FELJTON: Arhitektonska priča Jerka Rošina traje 52 godine

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Arhitektonski tragovi’ u kojoj četvorica autora opisuju život i rad splitskog arhitekta koji je projektirao više od 700 objekata različitih projektnih namjena te svojim opusom ostavio značajan trag u suvremenoj Hrvatskoj

posluže onima koji u njima traže i eventualno nađu sebi potreban smisao. Treba li tragove čuvati kako bi se sutra možda otkrila njihova važnost, ona koju danas ne vidimo? Povijest i sadašnjost pokazuju kako tragovi prethodnika mogu značiti mnogo. Svaki prijeđeni put neko je iskustvo koje stoji na raspolaganju onomu kojemu ustreba da bolje odabere vlastiti put; da i sam ostavi brazde onima koji za njim dolaze. Tako sam i ja slijedio neke brazde, vidjevši u njima vjerodostojne orijentire. Poput vjere same. Nije lako naći svoj put. Čovjek se traži, vrluda, čak i onda kada zna što mu je cilj. I tako sve do kraja puta. Mogu li moji tragovi nekomu biti važni? Bi li se iz njih moglo iščitati nešto korisno ili barem zanimljivo? Zašto bi netko pratio moje stope, makar i virtualno hodio mojim do sada prevaljenim putem? Mojim traženjima sebe i smisla postojanja. Otkrivanjem onoga za što sam rođenjem možda već bio predodređen ili onoga što me veselilo da budem.

Kad sam bio mali – mali, htio sam biti biskup. Ne pop, nego baš biskup. U dobi od četiri – pet godina to mi, naravno, nije nimalo značilo u vjerskom pogledu, no vjerojatno su me svi ti biskupski atributi toliko impresionirali da sam po kući držao misu i nekoliko puta dnevno. U pučkoj školi okrenuo sam se glumi, u klasičnoj gimnaziji pisanju i honorarnom novinarstvu. Rado sam i dobro crtao, zadovoljavajući potrebe i drugih učenika iz razreda. Sklonost prema glazbi istraživao sam u Muzičkoj školi svirajući glasovir, ali ni napast estrade, na kojoj sam bio relativno uspješan, nije me posve privukla. I opijajućem mirisu drva iz stolarskih radionica također sam odolio, a višegodišnja sklonost prema medicini, zbog duljih boravaka u bolnici, naglo mi se istopila. Zapravo, stalno sam otkrivao nešto novo, meni zanimljivo, pa se, razapet između puno toga, nisam mogao čvrsto vezati uz bilo što kao bitvu mojega budućeg života. Kad je došlo vrijeme izbora studija, zanimanje sam suzio na Likovnu akademiju (skulptura) i Muzičku akademiju (dirigiranje i komponiranje). Na kraju, u nemogućnosti rješenja dvojbe, moja je horoskopska vaga konačno prevagnula u korist arhitekture, doduše, uz jaku potporu meni tada iznimno dragih i važnih osoba – Mondriana i Michelangela. Prvoga zato što sam se u maniri njegova slikarstva okušao kao »projektant« novih »kredenci« roditeljske kuhinje, a drugoga zato što je kao umjetnički svestrana osobnost bio tema mojega maturalnog rada. U Zagrebu sam položio prijamni ispit i upisao se na Arhitektonsko­građevinsko­geodetski fakultet (AGG).

Na žalost, zbog bolesti sam više od dva tjedna zakasnio na prva predavanja i vježbe, zbog čega mi je susret s nacrtnom geometrijom u velikoj dvorani bio prava noćna mora. Dok su svi s lakoćom prevrtali ili probijali meni nevidljive plohe nekakvim zrakama, ja uopće nisam shvaćao o čemu je tu riječ. Oni sa završenom tehničkom arhitektonskom školom te su zadatke rješavali lakše negoli križaljke. Kad mi je jedan student matematike za objedom u restoranu Risnjak, služeći se tanjurom, salvetom i vilicom, razotkrio kako je deskriptiva u naravi samo prostorna enigmatika, odlučio sam da ipak neću napustiti studij arhitekture i nastaviti pjevati po plesnjacima, barem do daljnjega. Kada sam kao diplomirani arhitekt primio prvu plaću, ipak mi je prošlo kroz glavu kako ta moja odluka možda i nije bila baš najpametnija. A nije da nisam imao prigode i nakon problema s deskriptivom odustati od arhitekture, i to više puta. Na ispitu iz mehanike profesor Erlich preporučio mi je da, dok mi je još na vrijeme, odem čuvati ovce na Novi Zeland, jer da moj mozak nikad neće shvatiti silu težu. Premda su neki slušajući moj ispit rekli kako profesor nije bio korektan prema meni, ja mislim da mi je čovjek samo pružao šansu pametnijeg usmjerenja za budućnost. Profesor Runje mi je na ispitu iz geodezije dao dvojku a da me ništa nije pitao, jer da s nekim tko je završio klasičnu gimnaziju ne treba gubiti ni vrijeme ni živce.

‘Nikada nisam požalio što sam arhitekturom od Michelangela ipak malo inženjerski skrenuo prema Leonardu. Veselje je baviti se arhitekturom i sreća je imati prigodu toliko toga projektirati’

I profesor Jelovac mi je pokušao pomoći u odlasku s fakulteta tako da mi nije dao potpis. Zakasnio sam na vježbe baš onoga dana kada je i on htio biti na vježbama, pa me kaznio s nekoliko dodatnih kolokvija. A kako je kao Splićanin znao da sam ja glupi Splićanin, bio je siguran da će mi se zbog statike zgaditi cijeli fakultet i da ću se napokon predati. Kakve sam sreće bio, na kolokvijima je otkrio da sam iznimno nadaren za statiku, pa je produljio s još nekoliko kolokvija radi vlastitoga gušta, i tek mi je tada dao potpis. Profesoru Vrkljanu nisam došao na ispit jer sam zaspao, a on me je kaznio tako da mi je dao drugu šansu, uz uvjet da napravim popis izložbi koje sam u međuvremenu pogledao. I s profesorom Bakračem imao sam nevolje jer sam riješio zadaću koja je bila zadana stupnju iznad mojega. Bilo je još i nekoliko prigoda s profesorom Galićem, ali nakon što sam upao u skupinu profesora Vlade Turine, slika studija arhitekture naglo se promijenila u onu »pravu« i očekivanu, velikim dijelom zahvaljujući i njegovim asistentima, nešto kraće po stažu u Turininu kabinetu Borisu Magašu, te Mladenu Vodičkom, Srđanu Šeferovu i Branku Žnidarcu. Pod tim sam mentorstvom i diplomirao 1967. godine. Jesam li diplomom postao i arhitekt? Formalno da, kao diplomirani inženjer arhitekture, s pravom da stečene vještine primijenim u praksi. No diploma je samo pretpostavka zanimanja, potvrda stečenog znanja zanata, kojoj tek nečija osobnost daje puni smisao. Arhitektura se, naime, ne temelji na potrebnoj vještini naučenoga, nego na mislima koje ju stavljaju u funkciju. Kad razmišljam o svojoj naobrazbi kao o intelektualnom formiranju, čini mi se kako sam u svojem školovanju bio sretne ruke imajući za učitelje i profesore ljude koji su prenoseći mi važno, ali suhoparno gradivo, školovanje pretvarali u učenje životne mudrosti. Učili su me važnosti što šireg promišljanja, kako bi konačna misao bila posve jasna. Koliko god sam zahvalan njima toliko sam, bez imalo patetike, zahvalan i svojim roditeljima, obitelji, društvu, vjeri, prijateljima i raznim drugarima, jer i svi oni u nama ostavljaju korisne tragove, ako ih znamo prepoznati. Čini mi se da je to za arhitekte posebno važno jer arhitektura ima bitniji utjecaj na opću kulturu življenja negoli ijedno drugo zvanje i zanimanje. Mislim da u tom pogledu i danas imam veliku sreću, jer sam okružen ljudima koji ne samo da mnogo znaju nego to znanje umiju prenijeti. Naučio sam da treba manje govoriti, a više slušati, jer se time stalno obogaćuje tvoja osobnost i brusi svjetonazor, a plodovi toga pokazuju se u tvojem djelu. Kad bih sve naučeno sveo na jednu jedinu važnu rečenicu, rekao bih da sam odgojen vrlo otpornim na negativne vibracije i potrebitim emisije onih pozitivnih. Dakako, svi imamo i svoje slabije trenutke. Što sve to znači za moju arhitekturu? Vjerujem da se svačija osobnost ogledava u vlastitom djelu, pa tako i moja. Studij u Zagrebu bitno je oblikovao moja »arhitektonska creda«, uvjerivši me da se vrijednosti arhitekture nalaze u njezinoj funkcionalnosti u skladu s namjenom, u odgovornosti prema korisniku, skromnosti u odnosu na vlastitu pretencioznost, te u respektu prema prostoru kakav ti je stavljen na raspolaganje. Bitno je zadovoljiti potrebe naručitelja, a ne vlastitu narcisoidnost koja bi sebi rado gradila spomenik. Dakako, najugodnije je raditi kad investitorski interesi ne ograničavaju kreativnost. Radio sam i »velike i male« projekte, sadržajno i po naravi vrlo različite, uvjeren da svaki projektni zadatak zaslužuje moj kreativni interes. Veliki broj mojih projekata je i oživotvoren. Prostor znatno utječe na ljudsko raspoloženje, bilo pozitivno bilo negativno, pa nije svejedno kako je osmišljen. U tom smislu mislim kako je danas primjerenije reći da je zdravlje tijela ovisno o stanju duha negoli ono mens sana in corpore sano – zdrav duh u zdravom tijelu. Doživljeno se taloži u ljudskoj podsvijesti, ugađa ili opterećuje, potiče ili sputava. Arhitekturom se stvaraju fokusne točke društvenog okupljanja ili proizvodi ljudska otuđenost. Zato je najcjelovitiji i najuvjerljiviji odgovor o vrijednosti neke arhitekture onaj koji daje sociologija. Njezina je zadaća čak komentirati odnos čovjeka i prostora koji smo osmislili, jer ona to najbolje umije. Zato i govorimo da prostor ima dušu. Nikada nisam požalio što sam arhitekturom od Michelangela ipak malo inženjerski skrenuo prema Leonardu. Mislim da je moja horoskopska vaga posve dobro odvagnula. Veselje je baviti se arhitekturom i sreća je imati prigodu toliko toga projektirati, kao što sam ju ja imao. Arhitektonsko zvanje omogućuje bavljenje širokom lepezom zanimanja koja u potpunosti mogu zadovoljiti znanstvene ili kreativne interese. Poput arhitektonske kritike, koje kod nas gotovo da i nema. Osnovno zanimanje čak ne sputava da se osoba bavi i drugim kreativnim disciplinama, jer nema toga što na neki način nije povezano s arhitekturom.

Biti arhitekt u Splitu ne ostvaruje tako povlašten status kao, na primjer, u Barceloni, ali je djelovanje arhitekta ipak prepoznato kao složeno i zahtjevno’

Robert Plejić: Skica za Rošinov stvaralački portret

Split i njegova povijesna urbana kultura na poseban su način određeni činjenicom da svoj početak duguju jednoj kući – arhitektonskoj realizaciji tada najmoćnijega svjetskog poduzetnika – rimskog cara. Teme kao što su investitor, njegov program gradnje (koji je predviđao i spajanje na vodu 9,5 kilometarskim aqueductom) i arhitektonski projekt od početka su relevantne u promišljanjima o Splitu, u povijesnom slijedu naraštaja njegovih stanovnika, ali i povjesničara, teoretičara arhitekture i samih arhitekata. Dioklecijanova palača postala je opće mjesto arhitektonske edukacije, element svih povijesnih pregleda i kategorizacija te predmet kontinuiranoga istraživačkog interesa u europskom prostoru, od Andree Palladija i Roberta Adama do Alda Rossija i Hermana Hertzbergera. Trajno, sve do danas, sustavno se kompletira znanje o ovom iznimnom artefaktu, uz bitno sudjelovanje splitskih autora u istraživanjima posljednjih pedesetak godina. Arhitektonsko djelovanje prepoznaje se u Splitu kao odgovorna javna uloga, a brojni izvanserijski arhitekti, protagonisti društvene, intelektualne, umjetničke i športske scene grada u proteklih stotinjak godina (u stoljeću arhitektonskog modernizma), taj su ugledni status dodatno potvrđivali. To je, naravno, samo jedna strana medalje, a ona druga, znatno prisutnija u »splitskom stanju uma«, njegovom anarhističkom mentalitetu koji ne priznaje autoritete i u njegovom trpkom humoru, mogla bi se sažeti u izrazu ćao, arhitekti. Biti arhitekt u Splitu ne ostvaruje tako povlašten status kao, na primjer, u Barceloni (gdje je zvanje gotovo zaštićeno i brendirano Antonijom Gaudijem), ali je djelovanje arhitekta ipak prepoznato kao složeno i zahtjevno ili, kako je to znao napominjati profesor Neven Šegvić svojim studentima, »Split nije grad za početnike«. On je u tekstu »Skica za stvaralački portret arhitekta Budimira Pervana« (naslov kojega je parafraziran u podnaslovu ovoga ogleda), analizirajući karakteristike razvoja grada i uloge sudionika toga procesa, pisao kako ova sredina oblikuje svoje vrlo posebne likove koji, bez obzira na različita politička, socijalna i svjetonazorna stajališta »stvaraju jedno specifično urbano zajedništvo koje od Splita stvara grad izuzetne psihologije i urbaniteta«. Danas je, na žalost, zbog relativiziranja mjerodavnosti i odgovornosti te atomiziranja strukovnih sudionika, ovo urbano zajedništvo manje izraženo. Jedan od posebno istaknutih autora uglednog niza zaljubljenika u ovaj grad koji su, promišljajući ga i brinući se o njemu, svoje talente stavili u službu njegovog uređivanja i razvoja, jest i arhitekt Jerko Rošin, rođen u Splitu 1942. godine. U više od 50 godina profesionalne karijere ostvario je zreo i zaokružen arhitektonski opus, a kako navode njegove biografije (pa i ona na Wikipediji), »… projektirao je više od 700 naslova, u opsegu koji obuhvaća vrlo različite projektne zadatke, uključivo sve vrste turističkih i stambenih objekata, razne industrijske pogone, zgrade zdravstvene namjene, kazalište, koncertne dvorane, izložbene prostore, sakralne objekte, biblio teke, groblja, kockarnice, poštanske zgrade, objekte socijalnih ustanova i sportske objekte … Autor je i velikog broja urbanističkih planova različitih razina planiranja, kao i projektnih programa«. Znatan broj projekata s njegovim potpisom realiziran je, i to u rasponu od manjih adaptacija, unutrašnjih uređenja i postava izložbi pa do turističkih naselja, čitavih blokova stambene izgradnje i sklopova sakralnih sadržaja. Ustrajno djelujući punoćom svojih angažmana i vjerovanja, zauzeo je istaknuto mjesto među arhitektima u Splitu i Hrvatskoj, a nakana je ovog ogleda pojasniti i komentirati (u dvanaest tematskih crtica i uz samo nekoliko izabranih primjera) elemente složenog konteksta njegova arhitektonskog, planerskog, publicističkog i javnog rada. Split – Zagreb / Arhitektonska edukacija Odabir arhitektonske edukacije za maturante i maturantice splitskih srednjih škola tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća uključivao je odlazak iz Splita i izbor većega grada – sveučilišnog središta.

‘Pri kraju studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1966. godine Rošin je kao student bio angažiran od profesora Turine u izradbi natječajnog projekta za Olimpijski stadion u Teheranu’, napisao je Plejić

Početkom stoljeća podrazumijevao se odlazak u inozemstvo i studij na stranom jeziku uz znatnu financijsku potporu obitelji, a najčešći izbor bio je Prag (vrlo rijetko Graz, Beč i Pariz). Od 1919. godine, osnutkom Visoke tehničke škole u Zagrebu, ostvarila se mogućnost studiranja arhitekture u domovini (u prvom naraštaju bio je zapažen splitski student Ante Barač, a isticali su se i nešto mlađi Milorad Družeić i Dinko Vesanović). Kada je na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt 1926. godine osnovan arhitektonski odjel na čelu s Dragom Iblerom, mogućnost izbora bila je povećana, a od splitskih studenata na ovoj školi najveći je trag ostavio karizmatični Neven Šegvić. Poslije rata, iz tadašnjega se Tehničkog fakulteta 1956. godine izdvojio Arhitektonsko­građevinsko­geodetski fakultet (AGG), a 1962. godine osnovan je samostalni Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Iz Splita se u Zagreb, naravno, odlazilo i na brojne druge fakultete, pa je bila ustaljena uzrječica: »Kad kćer ili sin navrše 18 godina, oni moraju otići u Zagreb – makar studirali.« Odlazak na studij tradicionalno je bio držan svojevrsnom socijalnom inicijacijom u postupku odrastanja, a studiranje arhitekture bio je izbor za višestruko sposobne – i likovnjake i matematičare (katkad i za samo neodlučne). Na otvorenim prostorima juga, na trgovima gdje ljudi, izgrađeni kubusi, ali i dijelovi prirode imaju svoju izraženu i stalno mijenjajuću sjenu (također jedna Rošinova inspirativna tema), još su nazočnija i življa iskustva kamenog naslijeđa. U takvoj povijesno­prostornoj konstelaciji odabir arhitekture kao poziva znao je biti gotovo sirenski zov, a opća mediteranska prostorna iskustva dobar zalog za kasnije zrelo i sintetično promišljanje i djelovanje. Jedan mlađi kolega, tada student arhitekture na prvoj godini (s još brucoškom nostalgijom i asocijacijama na probleme Petra Pana), odlazeći na božićne blagdane iz Zagreba u Split, pozdravljao je svoje cimere: »Odlazim u grad u kojem ljudi imaju svoju sjenu.« Komplementarnost iskustava odrastanja u mediteranskom povijesnom gradu i studiranja u srednjoeuropskoj metropoli, potvrdila se kao uspješna kombinacija i često su splitski studenti bivali istaknuti u svojim generacijama i kasnije uspješni u profesionalnom radu. Jedna posebna tema (koja bi bila vrijedna i dodatnog istraživanja) odnosi se na odlazak učenika završnih razreda splitske Klasične gimnazije, i to iz njezinih klasičnih razreda, na studij arhitekture u Zagreb. Oni su, ponosni na svoju humanističku naobrazbu, na ovom tradicionalno tehničkom fakultetu izvrsno funkcionirali. Među najistaknutijima u tom slijedu nalazimo Franu Gotovca, Jerka Rošina i Darovana Tušeka, koji su ključni i za temu arhitektonske kritike i publiciranja, koja ima posebno mjesto u ovom ogledu. Pri kraju studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1966. godine Rošin je kao student bio angažiran od profesora Turine u izradbi natječajnog projekta za Olimpijski stadion u Teheranu. Surađivao je u obrazloženju natječajnog rada izrađujući crteže koji su objašnjavali arhitektonski koncept prijedloga. Rošin je bio izvrstan crtač, a još od studentskih dana razvijao je crtež kao projektantski alat za brzu prostornu provjeru ili testiranje svojih prijedloga intervencije u okoliš. Neke odabrane crteže je sačuvao i za njih je Miljenko Domijan, povjesničar umjetnosti i konzervator (ali i istaknuti fotograf) ustvrdio da su »… više od skice i odišu vrsnoćom prvorazredne likovnosti«. Poticajno ozračje u Turininu kabinetu, gdje je okupljao arhitekte sa svoje katedre (Boris Magaš, Srđan Šeferov, Mladen Vodička, kasnije Branimir Žnidarec) i goste u stručnim raspravama, ali i u manje formalnom druženju (rasprave o umjetnosti, čitanje poezije, šahovski turniri), snažno se dojmilo Rošina koji je poslije i u svojim uredskim prostorima i biroima koje je vodio inzistirao na okupljanjima, druženjima i raspravama uz brojne goste s umjetničke i javne scene grada, pretvarajući radne prostore u svojevrsne tinele – primaće salone, dnevne boravke i povremeno u blagovaonice. Oni su se uvijek nalazili u strogom središtu grada, a posebice je bio zanimljiv njegov radni prostor u palači Augubio u sobi iznad carda Dioklecijanove palače s južnim prozorom u osi Peristila, a sjevernim s pogledom na sklop sjevernih – Zlatnih vrata. Jedan poseban detalj iz tog prostora bio je pogled kojim je bilo moguće u jednom kadru obuhvatiti antički Peristil, zvonik katedrale i sjevernu krovnu terasu Šegvićeve kuće na Peristilu iz 1964. godine (s okruglim bijelim čeličnim stupovima i armiranobetonskim vitkim gredama pergole). Ovakav sublimat splitske arhitektonske paradigme, slojeva povijesnoga grada i arhitekture koja govori jezikom svojeg vremena (izvorni investitor poslovne zgrade bila je »Jadranska industrija kamena«), jedan je od razloga zbog kojega Split ne prestaje biti snažnom arhitektonskom inspiracijom. Kabinet Turine, predstojnika Katedre, sudionici seansi nazivali su kolokvijalno Katedrala, a mladi je splitski student tu započeo kontakte, pa i prijateljstva s vodećim arhitektima naraštaja koji je postavljao nove standarde turističke izgradnje u Hrvatskoj (Magaš s hotelskim kompleksom Solaris kod Šibenika 1967.–1968., a Žnidarec s hotelom Adriatic u Opatiji 1971.). Mentor Rošinova diplomskog rada 1967. godine s temom Turističko naselje bio je profesor Turina, a koncepcijsko uporište rada bilo je vrjednovanje arhitektonskih i prostornih karakteristika tradicijskih sklopova i elemenata i njihovo interpretiranje suvremenim arhitektonskim izričajem.

‘Ustrajno djelujući punoćom svojih angažmana i vjerovanja, Jerko Rošin je zauzeo istaknuto mjesto među arhitektima u Splitu i Hrvatskoj’, napisao je o svom kolegi arhitekt Robert Plejić

Vrijedno je spomenuti još jedan istodobni mentorski Turinin angažman, ovaj put sa splitskim arhitektom Franom Gotovcem (14 godina starijim od Rošina), koji je izrađujući svoju vrlo zapaženu studiju za Novi stadion NK »Hajduk«, na starom igralištu u Zrinjsko­Frankopanskoj ulici (1966.), konzultirao svojega nekadašnjeg profesora Turinu i zamolio ga da u Splitu sudjeluje u jednoj od javnih prezentacija studije. Tako su Turinini arhitektonski, umjetnički i pedagoški autoriteti, prepoznati i poštovani kao esencijalne odrednice zagrebačke arhitektonske škole, ostavili snažne tragove kod važnih predstavnika dvaju naraštaja splitskih studenata, i u izvjesnoj mjeri odredili njihovo djelovanje u Splitu i Dalmaciji. Turinin izravni utjecaj na splitske prostore možemo pratiti i u antologijskoj realizaciji splitskoga Gradskog stadiona na Poljudu (1977.–1979.), a sam autor, arhitekt Magaš, govoreći o genezi ideje, precizno se referirao na Turinu i njegov koncept otvorenosti, odnosno vraćanja stadiona krajoliku. U poticajan međuodnos i dijalog stvarnih arhitektonskih bardova – Turine, Gotovca i Magaša – o Hajdukovim stadionima (lokaciji, kapacitetu i programu – s atletskom stazom ili bez nje) bio je, stjecajem okolnosti, uključen i mladi Jerko Rošin. Kao student, od Turine je dobio zadatak da izradi se minarski rad – komentar Gotovčeva projekta na Starom placu, a bio je i član Komisije za arhitekturu i urbanizam Nagrade »Vladimir Nazor«, koja je Magašev stadion predložila za godišnju nagradu 1979. godine, te je sročio tekst obrazloženja.

Komentiraj