama. Rezultat je odličan feel good funky groove album s osam fenomenalnih instrumentala. Pritom je Jerković prepustio gotovo svakome od nabrojanih muzičara da pokaže kako sjajno pliva u funky vodama, vodeći ih svojim basom odlično odsviranim u skladbi „In The Club“. Upravo u toj njegovoj funky bas dionici naglašeno je obožavanje old school funka. Međutim, ovaj sjajan album zlatnim prahom začinila je brass sekcija i tako savršeno upotpunila svih osam instrumentala. Kao i do sada u svojim radovima, The BoneBomb koristi sampleove kako bi obogatio skladbe i osuvremenio specifičan funk zvuk 70-ih. Prava je šteta što se muzičari češće ne okupljaju pod ovako sjajnim glazbenim vodstvom, kako bi si mogli dati oduška i prepustiti se uzbudljivom sessionu. Odlično!

Komentiraj