DALIPI: ‘U Zagreb sam s Kosova došao zbog ljubavi i postao cijenjeni bubnjar’

Mirsad Dalipi kosovski je Rom koji se preselio u Zagreb i svira s brojnim glazbenicima. U nevladinoj udruzi Status M promovira odgovorno ponašanje s ciljem izgradnje društva nenasilja i rodne ravnopravnosti, edukator je na programu pozitivnog roditeljstva, i to s očevima u hrvatskim zatvorima

Jedan od trenutno najhvaljenijih i ujedno najtraženijih bubnjara u Hrvatskoj je Mirsad Dalipi, Rom s Kosova koji se zbog ljubavi preselio u Zagreb, gdje danas živi sa suprugom Zagrepčankom i kćeri Fridom, aktivno sudjelujući kao edukator u udruzi Status M. Nakon što se s Kosova prije sedam godina preselio u Zagreb, Dalipi je ubrzo došao na glas kao jedan od najboljih bubnjara koji je spreman nastupati s raznim izvođačima, bez obzira na glazbeni žanr, iako preferira jazz naglašavajući da mu je upravo on dao priliku da se izrazi u različitim fazama života i razvije kao čovjek.

Porijeklom Aškalija, odnosno Kosovski Rom, Mirsad se glazbom počeo baviti još kao dijete, što ne čudi s obzirom na to da mu se i otac bavio glazbom, dok se obitelj s majčine strane bavila kazalištem, plesom i filmom. U mladosti je osnovao grupu Gipsy Groove, s kojom je snimio dva albuma, a treći trenutačno snimaju. Nakon godina provedenih svirajući s mnogobrojnim glazbenicima u Prištini, Dalipi se zaputio u Europu i nastupao u klubovima. U Hrvatskoj najčešće nastupa u pratećem bendu Ede Maajke, član je sastava Marija Rašića, ali gotovo svakodnevno dobiva pozive za nastupe ili snimanja. U nevladinoj udruzi Status M koja se bavi osvještavanjem društva, propitivanjem i dekonstruiranjem društvenih normi i stereotipa te promovira odgovorno ponašanje s ciljem izgradnje društva nenasilja i rodne ravnopravnosti, radi kao edukator na programu pozitivnog roditeljstva, i to s očevima u kaznionicama i zatvorima po Hrvatskoj.

NACIONAL: Rođeni ste i odrasli u Ferizaju. Kako to da ste se odlučili preseliti u Zagreb?

Biti Aškalija u Ferizaju znači biti čovjek bez identiteta. Ne pripadaš nikome jer Aškalije smatraju kako oni nisu Romi. Postoje mitovi o tome da su Aškalije došli iz Irana, a zapravo je to romska manjina asimilirana u albansku kulturu. Jezik Aškalija je albanski jezik, obrazuju se u albanskim školama, pripadaju muslimanskoj religiji. Ali ja sebe smatram Romom. Tako se osjećam i ne vjerujem u te podjele. U Zagreb sam došao zbog svoje cure, a danas žene. Ni zbog čega drugog.

NACIONAL: Iz Ferizaja ste se preselili u Prištinu i počeli svirati. Kako su izgledali ti prvi dani u Prištini i koliko vam je bilo teško pronaći glazbenike?

U Prištini sam se osjećao bolje jer sam tamo imao priliku surađivati s međunarodnim organizacijama. Ti ljudi su me prihvatili takvog kakav jesam i dali su mi priliku da se razvijem. Oni su u meni vidjeli nešto više od Aškalije iz Ferizaja. U Prištini je bilo dosta lako se integrirati. Muzičari su bili otvoreni i ljubazni, često su me na svirkama zvali da sviram kao njihov gost. Puno su me podržavali. Priština je grad u kojem ima puno klubova, koncerata, jazz, funk, soul, pop, rock itd. U Prištini sam s prijateljem Kafuom koji je egipatski Rom, osnovao band Gipsy Groove. Dosad smo napravili dva albuma i trenutno spremamo treći. U našem bandu su muzičari iz četiriju država: Kosova, Srbije, Makedonije i Hrvatske, a cilj nam je bio promijeniti predrasude prema Romima. Htjeli smo pokazati društvu da mi možemo svirati i drugu vrstu glazbe osim romske, gipsy glazbe. Naš žanr je groove, ska funk, r’n’b, elektronička glazba. Imali smo dosta dobar uspjeh na Kosovu, a i uspjeli smo povezati Srbe, Albance i Rome na našim koncertima.

NACIONAL: Tko vas je zainteresirao za bubnjeve i koliko ste često na početku vježbali prije nego što ste odlučili nastupati?

Bubnjeve sam počeo svirati jako mali, s pet godina, kad su mi tata i stric od kante napravili kick i snare bubanj. Po ulici smo se kao klinci natjecali tko ima bolji ritam. U mojoj obitelji ima dosta umjetnika. S tatine strane su glazbenici, a s mamine su se bavili kazalištem, plesom i filmom. Tako da je to sve krenulo od doma. Ali onda me to pustilo i do negdje 15. godine nisam htio svirati jer sam se borio s vlastitim identitetom. Nisam htio biti ona slika “Rom muzičar”, pa sam se fokusirao na teatar. Onda su mi jedan dan prijatelji iz škole ponudili da sviram s njima jer im je falio bubnjar. I tako sam počeo svaki dan s njima vježbati u garaži i nisam prestao lupati po bubnjevima. Počeo sam vježbati baš svaki dan i tako sam nekako izgradio povjerenje u sebe. Ali nisam imao svoje bubnjeve sve do 21. godine.

NACIONAL: Jeste li išli u glazbenu školu ili ste samouki bubnjar?

Ja sam samouki bubnjar. Nisam imao priliku ići u glazbenu školu.

NACIONAL: Tijekom života na Kosovu svirali ste s brojnim glazbenicima pa i s Fanfara Tirane Trans Global Underground. O kakvom je sastavu riječ?

Veza s Fanfarom je došla preko njihova menadžera Olsija koji me kontaktirao nakon što je moj kosovski bend Gipsy Groove imao koncert u Tirani. Olsi me povezao s vrhunskim albanskim glazbenikom Robertom Bishom. Robert povezuje tradicionalnu kabu s polifonijom i brass bandom Fanfara Tirana i onda eksperimentira s ritam sekcijom uz kontrabas, bubanj, grand piano i gitaru. Jako zanimljivo. To je neka naša veza. Nastupali smo već u Francuskoj, u Lyonu, u jednom od najstarijih amfiteatra u Europi – Fourvièreu.

‘Rasizam je bila prva stvar s kojom sam se suočavao svaki put kada sam trebao putovati u EU. Rasizam u ljudima buja čim vide nekoga tko je taman, s bradom, iz druge države’

NACIONAL: Prije nego što ste se doselili u Zagreb, puno ste kao glazbenik putovali Europom. Po čemu najviše pamtite taj period života?

To su sjajne uspomene. Ta putovanja su puno utjecala na moje viđenje svijeta i moj osobni razvoj. Imao sam cure u nekim od tih zemalja, pa sam zato išao u te zemlje, ali sam uvijek u skoro svakoj zemlji u koju sam putovao imao neke rođake. Familiju imam posvuda.

NACIONAL: Jeste li se susretali s rasizmom i imali problema zbog svog romskog porijekla?

Naravno da jesam. Rasizam je bila prva stvar s kojom sam se suočavao svaki put kada sam trebao putovati u EU. Jako je teško dobiti vizu. Mi smo uvijek putovali s ciljem promocije glazbe koju smo stvarali, pa smo počeli dobivati podršku međunarodnih organizacija i onda je bilo lakše. Ali teško je s rasizmom i dan danas jer on u ljudima buja čim vide nekoga tko je taman, s bradom, iz druge države. Često su me u Hrvatskoj nazivali azilantom, pa sam osnovao Azil Jazz Trio i sad imaju opravdan razlog da me tako nazivaju.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s tim problemima nakon što ste se doselili u Zagreb?

U Hrvatskoj postoji neki strah. Kao da ekonomska situacija stvara strah od nepoznatog. Ljudi kad te ne znaju uvijek moraju pitati odakle si jer si im drugačiji, a nekad je jako naporno svaki dan pojašnjavati svoje porijeklo. No snalazim se jako dobro s time i imam dobru podršku svih onih koji me okružuju.

NACIONAL: Što vas najviše pogađa kada uočite da vas tretiraju prvenstveno kao Roma, a tek potom kao ravnopravnog čovjeka i glazbenika?

Nažalost i na sreću, ja znam da oni nemaju loše namjere kada to potenciraju. Ljudi ne vjeruju da sam ja Rom ili Aškalija, ali imaju potrebu reći u nekim raspravama da sam ja drugačiji Rom. Kao da opravdavaju da Romi mogu biti i normalni. Ja na to uvijek reagiram i kažem da sam glazbenik, pa onda možda čovjek i na kraju moguće i Rom. Ljudi nisu navikli da netko za sebe kaže da je Rom, netko s kime navečer piju pivo. Ali kad sam ja to javno rekao, onda su mi neki ljudi s kojima sam pio pivo potajice rekli kako su i oni zapravo Romi, ali da to nitko ne zna. Trebat će vremena da se društvo promijeni do te razine da više ne bude važno tko si ti, već kakva si osoba i prijatelj.

NACIONAL: Nakon dolaska u Zagreb, vrlo brzo pročulo se za vaše umijeće sviranja bubnjeva pa su vas vrlo brzo angažirali. S kime ste najprije počeli svirati?

Prije dolaska u Zagreb, imao sam priliku u jednom od jazz klubova u Prištini upoznati Matiju Dedića. Slučajno smo zajedno svirali i bilo je fantastično. Njemu sam se prvom javio kad sam došao, tako da me Matija uputio u zagrebačku glazbenu situaciju. Potom sam počeo tražiti mjesta na kojima ima sessiona i tako sam upoznao Joea Pandura, Marija Pentona Hernandeza, Marija Rašića, Joea Kaplowitza, Viktora Lipića. Prvi posao koji sam imao u Hrvatskoj bio je s Marijom Pentonom Hernandezom koji me pozvao da sviram sezonu u Dubrovniku s njegovim bendom Cuban Service, u kojem su još nastupali Sofija Široka, Jairo Habibi i Luka Žužić. Nakon toga sam se dosta povezao s Marijom Rašićem koji mi je dao prilike da sviram, snimam albume i radim na raznim projektima.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste vrlo traženi u jazz krugovima. Što vas je privuklo jazzu?

Improvizacija i ekspresija. Jazz mi je dao priliku da izrazim sebe u različitim fazama života i da se kroz njega razvijam kao čovjek. Temelji mog identiteta su melodija, poliritmika i frazering.

NACIONAL: Kada je Edo Maajka 2018. snimao album „Put u plus“, tražio je najbolje glazbenika u Zagrebu pa je tako došao i do vas. Kako je izgledala vaša suradnja s njim i tijekom snimanja albuma?

Edu sam ja još upoznao u Kosovu jer je moj bend Gipsy Groove bio predgrupa na njegovu koncertu. Kada sam se preselio u Zagreb i kada se Edo vratio iz Tel Aviva, Mario Rašić nas je povezao. Edo i Mario su prijatelji, pa kad je Edo radio bend s njim je promišljao koga da zove. I tako smo se opet našli. Album smo dosta brzo radili. Na probama smo uvijek radili na materijalu s kojim bismo ušli u album. Edo zna što točno želi kad radi pjesme. Komunikacija u bendu je super i nekako sve dolazi prirodno. Ne komentiramo puno, već samo sviramo. U pratećem Edinu bendu su još Toni Starešinić i Yogi Lonić.

NACIONAL: Kada podvučete crtu uz dosadašnju glazbeničku karijeru, s kim ste do sada svirali i s kime vas vežu najljepše uspomene i nastupi?

Ima jako puno koncerata i suradnji koji su mi dragi. Gipsy Groove, Robert Bisha i Fanfara, Emir Plava, Leonard Canhasi, Jeton Dolaku, Armend Xhaferi, Ilir Najri, Edo Maajka, Balkanzoo, Nikola Marjanović i Jazzoleptic, Azil Jazz Quartet, Zvonimir Bajević, Regis Kattie, Andreas Marinello, Show Mazgun, Mario Penton, Luka Žužić, Dudo Vorih, Valerija Nikolovksa, Viktor Lipić, Davor Doležal Dugi, Matija Dedić, Luka Veselinović, Zvonimir Šestak, Saša Nestorović, Davor Križić, Joe Pandru, Ivan Kapec, Pavle Miljenović, Lima, Ante Gelo, Goran Delač, Joe Kaplowitz, Joško Tocilj, Mario Igrec, Imi i mnogi drugi. Sigurno sam nekog zaboravio. Volim svirati, družiti se i uživati u svirci.

‘Dok ne prestanemo koristiti riječ Cigan kao psovku, nema integracije. Davanje i oduzimanje socijalne pomoći nije rješenje. Romi se ne smiju sramiti reći da su Romi’

NACIONAL: Jeste li doživjeli rasizam među glazbenicima u Hrvatskoj?

Mislim da nisam. Ako je nešto i bilo, onda je to bilo zbog toga što nemam diplomu glazbenika, a ne zbog mog porijekla. Ne mogu zamisliti da su moji kolege rasisti i da koriste govor mržnje. Moraš reagirati na to i ne dopustiti da se to rasplamsa, ako se suočiš s time. Jedino tako možemo mijenjati stvari.

NACIONAL: U Zagreb vas je 2012. dovela ljubav prema Zagrepčanki Tei Vidović, sociologinji i aktivistici koja je profesionalno vezana uz borbu protiv rasizma i ksenofobije. Jeste li se kao par susretali s predrasudama u društvu?

Jesmo jer smo odmah na prvi pogled drugačiji. Ja sam taman, a Tea je plava pa nas ljudi na ulici pogledavaju. Prvo smo se iščuđivali, ali sad smo se navikli. Danas imamo kći Fridu. Malo me brine kako će nju ovo društvo tretirati. Iako je jako mala, i ona se već susreće s glupim komentarima poput onih da je bila u solariju, da ju je mama ukrala, da kako može biti tako tamna. Teško je to slušati svaki dan i treba je pripremiti da zna dobro reagirati na te komentare. Ali vjerujem da će ona biti jaka osoba koja će to znati. I nadam se da će se naše društvo promijeniti na bolje od ovakvog kakvo je danas.

NACIONAL: Nedavno smo svjedočili vrlo neprimjerenim i neugodnim prosvjedima protiv Roma u Međimurju, a potom i u Petruševcu, u kojem je došlo i do sukoba s policijom. Zašto se to događa u Hrvatskoj?

Zbog straha od nepoznatog. Zbog financijske krize u kojoj ljudi umjesto da žive, preživljavaju i bave se stresom i onda nastaju sukobi. Zbog loše politike koje nema temeljni cilj. Obrazovni sustav i to za jedne i druge. Među svima nama ima pojedinaca koji rade dobre i loše stvari. Kako tebe ne prezentira Hrvat koji je napravio nešto loše, tako mene ne reprezentira ni Rom koji radi loše stvari. Treba prestati generalizirati.

NACIONAL: Vaša supruga je prije nekoliko godina započela snimanje dokumentarnog filma o vašoj vezi pod nazivom „Snajka traži sreću“. O kakvom je filmu riječ?

Film je o interkulturnom braku. Kroz njega mi gledamo sebe i proučavamo kakve imamo predrasude jedan prema drugome i kako da dođemo do promjene koju onda možemo širiti dalje.

NACIONAL: Je li vam bilo teško razotkriti se i ogoliti emocije pred kamerom?

Ima dana kad mi je teško i kad mi se ne da, ali kada krenemo onda zaboravim i uopće ne kužim da me snimaju dok kamera ne signalizira da nema više baterije. Emocije su najbitnije i treba na njima raditi, pa nemam s time problema. Film mi u tome pomaže.

‘U Hrvatskoj postoji strah. Kao da ekonomska situacija stvara strah od nepoznatog. Ljudi pitaju odakle si jer si drugačiji, a naporno je pojašnjavati svoje porijeklo’

NACIONAL: Vjerujete li da bi tim filmom mogli navesti ili potaknuti neke ljude da drugačije počnu gledati na Rome?

To nije film o Romima, ali je film o suživotu u različitosti i izazovima koji s time dolaze. Siguran sam da će film dati jednu perspektivu koja će biti korisna za društvo.

NACIONAL: Aktivni ste u udruzi Status M koja se zalaže za društvo nenasilja, inkluzije i rodne ravnopravnosti. Kako to da ste se odlučili angažirati u toj udruzi?

Neformalne edukacije su meni najviše pomogle da danas budem čovjek kakav jesam, pa sam htio biti taj koji to isto može napraviti za nekog drugog.

NACIONAL: Angažirali ste se kao edukator u specifičnom programu udruge Staus M kroz rad s očevima u zatvoru kojih je po nekoj procjeni više od 10.000 u Hrvatskoj. Kako izgledaju vaše edukacije u kaznionicama u Turopolju, Glini i zatvoru u Remetincu?

Uglavnom radimo grupni rad s 8 do 12 osoba na teme: rodni stereotipi, rodna ravnopravnost, rod i spol, stilovi pozitivnog roditeljstva, pozitivne discipline, izražavanje emocija, nasilje u obitelji, što radim kad sam ljut i slično. Moje kolege i ja usmjeravamo raspravu i pokušavamo što više informacija dati, prenijeti i transformirati. Reakcije su zasad vrlo pozitivne.

NACIONAL: Što je najvažnije za integraciju Roma u Hrvatskoj?

Integracija treba biti usmjerena na dvije strane, a ne samo na Rome. Getoizacija nije integracija. Dok ne prestanemo koristiti riječ Cigan kao psovku, nema integracije. Romi su oduvijek tu i davanje i oduzimanje socijalne pomoći nije rješenje. Rješenje mora biti dugoročno i s puno promišljanja. Romi se ne smiju sramiti reći da su Romi.

Komentiraj