Sramota rektora Damira Borasa postala je sramota cijelog nekoć cijenjenog zagrebačkog sveučilišta. Ali onda je premijer Plenković odlučio pod njihovu bruku i sam podmetnuti leđa. Skandaloznu odluku jedne univerze pretvorio je u državnu stvar. U počasni doktorat za Čovića investirao je vlastiti obraz

Andrej Plenković nije proteklog tjedna prisustvovao svečanoj dodjeli „Nagrade Vladimir Nazor”, nagrade koja ide najboljim prošlogodišnjim umjetničkim ostvarenjima u Hrvatskoj. Ali je stigao istoga dana svojim prisustvom uveličati proglašenje Dragana Čovića počasnim doktorom zagrebačkog sveučilišta. Na Vladinim stranicama ni spomena o tome da bi premijer možda čestitao nagrađenim hrvatskim umjetnicima – podsjetimo, Nazora za životno djelo dobili su književnik Feđa Šehović, glazbenik Dubravko Detoni, redatelj Rajko Grlić, slikarica Biserka Baretić, glumac Dragan Despot te arhitekt Antun Šatara – zahvaljujući kojima, prema riječima ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Hrvatska ima istaknuto mjesto na europskoj i svjetskoj umjetničkoj sceni. U njihovu slavlju Plenković nije sudjelovao, ali je našao vremena i potrebe da čestitkama više puta obaspe svoga stranačkog druga, šefa bosanskohercegovačkog HDZ-a i člana kolektivnog, tročlanog BiH predsjedništva.

Hrvatski je premijer Dragana Čovića primio u Vladi, zatim je s trojicom svojih ministara, ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem, Goranom Marićem i svojim potrčkom Markom Pavićem, i osobno prisustvovao svečanosti na Sveučilištu, a naposljetku je svoje kliktajuće čestitke, posve karikaturalno nazivajući Čovića akademikom, objavio i na službenom Twitteru, proglašavajući dodjelu počasnog doktorata signalom „Hrvatima u Bosni i Hercegovini”. Plenković nije precizirao o kakvom je signalu riječ. Ali ne treba biti samozatajan. Signal nije uputilo samo zagrebačko sveučilište, nego i hrvatski premijer vlastitim ponašanjem. Njihova je poruka usto adresirana mnogo šire: ne samo Hrvatima u susjednoj državi, nego i hrvatskoj javnosti. Na koncu najvažnije: njen je sadržaj sramotan.

REKTOR KAO HODAJUĆI SKANDAL

Poruka je sramotna zato što protežira ljude, politike i vrijednosti koje to ne zaslužuju. Zagrebačko sveučilište po svom statutu počasni doktorat može dodijeliti „osobama od iznimnog ugleda”, kao i onima koji su „svojim radom pridonijeli napretku Sveučilišta, hrvatskoj znanosti i kulturi”. Dragan Čović ne zadovoljava ni jedan od tih kriterija. Niti uživa ugled niti bi imao bilo kakvih zasluga u znanosti i kulturi. Tragikomično je kad Plenković govori o njegovu „ukupnom akademskom radu”. Jednako su nakazni argumenti kojima je inicijator, rektor Damir Boras, podupro svoj prijedlog da ga se uvrsti među hrvatske velikane intelekta, uz bok s Nikolom Teslom, Lavoslavom Ružičkom, Vladimirom Prelogom ili inozemnim političarima zaslužnim za uspješno osamostaljenje Republike Hrvatske – od Aloisa Mocka do Margaret Thatcher i Roberta Badintera.

Ali treba li se uopće čuditi rektoru koji je strašno unazadio nekoć dično zagrebačko sveučilište, koji i sam funkcionira kao hodajući skandal? Na listi 1000 najboljih svjetskih sveučilišta, koja je objavljena početkom 2018., Zagreb se našao vrlo nisko, na 692. poziciji. U dvije godine sveučilište glavnog hrvatskog grada uspjelo je propasti za 306 mjesta. Pod mudrim vodstvom rektora Borasa koji funkcionira po klijentelističkom modelu. Nedavno je i sam dobio počasni doktorat u Mostaru, tamo gdje Dragan Čović vedri i oblači, pa je valjda – ruka ruku mije – brzo uzvratio na isti način, vezući o njegovu „iznimnom doprinosu jačanju bilateralnih odnosa BiH i Hrvatske, očuvanju hrvatskog identiteta, promicanju demokratskih vrijednosti i afirmaciji hrvatske obrazovne, znanstvene i kulturne baštine u Europi i svijetu”. Ako je i od karikaturalnog Borasa, previše je!

TRI SUDSKA PROCESA PROTIV ČOVIĆA

Jednako je skandalozna i argumentacija stručnog povjerenstva (?) koje je potvrdilo rektorov prijedlog o dodjeli počasnog doktorata Draganu Čoviću. U tom bezobrazno lažljivom obrazloženju, između ostalog, stoji da je ovaj zaslužan za opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini u „teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Borasovi povjerenici, izgleda, ne znaju ono što je poznato većem dijelu hrvatske javnosti: da je ratna prošlost njihova novopečenog počasnog doktora znanosti vrlo problematična, a ni poratna ne izgleda mnogo bolje. Riječ je o političaru više puta optuživanom za privredni kriminal, koji danas prvog političkog saveznika nalazi u jednako u mutne poslove uvaljenom Miloradu Dodiku, s kojim se zagrlio u raspirivanju protubošnjačkih stavova i razvaljivanju Bosne i Hercegovine.

Obrazloženje Čovićeva promaknuća problematično je i blamirajuće i zbog svoje implicitne rehabilitacije Herceg-Bosne. Na što je članove Senata prije odluke upozorila profesorica polonistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Đurđica Čilić, rodom inače iz srednje Bosne, što bi značilo da je neposredno, vlastitom kožom, iskusila ono o čemu govori. „Projekt Herceg-Bosne, koji je prokazan i na Međunarodnom sudu u Haagu, a čiji je Čović dosljedni politički nastavljač, zapravo predstavlja tragediju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”, podsjetila je Čilić kao svojevrsni glas savjesti.

Na sličan je način rastvorila i raskrinkala i druge skandalozne sastavnice Čovićevih preporuka, precizno navodeći zašto je ideja o počasnom doktoratu neprihvatljiva i po zagrebačko sveučilište ponižavajuća. Tako je, kao na nekom satu anatomije, spominjanje njegova tobože zaslužnog ratnog šefovanja mostarskom industrijom Soko kompletirala podsjećanjem da je “Dragan Čović u poduzeću Soko za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ratne logoraše bošnjačke nacionalnosti koristio za prisilni rad”. Nije izostavila ni navođenje da su “protiv Dragana Čovića vođena tri sudska procesa – jedan je vezan za organizirani gospodarski kriminal, odnosno njegov mandat ministra financija i aferu s iznuđivanjem i primanjem mita od vlasnika mesne firme Lijanović, za što je prvostupanjskom presudom osuđen na pet godina zatvora. Na drugostupanjskom sudskom tijelu presuda je ukinuta. Drugi sudski proces, 2009., pokrenut je optužbom koja Čovića tereti za pogodovanje određenim osobama u kupnji nekretnina. Treći put optužen je 2010., za zloupotrebu položaja u prijenosu duga Hrvatske pošte i telekoma na privatne firme”.

PREMIJEROVA POTPORA HERCEG-BOSNI

Dakle, profesorica Čilić svoje je kolege, valjda cvijet zagrebačke univerze, vrlo argumentirano upozorila da dodjelom počasnog doktorata Draganu Čoviću promiču čovjeka koji je „nositelj velike političke i ekonomske moći stečene dubioznim načinima, za čije se ime vežu i nečasne radnje poput političkog kadroviranja na mostarskom sveučilištu, kaznene prijave, prisilni rad ratnih zarobljenika u logorima, nerazjašnjene okolnosti naglog bogaćenja”. Još gore, njegovim uzdizanjem praktično se reafirmira jedna propala politika koja je unesrećila hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i teško kompromitirala Hrvatsku. Svejedno, Senat je nadmoćnom većinom – sa šezdesetak glasova za, dvanaest suzdržanih i jedva pet protiv – odlučio da Dragan Čović svemu tome usprkos zaslužuje imenovanje počasnim doktorom.

Tako je sramota rektora Damira Borasa postala sramota cijelog nekoć cijenjenog zagrebačkog sveučilišta. Ali onda je premijer Plenković odlučio pod njihovu bruku i sam podmetnuti leđa. Skandaloznu odluku jedne univerze pretvorio je u državnu stvar. U počasni doktorat za Čovića investirao je vlastiti obraz. Premda sasvim sigurno raspolaže svim kompromitirajućim detaljima iz njegove biografije, o kojima je profesorica Čilić donkihotovski govorila, šef hrvatske vlade odlučio je da svojim prisustvom i svojim čestitkama sudjeluje u slavlju koje je jedan dio akademske zajednice, nekoliko dekana zagrebačkih fakulteta, znakovito bojkotirao. Za razliku od predsjednice Republike i predsjednika Sabora koji su poslali svoje predstavnike, Plenković je odabrao da i osobno prisustvuje Čovićevu promaknuću. Zato ga je danas nužno pitati stidi li se!

Stidite li se, premijeru, svoga potpuno nekritičkog pristajanja uz političara koji je cijelim svojim likom i djelom tek ružna personifikacija tvrdo nacionalističke, ratnohuškačke i ratnoprofiterske politike, politike za koju inače za briselskim govornicama tvrdite da vam je strana?

Sramite li se, premijeru, svoje praktične potpore projektu Herceg-Bosne koju je Haaški sud, nema tome dugo, osudio kao zločinačku?

Crvenite li se, premijeru, zbog svoje afirmacije vrijednosti koje nisu ni europske niti mogu pripadati mainstreamu politike? Jeste li se pokajali što ste autoritetom svoje funkcije ohrabrili politiziranje i ružnu zloupotrebu najstarije i najveće hrvatske sveučilišne institucije? Je li vam neugodno zbog poruka koje ste slažući se u bedem ljubavi oko Dragana Čovića, čast koju hrvatski umjetnici nagrađeni Nazorom nisu uspjeli dočekati, proslijedili javnosti?

Sudjelujući u promicanju ljudi i politika koji zaslužuju svaku osudu, Andrej Plenković ne pljuje samo u vlastiti obraz. S pozicije vlasti participirajući u lažnom pretvaranju nečasnih u navodno časne, demonstrira prezir prema moralu i nacionalnim interesima. Država u kojoj se hercegovački war-lord ističe kao uzor, ne može biti ni elementarno pristojna. Ako se Dragan Čović usred Zagreba, blagoslovom vrhova vlasti, može okititi statusom počasnog doktora, onda njegovi laudatori ne mogu biti ništa drugo nego šampioni beščašća. Bez obzira na to je li riječ o nekad časnom zagrebačkom sveučilištu ili o nekoć zlatoustom hrvatskom premijeru. Što znači da problem više ne stanuje s one strane granice, u korifejima Herceg-Bosne. Problem se ukotvio u samom srcu hrvatske države. Nesretni „akademik” iz komšiluka tu se pokazao tek kao lakmus-papir. Njegov sramotni počasni doktorat otkriva da ključni problem nije u Draganu Čoviću, nego u Andreju Plenkoviću.

Komentiraj