DOSSIER: HRVATI I ORUŽJE: Hrvati oružje drže radi sporta i obrane

Objavljeno u Nacionalu br. 494, 2005-04-03

U Hrvatskoj 18 posto domaćinstava ima registrirano oružje, no u svakodnevnim ubojstvima i drugim zločinima takvo, legalno, oružje sudjeluje samo sa 5 posto: Nacional donosi priče ljudi koji vatreno oružje posjeduju za hobi, sport, posao ili kao kolekcionari

Ubojstva, razbojstva i ostali oblici nasilja Hrvatsku sve više pretvaraju u ono što su njezini građani nekoć gledali samo u američkim kriminalističkim filmovima. Ubojstva se događaju u kafićima usred bijela dana, događaju se u školama, pa čak i u sudnicama. Zbog toga, ali i zbog nedavnog rata velik dio Hrvata stekao je averziju prema oružju. Pritom za rast nasilja podjednako optužuju i legalne vlasnike i one koji oružje posjeduju ilegalno. No činjenica je da su upravo potonji odgovorni za nevjerojatnih 95 posto zločina vezanih uz uporabu oružja. Nelegalni vlasnici često i bez namjere da pljačkaju, ubijaju ili prijete nemarnim držanjem oružja ugrožavaju svoje bližnje. Zbog njih su i sportski strijelci, lovci i ljudi kojima posao uvjetuje nošenje oružja došli na zao glas. Razgovarali smo s ljudima koji se oružjem koriste na poslu, iz hobija, za sport, lov ili iz kolekcionarskih pobuda. Svi se oni prema svojem oružju odnose kako se treba odnositi ? sa strahom i oprezom.

NA DNU SVJETSKE LJESTVICE U Hrvatskoj oružje ima 18 posto kućanstava, u Francuskoj 21, Norveškoj 32, SAD-u 42 a Finskoj 55 posto MIŠLJENJE MIRANA MARTINCA ‘Zabrana prodaje i proizvodnje oružja ne bi smanjila stopu kriminala ništa više nego prohibicija upotrebu alkohola’ KRALJEVIĆ O NOVOM ZAKONU ‘Čini se da će taj zakon još jednom pogoditi vlasnike legalnog oružja, a one koji su u kriminalu neće ni taknuti’ GVOZDANOVIĆ O ZABRANAMA ‘Mirna društva s malom stopom kriminaliteta ne trebaju totalnu zabranu, a nasilna društva od nje nemaju koristi’ Marijan Kraljević King, umirovljeni inspektor, za primjer navodi ljude koji treniraju za IPSC (International Practical Shooting Confederation) Međunarodni savez praktičnog pucanja) natjecanja, koja su sve popularnija među hrvatskim ljubiteljima oružja. “Postavljeni su strogi kriteriji rukovanja oružjem. Ako na natjecanju strijelac napravi i najmanju nehotičnu grešku, odmah je isključen, a sljedeći mjesec dana ne smije ni pristupiti strelištu”, kaže Kraljević, dodajući kako sport nije jedino mjesto gdje je potrebna disciplina u rukovanju oružjem. “Nekoliko puta bio sam u situaciji kad mi je oružje spasilo život. No za takve situacije ni najbolji vas trening ne može pripremiti. Nošenje oružja prestaje biti sport ili trening kad u djelu sekunde treba odlučiti o povlačenju okidača. To se u pravilu događa na daljini od jednog do tri metra i nema vremena ni načina da mislite o legalnosti situacije. To je strašno, pogled na palog čovjeka i krv je nešto što se nikad ne zaboravlja. Nikome ne želim to iskustvo”.

Ipak, većina legalnih vlasnika oružja u Hrvatskoj nikad neće doći u takvu situaciju. “Ljudi koji posjeduju oružje znatno su mirniji i staloženiji od ostalih i u pravilu se povlače ako se dogodi nekakav problem”, kaže Dubravko Gvozdanović, predsjednik Hrvatskog saveza za praktično pucanje (IPSC), umirovljeni inspektor, sudski vještak za balistiku. Ovaj bivši svjetski prvak u policijskom pucanju kaže da su pravi problem vlasnici nelegalnog oružja, a ne zakon ili legalni vlasnici. Ističe slabo poznatu činjenicu da je približno 95 posto svih kaznenih djela s uporabom vatrenog naoružanja počinjeno ilegalnim oružjem, ponekad čak i vojnim jurišnim puškama. U najvećem broju slučajeva ilegalno se oružje koristi za zločine vezane uz razbojstva, pljačke, silovanja, prijetnje i ubojstva, dok se onih ostalih pet posto kaznenih djela s registriranim oružjem veže uz prekoračenje nužne obrane, nestručno i nesavjesno rukovanje oružjem i, u najgorem slučaju, obiteljsko nasilje.

Ipak, svaki put kad se dogodi neki zločin poput nedavnog masakra u Petrinji, potegne se pitanje službeno registriranih 375 tisuća komada oružja s dugom i kratkom cijevi. Statistički podaci MUP-a i naslovi iz crnih kronika navode na samo jedan zaključak ? hrvatski su građani “naoružani do zuba”, a tolika količina oružja glavni je uzrok porastu kriminala. Činjenice ipak ne pokazuju da je tomu tako. U Hrvatskoj oružje ima 18 posto kućanstava, a statistike međunarodnog Crvenog križa kažu da u Finskoj 55 posto kućanstava drži vatreno oružje, i to često više od jedne cijevi po kući. Iako se smatra da je on najnaoružanija zemlja svijeta, SAD je na drugome mjestu sa 42 posto naoružanih kućanstava, u Norveškoj ih je 32, Švicarskoj 27, Kanadi 25 a u Francuskoj 21 posto. Osim u SAD-u, u svim navedenim zemljama kaznena djela uz uporabu oružja praktički su na nuli. S druge strane, u Brazilu, najvećoj zemlji Latinske Amerike, koji provodi potpunu zabranu posjedovanja svih vrsta oružja, svake se tri minute događa incident u kojem se koristi oružje.

Petrinjskim incidentom koji se dogodio uoči donošenja prijedloga novog Zakona o oružju stvorena je jednostavna i politički prikladna pretpostavka – pooštrenjem zakonskih normi oko posjedovanja i nabave oružja kriminal bi opao a “opća sigurnost građanstva” bi se povećala.

“Da je rezultat ovakvih akcija bar u nekoj mjeri izgledan kao što nam većina medija nameće, bio bih gorljivi zagovornik totalne zabrane posjedovanja oružja”, kaže Gvozdanović i dodaje kako se u praksi događa sve ono što zakonodavac nije želio. “Takav način sagledavanja problema stvorio je atmosferu da je gotovo svaki legalni posjednik vatrenog oružja potencijalni kriminalac, tj. osoba od koje se može očekivati nasilno djelo.” Slična se situacija dogodila i prije prošle promjene zakona. Tada se u jednom selu nedaleko od Slavonskog Broda zbio jedan od najstrašnijih zločina ikad počinjenih vatrenim oružjem u Hrvatskoj. Iz samo njemu poznatih razloga, jedan je čovjek iz ilegalne automatske puške u lokalnoj gostionici ubio sedmero ljudi, a na kraju presudio i sebi. Taj je nesretni događaj uvelike utjecao na promjene Zakona o oružju čije su izmjene promptno stavljene u saborsku proceduru. Izjave tadašnjeg premijera Zlatka Mateše i ministra unutarnjih poslova Ivana Penića svodile su se na napade na Zakon o oružju. Najočitije promjene bile su da je dobna granica za mogućnost dobivanja nabavne dozvole s osamnaest godina pomaknuta na dvadeset i jednu godinu, policijskim upravama ostavljeno je diskrecijsko pravo za odbijanje zahtjeva i ono se primjenjivalo u najvećem broju odbijenica, a počela je i revizija već izdanih oružnih listova.

“Iako je djelo počinjeno nelegalnim oružjem – udar je usmjeren na Zakon o oružju i legalne posjednike vatrenog oružja! Još besmislenijom čini se odluka o povećanju dobne granice s osamnaest na dvadeset i jednu godinu kad je to djelo počinio pedesetogodišnjak. Čak je upitna i ustavnost takve odluke jer, ako s osamnaest godina imate pravo glasovanja te vam s isto toliko godina u vojsci daju oružje, zašto ne biste mogli kao civil posjedovati vatreno oružje?? ističe Dubravko Gvozdanović.

I u slučaju Oreškić u Palači pravde, onome kod Marije Bistrice kad je Branko Crnički ubio četvero ljudi i teško ranio dječaka, u slučaju kad je dječak ubio kolegu iz očeve sačmarice, ili onome najstravičnijem kad je kriminalac tijekom oružane pljačke ubio trudnu zaposlenicu mjenjačnice – u svim tim slučajevima radilo se o nelegalnom, neprijavljenom oružju, ili čak krivičnom djelu ilegalne proizvodnje vatrenog oružja.

Jesu li su legalni posjednici krivi za ta djela ili Zakon o oružju koji propisuje tko ga i pod kojim uvjetima može posjedovati? Svi pokazatelji govore suprotno. Legalnim posjedovanjem vatrenog oružja država dobiva na uvid koliko i kod koga se oružje nalazi, a dozvole za nabavu i posjedovanje ionako ne traže osobe sklone kriminalnim djelatnostima. Pravi je problem neprijavljeno oružje i njegovi vlasnici, bilo da je ono ratni plijen ili je ukradeno iz skladišta naoružanja.

Količinu neprijavljenog i oružja koje građani nisu vratili u akciji “Zbogom oružje” teško je odrediti. Prema Nacionalovim izvorima, iako je nelegalnog oružja u Hrvatskoj čak i više nego legalnog, zbog stalnog policijskog presinga praktički ga je nemoguće nabaviti odjednom u većoj količini. No rasprostranjenost jurišnih pušaka, pištolja svih konstrukcija, pa čak mina i ručnih bombi koje su branitelji donijeli s “terena” čini ih dostupnim gotovo svakome u Hrvatskoj, i to po razmjerno niskoj cijeni. Primjerice kalašnjikov stoji između 200 i 600 eura. Pri kupnji ilegalnog oružja kriminalci ne biraju puno, uglavnom kupuju rasprostranjene i jeftine Zastavine pištolje M57 kalibra 7,62×25 ili neku od verzija kalašnjikova. Iako ih nema u velikim količinama, na crnom tržištu su i popularna strojnica ero, pištolji HS, češka zbrojovka ili beretta.

Među ljudima koji najstrastvenije vole legalno oružje su lovci. “Odrastao sam u provinciji, blizu rijeke Gline pa sam se odmalena bavio ribolovom, a oba su mi djeda bili lovci što sam i ja postao nakon studija”, kaže Miran Martinac, kirurg iz zagrebačke bolnice Merkur. Njemu je lov, kaže, ono što je nekima tenis ili golf. Prvu lovačku pušku kupio je u 25. godini, na kredit. “Ne uživam u ubijanju. Lovci pomažu selekciju i bez pomoći čovjeka neke životinjske vrste ne bi opstale. Lov je plemenito zanimanje i jedno od najstarijih. U Njemačkoj se lovački ispit polaže nekoliko godina i donosi određeni status u društvu”, kaže Martinac, vlasnik desetak komada oružja, uglavnom dugih cijevi, kojim se koriti isključivo za lov.

“Mislim da zabrana proizvodnje i prodaje oružja ne bi smanjila stopu kriminala. Prohibicija alkohola najbolji je primjer da su zabranjene stvari najslađe. Ljude treba educirati, masa ih ne zna rukovati oružjem, ne znaju ga cijeniti. Ljudi koji imaju legalno oružje imaju razvijeniju svijest o njegovoj potencijalnoj opasnosti. U njega su uložili puno novca i ne mogu si dopuštati gluposti jer bi im ga policija smjesta oduzela. Ni od koga ne tražim da postane ljubitelj oružja ili lova, ali kao što netko voli satove ili nakit, ja volim oružje. Ako ga zakon zabrani, ja ću ga odmah ostaviti, ali do tada ne trebamo istim očima gledati legalne i nelegalne vlasnike oružja. Restrikcija ne donosi ništa dobro jer ne dotiče nelegalne posjednike”, ističe Martinac.

Oružje nije isključivo muška strast. Dokaz tomu je i zagrebačka liječnica Srebrenka Turčin koja se početkom Domovinskog rata s oružjem srela iz nužde. “Početkom rata mobilizirana sam u vojsku, a kao liječnica i časnik za vezu često sam bila na prvim crtama bojišnice i sudjelovala u razmjenama zarobljenika u kriznim područjima. U takvom okruženju oružje je naprosto bilo nužno i jedino sredstvo da sačuvate živu glavu”, priča kriminalistica i specijalistica za plućne bolesti na zagrebačkoj klinici Jordanovac. Kako bi što spretnije baratala oružjem koje joj je u ratu bilo potrebno, Srebrenka Turčin prošla je specijalnu vojnu obuku, a nakon rata nastavila se baviti praktičnim streljaštvom i postala prva žena Ranger officer u Hrvatskoj. Zagovornica je nošenja oružja, ali i strože kontrole njegova posjedovanja.

“Kad je riječ o kriminalu počinjenom oružjem, svi znamo da je tu problem ilegalno posjedovanje. Od legalnog oružja nema zla. Zato mislim da ljudima treba dopustiti da drže i nose oružje, naravno, uz rigorozan nadzor. Onog trenutka kad se na bilo koji način zlouporabi, mora biti oduzeto, smatra Srebrenka Turčin. Ona, kaže, svom pištolju doslovce duguje život jer se našla u situaciji da ga je morala upotrijebiti.

“Da to nisam učinila, danas bih bila mrtva. Oružje mi daje sigurnost i omogućava da branim sebe, svoju imovinu i obitelj. Takva obrana svačije je pravo. No treba znati da oružje nije igračka. Ono mora biti predmet opreza i strahopoštovanja. Jedino tada neće donositi zlo.”

Jednako misli Marijan Kraljević King. On kaže da država napada legalne vlasnike jer ne može zaplijeniti nelegalno oružje za koje ne zna ni koliko ga je. “Diskriminirajuće je što Ministarstvo sporta, Lovački savez, Streljački savez i Savez za praktično pucanje (IPSC), koji okupljaju većinu posjednika legalnog oružja, nemaju predstavnika u povjerenstvu koje razrađuje novi zakon o oružju. U komisiji nema ni jednog stručnjaka za balistiku, nijednog stručnjaka za oružje i ljudi iz udruga kojih se taj zakon tiče. Čini se da će taj zakon još jednom pogoditi vlasnike legalnog oružja, a one koji su involvirani u kaznena djela neće ni dotaknuti. Smatram da su u povjerenstvu časni i plemeniti ljudi, ali o konkretnoj temi nemaju pojma. Zemlje koje su poslije pada Berlinskog zida uvele demokraciju nisu riješile problem oružja. Kod nas je situacija sve gora. Političko je pitanje ima li nekažnjavan građanin koji poštuje zakone, koji je mentalno zreo, koji nema dosje, pravo zatražiti dozvolu za oružje. Moje mišljenje je da ima jer pravo na samoobranu nije samo ustavno nego i prirodno pravo i nitko mu ga ne može oduzeti”, kaže Kraljević uvjeren kako je rezon vlasti da se incidentnim situacijama koristi za političke svrhe. On se pita kako se može reći da je količina oružja kriva za apsolutni porast nasilja, kada je zapravo poraslo nasilje u obitelji, u školama, u vrtićima, na ulici. “Moral je potpuno srušen. To nema nikakve veze s količinom oružja. Restrikcije koje država nameće vlasnicima legalnog oružja pogoduju porastu kriminala. Uzmite primjer Australije gdje je zbog novog zakona država zaplijenila 640.000 komada vatrenog oružja i na to potrošila 500 milijuna AUD. Posljedica je da su u godinu dana ubojstva porasla za 3,2 posto, napadi 8 posto a oružane pljačke za fantastičnih 44 posto. To je strahovit porast. Dvanaest godina prije toga brojevi su se neprestano smanjivali”, ističe Kraljević.

Sličan primjer dogodio se i u Europi. Velika je Britanija 1997. donijela novi, dotad najrestriktivniji zakon o oružju u Europi, a možda i u svijetu. U potpunosti je zabranjeno posjedovanje kratkog vatrenog oružja i većine dugog. Povod za donošenje takvog zakona navodno je bio slučaj u kojem je duševni bolesnik pobjegao iz mentalne bolnice i iz poluautomatske puške ubio nekoliko djece u obližnjoj školi. Slučaj je bio medijski popraćen pa se ubrzo stvorila “anti-gun” histerija u kojoj nije bilo teško izboriti takvu zabranu. “U tom trenutku nikome nije bilo važno što se zabranjuje kratko vatreno oružje iako je djelo počinjeno dugim, i to tipom dugog oružja koje je i po novom zakonu dopušteno!? kaže Gvozdanović.

Iako je takvo rješenje naišlo na protivljenje mnogih streljačkih i lovačkih organizacija, novi je zakon usvojen po hitnom postupku. Kazna za posjedovanje oružja iznosi deset godina strogog zatvora. “Na žalost, donošenje strožeg zakon o oružju Britancima nije donijelo ništa od onoga što ima se obećavalo. Dapače, u dvije godine od donošenja novog zakona uporaba kratkog vatrenog oružja u krivičnim djelima povećala se za 40 posto. Samo u prvih sedam mjeseci 2001. broj oružanih pljački u Londonu porastao je za čak 53 posto”, kaže Gvozdanović, dodajući kako je danas mogućnost da budete napadnuti i opljačkani u Londonu čak šest puta veća nego u New Yorku. Britanska je vlada tako svoje razoružane građane suprotstavila naoružanim pljačkašima i ubojicama koji više ne nose pištolje nego u pohode idu naoružani automatskim oružjem, a napadi automatskim oružjem zabilježeni su čak i u sudnicama!

Suprotan primjer dogodio se u Grčkoj koja je imala velike probleme na Kreti. Na tom je otoku tradicionalno bilo toliko ilegalnog oružja da nijedna grčka vlast u 200 godina nije mogla stati na kraj njegovoj zlouporabi. A onda je otvoren velik broj streljana i ljudi su se prijavili u klubove, zajedno s ilegalnim oružjem, i kriminal je drastično pao. “Zagreb i Hrvatska nemaju nijednu pristojnu streljanu za vatreno oružje za građane. Civili imaju pristup dvjema streljanama u Zagrebu koje ni izbliza nisu dovoljnog kapaciteta. Nitko se ne pita zašto građani žele to oružje i imaju li povjerenja u vlast da će ih zaštititi. Ako novi zakon bude restriktivniji, ljudi će jednostavno sakriti svoje oružje. Ja ću to napraviti prvi”, kaže Marijan Kraljević.

Kad je riječ o zakonskim normama koje trenutačno u Hrvatskoj reguliraju pitanja posjedovanja vatrenog oružja, moglo bi se reći da ne odudaraju od europskih zakonodavstava. U članku 14. Zakona o oružju stoji kako se građanima odobrava nabava oružja u svrhu osobne zaštite, lova i sportskog streljaštva. U čl. 17. kaže se da taj građanin mora biti punoljetan, da ne smije biti osuđen za kazneno djelo protiv RH, protiv života i tijela ili protiv imovine te za druga djela s elementima nasilja. Nadalje, da nije kažnjen za prekršaj i da nije bio u postupku koji bi upućivao da bi oružje moglo biti zlouporabljeno, da općenito ne postoje okolnosti koje upućuju da bi ono moglo biti zlouporabljeno kao što su, primjerice, često i prekomjerno uživanje alkohola, teže poremećeni obiteljski ili susjedski odnosi ili odnosi na radnome mjestu, disciplinske povrede propisa o lovstvu ili sportskom streljaštvu i sl. Također, građanin mora imati opravdan razlog na nabavu oružja. Sudeći po tome, reklo bi se da hrvatski građanin koji želi imati oružje mora biti ugledan.

“Iskustva mnogih europskih zemalja govore da mirna društva s malom stopom kriminaliteta ne trebaju totalnu zabranu posjedovanja vatrenog oružja, dok nasilna društva od nje nemaju nikakve koristi”, ističe Gvozdanović.

King
Marijan Kraljević King ne može zamisliti život bez oružja. Taj sedamdesetogodišnji pravnik, bivši policajac, zaštitar, lovac svoj prvi pištolj nabavio je još kao 15-godišnji dječak. ?Bilo je to nakon drugog svjetskog rata. Pištolj sam kupio ilegalno pa sam sa starijim prijateljima policajcima išao na strelište: Sjećam se, nosio sam ga u krpi da ga nitko ne vidi. Kada sam postao punoljetan odmah sam nabavio dozvolu i od tada se ne odvajam od pištolja.? priča Marijan Kraljević koji zbog svoje profesije cijeli život u kontaktu s vatrenim oružjem. No i danas ga, veli, jednako poštuje, ali ga se i jednako boji. ?Što više znam o oružju, više ga se plašim. Samo oni koji ništa ne znaju upere pištolj i škljocaju prema drugom. Iako ga nosim 24 sata dnevno, nikad ga ne nosim na uočljivom mjestu jer ne želim uznemiravati ljude. Mislim da bi pokazivanje oružja na javnom mjestu treba biti strogo sankcionirano i to doživotnim oduzimanjem. Onda se sigurno ne bi događalo da ga netko u kavani vadi na stol i da maše s njim?.

‘Sankcionirati pokazivanje’
Marijan Kraljević King ne može zamisliti život bez oružja. Zbog svoje profesije cijeli je život s njim u kontaktu. No i danas ga, kaže, jednako poštuje i jednako ga se boji. “Samo oni koji ništa ne znaju, upere pištolj prema nekome i škljocaju. Iako ga nosim 24 sata dnevno, nikad ga ne ističem. Mislim da pokazivanje oružja na javnome mjestu treba biti strogo sankcionirano, i to doživotnim oduzimanjem. Onda se ne bi događalo da ga netko u kavani vadi na stol i da maše njime”.

‘Oružje u gradu nije potrebno’
Zagrebački psihijatar Davor Moravek iz KB Sestara milosrdnica smatra kako je u stabilnom društvu u kojem ne postoji nasilje ni nasilni pojedinci upitna nužnost posjedovanja oružja. Ali u društvu u kojem nasilne grupe vladaju ili pokušavaju ostvariti dominaciju, u podsvjesnoj je reakciji potreba za uklanjanjem vanjske prijetnje. “Samo kvalitetna pravna država kojoj ljudi vjeruju može pružiti opći osjećaj sigurnosti. To je društvo u kojem ljudi vjeruju da nasilni pojedinci neće ugrožavati obične ljude. Tada i samo tada ljudi će se odreći dodatnih sredstava za samoobranu, a praiskonski strah da ćemo postati žrtvom napada neće rezultirati pripremama za nasilni odgovor. Oružje je ljudski izum koji je u velikoj mjeri doveo do toga da budemo ono što jesmo ? dominantna vrsta koja žudi za kontrolom nad svijetom i drugim živim bićima. U urbanim sredinama mislimo da smo uspostavili totalnu kontrolu, svijet je podređen nama. Veliki kolektivi teže tomu da se individualno pravo na samoobranu podredi kolektivnom ja, te da oružje, a time i pravo nad time tko će živjeti a tko neće, preuzme zajednica. To je u velikoj mjeri posljedica vjerovanja u državu prava gdje se smatra da će pravda biti zadovoljena. U Hrvatskoj je posljednjih godina snižena opća svijest o tome kako se oružje upotrebljava. Sve manje mladih u sklopu obrazovanja uči kako upotrijebiti oružje, sve manje mladih prolazi vojnu obuku. Mladi koji su skloni nasilju, a nesvjesni posljedica oružja mogu biti lako instrumentalizirani. Nekad se govorilo da je vojni rok pitanje discipline te da mladići iz njega dolaze očeličeni i zreli. Kroz tisućljeća se učilo kako je uz oružje moguće biti odgovoran član društva ? a sad postoji dilema o temeljnim pitanjima nasilja, prihvatljivim i neprihvatljivim ponašanjima. Učiti ljude nekonfliktnom rješavanju sukoba, pregovorima i dogovorima umjesto nasilju, ključni je čimbenik kvalitetnog društva.

Dozvola za nošenje oružja
Hrvatski građani mogu dobiti dozvolu za držanje oružja ili dozvolu za držanje i nošenje oružja. Dozvola za držanje podrazumijeva da se oružje ne iznosi iz kuće. Kad ga se prenosi, primjerice na streljanu, ono mora biti zaključano u kutiji, spremnik mora biti izvađen i prazan, a streljivo odvojeno uskladišteno. Velik broj dozvola za nošenje često zbunjuje ljude jer ih zapravo postoje tri vrste. Dozvola za sportsko nošenje i dozvola za lovačko nošenje podrazumijevaju nošenje oružja na streljani odnosno u šumi tijekom lova. Vlasnici tih dozvola ne smiju nositi oružje po gradu, i njihove su ovlasti zapravo jednake onima koje ima čovjek s dozvolom za držanje oružja. Dozvolu za bezuvjetno nošenje iznimno je teško dobiti. Uglavnom je imaju službene osobe, pripadnici policije, vojske, tajnih službi i oni s “dobrom vezom”.
U Hrvatskoj je sveukupno registrirano 65 tisuća građana koji legalno posjeduju puške, odnosno oružje s dugom cijevi, a 140 tisuća hrvatskih državljana ima registrirane pištolje. Policija ima diskrecijsko pravo odbiti zahtjev za držanje oružja bez objašnjenja, što u najvećem broju slučajeva i čini. Ako ipak dobije dozvolu, budući vlasnik oružja osim PDV-a plaća i 30 posto poreza na luksuz. Za bilo koji prekršaj vlasnika ili samo za kaznenu prijavu policija preventivno automatski oduzima oružje.

Šime Lučin
Šime Lučin, bivši ministar unutarnjih poslova, spada u skupinu ljudi koji preziru oružje. Zbog toga je, kaže, cijeli svoj policijski mandat izbjegavao u ruku uzeti pištolj, a kamoli njime zapucati. No kad je odlazio iz Ministarstva, nije mogao izbjeći da postane vlasnik pištolja koji mu je uručen kao oproštajni dar.
“Oružje ne volim. Asocira me na nasilje, a meni je svaka vrsta nasilja strana. Kad oružje mora nešto kazati i dokazati, to je strašno. Često su me iz policije zvali da dođem u streljanu, ali nikad nisam bio i zapravo ne bih je znao ni naći”, priča bivši ministar policije koji je, sukladno takvim stavovima, pobornik restriktivnijeg zakona o oružju. Štoviše, jedna od njegovih prvih ozbiljnijih akcija početkom ministarskog mandata bilo je upravo rješavanje viška oružja u MUP-u, a u Lučinovo je vrijeme pokrenuta i akcija “Zbogom oružje”. Upitan da prokomentira svjetske statistike koje govore da restriktivni zakoni o oružju ne jamče smanjivanje stope kriminaliteta Lučin kaže:
“Količina oružja koje građani posjeduju, bilo ono legalno ili ne, uvijek povećava mogućnost njegove uporabe. Zagovornici oružja tom se statistikom koriste kao argumentacijom, ali zaboravljaju da ne treba razmatrati same brojke, već statistiku treba razmatrati u njezinim socijalnim, kulturnim i civilizacijskim okvirima. To vam je kao sa zakonom o 0,0 promila. Zemlje koje imaju takve restrikcije imaju najviše poginulih u prometu, dok je u liberalnijim zemljama poginulih manje. A to samo pokazuje da jedan zakon ne može ništa riješiti. Ono što smatram bitnim jest problem ilegalnog oružja. Vjerujem da bi restriktivni zakoni trebali ići baš u smjeru ilegalnog oružja. Što se pak legalnog oružja tiče, restriktivnije bi se trebalo ići na onaj dio koji se odnosi na nošenje oružja jer ćemo u suprotnom imati divlji zapad u kojem će svatko svugdje za pojasom smjeti nositi revolver.”

Bruno Lang (36), HS2000 četvrti
Apsolvent pirotehnologije, radi kao zaštitar. S oružjem se upoznao tijekom rata, a posljednje dvije godine redovito posjećuje streljanu.

Goran Smoljanović (35), Smith Wesson 686 357 magnum, prvi se slikao
Radi u zlatarnici kao šef proizvodnje. Oružjem se bavi od punoljetnosti, puca iz gušta. U kolekciji ima pištolje glock, beretta, walther i luger.

Vladimir Palić (41), poduzetnik, drugi se slikao
Redovito trenira i sudjeluje na streljačkim turnirima. Ima nekoliko komada oružja, među kojima i skupi kolekcionarski primjerak luger 08 iz 1941., uređen za streljačko gađanje. Smatra da je streljaštvo dobra vježba koncentracije i povod za druženje.

Radoslav Smoljanović (69), umirovljenik
Oružje ima od 1965. Lovac je. Ima tri puške, dva revolvera i dva pištolja kojima se koristi za streljaštvo.

Vlasnik streljane (53)
Čak se 43 godine bavi streljaštvom, ali ne posjeduje vlastito oružje. Streljanu ima od 1998.

Steve Pandžić
Rekreativno se 40 godina bavi streljaštvom. Lovac je i kolekcionar s velikom zbirkom raritetnog oružja. Zalaže se za obaveznu obuku pri izdavanju dozvola za oružje, za koju bi kandidate po uzoru na vozačke ispite osposobljavali privatni klubovi a testirala država. Ne želi reći koliko točno komada posjeduje, ali kaže da njegovi prijatelji imaju i po 50-ak komada, a pozna i Nijemce koji imaju po nekoliko stotina komada oružja.

Branko Nikolić (45), službenik
Streljaštvom se bavi poluprofesionalno, a 35 godina službeno se natječe. Prvo oružje, olimpijski pištolj, nabavio je 21. godini. Međunarodni je streljački sudac s B licencom. Ima dvadesetak komada oružja, među ostalim, i oružje na crni barut.

Hrvoje Marić (27), instruktor za naoružanje u interventnoj policiji PU zagrebačke
Devet godina ima oružje. Od malih nogu trenirao je streljaštvo zračnim pištoljem, a sad službenu ima češku zbrojevku, a privatno crvenu zastavu M88.

Stanko (29), radi u Krašu
Tri godine aktivno se bavi streljaštvom. Prije je pucao iz zračne puške. Ima tri pištolja: berettu, glocka i malokalibarski browing.

Tomislav Rataj (30) montažer s HRT-a, streljaštvo mu je jedan od hobija. Posjeduje tri pištolja i član je tri kluba.

Komentiraj

Source:Mario Duspara, Marina Biluš