Marko Lukunic/PIXSELL

FELJTON ‘Pavelića se slavi iako je bio luzer i politički sljepac’

Objavljeno u Nacionalu br. 1037, 2018-03-09

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Šutnja – Dno dna … sve trpimo postiđeno’ u kojima Josip Kregar, bivši saborski zastupnik i redoviti profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, opisuje svakodnevicu hrvatske politike i njezine glavne aktere

Stariji će se sjetiti da se i nekoć govorilo o stabilizaciji,

programu koji je konačno propao jer je zahtjev vremena bila ekonomska i politička promjena, a ne odgađanje reformi.

Stabilnost je doista potrebna brodu na uzburkanom moru, ali se ne postiže stajanjem na mjestu, već hrabrim korištenjem vjetra. Stabilnost društva se ne postiže davanjem vlasti psihijatrima, a još manje njihovim pacijentima. Stabilnost ne mora značiti održanje statusa quo, pa pričekajmo što će iz toga nastati. I dok je stabilnost razumljiv zahtjev, puste rasprave o dvostranačju i trećem putu zavaravaju birače i prikrivaju prave probleme stranačkog života. Hrvatska više nije zemlja dvostranačja, dvopartijske demokracije. Nije uvijek ni bila. U devedesetima uz potpunu dominaciju HDZ-a nije postojala druga podjednako jaka stranka, već HDZ i konglomerat manjih stranaka, od kojih su se neke približavale ideološki HDZ-u, a druge je HDZ, njihov jasni neprijatelj, približavao usprkos njihovim razlikama.

Glavni politički proces bilo je čišćenje desnijih od HDZ-a, uspješno provedeno najprije protiv HDS-a (Veselica), a potom i stranaka koje su se smatrale nasljednicama pravaške tradicije. Metode nisu bile profi njene i nježne. Širenje glasina i difamacija pomogla je raspadu Koalicije narodnog sporazuma, a još grublje metode primijenjene su protiv desnih stranaka i grupa.

Paradžika i Kraljevića su ubili. SDP je bio oporba kakvu se samo moglo poželjeti, oporba koju se moglo utišati antikomunističkom retorikom, uplašiti dramatizacijom situacije ili optužbom o izdajstvu u Domovinskom ratu. Špijunske ili beskrupulozne metode privlačenja uz matičnu (stožernu!) stranku koja je preuzela monopol nad patriotizmom i obranom nacionalnih interesa primjenjivale su se na pojedince i male stranke. SDP nije bio jedina i najvažnija oporba. HSS je bio utjecajna stranka, ne samo na selu, već i u gradićima i tradicionalnim područjima koje je tradicionalno inkliniralo kooperativnom zajedništvu.

Stara podjela na dinarske i panonske Hrvate, kakvu je opisao Dinko Tomašić, odredila je granice njihovog utjecaja. HSLS u naponu svoje snage imao je utjecajne pojedince, simbole demokracije i ljude koji su se stvarno osobno žrtvovali za ideju neovisne Hrvatske i nije ih se moglo lako optužiti da nisu domoljubi; imao je snažne pojedince i intelektualce, građanski sloj i poduzetnike.

Ujedinjene u koaliciju i uz privlačenje saveznika te tri stranke u izuzetnim okolnostima kraha političke koncepcije i vladavine Franje Tuđmana, bolesnog i na kraju umrlog vođe, uspjele su pobijediti (uz pomoć Gotovčeva LS-a i IDS-a).

Velika pomoć pri tome bila im je frakcijski obračun u vrhu HDZ-a. Tek kada je u iznimnim okolnostima prevladao politički razum nad ideološkim sporovima, mogao se rastočiti politički monopol HDZ.

Pravu funkciju oporbe kroz to razdoblje odigrali su slobodni i novi mediji dokazujući svoju moć u politici, osobito nekoliko novinara (točnije novinarki), aktivista i intelektualnih perjanica. Održana je tako protuteža nastojanju da se pod autoritarnu kontrolu stavi cijelo društvo, a ne samo državni aparat.

Možda to i nije bila prava namjera, jer je pravi prioritet bila redistribucija ekonomske moći, kontrola vojske, tajnih službi i policije, a ne reprezentativne političke institucije.

Za one koji prošlost vide drukčije, bilo bi dobro da čitaju memoare Vladimira Šeksa i Josipa Manolića, a ne prigodne idolatrijske govore prilikom obljetnica.

Situaciju dvostranačja potencirali su Ivo Sanader i Ivica Račan. To su također ličnosti koje se danas idealiziraju ili demoniziraju, no oni su realno svojim konkurentima smatrali ne samo ideološke protivnike već i simpatizere i prijatelje, čak i stranačke suradnike, nastojeći učvrstiti svoj stranački položaj.

Račan je nakon generacijske smjene, a suočen s raspadom strukture svoje stranke, kroz devedesete uspio integrirati HSDS (Vujić), spriječiti prijelaz članstva u SDS, izbjeći povezivanje s tradicionalnim komunističkim, zapravo, socijalističkim skupinama (SRP) i odoljeti pozivima na konfrontaciju s HDZ-om u njemu osjetljivim temama. Kao glavni partner pojavio se HNS čiji su članovi bili spremni nositi izvršne i menadžerske funkcije.

Ivo Sanader bitno je modernizirao stranačku orijentaciju i usmjerio Hrvatsku smjerom europeizacije, eliminirao nacionalistički ekstremizam, no promovirao praksu korupcijske zloupotrebe neupitne moći.

Njihovi nasljednici nisu imali lak zadatak. Jadranka Kosor nastavila je politiku svojih prethodnika oslanjajući se na sposobne dijelove administracije – na primjer, ne bi se smjelo dovesti u pitanje iznimno zalaganje i uspjeh pregovaračkih timova s Europskom komisijom, gdje je postojala predanost europeizaciji, pa i po cijenu prihvaćanja svakog uvjeta.

Uzgredni događaj uz taj uspjeh bio je gušenje savezničkih stranaka i ”otpadnika“ (HDSSBDC).

Zoran Milanović razbudio je forume, afirmirao mlade kadrove, unio agresivnost i okupljao širu platformu srodnih stranaka (HSUIDS), no u oporbi nije mogao zadržati ranije saveznike. U tim prijelazima istopili su se politički potencijali HSS-a i HSLS-a te su oni izgubili utjecaj i članove. No njihove prvobitne prednosti i uspjesi vremenom su erodirali. Jadranka Kosor nije mogla kontrolirati otpore u stranci, smijenjena je grubo i bez milosti.

Stranka je postala okupljalište onih koji bi inače bili marginalni politički ekshibicionisti. Po istom obrascu nastradao je i njen za javne poslove netalentiran, za skrivanje svojih poslovnih interesa nemaran nasljednik.

Milanović je vremenom pokazao aroganciju, neznanje elementarne sposobnosti da vodi ekonomiju ili pokreće reformu.Iznimnim strahom od konkurencije i promoviranjem, najblaže rečeno prosječnih, nezainteresiranošću za svakodnevni posao uništio je svoje političke šanse. Krivo je procijenio sposobnost HDZ-a da se oporavi i zaboravljivost masa te je želio zadržati po njega neopasnu stranačku konkurenciju.

U takvim okolnostima usisavanja političkih saveznika i podcjenjivanja protivnika dojam da se radi o dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti širio se da bi postao opće mjesto i rašireni zaključak iako to stvarno nije bila istina.

Ta dva bloka svoje su uspjehe preuveličavali, svoje koalicijske partnere gurali u sjenu ili ih instrumentalizirali za potrebe svojih stranačkih politika.

Isto onako kao što je Franjo Tuđman koristio frakcijske podjele ostavljajući sebi položaj arbitra, tako su i Tomislav Karamarko i Milanović svoje saveznike koristili u unutarstranačkim borbama.

Recimo, Milanović je svoje kadrovske izbore opravdavao interesom dobrih odnosa sa HNS-om, a Karamarko svoju antikomunističku strategiju opravdavao savezništvom s desnim strankama. Ustvari su i jedni i drugi micali ozbiljne konkurente i političku moć podredili svojoj osobnoj moći.

To je pratila ambicija i želja da se bude karizmatski i neupitan vođa, a usput je ugrožena izgradnja i modernizacija medija, odgođene važne reforme (regionalizacija, reforma pravosuđa).

Iz anakondinog zagrljaja izmaknule su male stranke koje su pravi pobjednici izbora i Most koji zapravo i nije formalno stranka.

Poanta je u tome da zapravo i nemamo dominaciju dvije stranke, da se one ne mogu dogovoriti i koalirati i da će njihovo nastojanje i dalje ići istom trasom eliminacije malih i ”trećih”. U tome pokazuju veliku inventivnost i imaju uspjeha.

Već nakon ranijih izbora gotovo su razbili Most, a sada izuzetno brzo razbijaju Živi zid, desna savezništva i HSS.

Mi, zapravo uz kratke izuzetke nismo imali dvostranačje,već poliarhijske situacije stvaranja promjenjivih koalicijavećeg broja stranaka. Ono što se sada događa je razbijanje i pacifikacija oporbe. Razbijanje stranaka, poticanje njihovih unutarnjih razdora. Nije važno samo tanko pobijediti na izborima, nego i utišati oporbu, hibernirati glasne oponente, svesti politiku na forume. Postići dogovor oligarhija – poslovnih, stranačkih, bankarskih, medijskih.

Sada se to čini u ime stabilne vlasti. Da se htjela stabilna vlast, primijenio bi se drugačiji izborni model. Od njih lukaviji Putin, novim izbornim modelom stekao je ogromnu većinu u Dumi i stabilnu nedemokratsku vlast.

Zahtjev za stabilnom vlašću prikrivena je želja za nedemokratskom vlasti. Takva vlast je neodgovorna, smjenjuje se samo u krizama i nakon skandala.

Stabilna vlast teži autoritarnoj formi, gušenju oporbe i kompeticije. Autoritarna vlast obično je neodgovorna.

Rizik kvarenja i korupcije je velik. Sloboda medija i sloboda izražavanja, transparentnost i otvorenost vlasti prema sudjelovanju civilnih aktera i građana mogla bi, ionako slaba, nestati. Da bi se spriječilo to klizanje, oporba treba biti glasna i aktivna, vlast mudra i ne ratoborna.

Da se radi o sustavnom pokušaju razbijanja oporbe, svjedoče skori primjeri maštovitih operacija razbijanja Živog zida osnivanjem paralelnih tijela, paralelnih stranaka i osporavanjem.

Most je već bio razbijen i umjesto da stvori stranku, kadrovski pomaže druge. HNS se već raskolio. Isto se sprema i HSS-u, čak možda i SDP-u; jer što više novi kandidati govore o potrebi jedinstva, raskoli postaju vidljiviji.

Spasimo ideju oporbe. Biti u manjini ili izgubiti izbore manja je sramota od licemjernog izmišljanja razloga za promjene savezništva. Kako sada izgleda, postaje važnije okupiti oporbu nego podržati vladu.

Vraćamo se u vremena Vlatka Mačeka i Ujedinjene opozicije. Pod isti krov treba okupiti zastupnike i stranke, pokrete i grupe, zanemariti razlike i prepoznati poveznice. Parola bi bila ”I mi smo Hrvati”, jer iako nismo na vlasti, imamo pravo na vlastito mišljenje i stav, imamo isti Ustav i zastavu kao svi i ne dopuštamo monopol na pamet i osjećaje. Mi smo onaj dio političkog naroda koji je izgubio na izborima.

Ne zauvijek. Jer i politička manjina ima prava.

BAUK GLUPOSTI

U Hrvatskoj nema fašizma ni nacizma. Ma ne. Ma kakvi. Točno. Gore je od toga. Bauk gluposti kruži Hrvatskom.

Ima gluposti napretek, a u taj širi pojam stane više od zaslijepljenosti i povijesnog revizionizma. Ne treba se samo površno bojati gluposti, gluposti se treba do krajnjih granica zastrašenosti, groze i nespokoja. Primitivizam uz glupost djeluje kao katalizator, udružene djeluju jače. One su gora od fašizma i nacizma, lakše se šire teže prepoznaju.

Iza gluposti koja vlada kao da postoje neke jače sile, uroci i prokletstva. Razmetanje mitovima, tvrdoglavost predrasuda, lakoća neumjesne šale postalo je građanstvu omiljeno i prihvaćeno.

Razum se povlači. Time se prikrivaju posljedice površnog stila. O posljedicama nepažnje se ne razmišlja.

Stvara se ozračje relativizacije, stvaranja nadčovjeka koji

se s one strane dobra i zla, koji je tvrdoglavo uvjeren da ne

griješi jer ne zna, da postoje samo jedne istine, koje zna

naš čovjek. Ne treba razmišljati, jer stvari se tako i tako,

jednostavno dogode, a kada pogađaju drugog nisu važne.

Kada pogode nas, naše namjere dobro su opravdanje, naši

neprijatelji su krivci, naš spas je čvrsta vjera. Glupost se

poigrava s narodima, zajednicama, društvima i ljudima i

prikriva i opravdava posljedice. Neznanje, glupost i odsustvo

razmišljanja o posljedicama ima posljedice. Glupost

nije samo opasna, ona je opaka.

Banaliziranje zla, koje se svodi na površno gađenje, ne može razumjeti da kroz odškrinuta vrata, kao iz Pandorine škrinje, samo što nisu navalila zla i da je glupost samo najava toga. Nije važno što se uz smiješak skandira ZDS, mi smo ustaše, ili slavi Jasenovac kao mjesto razonode.

Slaviti Pavelića koji je potpuni luzer i politički slijepac, čak i izdajnik nacionalne stvari, nije pitanje slabog pamćenja i povijesnog revizionizma već je problem buđenja dubljeg banalnog zla gdje se uz podsmjeh zazivaju i gore bajkovite zvijeri. Slaviti Francetića, Juru i Bobana nije neupućeni cinizam, kojim se divljaci pretvaraju u heroje, jer rat opravdava bestijalnost. Ne radi se tu o povijesnoj točnosti, istina je irelevantna, i ne može promijeniti čvrsti vrijednosni stav: moji su dobri, Hrvat ne može učiniti zločin, zna se tko je žrtva. Ma to je sve samo pjena nad mutnom i zagađenom vodom. Kad se prihvati javno zagovaranje i ispovijedanje gluposti kao vrline, vrlinom uskoro postaje svaka budalaština. Zloba i zlo.

Često se pitamo kakva je to zemlja Hrvatska uz kojoj povremeno nastaju i šire se ideje koje nam ne služe na čast. Je li to nekakvo prokletstvo, urok ili jednostavna greška mentaliteta. Baš ovo zadnje omiljeno je objašnjenje svih neuspjeha. Nema investicija jer naši ljudi spremaju novac u slamaricu, a ne kupuju dionice i ne ulažu ušteđevinu.

Korupcija je neiskorjenjiva, kažu, radi mentaliteta. Naš čovjek je kvarna roba. Mentalitet i politička kultura oportunizma i građanske oportunizma i kukavičluka, krivci su što uvijek pobjeđuju karakterno slabi, rijetko stručni i radišni, nekad pravi egzibicionisti, egzaltirani marginalci i fanatici. Kakve je zaboga, ta zemlja u koja se vjeruje i čuda i velike vođe, u kojima čuda traju par dana, u kojimavođe blijede brže od papira starih knjiga. Kakav je to sloj ljudi koji to koriste, i još daleko veći, koji to trpe? Kakav je to hrvatski čovjek? Ne to nije neki čudak iz američkih filmova koji želi zavladati svijetom, to je samo prosječan čovjek mase, jedan od onih napravljenih od lego kockica, isti kao stotine drugih a prazninom u plastičnoj glavi.

Naš čovjek. On je podložan autoritetu i želi biti autoritet. Kruto se drži konvencionalnih vrijednosti. Zna da su feministkinje lezbijke. Zna da su Bizantinci podmukli jer su Srbi. Nema kompromisa: naši su dobri drugi sumnjivi. I neki naši lako postanu dugi, jer im se izdaja ne prašta. Voli stereotipe. Talijani lijepo pjevaju, ali su tetkice. Nijemci su glupi. Intelektualci su slabi ljubavnici.Intelektualci su blazirana elita koja ne razumije pravog hrvatskog čovjeka.

Za sebe tvrdi da je vjernik. Praktični vjernik, vjernik jer je to praktično. No, u što vjeruje ne ispovijeda u crkvi.

Vjeruje u novac i moć, veze i poznanstva, mito. Putuje na hodočašća. Sa župnikom je bio u Betlehemu, ali ne vidi zidove, ni Židove i Palestince, već žive jaslice, betlehemsku zvijezdu i tri kralja. Zar ga urok tjera da vjeruje u sudbinu, čuda i božji zagovor? Vjeruje iskreno i proglašava se praktičnim vjernikom, a zapravo računa da će mu to donijeti priznanje, a možda ipak nešto ima iza života. Rado bi se nagodio s bogom ili tražio vezu preko nekog sveca. Praktički je praznovjeran, čita horoskop i vjeruje u podzemna zračenja i skidanje uroka.

Fasciniran je prepoznavanjem popularnih ljudi, pa makar bili samo sudionici reality showa. Oštro osuđuje kritičare države i društva i takve bi trebalo poslati odakle su došli, neka idu tamo gdje im se više sviđa.

Naš autentični narod mora biti čist, nezagađen sumnjama, nevjericom i polovičnoj kolebljivoj vjeri. Iako vjera tvrdi da je važniji duh, on vjeruje u moć i stvari. Voli rasipanje i oholo se diči bogatstvom stvari. Želi imati poslušnu i atraktivnu ženu koja zna gdje joj je mjesto.

Ništa se ne događa slučajno. Iza svake nesreće stoje demonske sile, zapravo ljudi. Muče ih Masoni, iluminati, trilateralna komisija, a u stvarnosti su jače lokalne udruge lovaca i pripadnici povijesnih satnija, župni uredi i folklorne skupine. A tek ogranci, gradske i županijske organizacije, na svom su terenu jači od Europske komisije, CIA-e i FSB zajedno.

No, kad se radi o vješticama prosječan hrvatski čovjek bliži je Ivani Brlić nego Mariji Jurić. Malo čita.

Iako se smatra patriotom nikad nije čitao Radića, Gotovca, Tripala, pa čak ni Franju Tuđmana.

Čita Dona Browna, pa vjeruje da se tamo daleko, gdje kroje se planovi, na mjestima udaljenim, hladnim i bezdušnim, bore Opus Dei i masoni, crpe se snage naroda, kuju planovi i stvaraju likovi naših odličnika. Vjeruje se u zavjere. U tim centrima moći oni ne znaju ništa o nama, ali znaju sve o tome kako se zavod i kupuju naši ljudi, vode mediji, kako postaviti premijere i namjestiti izbore.

Nabrajati se može i dalje. Glupost je neiscrpna. Ima li u tome sistema? Nekad je postati glup (ili lud) obrana od stvarnosti. Bijeg od osobne odgovornosti i krivnje. Ne vidjeti kuda sve ide nesmotrena je nepažnja. A gruba nepažnja bliska je namjeri i krivnji. Nisam baš uvjeren da je znanje moć, ne vjerujem ni da je znanje dobro samo po sebi, no čvrsto sam uvjeren da je neznanje loše, da budalaštine nose sjeme zla, i da ljudi mogu biti bolji.

NOĆNA MORA

Stalno mi se vraćaju iste teme i slike. Slika sata. Sunčani sat radi samo kad ima sunca. Kad sunca nema to je obična šipka u zidu. Tako je i s demokracijom. Njene institucije djeluju samo kad ih osvijetli svijetlo morala odgovornosti. Institucije zahtijevaju njegu i podršku, ne poziv da rade svoj posao već poticaj, uzor (leadership), vođenje i odgovornost. Kad toga nema samo su običan ukras.

Kako se i ne bi sve ponavljalo kad se malo mijenja. Možda su moja očekivanja prevelika, u prošlosti promjene su bile brze i dramatične. A sada ništa. Možda se radi o tome da ne primjećujem da tajkuni propadaju, da političari idu u pritvor, da ima sve više medijskih konkurenata, ali vidim i to da godinama traju suđenja, da postoji konkurencija kuharskih natjecanja, da važne stvari zaokupe javnost za par dana, da obećanja promjena traje do objave rezultata izbora, da tajkuni ne idu u stečaj niti plaćaju dugove.

Ideologije ne postoje, ali postoje ideološki ratovi. Zapravo nema ideja, pa se čini sve da ih se i spremi u rezervate i ne pušta u javni prostor, naljepi etiketa i ostavi da trunu. Plus ça change, plus c’est la même chose.

Još od sredine devedesetih očekujemo strukturne reforme. Ne znam šta to sve znači, ali čini se da ne znači ništa. Na vrhu nema volje za promjenom. Sistem se ne mijenja. Princip je isti sve su ostalo nijanse.Ovaj sivi uvod ima povod i poantu. Povod je stanje pata (stale-mate) a poanta to da je već svima dosta ponavljanja poteza.

Postoji snažan proces ceremonijalizacije političkog života, razgradnje institucija i oduzimanja kolektivnog cilja. Ceremonijalizacija znači da se rasprave pretvaraju u parade fraza i dosjetki, da se nižu proslave i obljetnice, postavljanja ploča i vijenaca, da je važna vijest rukovanje (i štipanje Plenkovićeve guze je rukovanje), a da je dosadno pokazivati realne brojke gubitaka i dugova Agrokora.

Tko se sve okoristio, tko je izgubio, tko će to platiti, tko će zaraditi, postaje nevažno a glavno je razmetanje frazama. Tim ceremonijama se prikriva da je zadatak vlasti ne samo davati odgovore, već i postavljati pitanja, odavati dojam da se i nas građane nešto pita i da se s nama dijeli odgovornost. Predsjednica seli ured od grada do grada, kao da se nije osvjedočila da tamo samo smeta jer se petlja u stvari za koje nije nadležna. Du nosnici sve više putuju po svijetu, obilaze dijasporu, posjećuju državnike, ali sve ih manje dolazi ovamo, a i kada dođu (Erdogan) neprimjereno im se laska i obećava (Orban). Neke se stalno zove, a oni kažu da nemaju zašto doći (Cerar, Vučić). Prođe par dana i vidi se bijeda rezultata (Rusija, Putin). Slave se blagdani bez zastava i skupova, pretvaraju u privatne priredbe u saboru. Saborska zasjedanja traju sve kraće u broju dana, a sve duže u broju sati u jednom danu. Dakle ne radi se i ne raspravlja, već besadržajno sastanči.

Minorne i besmislene izmjene, u korist nevažnih ali zainteresiranih klika (lex šerif) supstituiraju prave reforme.

Vlada se hvali spašavanjem Agrokora, no kad je gusto i kad se šalju žalosne vijesti njih govori Ramljak. Treba se raspravljati o dokidanju sprege politike i novca, privilegija i moći, a glume se istrage i progoni. Tko se još boji Remetinca?

Mjesto reforme upravljanja javnim poduzećima i monopolima eventualne prodaje državne imovine prodat će se samo monopoli. Izraz glumatanje i afektiranje, oholost i arogancija odnosi se na politički stil. Ceremonije i parada, a ne rad i rezultati.

U Hrvatskoj postoje dva sistema. Jedan je onaj koji čine formalne, zakonske i institucionalne kulise. A drugi je paralelni život i pravo upravljanje koje se odvija iza tih kulisa.

Danas je u Hrvatskoj potpuno evidentno da postoje ta dva sistema upravljanja. Kod nas umjestoizgradnje institucija, a što bi trebao biti jedan od temeljnih elemenata načelnog programa svih političkih stranaka, one rade na suprotnom, na razgradnji institucija. Nastoje na neki način institucije podvrgnuti svojoj kontroli.

To se najviše vidi u personalnom aspektu, jer se institucije doživljavaju kao plijen kojeg valja podijeliti. Stoga i institucije koje nikako ne bi smjele biti dio političkog plijena postaju leno i sinekura za ljude koji ih nisu u stanju voditi. Takvi kadrovi nisu odabrani prema iskustvu, znanju i sposobnosti, nego zato da se u podjeli plijena zadovolji politički ključ pa onda tek nakon nekog vremena postaju svjesni što institucija treba raditi. U razgradnji nekadašnjeg socijalizma jedan glavnih problema bila je nomenklatura i taj problem pojavljuje se ponovno, u ponešto drukčijem obliku.

Političke stranke svoje ljude s lista postavljaju na bilo koju poziciju koja je tim ljudima odgovarajuća, umjesto da biraju ljude koji su odgovarajući za instituciju. To znači da institucije nemaju svoj pravi sastav, nemaju ljude bi ih nosili, ne rade prema vrijednostima, nego birokratskom formalizmu.

Institucije tako postaju instrument klike koja je dobila taj dio kolača pod kontrolu. Ključne strateške i političke odluke u Hrvatskoj ne donose institucije, jer bi onda i odgovarale za njih. Odlučuju grupe, pojedinci u klikama koje se međusobno bore, koje se okupljaju na nogometnim utakmicama, alkarskim utrkama ili uz janjetinu. Stvarnost je da vlade sistematski uništavaju institucije koje smetaju samovlasti. Postavljaju nesposobne na čelo, nemarnima daju posao, sredstva daju za unutarnje troškove vođenja, luksuza i računovodstva.

Komentiraj