Objavljeno u Nacionalu br. 1039, 2018-03-24

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘I feel kranjska kobasica’ u kojima Jernej Mlekuž opisuje diplomatski rat zbog slovenskog specijaliteta koji je od 19. stoljeća označavao ‘slovenskost’, preživio socijalizam, a i danas ima veliku važnost u slovenskom društvu

U ožujku 2009. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i prehrane Republike Slovenije podnijelo je Europskoj komisiji na prosudbu prijedlog za registraciju kranjske kobasice kao proizvoda sa zaštićenom oznakom zemljopisnog porijekla na razini Europske unije. Zaštita proizvoda sa zemljopisnom oznakom znači da se barem jedan od proizvodnih postupaka mora odvijati unutar određenog zemljopisnog područja, dok sirovina za proizvodnju može dolaziti i izvan tog zemljopisnog područja. Ministarstvo je kranjsku kobasicu prijelazno nacionalno zaštitilo zemljopisnom oznakom, što znači da kranjsku kobasicu mogu proizoditi samo oni proizvođači koji od organa za certificiranje dobiju certifikat o sukladnosti proizvodnje s potvrđenom specifikacijom.

U travnju 2010. godine Europska komisija je ministarstvu odgovorila da prijedlog ne ispunjava zahtjeve europskog zakonodavstva na području zaštite poljoprivrednih proizvoda i namirnica jer zemljopisno područje ne odgovara regiji iz imena, jer prijedlog ne sadrži odgovarajuće dokaze da se proizvod po sastojcima ili po proizvodnom postupku razlikuje od ostalih sličnih proizvoda, i jer nema odgovarajućih dokaza o čuvenosti proizvoda, te će stoga prijedlog za zaštitu kranjske kobasice biti odbačen. Slovenija je zatim Europskoj komisiji uspjela dokazati da je Kranjska bila središnja slovenska pokrajina (zemlja) unutar Habsburške monarhije, te je europskoj komisiji poslala dokaze o specifičnosti proizvoda kao i brojne pismene dokaze o čuvenosti kranjske kobasice kao slovenskog proizvoda, od druge polovice 19. stoljeća do danas.

Komisija je prihvatila obrazloženje te je 2012. godine u službenom listu Europske unije objavila sažetak prijedloga za kranjsku kobasicu. Na slovenski prijedlog prigovor su uložile Austrija, Njemačka i Hrvatska. U pregovorima su Austrija i Njemačka dokazivale Sloveniji da kod njih izraz »Krainer« znači generičko imenovanje za vrstu kobasice (proizvodi se pet vrsta kobasica koje sadrže ime »Krainer«) te da njihovi potrošači ne povezuju izraz »Krainer« s Kranjskom (pokrajinom) odnosno Kranjskom kobasicom. Stoga se Slovenija s Austrijom i Njemačkom dogovorila da im i dalje bude omogućena upotreba imena »Krainer«, »Käsekrainer«, »Schweinskrainer«, »Osterkrainer« i »Bauernkrainer«.

A hrvatska kranjska kobasica? Hrvatska je od Slovenije zahtijevala da joj se, isto kao i Austriji i Njemačkoj, i dalje dozvoli neograničena upotreba izraza »kranjska kobasica« ili »klasična kranjska kobasica«. Kako se Slovenija se s tim prijedlogom nije složila, dogovor između Hrvatske i Slovenije nije bio sklopljen. Zaplet je izazvao pravo natjecanje u originalnosti medijskih i drugih izjava na tu temu. »Za domovinu s kranjskom naprijed!« Tako je – parafrazirajući dobro poznati poklič »za domovinu s Titom naprijed!« – na početku ocjenjivanja na Festivalu kranjske kobasice u kolovozu 2012. etnolog dr. Janez Bogataj zaključio svoje misli o hrvatskom prigovoru na slovenski prijedlog za zaštitu porijekla kranjske kobasice i tu misao postavio u naslov dužeg priloga o kranjskoj kobasici na portalu Planet Siol.net. U članku na spomenutom portalu pod naslovom »Neće biti ‘lijepa naša’ kranjska kobasica« čitamo također: »kranjska kobasica neće biti ‘lijepa naša’, nego će, kao što je glasio poklič iz prošlih vremena, biti ‘za domovinu s kranjskom kobasicom naprijed’«. Čini se da nije uopće važno to da bi bi gostima iz svemira kranjska kobasica izgledala minimalno drukčija od drugih kobasica. Ono što se računa, to su jačina i snaga značenja koja kranjska kobasica posreduje Slovencima. Ili kao što bi rekao Freud – kod kranjske k(l)obas(ic)e posrijedi je »narcizam malih razlika«, kada »male razlike među [kobasicama] i uza sve sličnosti stvaraju osnovu za osjećaje otuđivanja i mržnje«. Na nacionalnim zastavama narcizam malih razlika zapisan je zlatnim slovima. A iz malih razlika mogu izrasti velike posljedice.

I, kako je »briselska utroba« – Europska komisija – odlučila u slučaju »lijepe naše kranjske«, slučaju narcizma malih kobasičarskih razlika? Prijedlog za zaštitu Kranjske kobasice stoga je ponovo proučila Europska komisija, koja je s obzirom na primljene prigovore Hrvatske, Austrije i Njemačke predložila Sloveniji da se Kranjska kobasica zaštiti kao zajamčeni tradicionalni specijalitet. To bi značilo da zemljopisno područje za proizvodnju kranjske kobasice ne bi bilo ograničeno (mogla bi se proizvoditi bilo gdje), ali bi se pri tome morali uvažavati propisana receptura i postupak. Europska komisija je svoju odluku obrazložila time da ime kranjska kobasica može biti generičko, jer je kranjska kobasica još od 1974. godine u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bila propisana pravilnikom, a kasnije do 2008. godine i u slovenskom pravilniku, dok je proizvodnja hrvatske »kranjske kobasice« još uvijek propisana u hrvatskom pravilniku, a isto tako je pod imenom »Krainer« još uvijek propisuju i austrijski i njemački propisi.

S tim prijedlogom Komisije Slovenija se nije složila, pa je zato Komisija od Slovenije zatražila dokaze da se kranjska kobasica i danas u Hrvatskoj povezuje sa Slovenijom te da čuvenost kranjske kobasice ne proizlazi iz vremena kad je bila propisivana u raznim pravilnicima. Slovenija je Europskoj komisiji uspjela dokazati da se kranjska kobasica i izvan granica Slovenije shvaća kao slovenski proizvod te da njena čuvenost doista potječe još iz druge polovice 19. stoljeća.

Tako je Europska komisija ipak odobrila upis kranjske kobasice u registar proizvoda zaštićenih oznakom zemljopisnog porijekla. Objavom registracije, Europska komisija kranjsku je kobasicu zaštitila kao slovenski proizvod. Pri tome je austrijskim i njemačkim proizvođačima i dalje omogućena upotreba imena »Krainer«, »Käsekrainer«, »Schweinskrainer«, »Osterkrainer« i »Bauernkrainer«, dok je za izraze »kranjska« odnosno »kranjska kobasica« određeno 15-godišnje prijelazno razdoblje u kome se još mogu upotrebljavati. Tako Hrvatska ne smije koristiti ime »kranjska klobasa«, a ime »kranjska kobasica« može koristiti još najviše 15 godina, pri čemu na proizvodinma mora biti jasno navedena država porijekla (Hrvatska). Nakon isteka tog prijelaznog razdoblja, »kranjska kobasica« postaje još jedna kobasica koju je progutala povijest. S kranjskom, koja »neće biti ‘lijepa naša’«, zaključimo i tu probavu u »briselskoj utrobi«.

U JEZIKU I U USTIMA

Do sada smo se većinom bavili konzumiranjem kranjske kobasice u jeziku i mnogo manje serviranjem u usta. Kao što je vrlo zorno pokazao (već) Roland Barthes, hrana je kompleksan “sustav komunikacije.” No, zamišljamo li kranjsku kobasicu samo jezikom ili i ustima, odnosno uživamo li zamišljenu kranjsku kobasicu i u ustima? Naravno, kad biramo između kranjske kobasice i bureka (na primjer, zakuska nakon obrane doktorata dr. Bureka) ili kada gosta iz inozemstva vodimo na nešto »tipično slovensko« (na primjer, na burek ili na kranjsku kobasicu), to ima veze sa zamišljanjem, a također i sa zamišljenom kranjskom kobasicom. Prilagodimo li riječi Rolanda Barthesa za naše potrebe, možemo reći da je hrana sustav kompleksne komunikacije, kako verbalne tako i fizičke. Kranjska kobasica ne komunicira samo u jeziku i s jezikom, nego i u ustima, među zubima. I upravo na takvu komunikaciju među zubima poziva tekst nacionalista, koji voli ne samo slovenski misliti, nego i jesti:

Mi, Slovenci, uvijek smo predstavljali nekakve granične provincije raznih nacionalnih imperija kojima smo se morali klanjati. Čekali smo povijesni trenutak, ne bismo li dočekali svoju samostalnost i neovisnost. Zadnjih desetljeća cilj imperijalista bio je stvarjanje »jedinstvene Srboslavije«. Na sreću slovenskog naroda, balkanskim tiranima propao je plan, a njegovi ostaci propadaju i dalje. Uprkos tome, ostavio je u Sloveniji duboke rane, koje još dugo vremena neće zacijeliti.

[…]

Sad je vrijeme ponovnog buđenja seoskih običaja, zabava, gostovanja, susreta – dakle priredbi na kojima se u velikoj mjeri nude kulinarske delicije. A upravo po tome vidi se koliko su duboko u balkanskom loncu naše kuhače. Gotovo na svim priredbama ugostitelji nude »domaće« specijalitete kao što su: ćevapčići, ražnjići. pljeskavice, lepinje, ciganske pečenke… Na jednoj je priredbi gostioničar rekao da od domaćih jela može ponuditi samo kranjsku kobasicu. Drugi je reklamnim natpisom nudio navedene vrste balkanskih jela i na kraju je dopisao još i pileća bedra. Na sarkastičnu primjedbu zašto nije napisao pileći bataci, da balkanska rugoba bude potpuna, samo se smijao. Smijeh blesana, rekli bismo.

A sada k imenima jela. Zašto mi, Slovenci, u svojem sluganskom mentalitetu zaboravljamo na svoj jezik? Znamo da se za ćevapčiće kaže mesni valjušci, da su ražnjići nabodeno meso, da ciganska pečenka nije ništa drugo do kotlovina… U razvijenome svijetu svako dijete, kad preraste dudu, zna da je karakteristična mesna palačinka u svijetu poznata kao hamburger, a takav joj je i slovenski naziv. Najžalosnije je da je ta balkanska ponuda prisutna na raznim praznicima seljačkog kruha, pogača i domaće kulinarike, koja je bez sumnje važan dio naših vrijednosti. Rijetki su, i oni zaslužuju svaku pohvalu, oni koji svoj ugostiteljski i turistički ugled temelje na delicijama slovenske kuhinje.

Možda će ovaj zapis nekom gostioničaru otvoriti kuharsku knjigu s domaćim delicijama. Nedvojbeno će ugodno iznenaditi goste, a neće manjkati ni pohvala. Još će zadovoljniji biti onaj tko se za domaće recepte bude zanimao kod kakve bake na selu. Riješimo se već jednom balkanskih grillova, i neka i slovenska kulinarika postane kucanje na savjest onih koji volimo jesti i misliti slovensko.

Kranjska kobasica, tako, upotrijebimo li riječi nacionalista s kulinarskim sluhom, »kuca na savjest onih koji vole jesti i misliti slovensko«, koji vole konzumirati slovensko i u jeziku i u ustima. No, znamo li uopće koliko se kranjska kobasica konzumira u ustima? Po podacima Gospodarskog udruženja proizvođača kranjskih kobasica, proizvodnja je od 2009. godine (kranjska kobasica bila je zaštićena oznakom zemljopisnog porijekla 2008. godine, ali ta je godina bila »prijelazno« razdoblje) s 381 tone narasla u 2015. godini na 673 tone (usput rečeno, u Hrvatskoj je proizvodnja približno pet puta veća).

No, nasuprot količini odnosno težini potrošenih i proizvedenih kobasica, vjerojatno je važnije mjesto, kontekst, situacija konzumiranja. Prema Rolandu Barthesu, hrana ne služi samo kao označitelj za sadržaje, nego i za situacije. U današnje vrijeme sve se situacije – rad, sport, zabava, svečanosti itd. – izražavaju kroz hranu i s pomoću hrane. Kranjska kobasica je kraljica veselica (ako ne kraljuju ćevapčići), sportskih zbivanja (npr. skijaških letova u Planici, gdje opet zatičemo nasrtljive ćevapčiće), sajmova (npr. na celjskom sajmu erotike), planinarskih domova i još koječega, što onima koji se smatraju svjetskim ljudima kulture i manira stvara bar malo nelagode. No, kranjska kobasica je danas nerijetko počasna ili čak jedina gošća i na kulturnijim mjestima, događajima, situacijama. Kojim? Spomenuli smo njezin posjet svemirskoj postaji, njezino počasno mjesto u »piramidi slovenske gastronomije«, što joj, naravno, omogućava posebno mjesto na brojnim državno promotivnim i drugim državno poduprtim događajima (na primjer, bila je vidno prisutna na europskom košarkaškom prvenstvu). U ustima se vidno konzumirala (a i danas se sa svakim novim gledanjem) u drugom dijelu filmskog hita za mlade Gremo mi po svoje 2 i na zabavi poslije premijere filma, što treba zahvaliti Gospodarskom udruženju proizvođača kranjskih kobasica, koje je, prema riječima koordinatorice projekata Ane Ahčin, kranjsku kobasicu željelo približiti mladima. Prema istraživanjima koja je naručilo to udruženje, upravo je ciljna skupina mladih najmanje kranjsko-kobasičarsko voljna odnosno željna kranjsko-kobasičarskog (pre)odgoja. No, Gospodarsko udruženje proizvođača kranjskih kobasica nije jedini faktor koji stoji iza svih tržišnih kranjsko-kobasičarskih akcija i poslova. Kobasičarna u starom dijelu Ljubljane, otvorena 2013. godine i na internetskoj stranici začinjena sloganom »Vrijeme je za kranjsku kobasicu«, nudi samo kranjsku kobasicu (i u joti, ričetu ili u kupusu); zasebna je inicijativa, prema riječima vlasnika Stanislava Logara, »izrasla na obiteljskom kupusištu«.

Niti kranjski burek, koji je 2013. godine izbacio na tržište prehrambeni industrijski pogon i vjerojatno najveća slovenska pekara Žito – usput rečeno, od 2015. godine u vlasništvu hrvatske prehrambeno prerađivačke i farmaceutske tvrtke Podravka – nema veze s Gospodarskim udruženjem proizvođača kranjskih kobasica. Tá, kako možemo pročitati na internetskoj stranici proizvođača, »slovenska inačica najomiljenijeg jela na Balkanu!«, odnosno »slovensko najomiljenije jelo na brzinu s tradicionalnim slovenskim okusom«, zanimljiva je i zato jer pokazuje kako se zamišljanje kranjske kobasice može ticati i same, nazovimo je – bezuvjetne kranjske kobasice. »Tradicionalni slovenski okus« u to »slovensko najomiljenije jelo na brzinu« unose komadići kranjske kobasice s kupusom, koji su dodani nadjevu od svježeg sira. Slovensku kolonizaciju (kranjskog) bureka dodatno učvršćuje slovenska zastavica, koja je zabijena u taj »kranjski« proizvod. Komadići kranjske kobasice, što ih zajedno drži tijesto balkanskog bureka, u kranjskom su bureku, dakle, doslovno temelj za zastavu – premda minijaturnu. Još netko sumnja u kranjsku kobasicu kao nacionalnu zastavu?

Tu je naravno, i vrijeme, koje određuje uvjete i mjesto uživanja – zamišljanja u ustima. Ako je danas možemo konzumirati u svemiru, to u austrougarsko doba vjerojatno nije bilo moguće. No, može li se i danas, a ne samo u austrougarsko doba, naći u ulozi plaće pjesniku za njegove rime?

Odjel za veselice i reklame zamolio je skromnog pjesnika da za sljedeći broj »Soče« u vezanoj riječi opiše sve dobrote i ljepote te pučke veselice. A da bi pjesnik imao pravu podlogu i pravi pojam o toj pučkoj veselici, morao mu je dati par kranjskih kobasica s hrenom, komad pučke torte, butelju pravog vina vipavec i 20 vinara za rukopisni papir. Odjel očekuje da pjesnik uz te delicije neće »štrajkati«, a i pjesnik se nada da mu neće štrajkati rime, pogotovo zato što neke od njih ima već spremne: veselica, kobasica; paviljon, lampinjon; pianoforte, Linzertorte itd.

A premda se u austrougarsko doba nije mogla fizički konzumirati u ustima u svemiru, njezino je konzumiranje u jeziku često bilo usko povezano sa svemirom:

Pjesnik.

Mi, pjesnici – to učeni smo ljudi.

Znademo što na svijetu ne znaju drugi.

Često nad zvijezde misli nam hitaju,

Da nam kranjske kobasice još više mirišu.

Sve nam to svjedoči o tome da zamišljanje kranjske kobasice ima široke granice: ljudsku imaginaciju. Iako je kranjska kobasica »primarno« stvar, namijenjena jasnoj i konkretnoj upotrebi – ishrani, ona nudi veoma širok okvir (u)potreba i može se uporabiti za najrazličitije potrebe i okolnosti.

Kranjsku kobasicu moguće je dakle upotrijebiti za štošta. I čim je upotrijebimo za štošta, već imamo posla sa zamišljanjem kranjske kobasice. Kao što je Marcel Duchamp u svojoj čuvenoj provokaciji pokazao kako je Rembrandta moguće upotrijebiti kao dasku za glačanje, tako se i za kranjsku kobasicu pokazalo kako ju je moguće upotrijebiti kao, primjerice, umjetni penis ili slasticu. Započnimo, naravno, s prvim. U slovenskom porno filmu Gremo mi po svojo [Ajmo mi po svoju], sa šarenom međunarodnom glumačkom postavom, koji je obrada prije spomenutog omladinskog hita Mihe Hočevara Gremo mi po svoje [Ajmo mi svojim putem], »privlačne izviđačice iz država bivše Jugoslavije provode ljetne praznike u logoru u Gorenjskoj, gdje nikada nije dosadno i sve stoji uspravno«. Kao što možemo pročitati u prvoj rečenici jednog od brojnih internetskih članaka o toj »čistokrvnoj porno pustolovini«: »Kranjska kobasica još nije doživjela takvu reklamu – u novom je porno filmu ‚Ajmo mi po svoju‘ dobila ulogu u prizoru u kome će igrati ozloglašena striptizeta i porno glumica La Toya.« U prilogu pod naslovom »La Toya izabrala najbolju kranjsku« čitamo: »Najozloglašenija slovenska pornesa La Toya […] nastupila je u ulozi kuharice Mete, specijalistice za pripremu i serviranje kranjskih kobasica.« U jednom filmskom prizoru, koji možete pogledati na Youtoube-u, kaže: »Draga mi je kultura slovenska, a još više kobasica kranjska.« Izjava je imala odjeka i njen citat je u ponešto izmijenjenom obliku upotrijebio internetski portal 24ur.com za naslov jednog od svojih videa.

Malo da se i osladimo kranjskom kobasicom. »Kobasičine i kranjske slatkosti. Slastice s kranjskom kobasicom« posebno je poglavlje recepata slovenskih chefova, priznatih i obrazovanih kuhara u knjizi Janeza Bogataja Remek-djela s kranjskom kobasicom iz Slovenije. I kakve nam »kranjske slatkosti« nude? »Kuhanu krušku u cvičeku, nadijevanu lješnjacima i s kranjskom kobasicom na vinskom želeu«, »bombon od kranjske kobasice«, »karameliziranu kranjsku kobasicu sa sladoledom od svježih smokava«, »čokoladni nabujak (soufllé) s kranjskom kobasicom«, »čips od kranjske kobasice i hrskave gorušice«, »slasticu od čokolade, kiselog kupusa i kranjske kobasice«, »čokoladnu pjenu od lješnjaka, karameliziranu kranjsku kobasicu i marelice kuhane u soku od đumbira«, »karamelizirane kriške kranjske kobasice, zamrznuti desert od gorušice i hrena i umak od refoška i malina«, »zamrznuti desert s kandiranom kranjskom kobasicom i umakom od zelene jabuke s kalvadosom«, »karameliziranu kranjsku kobasicu sa sladoledom od gorušice«, »pečeni ananas s karameliziranom kranjskom kobasicom te kokosova panna cotta s bijelom čokoladom«, »čokoladnu torticu s pralinama punjenim s kranjskom kobasicom, maslačkov med i sladoled od kiselog mlijeka«. Zamišljanje kranjske kobasice ima ne samo široke, nego i slatke granice.

Što je, dakle, zamišljena kranjska kobasica? Prizovemo li na pomoć ponovo Andersona, kažimo da zamišljena kranjska kobasica spada među »pronalaske, koje je nemoguće patentirati«. Na raspolaganju je »kradljivcima ideja, piratima«, koji sa svakom krivotvorinom stvaraju novi original. Original koji je na raspolaganju daljnjim krivotvoriteljima, ili recimo radije izmisliocima. Svaka, pa i najdosljednija krivotvorina, nova je i jedinstvena pojava, nov i jedinstven produkt zamišljanja s jedinstvenim mjestom, vremenom, materijalnim, duhovnim, vremenskim i drugim okolnostima zamišljanja.

Kranjsku kobasicu, dakle, svatko zamišlja na svoj način. Dakako, zamišlja je u okvirima već zamišljene kranjske kobasice. Kažimo zajedno s Marxom: ljudi zamišljaju svoju vlastitu zamišljenu kranjsku kobasicu, ali ne pod okolnostima koje su sami izabrali. Zamišljena kranjska kobasica, prema tome, nije stvar trajnog posjeda, nego je predmet neprestanog prisvajanja, identificiranja. Ona je proces koji se doduše u svakom trenutku može materijalizirati u nekoj formi te je izložen neprestanim promjenama i raznovrsnim vanjskim utjecajima.

Zamišljanje kranjske kobasice je tako produkt volje kolektiva – naroda kao volje njegovih pripadnika – pojedinaca. Zamišljanje kranjske kobasice je grupni fenomen određen mehanizmima kulturne kontinuiranosti i promjena, ali je isto tako fenomen u kome su inkorporirani odnosi pojedinačnih pripadnika spram zajednice. Zamišljena kranjska kobasica nije statički fenomen – redefiniranje ili čak mijenjanje ugrađeni su u zamišljanje kranjske kobasice. Kod zamišljene kranjske kobasice, dakle, riječ je o procesu neprestane rekonstrukcije – selekcioniranju i kombiniranju, kodificiranju ranije postojećih elemenata zamišljene kranjske kobasice, kao i neprestanom dodavanju novih kulturnih elemenata.

Zamišljanje kranjske kobasice često je oslobođeno neposredne veze sa slovenstvom. No, to, dakako ne znači da zamišljatelji kada zamišljaju kranjsku kobasicu izvan nacionalnih dimenzija, ujedno ne reproduciraju nacionalnost. Sasvim je moguće da je poneki recept u Bogatajevim Remek-djelima smišljen i bez svjesnog nacionalnog angažmana ili čak svijesti chefova da je kranjska kobasica debelo uvaljana kobasica u nacionalno. Ipak, njihovo je kranjskokobasičarsko remek-djelo na ovaj ili na onaj način doprinijelo reprodukciji slovenstva. Kako bi rekao Marx: »Oni to ne znaju, ali čine to.«

Ali, oprez! Kranjska kobasica nije samo stvar zamišljanja, nego i stvar osjećaja. Kao što smo već rekli, kranjsku kobasicu, tu zamišljenu tradiciju, taj simbolički kapital naroda, griju osjećaji, dok se činjenicama ona suviše ne opterećuje. Pa ipak, premda tim zamišljenim tradicijama nije mnogo stalo do činjenica, one su, kao što ističe Anthony D. Smith, »najmoćniji i najtrajniji vidovi nacionalizma. One utjelovljuju njegove osnovne pojmove, čineći ih vidljivim i razgovjetnim svakom pripadniku nacije, saopćavajući principe neke apstraktne ideologije opipljivim, konkretnim jezikom koji izaziva trenutne emocionalne reakcije svih slojeva zajednice.« Sjetimo se samo novinskih naslova: »Kranjska kobasica u želudac svakog Slovenca!«, »Neće biti ‘lijepa naša’ kranjska kobasica«, »Kranjska kobasica je naša« i, napokon, »I feel kranjska kobasica«. Kranjska kobasica je, naime, za narod kranjske kobasice i njegove članove neotuđiva stvar. O neotuđivosti te dobrano u narodu prokuhane kobasice upravo i govori I fell kranjska kobasica.

Jedna od ozbiljnijih kritika Andersonovog koncepta zamišljenih zajednica odnosi se na to da nacija ostaje prije svega u okvirima zamišljanja, »imaginacije« i da autor ne uspijeva razviti čustveni i moralni potencijal nacije. Zamišljena kranjska kobasica često, ako ne i gotovo uvijek, oslobađa čuvstveni i moralni naboj – nismo je bez razloga nazvali »doživljenom autentičnošću«. Kao što smo vidjeli kroz cijeli tekst, zamišljena kranjska kobasica je stvar ponosa, ljubavi, ali ponekad i odbojnosti i prezira. Narod kranjske kobasice ne samo što kranjsku kobasicu zamišlja na sve moguće načine, on je i ljubi, pomoću nje krijepi svoj ponos, prezirući susjedni narod koji mu je želi maznuti. U ime kranjske kobasice odnosno u ime ljubavi prema kranjskoj kobasici, slovenski je narod, kao što smo vidjeli, sposoban učiniti koješta. Zaključimo li ovo »ljubavno poglavlje« u društvu s kranjskom kobasicom s već spomenutim seksualno obojenim citatom: »Draga mi je kultura slovenska, a još više kobasica kranjska.«

Vratimo se zamišljanju, konzumiranju u ustima ili, preciznije, »kobasičinim i kranjskim slatkostima«. O kakvom se zamišljanju radi, o čemu je riječ u slučaju karamelizirane kranjske kobasice i drugih recepata iz Remek-djela? O konzumiranju u ustima (premda, kako sam načuo, nijedan kuhar u gostionicama ne nudi ta jela) i u jeziku. Naravno, kada govorimo o konzumiranju u jeziku, nemamo posla samo s verbalnim jezikom, nego i, kao što smo vidjeli u Remek-djelima, i s jezikom slika, vizualnim jezikom (npr. fotografije remek-djela s kranjskom kobasicom). Zamišljena kranjska kobasica, dakle, pojavljuje se, manifestira, izražava u vrlo različitim oblicima. Možemo zamišljati fotografiranu ili na neki drugi način vizualno prikazanu, prehrambenu ili neposredno fizičku, (za)pisanu, (iz)govorenu i još poneku kranjsku kobasicu. A ova zadnja može biti zabrbljana, zateoretizirana (kao u slučaju ovog teksta), ušoljena… ili, u slučaju Podokničarove narodno-zabavne ode kranjskoj kobasici, koju se isplati pogledati odnosno čuti na Youtubeu: otpjevana zamišljena kranjska kobasica. U pratnji harmonike, Podokničarov napjev počinje ovako: »Kobasico, kobasico, kranjska kobasico, ti si ponos naš i naša dika. Tko te jede, s tobom je na vi, kad u usta on te stavi. Kobasico, kobasico, uvijek naša bit ćeš ti«. Kao što bi rekao Roland Barthes, riječ je o različitim sistemima, već prema tome koja supstancija djeluje u komunikaciji. Te sisteme, jasno, možemo različito odrediti i klasificirati.

Zajedno s Brunom Latourom mogli bismo sve te transformacije kranjske kobasice opisati kao inskripcije. Inskripcija »se odnosi na sve vrste pretvorbi putem kojih se određeni entitet realizira u znak, arhiv, dokument, list papira, trag«. Stilizirana kranjska kobasica na jedru jedrilice, fotografija i njezin tekstualni zapis na koricama vodiča ili na majici s natpisom »prava kranjska kobasica mora špricnuti« nisu samo dvodimenzionalni likovi kranjske kobasice, već su to i zapisi koji zapisujući određene elemente realnoga svijeta te elemente utvrđuju i stabiliziraju. Inskripicije, dakle, omogućuju da ih se razmnožava, da mogu kružiti među ljudima i ustanovama. To sama kranjska kobasica ne može, no zato kruže njene replike, fotografije, crteži, slike pojedinih njenih motiva. Inskripcije kranjske kobasice omogućuju da se s njima manipulira, kombinira, da ih se mijenja, interpretira i preoblikuje, stvarajući time nove, hibridne inskripcije. Bruno Latour opisao je inskripcije kao nepromjenljive i mobilne. »Nepromjenljivi mobili« (ang. immutable mobiles) – mobilni su stoga jer omogućavaju kruženje i širenje informacija, a nepromjenljivi zato jer uprkos tome ostaju koherentni. Nepromjenljivi mobil je, između ostalog, i ručno izrađen privjesak za ključeve s kranjskom kobasicom na »drvenoj daščici«. Autorica Renata Medved, pod nazivom Brlogarka, koja se bavi izradom nakita i minijatura iz polimernih masa, o tom svom mini remek-djelu ističe sljedeće:

Minijature hrane posebno me vesele, a slovenska hrana mi je izazov, jer je, barem po mojim informacijama, još nitko nije »smanjivao« na način kako to ja činim.

Započelo je s orahnjačom, a nastavilo se s pokladnim krafnama i bledskom kremšnitom; zadnja iz serije upravo je kranjska kobasica. Da, cilj mi je bio izraditi kranjsku kobasicu, a kako ju je u minijaturnoj izvedbi teško razlikovati od ostalih kobasica, dodala sam joj senf, kao što se pravu kranjsku kobasicu i poslužuje.

Izrađujem ih uglavnom po narudžbi stranaka koje žele originalne poklone, a neke od njih idu u trgovine unikatnih rukotvorina (upravo ih zajedno s kremšnitama pripremam za Bled, gdje će izazivati pažnju turista).

Na njenoj facebook stranici Brlogarka, donju fotografiju resi sljedeći tekst: »Je li već vrijeme za užinu? Kranjska kobasica sa senfom najbolja je na drvenoj daščici cgp-forum-10« Ručno izrađeni privjesak za ključeve s kranjskom kobasicom na »drvenoj daščici« jest, kako bi rekao Latour, čudni križanac koji »dugim repovima, lovkama i vlaknima vezuje riječi na stvari«, »duboko uronjen u profani svijet riječi, znakova, strasti, materijala i međutočaka«.

Slika 63, 64: »Je li već vrijeme za užinu? Kranjska kobasica sa senfom najbolja je na drvenoj daščici cgp-forum-10« Ručno izrađeni privjesak za ključeve od polimerne mase. Foto Renata Medved, snimak je s facebook stranice Brlogarka; Marko Zaplatil, ožujak 2016).

Kranjska kobasica stupa u vazda nove mreže i veze – gospodarske, političke, kulturne, kulinarske, umjetničke, s različitim skupinama, pojedincima, u vrlo različitim kontekstima. Sve to daje joj posebnu snagu. Možemo reći kako je veliki adut kranjske kobasice promiskuitetnost – ide sa svakim tko je poželi. Bio to vozač gradskog autobusa ili, kao što smo vidjeli u slučaju kranjskog bureka, burek.

Slika 65: Promiskutena kranjska kobasica. Reklama za kranjsku kobasicu na ljubljanskom gradskom autobusu. Foto GIZ Kranjska klobasa.

Kranjska kobasica, dakle, nije samo simbol, označitelj, sinegdoha, ikona. Nije pasivna stvar, ona djeluje, ima moć oblikovanja. Još je Marcel Mauss pisao kako stvari, predmeti djeluju, posjeduju snagu – snagu povezivanja ljudi u društvene odnose. Alfred Gell shvaća snagu predmeta u tome što ljude potiču na djelovanje – dakle, ne samo što označavaju, oni također i mijenjaju svijet.

Postavimo li ovo naše teorijsko nastojanje oko kranjske kobasice u nešto širi okvir – ne zanima nas, dakle, pitanje otklona kranjske kobasice, koja se razišla od svoje »primarne funkcije«, i njenog »izdajstva« odnosno trgovanja s nacionalizmom, nego pitanje njenih mnogih veza – promiskuitetnosti s mnoštvom ljudi i neljudi. U svakoj točki, u svakom obliku zamišljanja kranjske kobasice nailazimo na pomiješane ljude i stvari.

I kako u toj promiskuitetnoj priči kranjske kobasice razumjeti nacionalizam? Više nego kao rezultat političkog programa ili ideologije, nacionalizam shvaćamo kao mrežu ili skup ljudi, praksa, stvari, mjesta, institucija, ideologija, tehnologija, ideja itd. koji definiraju subjektivnost ljudi, oblikuju njihova tijela, maštu, djela. Nacionalizam u društvu s kranjskom kobasicom je mnogo više od same ideologije; neljudi igraju značajnu, ako ne čak i odlučnu ulogu u nastanku i životu nacionalizma.

Društvo, barem u vidu koji nam servira kranjska kobasica u ovoj knjizi ili na »drvenoj daščici«, nije sastavljeno samo od odnosa među ljudskim subjektima, ono kao takvo ne postoji. Odnose među ljudima uvijek posreduju, transformiraju ili čak omogućavaju neljudi raznih vrsta, bilo da su to predmeti, tvari, tehnologije, životinje ili ekosistemi. Umjesto o dihotomiji između objekata i subjekata ili između prirode i društva, čini se da je smislenije govoriti o hibridima različitih vrsta, mrežama, mješavinama, skupovima, sumama, koalicijama, o heterogenim skupinama u kojima su ljudi i neljudi međusobno pomiješani. Ne postoje autonomije, stvari i ljudi su isprepleteni i međusobno ovisni. Tu se ne radi o pojednostavljenom izjednačavanju stvari s ljudima, nego o razumijevanju kompleksnih preplitanja ljudi i stvari u kompleksnim kolektivima, mrežama, tkanjima, zbrkama, hrpama i skupovima, u kojima ljudi i stvari jedni druge uspostavljaju, pri čemu su stvari isto tako konstitutivan dio društvenih, kulturnih, političkih itd. procesa, kao i ljudi.

I kad smo već pri uobličavanju svijeta, za zaključak teksta transformirajmo za trenutak kranjske kobasice u budućnost. Hm, u prošlost. No dobro, u prošlu budućnost. Dakle, »Kako će za 200 godina biti na svijetu?« – u tekstu koji je već više od 100 »godina na svijetu«?:

Pomoću radija pravit će od kamenja kruh, meso, pečenka, pečeno pile, pa čak i prave – kranjske kobasice! Samo šteta što sve to mi nećemo doživjeti.

Stvarno je šteta što to nismo doživjeli. Premda smo – barem sudeći po tekstu iz Glasa naroda, lista koji bi mogao posuditi nadimak kranjskoj kobasici – one pomoću radija začete kranjske kobasice, dakle najvjerojatnije električne, već morali doživjeti.

Komentiraj