Engleske nogometne himne: Uvijek neki sentiši

Gerry Marsden

Razine koje nogometni navijači na različite načine mogu doseći prije, tijekom ili poslije utakmice katkad su zaista fascinantne. Poznato je da je na Otoku u novije vrijeme publika obično prilično mirna tijekom utakmice, što je jedna od posljedica tragedije na Hillsboroughu, gdje je život izgubilo čak 96 ljudi, uključujući velik broj žena i djece. I dandanas traju rasprave koliko je policija s nelogičnim i pogrešnim odlukama doprinijela ovoj tragediji. Kako bilo da bilo, ova tragedija, nakon onih na Heyselu i Bradfordu bila je kap koja je prelila čašu za promjene u engleskom nogometu, ponajprije glede sigurnosti na stadionima. Na većini stadiona potpuno su ukinuta stajaća mjesta, što je znatno doprinijelo suzbijanju skupljanja navijačke mase na stadionu. Stoga se uzbuđenje na tribinama stvara tek kad se masi da povod i razlog za to, što je obično plod onoga što se događa na terenu ispred njih. Ruku na srce, engleski navijači mogu postati aktivniji kako utakmica odmiče, pogotovo ako je riječ o važnijoj utakmici, poput finala kupa, playoffa ili velikih derbija, ali činjenica je da buka koja proizlazi s tribina na Otoku jest neusporedivo manja u odnosu na kontinentalne države.

Ako se uputite malo istočnije, preko La Manchea, doživjet ćete nešto posve drugačije. Češće ćete primijetiti da navijači na utakmicama u ligama poput Bundeslige ili u državama istočne Europe stvaraju konstantnu buku i pjesmu, koju predvodi posebno bučan vođa s velikim megafonom. Iako i na većini ovakvih stadiona više ne postoje stajaća mjesta, okupljanja navijačkih masa nisu nimalo rijetka pojava.

Može se reći da Englezi nemogućnost okupljanja takvih masa kompenziraju novim oblicima navijačkog folklora, ponajprije uvođenjem navijačkih himni, koje predstavljaju posebne pjesme koju okupljeno mnoštvo pjeva kako bi se stvorila atmosfera, najčešće prije same utakmice. Engleske himne uglavnom su laganije i pjevnije od onih europskih, što oslikava i ponašanje engleskih navijača tijekom same utakmice. Osvrnut ćemo se na neke od najpoznatijih engleskih nogometnih himni, uključujući priče o tome kako su nastale i s kojim klubovima su povezane.

Liverpool – You’ll Never Walk Alone

Zasigurno najpoznatija nogometna himna na svijetu najprepoznatljivija je u izvedbi nedavno preminulog Gerrya Marsdena i The Pacemakersa, a uz Liverpool je dijele i Celtic te dortmundska Borussia. Originalno je napisana kao dio mjuzikla Carousel, a kasnije su je obrađivali brojni poznati izvođači kao što su Frank Sinatra, Judy Garland, Doris Day i Elvis Presley. Nakon što su je 1963. obradili Gerry and the Pacemakers i s njom došli na vrh britanske top-liste, Gerry je kopiju albuma poklonio legendarnom treneru Liverpoola Billu Shanklyju. Ovome se pjesma svidjela, a navijači i lokalni novinari su je proglasili novom himnom Liverpoola. Poruka i motiv nade u pjesmi dala je navijačima Liverpoola motivaciju kroz vrlo teška vremena – i na terenu i van njega – a kao najočitiji primjer za to može se uzeti legendarno finale Lige prvaka 2005. u Istanbulu, kada je veliki broj Liverpoolovih navijača ovu pjesmu pjevao tijekom poluvremena. Ovaj čin prkosa nad nedaćama na terenu potaknuo je momčad Liverpoola, a oni su se uspjeli vratiti i dobiti utakmicu na jedanaesterce, što ih je okrunilo titulom europskih prvaka.

West Ham United – Forever Blowing Bubbles

Nakon što je svirala i na stadionu suparničkog Millwalla, prvi je pjesmu West Hamu predstavio bivši menadžer Charlie Paynter krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, singl postaje poznatiji tek 1980., nakon što ga obrađuje britanski punk bend Cockney Rejects i pjesmi daje dodatnu dimenziju. Naime, Rejectsi, kao predstavnici tadašnje engleske radničke klase, postali su simbol buntovništva i inata nad represivnom vladavinom Margaret Thatcher, čija je politika gušila razne subkulture i utjecaj radničke klase. Danas se pjesma na stadionu pjeva prije utakmice, uz pratnju mjehurića od sapunice koji se puštaju iz strojeva na terenu, a neki navijači stihove o njihovom raspadanju tumače kao nedostatak klupskih trofeja, s obzirom na njihove velike snove i ambicije.

Crystal Palace – Glad All Over 

Iako ova pjesma izvorno nema veze s nogometom, navijači Palacea su je prihvatili kao svoju nogometnu himnu nakon što se probila na vrh britanske glazbene ljestvice u siječnju 1964. godine. Pjeva se na početku svih domaćih utakmica, a naravno i nakon utakmice, ako je posrijedi domaća pobjeda. Također, njezin refren svira i nakon što službeni spiker na stadionu pročita ime domaćeg strijelca. U veljači 1968., Dave Clark Five odsvirali su je i uživo na stadionu Crystal Palacea, Selhurst Parku. Cover u izvedbi tadašnje momčadi objavljen je povodom njihovog „pohoda“ na FA Cup 1990., gdje su stigli do finala natjecanja.

Manchester City – Blue Moon

Billie Holiday, Louis Armstrong, Frank Sinatra, Dean Martin, Bob Dylan i Rod Stewart samo su neka od imena koja imaju svoju verziju ove pjesme, iako je u originalu napisana od strane Richarda Rodgersa i Lorenza Harta. Pjesma se također pojavila u kultnim filmovima poput At The Circus i Viva Las Vegas, dok je zasigurno najpoznatija verzija prisutna u mjuziklu Grease.

Postoji više priča o tome kako su navijači Cityja usvojili ovu pjesmu.

Prema britanskom povjesničaru Garyju Jamesu, prvi put se kultni Blue Moon pjevao na uvodnoj utakmici sezone na gostovanju kod Liverpoola u sezoni 1989/1990. Na Anfieldu su navijači Citya bili tihi i neprimjetni dok skupina momaka nije počela melankolično, ali prilično glasno pjevati ono što će kasnije postati navijačkom himnom Manchester Citya.

Ona druga nadovezuje se na činjenicu da je tijekom sezone 1986/87, City u gostima bio toliko loš da nisu uspjeli dobiti niti jednu utakmicu. Sljedeća sezona značila je ispadanje u drugu ligu, gdje su oborili negativni klupski rekord od ukupno 41 gostovanja bez pobjede. Do trenutka kada je City gostovao na Villa Parku 1990., postojala je velika šansa da će 41 postati 42, s obzirom na neizvjesnu poziciju Cityja u odnosu na Villu koja je jurišala prema naslovu. Ipak se ispostavilo da se Građanima ne vraća baš u drugu ligu: pobijedili su 2-1 te je po prvi puta Blue Moon zazvonio na tribinama. Na pitanje o novoj pjesmi koja je tada odjekivala Maine Roadom odgovor je bio jednostavan: City pobjeđuje u gostima samo jednom tijekom plavog mjeseca.

Aston Villa – Don’t Look Back In Anger 

Oasisove pjesme Don’t Look Back In Anger, a pogotovo kultni Wonderwall, već dugo vremena predstavljaju neke od simbola engleske navijačke kulture i nogometne reprezentacije, a uvelike su utjecale i na oformljivanje tzv. „casual“ subkulture u Velikoj Britaniji. Relativno nedavno je Don’t Look Back In Anger počela predstavljati i neslužbenu himnu Aston Ville, nakon što je 2016. Villa pobijedila Reading u gostima, što je ujedno bila i njihova prva gostujuća pobjeda u godinu dana. Više od četiri godine kasnije, Villini navijači nastavljaju prihvaćati pjesmu kao svoju himnu, te je na popisu pjesama na Villa Parku nakon svake domaće pobjede.

Komentiraj