Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Euroazijske priče i jedna afrička’ zagrebačkog zaljubljenika u motore Borisa Rukavine, u kojoj opisuje avanture doživljene tijekom 300 dana putovanja na motociklu kroz više od 40 zemalja na tri kontinenta i prijeđenih 100.000 kilometara
Toliko bi nam trebalo da nismo izgubili vrijeme sa Schuberthom u Istanbulu. Ovako smo se smjestili u Dogubayazitu, turskom pograničnom mjestašcu na granici s Iranom, koje nam je onomad izgledalo kao kraj svijeta, a danas je to tek pripremna točka za pravi početak putovanja. Mogli smo mi i danas preko granice, ali nekako mi je draže prelaziti granicu početkom ili sredinom dana nego kasno popodne, nikad ne znam koliko će se otegnuti sama procedura na granici, kao niti što nas čeka s druge strane.
Dogubayazit zaista nije mjesto koje bi itko trebao posjetiti, a kamo li provesti noć u njemu, ali eto, tako je ispalo. Prašnjava selendra od dvije i pol trošne potleušice za devetnaest godina malo je narasla u prašnjavu selendru od 75.000 stanovnika. Jedino značajno za Dogubayazit, osim toga što je pogranično mjesto s Iranom, je Ishak Pasha Saray i veličanstveni Ararat.
Ovo nam je treći puta što smo pod biblijskom planinom. Lani smo je gledali sa suprotne, armenske strane, iz veće udaljenosti nego sad i kroz sparinu i izmaglicu koja je ublaživala doživljaj. Danas smo mu prilazili sa zapadne strane, u nama najdraži, predvečernji dio dana, kad je nisko sunce iza naših leđa jasno ocrtavalo reljef krajolika oko nas…
Komentari