Nakon parlamentarnih izbora održanih u rujnu na kojima je treći put pobijedila njegova Liberalna stranka, kanadski premijer Justin Trudeau predstavio je prošloga tjedna novu vladu, u kojoj žene ponovo čine polovicu kabineta. Na čelu dvaju glavnih ministarstva – vanjskih poslova i obrane – također su žene, Melanie Joly i Anita Anand, dok je Chrystia Freeland zadržala funkciju zamjenice premijera i ministrice financija.

Justin Trudeau, koji je sa svjetskim čelnicima sudjelovao na sastanku G20 u Rimu i UN-ovoj konferenciji u Glasgowu, u predizbornoj kampanji najavio je da će prioriteti njegove vlade biti borba protiv covida-19, pomirenje s pripadnicima autohtonog stanovništva i izgradnja nacionalne mreže centara za skrb o djeci. O tim temama tjednik Nacional je razgovarao s kanadskim veleposlanikom Alanom Bowmanom, koji je u Hrvatsku bio stigao baš u najgore vrijeme – kada je započela pandemija covida-19 i kada su Zagreb i Baniju pogodili snažni potresi. Ekonomist po obrazovanju, Bowman se pridružio kanadskom ministarstvu vanjskih poslova 1996. godine. Tijekom više od dvaju desetljeća obnašao je različite funkcije unutar tog ministarstva, a odradio je i mandate u Tajlandu u Bangkoku, pri Stalnoj misiji Kanade pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, a od 2014. do 2019. bio je zamjenik voditelja Misije Kanade pri Europskoj uniji u Bruxellesu, kao i stalni kanadski promatrač pri Vijeću Europe.

NACIONAL: Nakon što je ponovo osvojio parlamentarne izbore, premijer Justin Trudeau prošloga je tjedna predstavio novu vladu. Kako izgleda vlada, s kime su njegovi Liberali ušli u koaliciju?

Nova vlada bit će zapravo jako slična ovoj na odlasku. Liberali su osvojili najviše mandata, ali ne i većinu, odnosno, otprilike jednak broj mjesta u Parlamentu kao i prethodni put, a to znači da imamo još jednu manjinsku vladu. Naime, u političkoj tradiciji Kanade zapravo nije bilo koalicijskih vlada, odnosno, imali smo ih vrlo rijetko, a ja se ne mogu sjetiti nijedne u mojoj odrasloj dobi. Običaj je da stranka koja osvoji najviše mjesta, što nužno ne znači i najviše glasova, dobiva mandat za formiranje vlade od naše generalne guvernerke, koja predstavlja Kraljicu. Takva manjinska vlada traži potporu drugih političkih stranaka oko nekih programa i zakona i obično preživljava oko dvije godine. Dakle, radi se o podršci od slučaja do slučaja. U Kanadi ste prisiljeni raspisati izbore jedino ako vlada izgubi potporu Parlamenta na glasanju o povjerenju ili joj ne prođe proračun. Prošlu vladu najčešće je podržavala NDP – Nova demokratska stranka, lijevo od centra, a jako rijetko konzervativci. Liberalna stranka mogla je ponekad također računati i na Kvebečki blok, koji se sastoji samo od zastupnika iz provincije Québec. Očekujem da će biti slično i s novom vladom.

NACIONAL: I u novoj vladi ima 50 posto žena – je li to novi standard u Kanadi?

Točno je da je to postao novi standard iako nije propisan nikakvim zakonom, već je to odluka premijera. To više nije ništa novo, s obzirom na to da je ovo već treći Trudeauov kabinet. Kada je prvi put izabran 2015. i kada su ga mediji pitali zašto ima 50 posto ministrica, odgovorio je: zato što je ovo 2015. godina. Nažalost, mi nemamo 50 posto žena u Parlamentu jer nemamo kvote, iako radimo sve što možemo kako bismo ohrabrili političke stranke da kandidiraju što više žena. Premijer je pokazao kako bi se zemlja trebala voditi na primjeru sastava vlade, koji je vrlo inkluzivan i na sve druge načine. U vladi možete prepoznati i multikulturalnu prirodu naše države. Vrlo sam ponosan i kao građanin i kao veleposlanik Kanade, što je premijer donio takvu odluku. Osim toga, ovoga puta odlučio je postaviti žene na čelo nekih od najvažnijih ministarstava – obrane, vanjskih poslova i financija. Postoji i ministarstvo koje možda nije toliko poznato u Hrvatskoj, a koje se zove Treasury Board Secretariat, a koje se bavi rashodima državnog proračuna. I na njegovu čelu je žena. No, naravno, imamo i neke muškarce u vladi, da me ne biste pogrešno shvatili. Osim toga, smatramo i da se Kanada u inozemstvu treba predstavljati jednako kao i u Vladi. Zato je premijer donio odluku o tome da imenuje 50 posto žena veleposlanica. Doista sam ponosan na činjenicu da sam dio tima u kojem nas je „fifty-fifty“.

NACIONAL: Među prioritetima programa premijera Trudeaua je borba protiv pandemije. Kako stoji Kanada s procijepljenošću?

Točno. Upravo po tome koliko je bio strog po pitanju nužnosti cijepljenja i po tome koliko je to bila njegova važna poruka, razlikovao se od nekih kandidata opozicije. Doduše, moram reći da u Kanadi sve stranke zastupljene u Parlamentu vjeruju u cjepivo i da su prije javne TV debate izbornih kandidata zajednički snimili video s porukom: „Molimo vas, cijepite se!“ Zapravo, u Kanadi nema antivaksera u vrhu političkog establišmenta. Mislim da je premijer išao i dalje od ostalih ustvrdivši kako je, dok mnogi govore o pravima necijepljenih, izrazito važno govoriti o pravima onih koji su donijeli ispravnu odluku da se cijepe. Za vrijeme izbora u Kanadi je bilo oko 80 posto cijepljenih, a sada ih je već 85 posto među onima koji ispunjavaju uvjete. Djeca još uvijek ne pripadaju populaciji koja bi se trebala cijepiti, barem zasad. Tako visoka procijepljenost je dokaz da ljudi vjeruju i premijeru i institucijama, kao što vjeruju i da je cijepljenje ključ kontrole pandemije.

NACIONAL: Možete li to usporediti sa situacijom u Hrvatskoj?

Nisam u poziciji komentirati odluke drugih zemalja i potpuno poštujem mjere koje su poduzele neke druge države te razumijem i ekonomske, pa i političke implikacije tih odluka, no mi u Kanadi izabrali smo put cijepljenja. Premijer je odlučio da je cijepljenje obvezno za sve koji rade u javnom sektoru, naravno, ako nemate neke medicinske kontraindikacije. U suprotnom, ako se nećete cijepiti, idete kući i nećete dobiti plaću. I zato je, u usporedbi s ostalim zemljama koje se suočavaju s vrlo ozbiljnim posljedicama četvrtog vala pandemije, u Kanadi on prilično blag. Mislim da je to upravo zbog čvrstog vladina vodstva.

NACIONAL: Prioritet premijerova programa je i pomirenje s pripadnicima autohtonog stanovništva, osobito nakon stravičnih otkrića o ubojstvima i maltretiranju djece u tzv. rezidencijalnim centrima koje je organizirala Katolička crkva, a u kojima je između 1831. i 1996. godine 150.000 djece odvojeno od svojih roditelja kako bi ih se prisilno asimiliralo. Je li se kanadska vlada ispričala, jesu li preživjeli dobili neke naknade?

Vrlo je važno govoriti o tom pitanju jer to je doista jedan od prioriteta za Kanadu. Iako, moram reći da je do sada već dosta učinjeno na tom planu kroz Komisiju za istinu i pomirenje, koja je osnovana još 2008. godine. Zapravo, deset Ključnih načela za pomirenje koja je donijela ta Komisija mogu se primijeniti na nastojanja k pomirenju u bilo kojoj drugoj vrsti sukoba, odnosno, na razne načine suočavanja s teškim iskustvima iz prošlosti, kakve je imala i ova regija. Što se tiče tog strašnog otkrića u Kanadi, moram reći da se tu, nažalost, radi o zajedničkoj odgovornosti države i Katoličke crkve. Međutim, mislim da oni koji su provodili takvu nasilnu asimilaciju djece u 19. i 20. stoljeću, nisu to svi radili s namjerom da im naude, već s uvjerenjem da ih civiliziraju i obrazuju. Ne mislim da su svi ti ljudi bili namjerno zli, no bili su stravično zavedeni i koristili su neke od najbrutalnijih metoda koje možete zamisliti. Od 2008. godine Vlada je osigurala preko tri milijarde kanadskih dolara kao kompenzaciju za žrtve. Do sada je takvu kompenzaciju primilo oko 40 tisuća ljudi. Najveća pojedinačna odšeta može iznositi do 275 tisuća kanadskih dolara, ovisno o težini pretrpljenog nasilja. Mnoge od preživjelih žrtava danas su u starijoj životnoj dobi, iako su posljednje takve škole zatvorene krajem 20. stoljeća. No najgora zlostavljanja događala su se puno prije toga. Ono što mi moramo učiniti kao društvo jest nositi se s nasljeđem takvih škola. Osim što su bili izloženi fizičkim kažnjavanjima, silovanjima i sličnom, ta su djeca proživjela ogromne psihičke traume koje su ostavile posljedice cijeloga života. Komisija je izdala preko 90 preporuka za različite aktivnosti – od obrazovanja za sve Kanađane, dostupnosti čiste vode, gospodarskog razvoja, do isprika, simboličnih gesti i dostojnih ukopa, što bi sve trebalo pridonijeti pomirenju.

NACIONAL: Kako se prema tragediji i ubojstvima preko 1200 djece postavila Katolička crkva u Kanadi?

Moram reći da je nekoliko tisuća djece umrlo u rezidencijalnim školama. Oni su bili oduzeti roditeljima u dobi od pet, šest godina, a većina ih je umrla od pothranjenosti, bolesti i zanemarivanja. Komisija za istinu i pomirenje okarakterizirala je to razdoblje kao kulturni genocid. Konferencija katoličkih biskupa u Kanadi se ispričala i također ponudila neki oblik kompenzacije. Dakako, radi se o manjim iznosima jer Crkva ipak nema financijske resurse kao vlada. Papa se još nije ispričao i to zapravo svi čekamo. Jedna od preporuka Komisije za istinu i pomirenje jest da Papa dođe u Kanadu i ponudi službenu ispriku. To se, nažalost, još nije dogodilo. Uvjeren sam da Papa to želi učiniti na ispravan način i da će se taj posjet dogoditi uskoro, jer mnoge žrtve već su u visokoj dobi i važno je da ta isprika dođe dok su još živi.

‘Za vrijeme izbora u Kanadi je bilo oko 80 posto cijepljenih, a sada ih je već 85 posto među onima koji ispunjavaju uvjete’, rekao je veleposlanik Alan Bowman novinarki Nacionala Zrinki Vrabec Mojzeš. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Premijer Trudeau sudjelovao je prošloga tjedna na UN-ovu summitu o klimi, kao i na sastanku G20 gdje se također raspravljalo o tome kako zaustaviti tragične klimatske promjene. S kakvim porukama i planovima je stigao na te skupove?

Njegova osnovna poruka je da svi mi zajedno moramo učiniti više. U Kanadi smo se obvezali da ćemo raditi više – naime, prema Sporazumu iz Pariza, trebali smo smanjiti emisije štetnih plinova 30 posto do 2030. Sada smo svoj cilj povisili na 40 do 45 posto. Pored ove obveze koju preuzima Kanada, premijer Trudeau u Glasgow je došao i s još nekoliko inicijativa. Jedna od njih je uvođenje globalnog poreza na ugljik, zatim, postupno izbacivanje ugljena kao energenta i povećano financiranje Fonda za zelenu energiju, koji pomaže zemljama u razvoju. Kada bi svaka država činila isto što i Kanada radi na ta tri područja, vjerujem da bismo došli do rješenja klimatske krize. U Kanadi smo uveli vrlo stroge poreze na ugljik. Kao ekonomist vjerujem u ekonomske poticaje, a ako proizvodnja zbog tog poreza postaje skuplja, onda ćete promijeniti svoje ponašanje.

NACIONAL: Međutim, Kanada je bogata naftom i još uvijek se uvelike oslanja na fosilne energije. Kako to namjeravate smanjiti?

Točno. Najviše emisija štetnih plinova dolazi iz dvaju najvećih izvora, a to su industrija nafte i plina i transport. Dakako, bit će teško, jer oko pola milijuna poslova u Kanadi ovisi samo o naftnom i plinskom sektoru. Naime, iako je Kanada gusto naseljena u urbanim sredinama, postoje ogromna nenaseljena šumska područja i velike razdaljine između gradova. Put od 12 sati ne smatra se posebno dugom vožnjom u Kanadi, ali zato upravo transport i predstavlja jednog od dvaju najvećih zagađivača. Kanadska vlada davat će velike potpore za kupnju električnih automobila i povećavat će poreze na benzin kroz porez na ugljik, međutim, to neće ići preko noći. Svejedno, u Glasgowu smo bili prva velika zemlja proizvođač nafte i plina koja je najavila ograničavanje emisija. Zapravo, emisije i nisu rasle posljednjih pet, šest godina, no to nije dovoljno, trebamo ih smanjiti. Postoje i neka tehnološka rješenja koja nam daju nadu. A jedno od njih je hvatanje i skladištenje ugljika. Naime, umjesto da ugljik završi u atmosferi, moguće ga je „uhvatiti“ i uskladištiti, na primjer, u napuštenim naftnim bušotinama ili nekim stijenama koje efikasno apsorbiraju ugljik. Kanada je svjetski lider u tim procesima. To je, doduše, vrlo skupo, ali vlada financira takvu vrstu zbrinjavanja ugljika. Industrija nafte i plina u Kanadi u posljednjih dvadeset godina smanjila je štetne plinove nekih 20 posto. Dakle, moguće je.

NACIONAL: Novi kanadski ministar za okoliš je bivši zeleni aktivist, dugogodišnji biciklist i bivši dužnosnik Greenpeacea Steven Guilbeault – i to je samo po sebi poruka.

Apsolutno. On je vrlo poznat u javnosti, pripada mojoj generaciji i desetljećima je posvećen borbi protiv klimatskih promjena. Izuzetno mi je drago da je imenovan na tu poziciju i siguran sam da će učiniti puno dobroga za našu zemlju. No ne mogu negirati da će to biti iznimno izazovan zadatak za sve nas sljedećih deset godina.

NACIONAL: Otkad ste stigli u Hrvatsku, suočili ste se s pandemijom i posljedicama potresa. Kako ste doživjeli Zagreb i koliko ste već znali o Hrvatskoj?

Volim biti ovdje. Činjenica jest da brojevi zaraženih covidom rastu, ali ako već morate biti negdje tijekom pandemije, bez mogućnosti putovanja izvan zemlje, nema boljeg mjesta na svijetu od Hrvatske. Naime, u Kanadi postoje vrlo stroga ograničenja putovanja, osobito za vladine dužnosnike. Dakle, od ožujka 2020. do prošlog mjeseca nisam napustio Hrvatsku. Ovo je lijepa zemlja, ljudi su srdačni i topli, a znate i sami koliko je atraktivna kao turističko odredište. Meni se sviđa i unutrašnjost, a ne samo obala. Nedavno sam bio u Međimurju kako bih probao izvrsnu međimursku gibanicu. Volim i hrvatska vina te sam otkrio divne vinarije posvuda. Godinama dolazim na Pag, koji dobro poznajem i mislim da nema ljepšeg pogleda na Velebit nego s brda iznad starog grada Paga. A što se tiče potresa, tijekom drugog sam bio u svom uredu pa me zapravo više pogodio od onog prvog, koji se dogodio ujutro, kada smo još spavali. Kad se dogodio petrinjski potres, iako je zapravo bio jako kratak, činilo mi se da je trajao 20 minuta i naš ured se doslovce ljuljao kao brod. To sigurno nisu baš bili najljepši trenuci mog mandata ovdje, ali iako su mnogi kritični zbog sporog početka obnove, mene su se doista dojmili solidarnost i način na koji su se ljudi udružili kako bi pomagali jedni drugima. I kanadski Hrvati su se također brzo organizirali i poslali pomoć pogođenim područjima, kao i kanadska vlada. Bio sam i u Petrinji i u Glini i u Sisku, gdje smo usko surađivali s Crvenim križem kada smo dopremali humanitarnu pomoć. Tom prilikom upoznao sam gradonačelnike svih triju gradova, a osobito me impresionirala gradonačelnica Siska, koja je bila stalno aktivna na terenu.

NACIONAL: To je bilo tada, no godinu nakon petrinjskog i preko godinu i pol od zagrebačkog potresa, obnova stoji. Možete li zamisliti da se nešto takvo dogodilo u Kanadi – zar vaša vlast ne bi bila efikasnija?

Često sam u kontaktu s potpredsjednikom vlade Borisom Miloševićem i znam da je on jako angažiran oko obnove pogođenih područja. Tako da se nikako ne može reći da Vlada ne radi ništa. Milošević kanalizira svu energiju Vlade kako bi pomagao onima koji su najpotrebitiji. No nadam se da će europski novac biti iskorišten ne samo za obnovu tih krajeva, već i za njihovu revitalizaciju i transformaciju, jer očito je da su i prije potresa bili u lošoj ekonomskoj situaciji.

NACIONAL: Kao veleposlanik Kanade niste nadležni samo za Hrvatsku, već i Kosovo. Kako komentirate posljednje događaje, kada su se Srbija i Kosovo praktički našli na rubu rata? Ima li dugoročnog rješenja za tu situaciju?

Kao prvo, želio bih reći da smatram da srpska zajednica na Kosovu ima legitimna prava zaštićena Ustavom Kosova. Kanada je prijatelj kosovske Vlade, priznali smo Kosovo onda kada je to učinila i većina drugih zemalja, poticali smo međunarodno priznanje zemlje za koju smatramo da treba biti na euroatlantskom putu, kao i ostatak Zapadnog Balkana. Zadovoljni smo predanošću kosovske vlade, osobito dvoje vodećih ljudi države, premijera Kurtija i predsjednice države Osmani, koji rade na reformama, unapređivanju ljudskih prava, ravnopravnosti žena… Međutim, u konkretnom slučaju s automobilskim pločicama, Kosovo je donijelo svoju politiku na koju, kao država, ima pravo. Mjere prema automobilima koji na Kosovo dolaze iz Srbije identične su onima koje Srbija primjenjuje na automobile koji iz Kosova ulaze u Srbiju. Je li to bilo implementirano na najbolji način, nije na meni da komentiram. U svakom slučaju, iz moje perspektive, srpska reakcija učinila mi se pretjeranom, a čak smo vidjeli i ruske predstavnike na granici. Što se tiče dugoročnog rješenja problema između Srbije i Kosova, nadam se da će proces koji vodi EU pomoći objema stranama i da će dijalog ponovno zaživjeti, što bi prvenstveno trebalo prevenirati slične situacije, a onda pridonijeti i normalizaciji odnosa. Uostalom, i posljednji je sukob oko automobilskih tablica na kraju riješen u Bruxellesu. No da bi doista došlo do nekog dogovora, prije svega treba postojati istinska politička volja u obje države.

NACIONAL: Kako ocjenjujete hrvatsko-kanadske bilateralne odnose, osobito u svjetlu činjenice da u Kanadi postoji velika hrvatska zajednica?

Hrvatska vanjska politika vrlo je kompatibilna s kanadskom i Hrvatska se, kao mlada zemlja, nastoji etablirati na međunarodnoj sceni idejama u koje i Kanada duboko vjeruje, a koje je najbolje sažela kanadska potpredsjednica vlade Chrystia Freeland dok je bila naša ministrica vanjskih poslova. Govorila je o kanadskoj vanjskoj politici koja se temelji na promicanju međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima definiranim kroz pet temeljnih vrijednosti, a to su vladavina prava, demokracija, ljudska prava, jake međunarodne institucije i otvoreno tržište. Na svim tim područjima uvijek sam nailazio na odličnu suradnju s hrvatskim diplomatima. Osim toga, u Kanadi doista postoji velika hrvatska zajednica, mnogi od njih vrlo su uspješni ljudi i aktivni članovi kanadskog društva. U izgradnji naših boljih međusobnih gospodarskih odnosa nastojimo se povezati s nekim uglednim članovima hrvatske zajednice u Kanadi.

NACIONAL: To su možda ideje koje hrvatska vlada zastupa u inozemstvu, ali ih kod kuće ne provodi.

Nije na meni da to komentiram. Ali vi ste mlada država, naravno da još ima posla koji trebate odraditi, no ja vidim dobru volju u svim tim područjima. Ovdje sam već dvije godine i svjestan sam da imate puno izazova, ali ima ih i Kanada. I mislim da o tome kako gradimo svoja društva možemo mnogo naučiti jedni od drugih.

NACIONAL: Kako stojimo s gospodarskim vezama?

Na ekonomskom planu, kao i na planu sigurnosti, imamo potpisane sve moguće ugovore i sporazume i tu doista nema problema. Posljednjih godina bio sam u Bruxellesu i moj glavni posao bio je promoviranje CETA-e, kanadsko-europskog trgovinskog sporazuma. Kada sam vidio da su na dan glasanja u Europskom parlamentu 2017. svi hrvatski eurozastupnici, bez obzira na političku stranku iz koje dolaze, glasali za taj sporazum, bio sam jako sretan. Čak je i moj prijatelj Davor Škrlec, koji je tada bio jedini hrvatski euro-zastupnik među Zelenima, jedini u svojoj političkoj grupaciji glasao za taj sporazum i ja sam mu zaista zahvalan. Naravno, sada taj ugovor nastojimo implementirati i pronaći načine da povećamo međusobnu trgovinu i robnu razmjenu. Postoji dosta kanadskih investicija u turizam, u energetiku, a posebno u IT sektor. Naravno, sve bi to moglo biti puno bolje. Jedan od dobrih primjera svakako je brod koji je za kanadskog vlasnika izgradilo brodogradilište „3. maj“ u Rijeci. Bio sam na porinuću broda s premijerom Plenkovićem. To je posao vrijedan preko 40 milijuna kanadskih dolara. Hrvatska, s druge strane, kupuje kanadere – tako da jedni od drugih, ne često, ali ipak kupujemo velike stvari. Mislim da je budućnost u razvoju odnosa na planu znanosti i tehnologije.