Fahrijin muž nestao je za vrijeme rata na Kosovu 1999. Godinama kasnije, pčele koje je uzgajao prestale su stvarati med. Prisiljena pronaći novi izvor prihoda, Fahrije polaže vozački ispit i počinje prodavati domaći ajvar u gradu. No patrijarhalna seoska zajednica njezinu domišljatost i ambiciju dočekuje agresivnim otporom. Ignorirajući napade, Fahrije ustraje u svojim naporima i udružuje snage s ostalim ženama kako bi se međusobno osnažile i postale neovisne. Radnja je to kosovskog filma ‘‘Košnica’’ 38-godišnje redateljice Blerte Basholli koji će se prikazati u sklopu Zagreb Film Festivala u studenom u Studentskom centru.

Košnica je redateljski debi Blerte Basholli, a u filmu temeljenom na istinitoj priči i stvarnoj osobi igraju Yllka Gashi, Çun Lajçi i Aurita Agushi. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu i postao prvi film u povijesti Sundancea koji je osvojio sve tri glavne nagrade – Veliku nagradu žirija, Nagradu publike i Nagradu za režiju – u Svjetskom filmskom dramskom natjecanju. Odabran je kao kosovski kandidat za najbolji međunarodni igrani film na 94. dodjeli Oscara.

Blerta Basholli rođena je 1983. na Kosovu gdje je napisala i režirala kratke filmove i dokumentarne filmove dok je studirala i kasnije radila s lokalnim filmskim produkcijskim kućama. Slijedeći želju za snimanjem filmova, također je radila na mnogim drugim poslovima uključujući poslove administrativnog asistenta, upravljanje humanitarnim projektima i marketing. Blerta Basholli diplomirala je filmsku režiju na Kosovu, na Akademiji umjetnosti u Prištini, a nakon toga nastavila je obrazovanje na NYU u New Yorku, gdje i danas živi. Njezini poznatiji filmovi su dokumentarac ‘‘Crno-bijeli’’ iz 2010. kratki ‘‘Lena i ja’’ također iz 2010.

Glumica Yllka Gashi igra Fahrije Hoti, prema čijoj je životnoj priči snimljena ‘Košnica’. FOTO: Alex Bloom

NACIONAL: Vaš film ‘’Košnica’’ bit će prikazan na Zagreb Film Festivalu, kako se osjećate zbog toga?

Jako sam uzbuđena, bila sam u Zagrebu prije mnogo godina i volim taj grad, imam prijatelje Hrvate i sretna sam što znam da će se u njemu prikazati film ‘’Košnica’’.

NACIONAL: Koliko dugo ste radili na filmu?

Ideju sam dobila prije deset godina, počela sam pisati priču prije šest godina i evo nas, još uvijek radimo na promociji.

NACIONAL: Već je osvojio prestižne nagrade na Sundanceu, koliko vam je važno da ovaj film ima svoj život, da ga mogu pogledati ljudi diljem svijeta?

To je vrlo važno. Kad smo ga snimali, nismo toliko razmišljali o životu koji će imati, niti o tome kako će proći na festivalima, ali smo se stvarno trudili da napravimo najbolji film koji znamo i možemo. To je vrlo važna priča i nadali smo se da će doprijeti i komunicirati s publikom diljem svijeta i velika nam je čast što je to i uspjelo. Željeli smo da ova priča bude univerzalna i da komunicira s publikom širom svijeta.

NACIONAL: Film se temelji na istinitoj priči, životu Fahrije Hoti. Tko je ona i gdje su vam se životi isprepleli? Zašto je bila toliko inspirativna, zašto vas je toliko zaintrigirala?

Ona je moja heroina, to je ona. Njena priča je fascinantna, kako je prevladala prepreke, kako je okupila sve žene da rade zajedno i stvorila zajednicu koja još uvijek dobro funkcionira. Ali njezina osobnost, njezin stav, njezina snaga i vizija zapravo me nikad ne mogu prestati oduševljavati.

NACIONAL: Film ima mnogo različitih slojeva. To je priča o ženi koja nosi za svoju obitelj, pokušavajući zaraditi nešto novca za svoju djecu. To je također film o ženskoj snazi, hrabrosti da učini nešto sa svojim životom unatoč svim preprekama. Što je bio vaš fokus?

Moj fokus je bio ona, putovanje, osnaživanje i brda koja morate prijeći da biste tamo stigli.

NACIONAL: To je isto tako priča koja ima političku pozadinu. Fahrijev suprug je nestao u Kosovskom ratu 1999. godine, a ona čeka bilo kakve vijesti o njemu. O tom ratu nije snimljeno mnogo filmova, zašto?

Neki ljudi kažu da svoje filmove uvijek povezujemo s ratom, ali slažem se s vama da nije snimljeno dovoljno filmova o ratu na Kosovu i prije ratne okupacije. Kinematografija na Kosovu je na neki način nova. Filmovi su se snimali u vrijeme Jugoslavije, onda je za vrijeme okupacije sve bilo zatvoreno, a onda su se nakon rata polako ponovno počeli proizvoditi filmovi. No tek u posljednjem desetljeću otvorila su se vrata mladim filmašima i sve više filmova počelo se producirati, ali još uvijek nedovoljno. Budžet Centra za kinematografiju je vrlo nizak i proizvodimo jedan film godišnje, rijetko dva, a još rjeđe tri. Želimo li sve te priče ispričati stvarno nam treba još produkcije, ali sigurna sam da će do toga uskoro doći.

NACIONAL: Zašto vam je važno da ljudi čuju za ovu priču?

Mislim da je to jako važno. Snimila sam ovaj film u nadi da će ohrabriti ljude na način na koji je ohrabrio mene. I ne samo žene nego i muškarce, dječake, sve. Moramo vidjeti jake karaktere na ekranu, a posebno jake žene na ekranu. Žene su uvijek pogrešno predstavljene, a nama nedostaje i zastupljenosti. Fahrije bi trebala poslužiti kao model, da se nikad ne odustaje. Zato to svi moramo vidjeti, razgovarati o tim pitanjima i rješavati ih. Daleko smo od jednakosti, ne samo na Kosovu, nego i u Hrvatskoj, u New Yorku u Parizu, svugdje.

NACIONAL: Bili ste tinejdžerica u vrijeme rata na Kosovu, što mislite o tome, kakvo je vaše iskustvo tog rata?

Bilo je užasno. Živjela sam u Prištini i u mom susjedstvu nije bilo rata, ali bilo je sve puno policije i paravojske, čak i na našem ulazu. Morali smo pobjeći iz kuće kada je NATO počeo bombardirati jer je tada krenula sva osveta, a sa susjedima odjevenima u paravojne uniforme više nismo bili sigurni. Otišla sam iz Prištine s majkom, bratom i rođakom. I moj otac je odlučio sutradan otići s mojim sestrama. Htjeli smo podijeliti obitelj pa ako se nešto dogodi vlaku kojim smo se vozili, barem će polovica obitelji možda preživjeti. Sljedećeg dana kada je moj otac otišao iz grada s mojim sestrama, ušli su u vlak i Slobodan Milošević je odlučio vratiti taj vlak zbog privida da se ljudi vraćaju kući i da je sve u redu. Tako su oni ostali na Kosovu cijeli rat, a mi smo otišli u Makedoniju, a zatim u Njemačku na četiri mjeseca.

NACIONAL: Sada smo svjedoci novih previranja na Kosovu, kakva je trenutačna situacija u vašoj zemlji?

Sada je mirno, ali pravda nije zadovoljena za ljude koji su počinili zločine na Kosovu.

NACIONAL: Koga okrivljavate za nesigurno okruženje na Kosovu? Postoji li krivac?

Ne mislim da je Kosovo nesigurno okruženje. To se dogodilo tek sada jer su neki političari vjerojatno trebali napraviti buku za svoje glasove. Na Kosovu je počinjen genocid i to se mora prihvatiti, oni se trebaju ispričati za zločine, oni koji su te zločine počinili moraju biti izvedeni pred lice pravde, posmrtni ostaci nestalih ljudi trebaju biti dovedeni njihovim obiteljima. Nijedno tijelo ne treba previranja, ratove ili nešto slično, svijet treba mir, svi mi trebamo mir.

Blerta Basholli počela je stvarati priču za film ‘Košnica’ još prije šest godina. FOTO: Alex Bloom

NACIONAL: Koji su najveći problemi u kosovskom društvu danas? Je li to politička situacija, odnosi sa Srbijom, ili su stvarni problemi u društvu, u siromaštvu, u osjećaju beznađa? Kako biste opisali sadašnji život na Kosovu?

Događaju se neke pozitivne stvari. Nije sve tako beznadno. Imamo mladu populaciju, koja zaista vrijedno radi i uspijeva u svojim poljima diljem svijeta. Ipak, imamo još puno posla u zdravstvenom i obrazovnom sustavu, odnosima sa Srbijom, nezaposlenosti i ljudskim pravima općenito, a posebno ženskim pravima.

NACIONAL: U filmu Fahrije pokušava pokrenuti vlastiti posao praveći ajvar. Ali strogo patrijarhalno društvo ne dopušta joj da se tako lako izvuče, što reći na to? Je li tako ženama na Kosovu, kako žive žene na Kosovu, što se mora promijeniti, koji su najveći izazovi?

Živimo u patrijarhalnom društvu i premda je drugačije živjeti u gradu ili možda čak drugačije živjeti u Zagrebu, mislim da se mnogo stvari treba promijeniti da bismo došli do ravnopravnosti. Naravno da je bilo okrutnije za žene u Krushi i Madhi, ali svi moraju učiniti više. Srećom, imamo žene poput Fahrije Hoti koje daju primjer i bile su dobar uzor svom društvu, ali i cijeloj zemlji. Imamo ženu predsjednicu, koja je jako dobra političarka, pametna i osoba koja je na prošlim izborima dobila najviše glasova. Imamo žene u filmskom stvaralaštvu i to više nije neuobičajeno. Stvari se mijenjaju nabolje, ali svi mi, diljem svijeta, moramo učiniti više.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baviti režijom?

To je moj način izražavanja i pokretanja rasprava o stvarima o kojima želim da ljudi misle i razgovaraju i da naprave promjenu.

NACIONAL: Nakon završetka fakulteta u Prištini, školovanje ste nastavili u New Yorku. Što mi možete reći o svojoj karijeri, što biste rekli da su bili vaši najbolji rezultati dosad?

Pa, ova godina je definitivno bila veliki uspjeh, a najviša točka u mojoj karijeri bila je dobivanje triju nagrada na Sundanceu, što je ušlo i u povijest Sundancea.

NACIONAL: Uprava Una TV-a, koja će uskoro početi s emitiranjem na području bivše Jugoslavije, poručila je svojim novinarima i urednicima da Kosovo ne smiju nazivati suverenom, slobodnom, nezavisnom državom. Što mislite o tome?

Zamolila bih ih da počnu živjeti u stvarnosti, Kosovo je nezavisna suverena država.