Damir Mulaomerović nije mogao u težem trenutku postati trener Cibone. Klub je u velikim financijskim problemima, na začelju regionalne ABA lige, a jedini optimizam temelji se na mladim igračima kao što su Ivica Zubac, Ante Žižić i Nik Slavica, članovi hrvatske reprezentacije do 19 godina koja je ljetos postala svjetski doprvak. Ipak, u prve tri utakmice s Mulaomerovićem kao trenerom Cibona je pobijedila Zadar i slovenski Tajfun u ABA ligi i rumunjsku Energiu u Europa Cupu. “Znate li kakav je to stres, nakon utakmice protiv Energie osjećao sam se kao da sam se tukao s petoricom”, kaže nam 41-godišnji Mulaomerović kojem je Cibona drugi klub koji trenira, nakon što je dvije godine vodio Slobodu iz Tuzle, klub u kojem je kao dječak počeo igrati košarku. Možda kao trener nije dovoljno iskusan, ali kao igrač ima napretek iskustva jer je igrao za Fortitudo, Efes Pilsen, Panathinaikos, Real Madrid, da nabrojimo samo najveće među brojnim klubovima. Naravno, odmah se postavlja pitanje zašto bi netko poput Mulaomerovića preuzeo tako problematičan klub kao što je Cibona. “Znao sam u što ulazim. Situacija sigurno nije bajna, to se vidi iz aviona. Ne želim se baviti financijama, moj dio je samo teren. U trenutku kada sam postao trener bili smo posljednji u ABA ligi, došao je u pitanje opstanak u ligi, bez obzira na to što imamo talentirane mlade igrače. Činjenica je da svi ti mladi igrači moraju zaslužiti svoje mjesto u momčadi, moraju to pokazati na terenu. Ni jedan trener neće dobrog igrača držati na klupi. Trener je tu da ih usmjeri. Ja sam zadovoljan kako je Zubac igrao, kako je Žan Mark Šiško igrao protiv Zadra, Slavica može puno bolje, on se mora prilagoditi ekipi na terenu. Sa svojim tjelesnim predispozicijama može imati sjajnu karijeru, ali samo ako promijeni neke stvari u pristupu prema igri.

RAZVIJANJE MLADIH IGRAČA JE PROCES koji traje. Nije to deklarativno – evo ti pa igraj 40 minuta, posebno u situaciji u kojoj smo mi, kada se borimo za opstanak. Utapati momke u takvoj atmosferi nije zdravo”, u dahu nam je izgovorio Mulaomerović, a mi smo mu rekli da ova situacija podsjeća na onu iz Splita prije 30 godina, kada je Jugoplastika ispala u drugu jugoslavensku ligu, a onda se zahvaljujući talentiranim klincima kao što su bili Toni Kukoč i Dino Rađa vratila te za nekoliko godina postala prvak Europe, a trener je bio Božidar Maljković. Jednako kao što su tada u Splitu mnogi bili skeptični spram Maljkovića, Mulaomerović priznaje da su mnogi skeptični i kad se on spomene u ulozi trenera.

“ČINJENICA JE DA SU SVI BILI SKEPTIČNI, pogotovo zato što sam radio te dvije godine u Tuzli. Međutim, ja sam upravo takav posao i obavljao u Tuzli. Imao sam skromnu ekipu, skroman proračun, dosta mladih igrača, ali smo ipak od drugoligaša u dvije godine došli do polufinala prvenstva BiH, u kojem smo izgubili od Igokee. Promovirali smo nekoliko mladih igrača, dosta sam ponosan na to jer sam imao sjajnu komunikaciju s igračima, a oni su davali sve od sebe”, pojasnio je Mulaomerović. Sličnu situacija sada ima i u Ciboni. “Zatekao sam ekipu u psihološki jako lošoj situaciji, deprimiranu nakon poraza od Budućnosti. Dobio sam pozitivnu komunikaciju s igračima i vidi se promjena u pristupu, komunikaciji, radu, vidi se volja, želja i entuzijazam. Bilo je malo vremena, samo sedam dana, da probudim ekipu. Najviše sam radio na psihologiji i individualnom pristupu kako bih iskoristio njihove kvalitete, da ih malo probudim kroz razgovor i treninge. Promijenili smo duljinu trening, trenira se intenzivnije i kraće, u pristupu treninzima mora biti reda i hijerarhije. To je dalo rezultata. Ja uz liniju proživljavam svaki napad, svaku obranu i oni osjete moju energiju. Mislim da sam im donio dodatnu dozu energije i sportskog bezobrazluka”, smatra Mulaomerović i priznaje da je najljepše igračke trenutke proveo u Ciboni od 1994. do 1998., u generaciji sa Slavenom Rimcem, Veljkom Mršićem, Matom Skelinom i drugima.

“Prošlo je dosta vremena, tada smo imali jako puno talentiranih igrača, a trenera je ‘boljela glava’ jer nije znao koga će staviti na teren. Danas je sve siromašnije, osim ako izuzmemo Cedevitu, Zadar i Cibonu. Meni je drago da je većina tih košarkaša postiglo vrhunske karijere i da su postali vrhunski ljudi”, kaže Mulaomerović koji je upravo Rimca zamijenio na mjestu trenera Cibone, dok je Mršić uspješan trener Cedevite, u kojoj je Skelin menadžer tima. Mulaomerovićevu generaciju, igrače rođene 1974., činili su pored Rimca i Skelina još i Goran Kalamiza i Ivan Grgat, također igrači Cibone. Svi su bili članovi mlade reprezentacije Hrvatske.

“MORAM PRIZNATI da moja generacija nije postigla velike rezultate dok smo igrali za juniorsku reprezentaciju, ali većina igrača je imala solidne ili vrhunske karijere. Od 12 juniora, devet ih je imalo odličnu karijeru. Juniorski dio je važan, ali to je samo jedna faza jer najbitniji dio dolazi kasnije, prelaskom u seniore i adaptacijom u seniorsku košarku. Moja generacija nije imala toliko medijske pozornosti kao ova sada, ali nemojte zaboraviti da ne postoji formalni put do uspjeha. Viđao sam velike talente koji nikada nisu uspjeli, a viđao sam i osrednje talente koji su postali jako dobri igrači. Put do uspjeha mladih igrača vidim jedino kroz trening, a ne kroz medije ni menadžerske utjecaje. A trener je tu da ponudi šansu igraču i usmjeri ga. Sve ostalo je na igračima”, rekao je novi trener Cibone.

Mulaomerović je bio izvrstan playmaker, a posljednjih godina Hrvatska nema kvalitetnih playmakera, zbog čega su američki košarkaši Dontaye Draper i Oliver Lafayette dobili državljanstvo kako bi igrali za hrvatsku reprezentaciju. Nekadašnji srbijanski košarkaš i trener Zoran Slavnić ovog ljeta je napisao kako hrvatska reprezentacija nema playmakera, nema mangupa koji će voditi momčad jer su Roko Leni Ukić i njemu slični igrači fini i dobri momci. “Najteže je napraviti playmakera, on mora biti karakteran igrač, ne mora biti najbolji, ali mora voditi ljude. Mora donositi odluke u djeliću sekunde, voditi računa o tome tko je napadački u tom trenutku u dobrom tonusu, to je sklop karakteristika koje playmaker mora imati. Ja i mnogi drugi posljednje vrijeme nismo vidjeli takvog igrača. Međutim, ne može se napraviti playmakera u godinu dana. Taj proces traje barem tri do četiri godine. Međutim, svi treneri, preopterećeni rizikom gubitka posla, vjerojatno nemaju strpljenja jer moraju paziti na rezultat. Zbog toga pružaju manje prilika nekim potencijalnim playmakerima. Slavnić je vjerojatno više mislio na liderstvo u momčadi, a onda ostali igrači prate tog lidera. Treba pokušati stvoriti hrvatskog playmakera jer u većini hrvatskih klubova oni su Amerikanci”, objasnio je Mulaomerović.

KAKO JE SPOMENUO DANAŠNJI UTJECAJ menadžera na mlade košarkaše i njihov razvoj, osvrnuli smo se na Darija Šarića, kojem je menadžer sugerirao kako je najbolje da prvo provede dvije sezone u turskom Efes Pilsenu, a zatim ode u NBA ligu. “Svaki igrač je svoj najbolji menadžer. Ako igra na vrhunskoj razini, nije ga teško prodati. Dario Šarić jedan je od najboljih hrvatskih igrača, igrao je sa mnom i znam kako radi. Kao i Hezonja, koji je izvanserijski talent, pa mislim da će obojica napraviti sjajne karijere i da će hrvatska reprezentacija od njih dobiti dvije mega zvijezde. Neki menadžeri zabrane momku da igra zbog ugovora sa sponzorom tenisica, kao što je bio slučaj s Draganom Benderom. Meni je to apsurd jer je za njih najvažnije da igraju, a u kojim će tenisicama igrati i tko im je menadžer, to je apsolutno nebitno. Nažalost, sve je više menadžera, oni su danas nužno zlo, s njima se mora raditi jer zastupaju igrače”, rekao je Mulaomerović.

U njegovo vrijeme bilo je i manje menadžera čiji je utjecaj također bio manji nego danas. “Ja sam imao sreće što sam radio s Markom Fleisherom, vrhunskim profesionalcem. Nije tu bilo pretjeranih emocija, ali posao je bio profesionalno odrađen”, rekao je. Uz pomoć njega Mulaomerović je 1998. napustio Cibonu i potpisao za Fortitudo iz Bologne, momčad za koju su tada igrale zvijezde kao što su Marko Jarić, Gregor Fučka i Carlton Myers. “U to vrijeme trener Fortituda bio je Petar Skansi, kojeg posebno cijenim zbog svega što je napravio za mene. U jednom trenutku on je ‘odrezao’ iz momčadi najboljeg beka te godine, Davida Riversa, i nekadašnju NBA zvijezdu Dominica Wilkinsa te doveo mene i Artūrasa Karnišovasa. Za te stvari treba imati hrabrosti. No ta hrabra ekipa u kojoj su bili još Jarić, Fučka i Carlton Myers bila je sjajno složena i sjajno su nas vodili. Karnišovas je danas pomoćnik generalnog menadžera Denver Nuggetsa. Bio je to moj prvi izlazak iz Hrvatske, ušao sam u sferu apsolutnog profesionalizma i igrao kao stranac. Taj je pritisak trebalo izdržati, ali sam uspio. Bilo je problema prvih dva, tri mjeseca, ali to je normalna adaptacija. To okruženje vrhunskih košarkaša bilo mi je novina, ali zato je 1999. Fortitudo prvi put u povijesti igrao na Final Fouru. Žao mi je što smo nesretno izgubili u polufinalu od Benettona kojeg je tada vodio Željko Obradović. Imali smo utakmicu u rukama, a onda smo izgubili”, prisjetio se Mulaomerović.

KOLIKO GOD DA MU JE OBRADOVIĆ tada nanio boli i tuge, toliko mu je i vratio tri godine kasnije. Obradović u bio Panathinaikosu za koji je tada igrao i Mulaomerović i 2002. su osvojili Euroligu te postali prvaci Europe. “Znate kako se kaže, ako želiš osvojiti Euroligu, moraš otići kod Obradovića. Učio sam od svakog trenera pomalo, od Aleksandra Petrovića, Jasmina Repeše, Skansija, Branislava Prelevića s kojim sam igrao u PAOK-u i Obradovića. On je vrhunski trener iza kojeg stoji ogroman broj trofeja i rezultata. Nevjerojatna je sigurnost, znanje, entuzijazam i psihologija kojim on vodi momčad. U tom smjeru i ja pokušavam ići. Njegova tajna uspjeha je u tome da će on iz desetog igrača u momčadi izvući maksimum, tako da je njegovo znanje neupitno. To je čovjek koji je promijenio moju viziju košarke, on mi je otvorio prozor i vidio sam da postoji i drugačija košarka”, otkrio je Mulaomerović. Ono čega se sjeća iz te 2002. je i povratak u Atenu nakon osvajanja Eurolige. “Čarterom smo došli iz Bologne, a na aerodrom je došlo više od 4000 navijača koji su probili zaštitnu ogradu. Nisu nam dopustili da odemo autobusom u grad, a razočarani navijači konkurentskog Olympiacosa ‘prevrnuli’ su pola kvarta. U Grčkoj je košarka, uz nogomet, najvažnija sporedna stvar. Postoji 20 novina koji pišu o oba kluba, svatko je navijač jednog od ta dva kluba. Meni je takva atmosfera odgovarala”, prisjetio se Mulaomerović.

KOŠARKAŠKU KARIJERU okončao je 2012. igrajući za Zagreb. Međutim, te posljednje sezone se mučio, klub je počeo gubiti sponzore, pa je pitanje zašto se nije ranije oprostio od klupskih nastupa. “Košarka je moja velika ljubav i nedostaje mi. Počeo sam je igrati kao klinac u Tuzli i maštao kako ću jednog dana igrati u dvorani na Mejdanu, a došao sam na vrh igrajući za neke od najboljih europskih klubova. Ponosan sam i na zadnji dio svoje karijere jer je košarkaški klub Zagreb, kvartovski klub, dva puta osvojio kup i jednom prvenstvo. To je bilo jako teško, ali imali smo plejadu dobrih igrača, Antu Tomića, Krunu Simona, Luku Žorića, a tu su bili i Šarić i Hezonja. Moj plan bio je taj da se oprostim od igračke karijere nakon što smo 2011. osvojili prvenstvo. Međutim, zamolili su me da budem dio tima još jednu sezonu kako bih koordinirao mlade igrače. To sam i napravio, sezona je bila stresna, ali sam svojim iskustvom i autoritetom pomogao mladim igračima da je odrade do kraja. Nije mi žao, iako bi bilo idealno da sam završio karijeru nakon osvajanja prvenstva”, priznao je Mulaomerović.

KAKO NIJE MOGAO BEZ KOŠARKE, odlučio je postati trener, i to tuzlanske Slobode. I opet dolazimo do jednog od problema u hrvatskoj košarci, manjka kvalitetnih trenera te nedostatka onog što se gaji u Srbiji, a to je da mladog trenera obavezno savjetuje netko stariji. Nekad je to radio Aca Nikolić, a danas srbijanskog izbornika Aleksandra Đorđevića savjetuje 11 godina stariji i daleko iskusniji Miroslav Nikolić. “Odmah bih pristao da mi Skansi bude savjetnik, bez ikakvih problema. Uvijek su dvije, tri glave pametnije od jedne pa ću se uvijek savjetovati sa starijim kolegama. Neću reći da sam najpametniji, ali imam instinkt, nešto što me vodi i taj put ću slijediti. Pitanje je bi li taj drugi prihvatio savjetničku ulogu”, kaže Mulaomerović koji se već prije izjasnio o hrvatskom izborniku, on je za to da Velimir Perasović ostane na toj poziciji. ” Perasović je sjajan trener s vrhunskim rezultatima u klubovima koje je vodio. Nisam za to da se treneri potroše nakon jednog prvenstva”.

MULAOMEROVIĆ NE ŽALI ZBOG NIČEGA u svojoj karijeri, čak ni zbog toga što nije otišao u NBA ligu, u momčad Milwaukee Bucksa. “Bilo je to 2000., u trenutku kada sam igrao svoju drugu sezonu u Efes Pilsenu. Jedan od velikih skauta Joe Ash došao je u Tursku i ponudio mi minimalni ugovor za jednu sezonu koji je iznosio ni 400 tisuća dolara. Međutim, ja sam tada u Efes Pilsenu imao odličan status i puno veći ugovor, pa sam odbio ponudu. Možda je to bila prilika da se okušam, ali moram biti realan i reći da sa svojim tjelesnim predispozicijama vrlo vjerojatno ne bih uspio. Zbog toga nisu uspjeli ni Aleksandar Đorđević ni Šarūnas Jasikevičius jer su američki igrači tjelesno dominantni. Ne žalim za tom prilikom jer sam ljubitelj europske košarke. Cijenim NBA, ali uvijek bih se opredijelio za europsku košarku”, rekao je na kraju razgovora Mulaomerović.