U knjizi ‘Latinskom Amerikom uzvodno’ Jasen Boko je nakon četiri mjeseca putovanja od Patagonije do Kube u formi političkog putopisa istražio tko je doista bio Ernesto ‘Che’ Guevara, kako je od hedonista postao revolucionar te što on danas znači stanovnicima latinoameričkih zemalja

U izdanju Profila upravo je objavljena knjiga Jasena Boke “Latinskom Amerikom uzvodno”, s podnaslovom “Za Che Guevarom od Patagonije do Kube”. Knjiga donosi priču o tome tko je doista bio Ernesto “Che” Guevara i kako je od hedonista postao revolucionar te što on danas znači stanovnicima tog kontinenta. Knjiga je nastajala tijekom četiri mjeseca autorova putovanja na kojem je prešao 50.000 kilometara i promijenio više od 200 prijevoznih sredstava kako bi posjetio sva ključna mjesta kroz koja je Che Guevara prošao od rođenja u argentinskom Rosariju do smrti u Boliviji.

Ernesto Che Guevara ikona je lijevih pokreta, a još i danas u cijelom svijetu vrlo je važna povijesna ličnost. Nakon studija medicine putovao je Južnom Amerikom, pri čemu se uvjerio u bijedu radnika i Indijanaca, kriveći za to sjevernoameričke kapitaliste i autoritarne režime koje su oni podupirali. Okrenuvši se žestokom antiimperijalizmu i marksizmu, pridružio se Pokretu 26. srpnja, koji je pod vodstvom Fidela Castra namjeravao izvršiti revoluciju na Kubi. Godine 1956. iskrcao se s ostalim pripadnicima pokreta na otok i sljedeće dvije godine – s najvišim činom, el comandante – proveo u gerilskom ratovanju. Nakon pobjede revolucionara 1959. obavljao je državničke funkcije vezane uz gospodarstvo i bio jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih ljudi na Kubi. Istodobno je planirao širenje komunističke revolucije na ostatak Južne Amerike i zemalja Trećeg svijeta, ali je ubijen u Boliviji 1967.

Jasen Boko rodio se u Splitu 1961. Diplomirani je profesor književnosti i dramaturg. Bio je ravnatelj Drame splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Napisao je dvadesetak drama izvedenih na scenama u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji u četrdesetak profesionalnih produkcija. Boko je napisao još nekoliko knjiga sličnih ovoj, kombinaciju putopisa i biografija važnih povijesnih ličnosti, pa je tako pisao o Marku Polu, Odiseju, Aleksandru Velikom i caru Dioklecijanu, a upravo piše knjigu “Ganges – svetom rijekom od Himalaja do Bengalskog zaljeva (Putovanje kroz srce Indije)”.

Nacional: Nakon Dioklecijana, Aleksandra Velikog, Odiseja i Marka Pola, okrenuli ste se prema zapadu i krenuli putovima Che Guevare, od Patagonije do Kube. Zašto Che Guevara? Čovjek bi pomislio da dosta znamo o njemu, ali u vašoj knjizi vidi se da su zapravo neke stvari, podaci o njegovu životu ostali u sjeni…

Bojim se da gotovo ništa ne znamo o Che Guevari, osim općih stereotipa i tendencioznih manipulacija njegovim djelom, kako bi se dokazalo da je bio bad guy. Često od naših junaka s desnice, političara, obično neobrazovanih “sveznalica opće prakse”, čujemo kako je Che bio “masovni ubojica”. Bilo bi lijepo da to nečim i argumentiraju. Dvije godine rada na knjizi i putovanju otkrile su mi Chea kao fascinantnu, kompleksnu, ali i kontroverznu osobu koja je obilježila 20. stoljeće. A zašto baš on? Pa, odlučio sam nakon nekoliko putopisnih knjiga o Aziji malo promijeniti kontinent. Došao je red na povratak u Latinsku Ameriku, gdje sam bio više puta. Kako uvijek u svojim putopisima polazim od neke snažne osobnosti koja je obilježila taj dio svijeta, izbor mi je bio prilično jednostavan. Kolumbo, kao čovjek koji je otvorio put zlu, uništenju i pljački kontinenta, nije me zanimao. Ili da se bavim Pizarrom, nepismenim španjolskim svinjarom koji je temeljito opljačkao i uništio spektakularno carstvo Inka? Che Guevara je bio logičan izbor.

Nacional: Koji vam je bio cilj, ako ste ga uopće imali prije nego što ste krenuli u ovu avanturu?

Cilj je bio, iz perspektive jaza koji dijeli brutalni kapitalizam i lijeve pokrete koji se bore za ljudska prava, što je situacija koja i danas razdire Latinsku Ameriku, upoznati život na kontinentu najvećih socijalnih razlika. Putovati, razgovarati s ljudima, istraživati skrivene zakutke, čitati pametnu literaturu o tome i napisati putopis. Koji je na kraju, a za to je “kriv” Che, ispao moj prvi “politički putopis”.

Nacional: Već ste prije bili u Latinskoj Americi, što vas najviše fascinira na tom kontinentu?

Da se razumijemo – kontinent koji mene fascinira nije Latinska Amerika nego Azija. Ali ne želim postati fah idiot i baviti se isključivo njome. Južna Amerika beskrajno je raznolika, u svakom pogledu, ali je i odličan, nažalost negativan primjer društvenih nepravdi koje diktiraju interesi besramnog profita. Nisam tip koji skuplja “najljepša sjećanja”, prepuštam to turistima, zanima me ono što na mene ostavi dubok ljudski dojam, a to sigurno nisu prirodne ljepote niti arheološki spomenici. Pa ako moram izdvojiti jednu stvar, onda je to ulazak u srebrne rudnike Potosíja, grada u Boliviji na nadmorskoj visini od 4000 metara, koji je najočitiji primjer kolonijalne eksploatacije ljudi i zemalja ili kontinenata. Ono što danas poznajemo kao španjolski barok, sva ona arhitektonska ljepota, spektakularne građevine, literatura i slikarstvo, sve je omogućeno pljačkom srebra iz Potosíja. U tim je rudnicima od 1545. kroz sljedeća dva stoljeća, zbog neljudskih uvjeta ropskog rada, umrlo oko 6 milijuna starosjedilaca, ali se Španjolska lijepo izgradila da bismo joj se danas mogli diviti. Ma neću dalje, mogao bih cijeli ovaj razgovor govoriti samo o Potosíju i izrabljivanju kontinenta na kojem je u najvećem genocidu u povijesti čovječanstva u samo 130 godina ubijeno 95 posto od stotinjak milijuna starosjedilaca, a i danas je besramni izvor profita navodno civiliziranog zapadnog svijeta.

Nacional: Tko je za vas bio Che Guevara? Zašto je Che u Latinskoj Americi, ali ne samo ondje, u najvećoj mjeri pozitivna figura?

Radi se o čovjeku rođenom u uglednoj katoličkoj argentinskoj obitelji kojega je čekala sjajna društvena karijera. Njegova dva putovanja kontinentom, na kojima je, kao i ja pola stoljeća kasnije, shvatio što se na tom kontinentu događa, pretvorila su ga u revolucionara koji je, opravdano, želio promijeniti takav svijet. Postao je radikalan jer je shvatio da je to jedini način borbe za pravedniji svijet. Za moj ukus bio je i previše radikalan, ali ga mogu razumjeti. Podsjetit ću vas što je rekao dobitnik Nobelove nagrade za mir 1954., brazilski pisac, liječnik i istaknuti aktivist Josué de Castro: “Iako sam dobitnik Nobelove nagrade za mir, mislim, nažalost, da osim nasilja nema drugog rješenja za Latinsku Ameriku!”

Chea se ne može tumačiti iz crno-bijele vizure, perspektive na kojoj funkcionira suvremeni zapadni svijet pod dominacijom SAD-a. Za mene, on je pozitivna figura, iako ne mogu prihvatiti diktaturu, pa ni proletarijata. U svojoj je borbi za pravedniji svijet ostao dosljedan i sigurno nije provodio revoluciju da bi se njom “okoristio”. Takvu, zapravo pravednu borbu, uništili su neki njegovi sljedbenici i socijalisti poput Huga Cháveza, koji je postao profiter i pljačkaš širokog zamaha i koji je, uz pomoć američke blokade i manipulacije Venezuelu pretvorio u pakao.

Nacional: Tko je bio Che?

Che je postao i ostao simbol borbe za svijet ravnopravnih ljudi i danas je popularan širom Latinske Amerike, iako zapadna propaganda od njega pokušava napraviti vraga osobno. Daleko od toga da je bio anđeo, ali “vrag” sigurno nije bio. Kad bismo se malo više informirali o njemu i svijetu kakav je danas – umjesto da slušamo naivnu propagandu zapadnih medija – razumjeli bismo stvari bolje. Ali interes potrošačkog društva poludjelog od jurnjave za profitom sigurno nisu ljudi koji razumiju i imaju svoje mišljenje – kao ovce sasvim im dobro služimo.

Nacional: Zgodno mi je kako, kada pišete o Rosariju, Cheovu rodnome mjestu, kao i rodnome mjestu Lionela Messija, dočaravate koliko je zapravo on važan stanovnicima. Koliko je njegov lik zaista uspomena, a koliko se i on iskorištava?

U Cheovu slučaju liberalni kapitalizam napravio je ono što je odavno prepoznao kao najbolji način obrane od opasnosti koje bi ga mogle potkopati, postupak koji se sustavno i uspješno provodi u posljednjih pola stoljeća. Potencijalnu opasnost jednostavno pretvorite u potrošački artikl, čime se potpuno izgubi subverzivni potencijal koji bi mogao ugroziti kapitalizam i imperijalizam. Ta potencijalna opasnost postane šareni artikl za široku prodaju, ikona, brend, pa često vidite majice, šalice, upaljače s Cheovim likom koje ljudi koriste, a bez dubokih društveno-političkih konotacija koje on nosi. Che tako postane još jedan sasvim bezopasan, trendovski brend. Ono, ujutro stanete pred ormar i kažete sebi: “Hm, koju majicu da odjenem danas – Che, Hilfiger ili Lacoste?”

Isto je, uostalom, napravljeno s krajnje subverzivnim hipi pokretom u SAD-u s kraja šezdesetih, koji se suprotstavljao imperijalizmu i agresiji na Vijetnam. Vještom manipulacijom taj je revolucionarni potencijal pretvoren u modni trend, brend bez ikakvog politički subverzivnog značenja. Subverzija manipulacijom pretvorena u mainstream, modu, pokazala se puno efikasnijim sredstvom uništavanja njenog značenja i potencijalne opasnosti od nasilnih metoda koje državi stoje na raspolaganju.

Nacional: U knjizi pišete o tome što je Che ostavio u nasljeđe Latinskoj Americi, koliko ga se sjećaju i KAKO. Koji su vaši zaključci?

Spomenuo sam da je Latinska Amerika kontinent najvećih socijalnih razlika, duboko podijeljen. O tome kojem dijelu toga društva pripada onaj s kime razgovarate ovisi i njegov stav prema Cheu. Bogati ga ne vole, siromašni obožavaju. Na sreću Chea, a nesreću društva, ovih drugih je puno više. Ostavio je bogato nasljeđe i siguran sam da njegova priča, iz povijesne perspektive, sigurno nije završila. Autodestruktivni smjer u kojem društvo liberalnog kapitalizma ide sve će više svojih “podanika” usmjeravati prema razmišljanju o društvenoj pravdi. Marksizam je dobro zamišljena ideja, ali s jednim ozbiljnim problemom, koji se pokazao fatalnim. Marx je bio odličan poznavatelj političke ekonomije pa i sociologije, ali je bio potpuno lišen poznavanja psihologije. Društvo jednakih, ravnopravnih ljudi nemoguće je iz jednostavnog razloga što je čovjek, u svojoj srži, samoživ i iznad svega pohlepan. Veće bogatstvo donosi i veću pohlepu, nagon koji je potpuno lišen racionalne kontrole, što najbolje vidite na ekološkom primjeru. Oni koji vladaju svijetom spremni su, da bi povećali svoje bogatstvo, uništiti planet na kojem žive. U tome im se spremno pridružuje i srednja klasa razvijenog svijeta.

Nažalost, pohlepa, koja je onda i glavni uzrok društvene nepravde i eksploatacije, upravlja svijetom. Mislim da se Che za pravedniji svijet borio potpuno svjestan toga, zato se i nije “okoristio” revolucijom, nego je nastavio svoju borbu za bolji svijet tamo gdje je bio najbolji. Pa se je, umjesto da ugodno sjedi na nekoliko ministarskih položaja na Kubi, vratio u izravnu gerilsku borbu koja, kako je vjerovao, jedina može dovesti do pravednijeg svijeta.

PRIVATNA ARHIVA JASENA BOKE

Nacional: Čitajući knjigu ne mogu ne primijetiti, a vjerujem da vam je to i bila namjera, da ste u Latinoamerikancima našli svoje “drugove”, odnosno ljude koji na sličan ili jednak način razmišljaju o društvu, u smislu da ipak razmišljaju o potrebi solidarnosti, a ne osiromašenju ionako siromašnih za dobrobit bogatih koji postaju još bogatiji. Zašto vam je važno prenijeti tu ideju, koja je pomalo zaboravljena u ovom ludilu od kapitalizma na koji nisu svi bili spremni?

Ne leži mi brutalni liberalni kapitalizam koji se vodi isključivo zakonom džungle prema kojem će oni dovoljno sposobni, jaki i surovi preživjeti i profitirati, a oni manje sposobni, slabiji, bez samopouzdanja, “stoka sitnog zuba”, kako nas je nazvao prvi predsjednik, poslužit će im kao plijen, u ovom slučaju kao izvor profita. A naravno da zakon džungle ne bi smio biti misao vodilja u ljudskom društvu. Fascinantno je da u svijetu 21. stoljeća i dalje raste jaz između onih najbogatijih i siromašnih, nema govora o tome da se bogatstvo ili profit malo pravednije rasporedi. Računica je vrlo jednostavna: veliki profit bogati mogu ostvariti samo u siromašnim državama, gdje radnike plaćate minimalno upravo zato jer su siromašni, što im oduzima ljudsko dostojanstvo pa moraju pristati na sve. U pravednom društvu gdje je profit raspoređen uz svijest o društvenoj odgovornosti, Skandinaviji primjerice, nema neke zarade za bogate, tamo radnike moraju pošteno platiti, što smanjuje profit. Ali radnik u Bangladešu proizvest će tjedno stotinu majica i nalijepiti im brend neke trendovske međunarodne korporacije, koje će se zatim prodavati na tržištu zapadnih zemalja. Svaka od njih koštat će tromjesečnu plaću tog radnika pa vi izračunajte profit.

Nacional: Ne leži vam američki način kapitalizma, kao ni Latinoamerikancima?

Ne leži mi nikako politika SAD-a u kojoj se, imam dojam, predsjednik posljednjih 70 i više godina – a sve neki obrazovani i inteligentni ljudi od formata, izuzetnog intelektualnog kapaciteta, nije Trump jedini primjer – ujutro probudi i prva stvar na koju pomisli jest: gdje danas možemo nešto zaraditi? Pa mu onda savjetnici kažu: nafta, zlato, bakar, litij, ili što je već na Wall Streetu aktualno tog dana, i pokažu na mapi svijeta zemlju bogatu tim resursima. I onda predsjednik održi konferenciju za novinare na kojoj objavi kako neki Sadam proizvodi nuklearno oružje, Ho Ši Min izvozi komunizam, Gadafi je nedemokratski tip, Allende je komunist, Iran će napasti SAD… I eto ti prekosutra američkih nosača aviona i patriot raketa na granicama te zemlje, ili u varijanti B nekog Arapskog proljeća, vojnog udara, ili pod C Juana Guaidoa, kakvog li iznenađenja, američkog studenta.

E, jedino što mi smeta više od toga jest činjenica da živim u zemlji u kojoj je predsjednica došla na tu funkciju izravno s mjesta pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, a vi pogodite u svrhu čijih interesa. I onda izjavi: “Hrvatska se brani u Afganistanu”, na čemu su joj Amerikanci lijepo zahvalili dopuštenjem da se fotografira pred ogradom Bijele kuće. Moja se Hrvatska ne brani u Afganistanu!

Nacional: Napomenuli ste, pišući o Kubi, da je ondje zapravo najvidljiviji taj koncept jednakosti, ali da se Cheu ne bi svidjelo to da se ta jednakost odnosi na jednakost u siromaštvu. Rekli ste i da smatrate da se to mora što prije mijenjati, razmišljate li još uvijek o Kubi na taj način?

Na još jedno vrlo kompleksno pitanje trebao bih odgovoriti s nekoliko rečenica, a za te stvari trebala mi je knjiga od 330 stranica. Težak zadatak. Da, za razliku od ostatka Latinske Amerike, na Kubi i dalje vlada iznenađujuća jednakost, premda se polako, zahvaljujući turizmu, odvaja klasa koja ima više i to je početak kraja. Ta se jednakost, nažalost, očituje u siromaštvu, ali ipak siromaštvu s dostojanstvom: svi imaju posao, osigurano stanovanje, besplatno zdravstveno osiguranje i besplatno školstvo. Pritom je Kuba u samom vrhu svjetskih zemalja po stupnju pismenosti stanovništva (iznad Hrvatske ili SAD-a!), a kubanski su liječnici vrhunski stručnjaci koji volontiraju po brojnim siromašnim zemljama.

Propaganda nam sustavno servira kako je Kuba totalitarno društvo bez temeljnih sloboda, dok su SAD demokratsko društvo ljudskih sloboda. Ali nećete nigdje pročitati da svaki Kubanac može dobiti putovnicu i putovati u inozemstvo kad god želi. Međutim, građanin SAD-a, osim ako ima poseban razlog – a tih je svega nekoliko, turizam sigurno nije među njima, i pažljivo se provjeravaju – ne smije putovati na Kubu. Zabranjeno! Toliko o demokraciji.

Nacional: Što mi Europljani možemo naučiti od Latinoamerikanaca?

Ne znam za Europljane, ali bi Hrvati od Južnoamerikanaca mogli naučiti da se nezadovoljstvo političarima, lažljivim manipulatorima i profiterima, koji uvijek ponešto zaborave na imovinskoj kartici, ne iskazuje “grintanjem” s prijateljima na kavi, nego izlaskom na ulicu i masovnim javnim prosvjedom, što je svakodnevni prizor u velikom dijelu Latinske Amerike. Mi smo svjetski prvaci društvenog angažmana na Facebooku, ali kvragu, nećemo na ulicu, vruće je, hladno je, mogla bi pasti kiša… Jednostavno, ugodnije nam je lijep dan provesti na kavi na splitskoj rivi ili zagrebačkoj špici, s novim sunčanim naočalama, i na Fejsu objavljivati hrabre društveno angažirane komentare o našim političarima. A pritom šetnja rivom/špicom nudi mogućnost da se pojavimo u medijima jer smo na sebi imali “provokativni modni detalj” ili smo nosili “smionu modnu kombinaciju”.

Da rezimiram: moja je knjiga pokušaj da otkrijem (svoju) istinu o svijetu Latinske Amerike i onome što se tamo zapravo događa, prikaz slike svijeta o kojoj zapadni mediji šute ili tendenciozno pišu. Zato se i zove “Latinskom Amerikom uzvodno”, što je metafora za borbu protiv glavne struje i odbijanje prihvaćanja linije manjeg otpora koja nam obilježava živote. Utoliko je ova knjiga (i) politički putopis, jer su mi spoznaje do kojih sam došao u ozbiljnoj literaturi i na ulicama latinoameričkih gradova otvorile sasvim novi pogled na suvremeni svijet. Zato vjerujem da bi knjiga mogla biti jako zanimljiva čitateljskoj publici koja još razmišlja svojom glavom i ima snažnu potrebu otkrivati stvari o svijetu u kojem živi. A tih istina nema više u medijima jer “ljudi vole zabavu”, sve te farme, zvijezde koje plešu, pjevaju, podriguju ili sriču slova, savršene parove i raznorazne ljubavi na selu ili gdje već.