Objavljeno u Nacionalu br. 1036, 2018-03-02

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Sustigla ih Šoa’ u kojima austrijska povjesničarka Anna Maria Gruenfelder opisuje sudbine židovskih izbjeglica koji su bježeći od Hitlera i nacista boravili na ovim prostorima od 1933. do 1945. godine

Čitavo područje nekadašnjeg talijanskog Gubernija Nezavisna Država Hrvatska službeno je preuzela 10. rujna 1943. godine. Ustanove vlasti NDH održale su se u Dalmaciji od rujna 1943. do listopada 1944. (u Splitu i Zadru), odnosno do studenoga 1944. godine (u Šibeniku i Kninu). Poslije povlačenja talijanske vojske Wehrmacht je žurno okupirao Dalmaciju, u cilju sprečavanja savezničkog iskrcavanja. Zbog pomanjkanja brodovlja Nijemci nisu odmah zaposjeli otoke. Na kopnu su svojatali strateški važne točke, Grudu u Konavlima, Kotor i Kotorski zaljev te Zadar.

Do kraja 1943. partizani su evakuirali bivše zatočenike iz Kampora, među njima i sve logorske liječnike koji su djelovali u logoru u Kraljevici. Na otoku Rabu, koji je u jesen 1943. ostao pošteđen njemačke okupacije (premda je 15. listopada 1943. administrativno uključen u Operativnu zonu Jadransko primorje), logoraši Kampora, koji su čekali evakuiranje, uglavnom starije i boležljive osobe, smjestile su se u hotel Imperial. Trpjeli su zbog nestašice hrane jer su saveznici blokirali uplovljavanje brodova sa živežnim namirnicama iz Francuske. Predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa u NDH Julius Schmidlin izvještavao je o tome Središnju agenciju za ratne zarobljenike MOCK-a, navodeći da neki izbjeglice za hranu mijenjaju i odjevne predmete koje su uspjeli zadržati i čuvati kao rezerve.

S evakuacijskim transportima koje su partizani organizirali za otočno stanovništvo, krenuli su i židovske izbjeglice u južnu Italiju, pa zatim u sjevernu Afriku. U egipatskom šatorskom naselju El-Shatt proveli su, zajedno s dalmatinskim izbjeglicama, dvije godine, do travnja 1945. godine. Njihov povratak organizirao je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, zajedno s Međunarodnom udrugom za zbrinjavanje raseljenih osoba (UNRRA). Prvi veliki transport s 1298 povratnika isplovio je iz Aleksandrije 11. travnja 1945., a tijekom tog mjeseca krenula su još dva transporta, s ukupno više od 2000 putnika. U svibnju 1945. otputovalo je daljnjih 7020 ljudi. Sljedeći transport krenuo je 20. listopada s 1830 ljudi, zatim na prvi dan 1946. godine. U siječnju i veljači je otišlo još šest transporata s ukupno 5230 ljudi. Posljednji transport, s 1472 osobe, isplovio je 20. ožujka 1946. godine. Za povratnike, kojima su domovi bili porušeni, kao i za raseljene osobe – beskućnike gradski odbor Splita bio je zadužen tražiti smještaj.

Predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa u NDH saznao je od kolega iz drugih zemalja da su se neke evakuirane borbeno sposobne osobe stavile na raspolaganje anglosaksonskim vojnim snagama te da su bile viđene na Malti i u Istanbulu. U partizanskom lazaretu u Šibeniku ostali su poslije kapitulacije Italije djelovati strani židovski liječnici, među njima i židovski kirurg iz Beča bez čina i dermatolog iz Dresdena s činom majora NOV-a.

Kako su Nijemci žurno napredovali duž jadranske obale, unatoč žestokom otporu partizana, Narodnooslobodilačka vojska povukla se s otoka u blizini kopna, tako i s Raba, prema Korčuli i Visu. Izbjeglice preostali na Rabu dospjeli su od 15. listopada 1943. pod zapovjedništvo SS-a u Trstu.

SS-divizija Prinz Eugen zaposjela je Split 27. rujna 1943. godine. Policijski izaslanik Hans Helm inzistirao je na tome da unatoč zračnim napadima saveznika na dalmatinske gradove, koji su prouzročili ne samo ljudske žrtve nego i teška razaranja infrastrukture, ustaško redarstvo pronađe sve Židove i podredi ih njemačkoj nadležnosti. Njemačka Vojna komanda je 28. rujna 1943. oglasom naredila Židovima da se moraju istoga dana do 12 sati prijaviti u njihovim prostorijama – uz prijetnje da će biti obješen svatko tko se ne prijavi. Isto će se postupati prema onim građanima koji Židove budu skrivali ili im pomagali. Sve „čifutske i komunističke“ napise po zidovima kuća vlasnici moraju odmah dati izbrisati.

Ustaško redarstvo je 4. listopada 1943., na Hübnerovu naredbu, uhićivalo Židove u Dubrovniku i odvodilo ih izravno u Auschwitz, počevši od 11. listopada 1943.. Još prije dolaska Nijemaca Eugen Sandgruber, zapovjednik jedinice iz SS-divizije Prinz Eugen, naredio je uhićenje i strijeljanje Giuseppea Amica, talijanskog zapovjednika divizije Marche, zbog evakuacije Židova iz Dubrovnika.

SS je provodio racije na Židove po Splitu. Stariji muškarci zatvoreni su u prizemlju Banske palače, židovske obitelji, žene i djeca pak u prostorijama kraj lučkog poglavarstva na splitskoj rivi. Židovske obitelji prebačene su 15. listopada 1943. u Mostar. S njima su deportirani Vid Morpurgo i njegovi suradnici u Židovskoj općini Split sa svojim obiteljima.

Židovi zatvoreni u kazamatima vojarne na Gripama morali su obavljati fizičke radove poput prenošenja sanduka i materijala te čišćenja ruševina. „Hrana im se nosi izvana na njihov trošak ili im je dostavljaju obitelji.“ Redarstvo je 29. listopada 1943. moralo 100 zatvorenih splitskih Židova odvesti u Jasenovac, odakle su trebali biti deportirani u Auschwitz. Židovska općina Split prijavila je 1945. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača gubitak od 305 članova, od kojih je 116 osoba ubijeno u koncentracijskim logorima, 92 osobe mogle su emigrirati, a 14 ih je umrlo prirodnom smrću. Sudbinu stranih Židova splitska zajednica nije mogla pratiti, napisala je u popratnom dopisu uz svoju bilancu, jer se oni koji su se spasili više nisu javljali Židovskoj općini u Splitu, i jer je ona mogla skrbiti i smatrati se nadležnim samo za domaće Židove.

Hübner je Helmovu uredu 12. studenoga 1943. podnio izvještaj o izvršenju naloga. Židovi koje su pripadnici SS-divizije Prinz-Eugen uhitili po dalmatinskim gradovima, ukrcani su u Splitu na parobrod Rab i odvedeni u Metković, te odande vojnim kamionima transportirani u Zemun. Iz Zemuna su trebali biti deportirani u Auschwitz, no vjerojatno su ubijeni u Zemunu. Ondje je, naime, otkriven masovni grob s otprilike 6500 leševa. Žute vrpce oko laktova upućivale su da se radilo o Židovima te je moguće da se među mrtvima nalaze i žrtve transporta iz Dalmacije, ali identifikacija nije bila moguća.

O zemunskom logoru i okrutnosti stražara, pripadnika jugoslavenskih Nijemaca (Volksdeutschera) govorio je Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača preživjeli svjedok Živan Mardanović. Židovi i Židovke, njih 200 koji su krajem 1943. i početkom 1944. stigli u Zemun, smješteni su u Češkom paviljonu Sajmišta. Od tamo su žene, djeca i starije osobe bile upućivane u Beograd, dok su muškarci bili smješteni u Jugoslavenski paviljon i prebačeni na radilišta na željezničkoj pruzi kod Stare Pazove i Mitrovice, te vjerojatno ondje ubijeni.

Prekobrojni, koji tada nisu našli mjesto na parobrodu za Metković, pušteni su na slobodu – no ne zadugo: esesovci su ih ponovno uhitili 1. ožujka 1944. i transportirali vojnim kamionima u Jasenovac, gdje su – prema saznanju Helmova ureda – odmah bili ubijeni. Splitska komunistica Ksenija Zelić ispričala je Zemaljskoj komisiji da su i od lipnja 1944. novi transporti prevozili Židovke s djecom i starije osobe iz Splita u Jasenovac. Ona je također dospjela u jedan od tih transporta te je svjedočila da su logorski liječnici htjeli zadržati što veći broj radno sposobnih osoba u Jasenovcu, ali ne djecu. Majke se, pak, nisu htjele odvojiti od djece, tako da su – prema sjećanju Ksenije Zelić – iz Jasenovca krenula tri transporta, no da su nedugo nakon što su kamioni napustili prostor logora, zatočenici čuli pucnjeve iz pravca kamo su krenuli, i da je sutradan stigao kamion s odjećom. To je bio znak ostalima u logoru da su zatočenice u kamionima ubijene nedaleko od Jasenovca.

Po kratkom postupku ubijeni, umjesto da budu transportirani na Istok – to se dogodilo i u židovskom naselju Tenja kod Osijeka u kolovozu 1942. godine. Stražari su nakon polaska transporta iz zatvora u Osijeku prepričavali da su zatočenici strijeljani ubrzo nakon što su kamioni napustili područje zatvora. Njemački podoficir Heller (u civilu ugostitelj iz Graza), koji je nazočio deportaciji, prema svjedočenju očevidaca, komentirao je: „Die Juden sind erledigt“ („Židovi su gotovi“).

Glede Židova preostalih na dalmatinskim otocima njemačke službe u Zagrebu i vlada NDH nisu se usudili intervenirati, niti spriječiti partizane u njihovoj evakuaciji, jer Nijemci nisu „na čistu“ s nadležnošću za njih. U slučaju onih na Rabu, Nijemci se nisu htjeli miješati u nadležnosti zapovjedništva SS-a za Jadransko primorje u Trstu, kojem je Rab bio podređen. Wehrmacht je 19. ožujka 1944. okupirao otok Rab, pa je pitanje nadležnosti postalo izlišno. Danima prije okupacije na otoku su se pojavili agenti Gestapoa. Nisu poduzeli racije, znajući da na otoku nema mnogo šanse sakriti se i izbjeći uhićenje. U svim mjestima na otoku dali su izvjesiti oglase s naredbom Židovima da se okupe u gradu Rabu. Svi oni koji su se odazvali, odvedeni su brodovima u tršćansku Rižarnu San Sabba.

I u jesen 1944. preživjeli Židovi iz Dalmacije tražili su spas na otocima: na Brač su ribari prebacivali izbjeglice koji su na svoju ruku tražili odlazak iz Splita i izbjegli opasnost da će biti vraćeni u NDH. Pomorski komandant Dalmacije primio je obavijesti pomorskih izviđača da se od 26. listopada iz Stobreča odvija redovan pomorski promet za Brač, ali da se vrši i tajno prebacivanje partizana i Židova.

U Primorju, na Sušaku i po Riječkoj provinciji (Operativna zona Jadransko primorje) partizanske su snage morale ustuknuti pred vojnim prodorom snaga Njemačkog Reicha. Prije početka prikupljanja židovskog stanovništva na ovim prostorima, Helmov agent Ripp zapisivao je sva židovska domaćinstva, sve židovske tvrtke, poslovnice, trgovine. Talijanski činovnici morali su, po naredbi prefekta, ostati u gradu i u svojim službama. Tada je dr. Giovanni Palatucci preuzeo Riječku kvesturu, iako nije imao gotovo nikakve ovlasti, i radio pod nadzorom SS-a. Nije vjerojatno da je Palatucci tada mogao spasiti riječke Židove od deportacije. Iz cjelokupne Riječke provincije deportirano je, preko Trsta, 380 Židovki i Židova, a iz Auschwitza, Buchenwalda i Bergen-Belsena vratilo se 1945. godine njih 36.

V. PARTIZANI, NARODNOOSLOBODILAČKA VOJSKA I STRANI ŽIDOVSKI IZBJEGLICE

V.1 EVAKUACIJE

Partizani su Židovima zatečenima u Primorju preporučili da se što prije udalje od priobalne Dalmacije, jer su računali s brzim napredovanjem Nijemaca iz Primorja prema Dalmaciji. Imre Rochlitz, njegovi stričevi Ferdinand, Robert, Julius i Oskar, te Oskarova supruga Camilla krenuli su, sa zagrebačkom obitelji Levinger, prema Novom Vinodolskom. Ondje im je partizanski časnik savjetovao da se okrenu i žure prema jugu. Rochlitz je kasnije saznao od partizana da su sve one koji su kasnije stigli u Novi ili nisu poslušali savjet, Nijemci opkolili i deportirali u tršćanski koncentracijski logor, Risieru di San Sabba. Partizanski časnik računao je da će se Nijemci požuriti domoći se velikog skladišta oružja u Senju, što su ga Talijani zbog prenaglog povlačenja ostavili, kako bi spriječili da padne u ruke partizanima. Obitelj Levinger i Imre Rochlitz i njegovi rođaci prolazili su Senjom na dan zračnog napada na grad. Krenuli su prema Lici konjskim zaprežnim kolima i stigli tamo u siječnju 1944. godine. U mjestu Babić Most (nedaleko od Kompolja) zadržali su se kratko, u žurbi i strahu da bi se Nijemci mogli približiti. Tada stričevi Ferdinand, Robert i Julius, te Camilla više nisu htjeli dalje, nego su se pouzdali u zaštitu koju im je 1942. godine obećao Edmund Glaise von Horstenau. Rochlitz je krenuo sam, ali su mu se pridružili Robert i Julius. Godinu dana kasnije Imre je saznao da je SS-divizija Prinz Eugen opkolila Ferdinanda, Camillu i Oskara Sterna u Drenovu Klancu (blizu Babić Mosta) i ustrijelila ih. Negdje na cesti iz Otočca rođaci obitelji Goldstein, koji su se našli u Lici i u jesen 1943. htjeli krenuti na teritorij pod kontrolom partizana, pali su u ruke Nijemcima. Nakon rata Slavko Goldstein saznao je da su otpremljeni u Auschwitz i ondje „umrli“.

V.2 POMOĆ PRI „SAMOOSLOBAĐANJU“

Komunisti s Raba i partizani opskrbljivali su zatočenike logora Kampor ne samo osnovnim životnim potrepštinama, nego i informacijama o razvitku vojno-političke situacije. Zahvaljujući njihovoj pomoći, kamporski zatočenici uspjeli su osmisliti plan samooslobađanja u trenutku kad bi talijanska straža u logoru saznala za kapitulaciju Italije i počela povlačenje. I u evakuiranju zatočenika prije njemačke okupacije Dalmacije i otoka, partizani su se dokazivali, tako da se Imre Rochlitz oduševio komunističkim idealima. No, ipak se nije pridružio Rapskom bataljonu – tek kad su njegovi stričevi i njegova teta odustali od daljnjega bijega, u Lici, u blizini Kompolja, Rochlitz se uključio u NOV. Uz pomoć prijatelja iz Novog Vinodolskog, nesvršenog studenta veterine, polužidova Vlade Horvatića, tadašnjeg načelnika Veterinarske sekcije NOV-a, Rochlitz je u veljači 1944. godine, dobio mjesto kao „veterinar“ (iako je sve skromno veterinarsko znanje naučio upravo od Vlade). Dva strica, Robert i Julius, smjeli su ostati uz njega, iako više nisu bili borbeno sposobni. U vrijeme službovanja u NOV-u, Rochlitz je proučavao i upoznao se s partizanima – časnicima, dočasnicima i vojnicima. Prema njegovim iskustvima, nisu bili ništa gostoljubiviji od civila u ličkim selima, opsjednuti protužidovskim predrasudama, neljubazni i nepovjerljivi prema svim Židovima, s duboko uvriježenom odbojnošću prema Židovima kao Židovima, i prema Židovima kao prema neprijateljima nacionalnih pokreta. Neki su partizani ustvari bili i ostali „četnici“, smatra Imre Rochlitz. Takvi su se tek „slučajno“, radi preživljavanja, iz oportunizma, ili čak neznanja pridružili partizanima. Odlazak u partizane nije pružao zaštitu od predrasuda i diskriminacije – ovo je Imre Rochlitz naučio tijekom godine dana provedenih u Osmoj ličkoj udarnoj diviziji.

Komunistička partija Jugoslavije objavila je već u rujnu 1941. platformu s pozivom u borbu protiv fašističkog agresora i njegovih zločina, u kojem je naglasila da je i progon Židova jedna kategorija zločina okupatora i njihovih pomagača. No od antisemitskih ispada NOV Židove ipak nije štitio: godine 1943. dr. Pavle Gregorić, vijećnik ZAVNOH-a, izdao je manifest sa zabranom svakog huškanja protiv Židova kao skupine ili pojedinca. Rochlitz je promijenio svoje ime i prezime u Mirko Rohlič, „nacionalnost: Slovenac“, kako bi prikrio židovstvo, njemačku pozadinu svoje obitelji i mađarsko porijeklo, jer se i Mađarska borila rame uz rame s Nijemcima.

Početni ponos zbog pripadnosti partizanskoj vojsci, vjera u partizanski ideal borbe za društvo jednakosti svih i pravednosti za sve, bez obzira na vjersku, etničku, nacionalnu pripadnost – naglo je splasnuo, dok se bliže upoznao s pretpostavljenima i s unutarnjim odnosima na raznim hijerarhijskim razinama. Odbijao ga je „ideološki pritisak“, „tiranija ideologije“, kao i surovost i brutalnost zapovjednika, njihovo bezuvjetno, nekritično veličanje „svega sovjetskog“, „njihova odbojnost prema zapadnjacima“, očigledne laži kojima su širili „slavu bratske pomoći Sovjetskog Saveza oružjem, hranom, lijekovima i sanitetskim materijalom, što su ih uistini primili od Britanaca“, kao i pritisak na potčinjene da izdaju ljudske, rodbinske i obiteljske veze u korist Partije i komunizma, priznavanje istine samo očevima marksizma.

U to je vrijeme Imre Rochlitz doveo u pitanje i „mit o sjajnim osloboditeljskim pothvatima partizana, kojim su spasili ugroženi narod Dalmacije i zatočenike fašističkih logora“. Saznao je, naime, da su partizani, podjednako kao i saveznici, kalkulirali sa svojim kapacitetima i sa životima onih koje je trebalo spasiti. Saveznici su ograničili broj onih koje su bili voljni prihvatiti u bazi u Bariju zato što je evakuacija njihovih ranjenika imala apsolutni prioritet – a to su isto činili i partizani. Zbog natezanja oko transportnih i prihvatnih kapaciteta „više od 200 Židova na Rabu, koji nisu uspjeli pobjeći, pali su u ruke Nijemcima“, zaključio je Rochlitz. U sličnoj je mjeri na Rochlitza deziluzionirajuće djelovalo saznanje da su u ožujku 1943. visoki partizanski časnici – Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit – pregovarali s Nijemcima, i to ne samo o razmjeni zarobljenika, nego i o zajedničkoj borbi protiv iskrcavanja Britanaca na dalmatinskoj obali, i da je između 1942. i 1945. godine takvih pregovorao bilo “više od 125“.

Imre Rochlitz odbijao je formalno pristupiti Komunističkoj partiji, pod izgovorom da kao Židov i stranac ne bi mogao osobito koristiti. Svjestan da mu je od tada život bio ugrožen – doživio je da su zapovjednici drugove koji su pali u nemilost, poslali u „kaznene ekspedicije“ – nastojao se izvući iz partizanske vojske. Legalno je to bilo moguće samo formalnim „otpustom iz NOV“, koji je morao zatražiti od pretpostavljenog. Podnijeti molbu za otpust bilo je jednako dezerterstvu, podučavali su ga drugovi koji su s njime iz koncentracijskog logora prešli u NOV: kao borci „znali su previše“, otpust iz partizana predstavljao je veliku opasnost od špijunaže – no znali su previše i o stvarnom licu partizana i partizanštine. Rochlitz je planirao dezertirati: javio se kao dobrovoljac za evakuacijske letove iz Jugoslavije prema Južnoj Italiji. Unatoč „skromnom znanju o letenju“ prošao je čak i test te je već dodijeljen skupini koja je trebala letjeti prema Zadru, gdje ih je trebala dočekati britanska podmornica. No pretpostavljeni je u zadnji tren spriječio njegovo sudjelovanje, uz obrazloženje da je kao veterinar nužno potreban na partizanskom teritoriju. Šansa za „promjenu strane“ propala je, no zabrana mu je spasila život: naknadno je saznao da je cijelu skupinu skinula njemačka protuzračna obrana i da su svi iz grupe poginuli.

Njegov logorski i zatim partizanski drug, Franz Schulbaum,dobio je otpust iz NOV-a zbog višekratnih teških ranjavanja u borbi. I Kurt Pollak, koji je s njim dijelio internaciju u Kraljevici i Kamporu, uspio je dobiti željeni potpis i pravo izlaza iz Jugoslavije. Nalazio se već u transportu, s kojima su njegovi roditelji krenuli prema Dalmaciji, no zapovjednik ga je izvukao van i dao ga uhititi. Godinama kasnije, nakon upornog traganja, putem jugoslavenskog konzularnog predstavnika u SAD-u dobili su obavijest da je „Kurt Pollak umro u zatvoru“. Rochlitz vjeruje da ga je ustrijelio njegov zapovjednik osobno.

Bijeg iz NOV-a u Italiju preko Splita Imri je uspio jer se prerušio u partizanskog oficira, koji je svojim arogantnim ponašanjem prema stražarima odagnao svaku pomisao na kontrolu njegovih papira. Zahvaljujući lukavosti, prošao je sve kontrole putnika i njihovih otpusnica, do luke, gdje je britanski ratni brod čekao kandidate za evakuaciju. Naposljetku, u Brindisiju ga je zaposlila UNRRA, koja je tada pomagala Židovima da emigriraju u Palestinu ili Sjedinjene Američke Države.

Fritz Lunzer i Julio Roninger bili su odlikovani „Partizanskom spomenicom 1941.“ Fritz Fischl i njegova supruga Zdenka (rođena Graf, s kojom se oženio u Kraljevici), kao partizani umrli su od tifusa.

Komentiraj