Novinar BBC-a Mark Piesing u nedavnom članku izvještava o opasnosti od mina te mogućim načinima razminiravanja.

U nastavku prenosimo dijelove njegove priče.

“Paul Heslop, rukovoditelj UN-ove Agencije za protuminsko djelovanje (Unmas), već 23 godine radi kao pirotehničar. Smatra da je opasnije voziti kroz minsko polje nego tražiti mine, jer se mine pronalazi detektorom metala, a zatim iskopava priborom. Pretpostavlja se da danas postoji 110 milijuna mina zakopano u oko 60 zemalja, a neke od njih potječu još iz Drugoga svjetskoga rata i ne zna se gdje su točno zakopane.

Smatra se da u Afganistanu ima najviše mina, zatim u Kambodži, Laosu, Bosni i Angoli. A minska polja osobito su česta u Myanmaru, Libiji i Siriji gdje ih postavljaju grupe poput Islamske države. U 2015. godini oko 6500 ljudi u svijetu na neki je način stradalo zbog mina, od čega su većina civili, a trećina su djeca”.

“Zemlju je moguće potpuno očistiti od mina, ali to je dugotrajan i osjetljiv posao. Mozambiku su za to bile potrebne 22 godine, tijekom kojih je pronađeno 200.000 mina. Organizacije poput Unmasa i Halo Trusta uvježbavaju i civile kako bi pomogli u razminiravanju.

Minska polja koriste se i za obranu vojnoga položaja jer, za razliku od stražara, mine ne spavaju, a i samo upozorenje dovoljno je da neprijatelji ne prilaze. Tehnike razminiravanja mijenjaju se kako se razvijaju mine”.

“Ne zna se kad se točno prvi put koristilo mine u sukobima, ali zna se da su se vjerojatno koristile u 3. stoljeću u Kini. Prve moderne nagazne mine pojavile su se u Američkome građanskome ratu, a od njih su ih preuzeli Nijemci u Prvome svjetskome ratu, nakon čega su se dalje razvijale i postajale sve opasnije. Kako im je rastao broj, tako je potreba za razminiravanjem postajala sve veća.

Prvi strojevi za razminiravanje bili su posebno podešeni tenkovi pred kraj Prvoga svjetskoga rata, a kasnije su se pojavili i detektori mina koji su pomoću magnetskog polja pronalazili metal”.

“Iako su 162 zemlje 1997. godine potpisale Sporazum o zabrani mina, zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine i dalje ih uvelike proizvode, a zemlje koje nisu potpisale sporazum i dalje ih koriste.

U detektiranju mina i danas se koriste detektori metala za pronalazak standardnih mina, ali postoje i improvizirane eksplozivne naprave (IED) koje se proizvode od sastojaka koji se nađu pri ruci i ne mogu se uvijek pronaći standardnim tehnikama.

Zato se sada npr. u Manchesteru radi na projektima poput Circlea i Semisa, koji omogućavaju pronalazak novih tehnologija za otkrivanje mina.

Humanitarne organizacije poput Find a Better Way (Pronađi bolji način) financiraju te projekte kako bi se pronašla tehnologije poput radara, GPS-a, dronova, virtualne stvarnosti ili umjetne inteligencije kojima bi se minama kontaminirana područja potpuno očistila od mina – na siguran način”, zaključuje Pieseing.

Komentiraj