DOSSIER: MEDICINSKE DRAME NA RUBU ŽIVOTA I SMRTI: Devet čudom spašenih života

Objavljeno u Nacionalu br. 767, 27. srpanj 2010.

Nacional donosi devet priča o ljudima koji su preživjeli stravične nesreće ili ozdravili od malignih bolesti koje su prije dvadesetak godina bile neizlječive; danas su živi zahvaljujući pravodobnim reakcijama svojih liječnika te strelovitom napretku znanosti i tehnologije

‘Samo sam osjetio snažan udarac u nogu, mislio sam da me udario brod. Okrenuo sam se i ugledao morskog psa kako me drži za nogu, uhvatio sam ga za škrge i odmah me pustio. Još je jednom iz dubine nasrnuo na mene, ali kad sam uperio pušku u njega, počeo je kružiti oko mene. Tad sam počeo vikati da me ugrizao veliki bijeli morski pas. Prijatelj Egon pomoćnim čamcem je krenuo prema meni i izvukao me u čamac baš kad se psina spremala da napadne ponovo”, prepričao je Damijan Pesek trenutke koji su mu zauvijek promijenili život. Tog 6. listopada 2008. u uvali Mala Smokova nadomak Visa trojica njegovih prijatelja sunčala su se u čamcu dok je tada 43-godišnji Damijan Pesek plivao prema njima na povratku s podvodnog ribolova.

S JEDINOM PREŽIVJELOM žrtvom napada velike bijele psine u Jadranu susreli smo se u klinici u Ljubljani. Došao je na redovitu kontrolu svom kirurgu, šefu Odjela za estetsku kirurgiju i opekline, prof. dr. Urošu Ahčanu. Nepune dvije godine nakon napada morskog psa Damijan Pesek se sam iz Bleda, gdje živi, dovezao u Ljubljanu i bez većih teškoća se popeo na drugi kat bolnice. Nešto teže mu je spuštati se stubištem: “Još uvijek nosim protezu koja drži nogu jer mi je ozlijeđen peronealni živac. Ne mogu dignuti stopalo, mogu djelomice micati prstima, ali ne mogu stopalom micati lijevo-desno”, govori i s nama pregledava fotografije svojih ozljeda. One prikazuju da mu je morski pas do kosti rastrgnuo mišić lijeve potkoljenice, teško ozlijedivši arteriju i živce koji drže i pokreću stopalo. U nozi su mu ostala i dva zuba morskog psa za koje se analizom u Centru za studije mora Sveučilišta u Splitu utvrdilo da pripadaju velikoj bijeloj psini.

“ON JE DANAS ŽIV u prvom redu zahvaljujući njegovoj prisebnosti u toj situaciji”, kaže profesor Uroš Ahčan. “Maska mi je ostala na licu i vidio sam što mi se događa, prijatelji u čamcu su bili prisebni, pružili mi prvu pomoć, zavili ranu”, prisjeća se Damijan Pesek. Neman ga je napala nadomak obale, na pet-šet metara dubine. Unatoč teškoj ozljedi i šoku, ni u jednom trenutku on nije izgubio svijest. “Cijelo vrijeme sam razgovarao s dečkima, znao sam da je helidrom na Visu i da je to jedini spas.” U Visu ih je dočekao dr. Niko Tomić kojemu se pridružio i dr. Nebojša Đorđević. “Oni su mi mjerili tlak, dobio sam infuziju”, rekao je Pesek koji je vojnim helikopterom prebačen na kopno. Nepuna tri sata nakon napada bio je u splitskoj bolnici gdje ga je operirao šef Odjela za kirurgiju, prof. Vedran Radonić. “Sve je u Splitu napravljeno po pravilu struke. Mi smo ga primili četiri dana nakon nesreće. Ustanovili smo da ima upalu, da ga treba što hitnije operirati. Očekivalo se da će dijelovi tkiva odumirati, ali to je bila nova za život opasna situacija, opasnost od sepse”, rekao je prof. Ahčan. Govoreći o tome koliko je zadovoljan oporavkom Damijana Peseka u ove dvije godine, prof. Ahčan, koji redovito ljetuje na Velom Lošinju i taj otok naziva svojim drugim domom, ističe: “Da se ja stavim u Damijanovu kožu, da zažmirim i vratim se u more kod Visa izvan sezone i pokušam zamisliti da me napala velika bijela psina a da mi danas razgovaramo o tome ide li stopalo gore ili ne, bio bih jako zadovoljan. Mislim da bi svi potpisali ovakav rezultat.”

DAMIJANU PESEKU život se ipak jako promijenio: “Prije sam se bavio streljaštvom, bio sam i predsjednik saveza osam godina, putovao, sudjelovao na svjetskim prvenstvima na Filipinima, u Africi i Brazilu, zatim na europskim prvenstvima i drugim natjecanjima. Toga sad jednostavno nema. Nema više ni košarke koju sam prije redovito rekreativno igrao.”

IAKO SU GA U NEKIM medijima u vrijeme njegove nesreće bili predstavili kao specijalca slovenske vojske, Damijan Pesek nije vojnik, nego je informatičar, zaposlen u slovenskom ministarstvu obrane kao civil. Još je na bolovanju, no nada se da će se najkasnije krajem listopada ove godine vratiti na posao. Osim povratka na posao, velika mu je želja vratiti se na Vis. “Naravno da će biti prisutan određeni strah, ali ga namjeravam pobijediti. Nesreća me spriječila u namjeri da posjetim Palagružu, što mi je odavno želja, i nadam se da ću otići tamo.”

DAMIJAN PESEK samo je jedan od primjera medicinskih čuda. U posljednja dva tjedna susreli smo se s ljudima koji su preživjeli stravične nesreće i ozdravili od malignih bolesti koje su prije 20-ak godina bile neizlječive. Oni i njihovi liječnici svjedoče da su preživjeli zahvaljujući pravodobnim i koordiniranim reakcijama liječničkih timova, te strelovitom napretku znanosti i tehnologije. Svima je zajednička iznimna psihička snaga, optimizam i želja za životom.

“JA ZNAM U ČEMU je tajna mog preživljavanja – u mojoj psihi”, kaže 66-godišnji Vladimir Kveštek, jedan od prvih Zagrepčana od ukupno 500 bolesnika s leukemijom koji su liječeni transplantacijom koštane srži. Od njegove je transplantacije prošlo 19 godina i osam mjeseci, točnije obavljena je 25. listopada 1990. Taj datum slavi kao drugi rođendan. U to je vrijeme na Odjelu za hematologiju KBC-a Zagreb na Rebru mladi specijalizant bio docent dr. Mirando Mrsić, danas saborski zastupnik SDP-a i pročelnik Registra dobrovoljnih davatelja koštane srži. “Gospodin Kveštek je vrlo hrabar čovjek, bolovao je od kronične mijeloične leukemije za koju je tada transplantacija bila jedini lijek. No danas, za razliku od prije 20 godina, za liječenje te vrste leukemije primjenjujemo tzv. pametne lijekove”, kaže dr. Mrsić. Međutim, 1990. Vladimir Kveštek dospio je na listu za transplantaciju koja je bila na saveznoj razini tada još postojeće SFRJ i čekao punih 13 mjeseci. “To čekanje je bilo najteže“, prisjeća se Kveštek koji je prije bolesti radio u turističkoj agenciji i proputovao gotovo cijeli svijet, o čemu svjedoči karta svijeta na zidu njegova dnevnog boravka. Karta se crni od konca kojim su označene rute što ih je prošao automobilom. “Tih 13 mjeseci koliko sam čekao transplantaciju bio sam četiri puta po deset dana u Rusiji, pet dana u Pragu, na Sportskim igrama u Solarisu, na nekoliko šoping-tura. Iz Rusije sam se vratio deset dana prije ulaska u bolnicu, što sam prof. Borisu Labaru koji je vodio moje liječenje priznao tek tri godine poslije operacije”, govori Kveštek koji je jutro nakon našeg razgovora krenuo na još jedno putovanje, u Milano. Na pitanje odakle mu izdržljivost za takav tempo odgovorio je prisjetivši se riječi prof. Labara: “Kad sam napuštao bolnicu, on mi je rekao: ‘Ovo ti je sad drugi život i broji godine od početka kao auto poslije generalke.’ Tako i brojim. Evo, uskoro će mi biti 20. rođendan.” Međutim, da se Vladimir Kveštek razbolio deset godina ranije, prema riječima dr. Mrsića, bio bi osuđen na smrt: “Samo 30-ak godina ranije leukemija je bila smrtna presuda, a u budućnosti će vjerojatno biti prva bolest te vrste koja će biti izlječiva jer polako doznajemo mehanizme kako ona nastaje, stoga vjerujem da će i transplantacija otići u prošlost.” U posebnom sjećanju ostao mu je i slučaj kolege, 30-godišnjeg dr. Danijela Lovrića kojemu je s 27 godina dijagnosticiran limfom.

DOKTORA LOVRIĆA zatekli smo na Intenzivnoj koronarnoj jedinici KBC-a Zagreb gdje radi kao intenzivist kardiolog. Taj mladić koji svakodnevno spašava teške srčane bolesnike prije tri godine borio se za vlastiti život. Imao je rijedak oblik limfoma koji je u Njemačkoj zabilježen u tek 30 slučajeva u deset godina i prognoze mu nisu bile najbolje. “Ja sam prof. Labaru apsolutno vjerovao od prvoga dana, on se odlučio za vrlo agresivan protokol kojim se liječi limfatična leukemija”, kaže dr. Lovrić. Proveo je tri mjeseca u sterilnim jedinicama, šest mjeseci primao kemoterapiju, mjesec dana išao na zračenja i još dvije godine uzimao kemoterapiju tabletama. Iako je od šestero ljudi koji su u to vrijeme bili u sterilnim jedinicama četvero umrlo, Danijel kaže da je bio uvjeren da će preživjeti. Najveću je potporu imao u svojoj današnjoj supruzi. “Tada mi je bila djevojka i ona je izabrala da ostane sa mnom”, kaže danas sasvim izliječen Danijel Lovrić i dodaje: “Svakom se nešto dogodi u životu. Nekome se rodi bolesno dijete, nekome poginu najbliži u prometnoj nesreći, meni se dogodilo ovo. Kad gledam, uvijek bih to ponovio da znam da ću tako izbjeći nešto drugo”. O napretku znanosti i tehnologije u kardiologiji svjedoče pacijenti predstojnika Klinike za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Zagreb i dekana zagrebačkog Medicinskog fakulteta, kardiologa Davora Miličića.

ŽELJKO PAVIĆ 52-godišnji je trgovac iz Ričica nadomak Imotskog koji već pet godina živi s pola srca. Kad ga je primio na odjel, Željko Pavić je, prema riječima profesora Davora Miličića, bio u dramatično lošem stanju. U samo četiri dana bio je defibriliran čak 130 puta. “Bio je u kardiogenom šoku, bez tlaka, bez mjerljivoga pulsa, svako malo defibriliran. Uspjeli smo ga donekle stabilizirati, te prepoznati uzrok smrtonosnih fibrilacija klijektki. Donja polovica srca sve do vrška bila je zahvaćena velikim infarktom i to je bilo izvorište ponavljajućih smrtonosnih aritmija”, kaže dr. Davor Miličić. Željko Pavić je hitno operiran i odstranjena mu je gotovo polovica srca, a ostatak je rekonstruiran u manje, ali funkcionalno srce. “Osim rekonstrukcije srca, gospodinu Paviću bile su ugrađene su i dvije aortokoronarne prijemosnice, te je za svaki slučaj ugrađen i kardioverter-defibrilator, koji bi se trebao uključiti u slučaju poslijeoperacijskih po život opasnih aritmija. Kao što vidite, nakon nekoliko godina gospodin Pavić se još uvijek odlično osjeća i nema nikakvih zdravstvenih tegoba, a kardioverter-defibrilator se još nijednom nije uključio”, dodaje Miličić. Željko Pavić pak ističe da ga je iskustvo koje je prošao uvelike promijenilo: “U pet godina nakon operacije više sam se nasmijao nego u dvadeset godina prije, po meni to je već dovoljno. Mislim da sam postao tolerantniji prema okolini. Ne štedim se u poslu, ali se i redovito odmaram. Zdravo jedem, ne pušim. Pušenje me dovelo do infarkta i nije mi ni palo na pamet zapaliti cigaretu. Time bih bacio u vodu sav trud cijele ekipe koja je radila na meni.”

ANTUN MILOŠEVIĆ je 55-godišnji automehaničar iz Slavonskog Broda koji ima mehaničku crpku umjesto lijeve srčane klijetke i u torbici koju nosi obješenu na desnom ramenu nosi baterije za svoje umjetno srce. Iako u Klinici za bolesti srca i krvnih žila na Rebru imaju razvijen jak transplantacijski program, te profesor Miličić i njegov uži tim trenutačno skrbe za oko 60 pacijenata s transplantiranim srcem, među bolesnicima postoje i oni kod kojih se transplantacija ne može izvesti. Antun Milošević spada u tu kategoriju. “Njegov otpor u plućnom krvotoku bio je toliko visok da nije dozvoljavao presađivanje srca. Bolovao je od dilatacijske kardiomiopatije, a neki od takvih bolesnika imaju prognozu podjednaku onima s vrlo uznapredovalim zloćudnim tumorom. Imao je teško popuštanje srca, opsežne edeme, gušio se ležeći u postelji, bio je ovisan o trajnim infuzijama lijekova, ukratko bio je umirući bolesnik kod kojega nije dolazila u obzir transplantacija“, prisjeća se profesor doktor Davor Miličić. A kako su na Rebru u posljednje tri godine razvili i program mehaničke potpore srca, kod Antuna Miloševića su se odlučili za najsofisticiraniju crpku kojom raspolažu. “To je crpka malih dimenzija koja se ugradi u trbušnu šupljinu. Nakon što je gospodinu Miloševiću ugrađena mehanička crpka on se vrlo brzo i vrlo dobro počeo oporavljati i danas, tri mjeseca nakon operacije, on ne izgleda kao bolestan čovjek, evo sad se penjao normalnim hodom bez zapuhivanja na drugi kat”, kaže Davor Miličić. Antun Milošević stalno sa sobom u torbici nosi generator i dvije baterije. Jedna baterija traje više od osam sati i prema njegovim riječima još se ni jednom nije do kraja ispraznila. “Nemam strahova zbog crpke, imao sam već iskustvo i da je nestalo struje, ali to je tako napravljeno da nema nikakvih problema. Mirno spavam”, kaže Antun Milošević.

S 18-MJESEČNOM Laurom Šimić i njenim roditeljima Marijanom i Zdenkom susreli smo se na Klinici za pedijatriju KBC-a Zagreb gdje su nam razgovor prekidali razdragani pozdravi liječnika, medicinskih sestara i tehničkog osoblja. Malena Laura Šimić njihova je mezimica. Posebno joj se obradovao dr. Milivoj Novak, voditelj Odjela za intenzivno liječenje djece gdje je provela 62 dana. Laura Šimić danas je vesela i veoma znatiželjna djevojčica koja je prije osam mjeseci zamalo umrla. Tad je u medijima zabilježena kao prvo dijete koje je preživjelo 164 sata bez srca i pluća. Umjesto nje je na Rebru disao i kucao aparat ECMO (ekstrakorporalna membranska oksigenacija). Predstojnik Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb, prof. dr. Ivan Malčić, jasno se sjeća male Laure: “Njezin slučaj je osobit s obzirom na to da je tada prvi put primijenjen ECMO i ona je preživjela zahvaljujući njemu. Ipak, aparatura je tu sekundarna, ona se može kupiti, bitni su ljudi koji su mogli tu aparaturu koristiti. Riječ je o jednom velikom timskom radu više skupina stručnjaka i o dobroj organizaciji. Tu su uz kardijalne kirurge i pedijatrijske kardiologe sudjelovali intenzivisti, perfuzionisti, anesteziolozi, transfuziolozi.”

“IMA PUNO DJECE koja imaju istu grešku kakvu je imala Laura Šimić i najveći dio te djece se uspješno operira. Međutim, neka djeca s takvom greškom mogu tijekom operacije dobiti neočekivane komplikacije. U ovom slučaju su prvo zakazala pluća, a potom i srce”, objašnjava dr. Ivan Malčić. Laura Šimić je na ECMO-u provela sedam dana, potom je dulje vremena bila na respiratoru. “Dogodile su se i brojne sekundarne komplikacije u obliku infekcije, sepse, pneumotoraksa i sve smo ih uspješno prebrodili”, prisjeća se prof. Malčić koji je pohvalio i Laurine roditelje za koje ističe da su bili iznimno strpljivi i kulturni, jer, kako kaže, nije uvijek tako, pa takav odnos roditelja daje posebne motive liječnicima. “Laura je sada dobro i bit će dobro cijeli život. Minimalne neurološke promjene koje sada ima već su se poboljšale i ona će biti, uvjereni smo, normalno dijete”, sa zadovoljstvom je zaključio, a njeni roditelji tiho su odahnuli. “Mi nismo bili sasvim svjesni situacije jer inače i ne bismo mogli to sve izdržati. Uvijek smo se nadali da će uspjeti iako je bilo trenutaka kad su je reanimirali i kad smo mislili da smo je izgubili”, kaže Laurina majka. Unatoč umirujućim riječima liječnika, nju i dan-danas uoči odlazaka na kontrolu uhvati strah.

IVAN MUŽEVIĆ prije deset godina je kao beba od osam dana na odjel dr. Ivana Malčića stigao praktički mrtav. Njegova majka Suzana vjeruje da ga je u život vratio Bog. “Sve je bilo u redu, porod je bio na vrijeme, dijete je izgledalo zdravo, sve super. Došli smo kući i osmi dan je u krevetiću odjednom poplavio. Otrčali smo do doma zdravlja k pedijatrici koja mu je dala neku injekciju i rekla – brzo s njim na Šalatu. Tad ga je već oblijevao mrtvački znoj i ja sam se samo molila da mi ne umre na rukama, to je bio horor”, prisjeća se najdramatičnijih trenutaka u životu Suzana Mužević, majka danas zdravog i veselog 10-godišnjaka. “Došli smo na Šalatu gdje ga je već čekao tim, ali on je bio u takvom stanju da su ga samo mogli poslati Hitnom na Rebro. Dok smo mi došli na Rebro, oni su ga već bili zaprimili, prof. Malčić je bio dežuran. On nas je posjeo i rekao da dijete ima intenzivno zakiseljenu krv i da se nalazi na granici smrti. Slezena i jetra su se izrazito povećali, a i drugi organi su otkazivali. Usto je imao i infekciju Escherichijom coli. Dr. Malčić nam je rekao da Ivan ima male šanse, te nas je pokušao tješiti, rekao nam je: ‘Vi ste mladi ljudi, imat ćete još djece jer je preživljavanje vašeg djeteta upitno’”, rekla je Suzana Mužević. “Kad je on to rekao, moj muž je u šoku počeo plakati, a ja sam samo mislila – jedno dijete mi je samo doma, jedno dijete teško bolesno, bila sam potpuno razdijeljena, uhvatio me paranoični strah i samo sam mislila: Uzmi ga, Oče. To vam najiskrenije kažem. To nije bila moja snaga i na sve što sam prošla gledam kao na nešto dobro jer mi je u tim danima Bog puno govorio”, priča Ivanova majka. Ona i njezin suprug Darko praktični su vjernici i već 12 godina aktivno sudjeluju u svojoj kršćanskoj zajednici.

PROF. MALČIĆ je Muževićima tog popodneva rekao da mogu otići na intenzivni odjel u sobu do djeteta, da ga mogu držati u naručju. “Ja sam samo htjela ići kući, od straha se nisam mogla nositi s tim, tek sam rodila, hormoni su divljali i otišli smo kući.” Tamo je već bio počeo sastanak kršćanske zajednice: “Jedan prijatelj nam je tad ispričao da se u Izraelu dijete prinosilo u Hram na osmi dan i davalo mu se ime. Rekao je da ne vjeruje da će Ivan umrijeti nego da ga Bog želi zapečatiti i dati mu nov život i ime.” Kasnije te večeri Suzana i Darko Mužević s još dvojicom prijatelja opet su otišli u bolnicu moliti za Ivana. “Doktorica nam je tad predložola da pozovemo svećenika da ga krsti rekavši da on neće dočekati jutro’’”. Pustila ih je u sobu i počeli su moliti. “U jednom trenu smo kleknuli i počeli Bogu zahvaljivati, preplavio nas je mir i sigurnost da će on biti dobro”, kaže Ivanova majka. Njihova kršćanska zajednica je također cijelo vrijeme molila, a vraćajući se iz bolnice u automobilu su pjevali Bogu, slavili su od vjere da će Ivan biti dobro. Idućeg jutra im je Ivanova neonatologinja sva ushićena govorila: “Vaše dijete je preživjelo noć! Vaše dijete je preživjelo noć! Ali nemojte se ništa nadati, još je uvijek neizvjesno.” “Mi smo rekli u redu, mi samo vjerujemo, vi radite svoj posao, a mi za vas molimo”, kaže Ivanova majka. “Sve te djece koja umiru čovjek se trajno sjeća. Ivan Mužević je k nama došao iz druge ustanove s dijagnozom koja je sugerirala teški šok, bez svijesti. Šok je nastupio zbog teške srčane anomalije na području aorte. I ovdje je potrebno istaknuti timski rad. Tu su bili neonatolozi i vrijedne medicinske sestre. Tu su uloge odigrali i inkubator i respirator, a onda dječji kardiolozi koji su uspostavili točnu dijagnozu i koji su ispravno postupili s terapijom. Mi svakodnevno imamo takvu djecu, ali njegov slučaj je prilika da se kaže da je danas preživljavanje onih koji su prije umirali postalo normalno”, zaključio je profesor Ivan Malčić. Maleni Ivan je iz dana u dan bio sve bolje, a profesor Malčić mu je, otpuštajući ga kući, rekao: “Ti si bio mrtav, sad si živ, hvala Bogu.” On danas roni, pliva, trenutačno je na ljetovanju na Viru i ne izlazi iz mora. Vozi bicikl, igra nogomet i vrlo je živahno dijete. Već dvije školske godine nije imao ni povišenu temperaturu, a kamoli nešto teže. Prije dva mjeseca 30-godišnji Danijel Urbanc zaručio se s djevojkom kojoj je prije deset godina iz bolničke postelje rekao da će razumjeti ako ga odluči napustiti zbog stravične ozljede noge. Njemu je 8. listopada 2000. preša koja proizvodi celulozu iščupala nogu iz koljena.

DANIJEL URBANC nerado priča o svojoj nesreći iako se svega jasno sjeća. “Najveći problem je bio sići sa stroja na tlo s pola metra visine, ja sam čak skočio na jednoj nozi na pod.” Hitnu je, kako kaže, dugo čekao i bio je siguran da će ostati bez noge. “Najviše sam se brinuo kako će reagirati moja majka koja je bila bolesna. Susjede sam zamolio da nikome od mojih ne kažu što se dogodilo, čak sam i hitnoj rekao da ugase sirenu kad prolaze kroz mjesto.” U riječkom KBC-u ga je primio dr. Ivan Kirin: “Danijel Urbanc je imao veoma rijetku ozljedu noge iščupane u koljenu. Osim toga je bilo dosta oštećenih mekih tkiva i trebalo je donijeti odluku – amputirati nogu ili napraviti rekonstrukciju. Na temelju iskustva i znanja odlučio sam se za ukočenje koljena i rekonstrukciju svih struktura. Moj stručni i profesionalni nazor je sačuvati svakome dio njegova tijela jer mislim da je sačuvan ekstremitet, iako estetski manje lijep od zdravog, mnogo bolji od bilo kakve proteze.”

NAKON 10-SATNE operacije Danijel Urbanc je 22 dana proveo u šok-sobi. Do danas je imao šest operacija i 41 previjanje pod potpunom anestezijom. Danas ga doktor Kirin hvali kao strpljivog i psihički snažnog pacijenta. Prije nesreće je bio zadovoljan svojim životom: “Kupio sam si automobil, našao djevojku, imao sam posao, taman sam počeo živjeti. No mislim da se sa svime što mi se dogodilo nosim dosta dobro. Pomirio sam se s time da sam 80-postotni invalid, da hodam tako kako hodam. Pokušavam da mi ne smetaju sitni pogledi. Malo me pogađa odlazak na more, uvijek na plažu idem u dužim hlačicama zbog izgleda noge.”

Komentiraj

Source:Zrinka Ferina