Nacional otkriva kako je neobična tajna veza Tuđmana i Perkovića utjecala na sudbinu Hrvatske i njih obojice u kontekstu političkih previranja u kojima Tuđman nije dopustio da se Perkoviću išta dogodi, što je u svojoj knjizi opsežno istražila Orhidea Gaura Hodak

stvaranju moderne hrvatske države, a prije toga i u stvaranju preduvjeta za formiranje HDZ-a, prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu značajnu su podršku pružile udbaške strukture. Među pojedincima u tim udbaškim strukturama osobito je istaknutu ulogu imao Josip Perković koji je od prošlog tjedna, zasad nepravomoćno, osuđen na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Perković je zato proteklog tjedna bio u središtu pozornosti jer je, kako je obrazloženo u presudi njemačkog suda, sa Zdravkom Mustačem kao istaknuti dužnosnik jugoslavenske tajne službe sudjelovao u Đurekovićevu ubojstvu. Nedugo nakon izricanja te presude predsjednik SDP-a Zoran Milanović izjavio je: “Šokiran sam kad vidim da su ljudi koji su Franji Tuđmanu nabavljali putovnicu, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška, (Tomislava) Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke, na kraju prokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci jer to je očito nešto o čemu se HDZ treba očitovati. Poznata je stvar da sam se zalagao i zalagat ću se ubuduće za ravnopravan tretman hrvatskih građana kada ih se izručuje, a naročito kada se sudi u ovako delikatnim stvarima. Presudom sam šokiran. To je najblaža riječ koju mogu reći. Iskren sam potpuno. Nisam vjerovao da su takvi ljudi bili u neposrednoj orbiti i najbliži suradnici osnivača HDZ-a, zajedno s njim osnivali HDZ. To puno govori i ako je to stožerna hrvatska stranka, to nije dobro”, kazao je Milanović.
Milanovićev partner u Narodnoj koaliciji, predsjednik HSS-a Krešimir Beljak, bio je još izravniji u svom komentaru i izjavio kako je činjenica da su HDZ stvarale jugoslavenske tajne službe. “To je činjenica, to je istina. Što, kako i u kojem kontekstu 1987., dok je Vlado Gotovac bio na robiji, to trebate sami zaključiti u istraživačkom novinarstvu. Ali činjenica je da je tu stranku stvarala tajna služba bivše države”, izjavio je Beljak.
Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković iznio je o tome drugačije mišljenje. “Manipulacije i laži kojima se danas koristio Milanović su neprihvatljive. Niti su ti ljudi bili dio HDZ-a, niti su davali putovnice. Providno je kako on skreće pozornost s najveće sramote njegove vlade, lex Perkovića, ali to mu neće proći i javnost to jako dobro zna. Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, kao i Perković i Mustač, jer je opstanak Hrvatske bio ugrožen, dali su doprinos. Ali iz kuta gledanja HDZ-a, to ih ne amnestira od odgovornosti”, rekao je Plenković. U svom govoru u Kninu, u povodu proslave obljetnice oslobodilačke akcije Oluja, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović reagirala je na te Milanovićeve izjave ovako: “Želim poslati poruku onima koji su hrvatsku državu nazvali slučajnom, a ovih su dana otišli toliko daleko da su je stvorile i udbaške strukture. Ova Hrvatska stvorena je voljom hrvatskog naroda koja je izražena ogromnom većinom na referendumu 1991. Hrvatska je stvorena ovom akcijom u Kninu i hvala svim braniteljima”, izjavila je Kolinda Grabar Kitarović.
Ponajprije zbog presude u Njemačkoj, a potom i zbog političke polemike Kolinde Grabar Kitarović i Milanovića, u koju su se prigodno uključili i brojni drugi hrvatski političari, Perković i njegova uloga u stvaranju hrvatske države ponovo intrigiraju hrvatsku javnost.
Ta se Perkovićeva uloga u novijoj hrvatskoj povijesti počela pisati ujesen 1986., kada se on kao tadašnji šef hrvatske Udbe upoznao s tadašnjim disidentom, hrvatskim nacionalistom Franjom Tuđmanom. Tada je započela njihova neobična tajna veza koja je snažno utjecala kako na sudbinu Hrvatske, tako i na sudbine njih obojice. Perković je isprva Tuđmanu pomogao da dobije putovnicu, što je Tuđmanu omogućilo da ode u Kanadu i ondje stvori emigrantsku bazu za svoj kasniji politički uspon u Hrvatskoj. Kada je Tuđman postao predsjednik HDZ-a i ubrzo potom hrvatski predsjednik, on nije dopustio da se Perkoviću u političkim previranjima išta dogodi, što se počelo mijenjati tek nakon Tuđmanove smrti.
Njihov kompleksan odnos koji puno govori o ozračju u kojem je nastajala moderna hrvatska država, u vrlo širokom kontekstu političkih previranja, špijunskih operacija i zavjera, frakcijskih borbi u HDZ-u te pravosudnih procesa koji su se o zločinima Udbe vodili i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, dubinski je istražila novinarka Orhidea Gaura Hodak, zamjenica glavnog urednika Nacionala. Ona je svoj opsežni i temeljiti istraživački rad pretvorila u knjigu pod naslovom “Tuđman i Perković – istina o tajnoj vezi koja je formirala Hrvatsku”. Upravo ta tajna veza koja je formirala Hrvatsku dijelom demantira prošlotjedne tvrdnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Zbog specifičnih i intenzivnih političkih reakcija koje su uslijedile nakon izricanja nepravomoćne presude koja je Perkovića smjestila u doživotni zatvor zbog grijeha iz vremena bivše Jugoslavije, Nacional objavljuje najintrigantnija otkrića iz te knjige, uoči čijeg je objavljivanja više puta razgovarala s Perkovićem.
Hrvatska demokratska zajednica osnovana je 17. lipnja 1989. u prostorijama NK Borac na zagrebačkom Jarunu, a predsjednikom stranke imenovan je dr. Franjo Tuđman. No formalnom osnivanju stranke prethodili su neki dramatični događaji.

Osnivačka skupština HDZ-a bila je dogovorena za taj dan u hotelu “Panorama” u Zagrebu, ali je GSUP Zagreb izdao rješenje (br. 21/3 UP-I-2988/89.) o zabrani njezina održavanja. Prema jednoj teoriji, skupštinu je zabranila Udba kako za vođu nove stranke ne bi bio izabran Marko Veselica. Prema toj verziji, krug oko Franje Tuđmana prebacio je mjesto održavanja skupštine u prostorije NK Borac na Jarunu te je među 48 prisutnih, od kojih je njih 28 iz Osijeka doveo Vladimir Šeks, za novog predsjednika izabran Franjo Tuđman. Takvim su se interpretacijama ovog događaja uglavnom koristili oni koji su pokušavali plasirati tezu da je Franju Tuđmana na vlast zapravo dovela Udba i da su mu zabranom održavanja skupa u “Panorami” željeli pomoći jer je raspoloženje na Skupštini bilo takvo da bi za novog predsjednika bio izabran Marko Veselica.

Na pitanje je li moguće i takvo objašnjenje, sam Marko Veselica odgovorio je:

“Moguće je. Mi smo organizirali Sabor u ‘Panorami’, ali je onda Služba sigurnosti zabranila da se on održi ondje, a dopustila je da Tuđman tajno održi sastanak u dvorani kluba Borac na Jarunu. Mnogima nije odgovaralo da ja budem izabran jer se smatralo da sam ekstreman i da nije dobro da se mene izabere iako je raspoloženje bilo takvo. Međutim, ja sam imao zabranu javnog nastupanja i nisam bio dobro plasiran u javnosti, i prihvatio sam da Tuđman u prvoj fazi bude predsjednik.”

Jakša Kušan je gostujući 7. siječnja 2014. u emisiji HTV-a “Fokus” rekao da su obavještajne službe u Hrvatskoj sredinom 80-ih znale kakav će biti razvoj događaja sljedećih pet, šest godina, slično kao što je i sovjetska služba NKVD znala bolje od američkih službi da se približava kraj SSSR-a. Već davanjem putovnice Franji Tuđmanu, Služba mu je zapravo dala prednost od najmanje četiri, pet godina u odnosu na druge predstavnike hrvatske opozicije koji su u to vrijeme dobrim dijelom bili još u zatvoru ili im je bilo zabranjeno javno nastupanje, a bili su tada i mnogo važniji i mnogo popularniji od Tuđmana. Još presudnijim događajem Kušan smatra zabranu osnivačke skupštine HDZ-a u “Panorami” i organiziranje paralelne osnivačke skupštine na kojoj je izabran Tuđman, a ne Marko Veselica.

NO NEKI SUDIONICI ONDAŠNJIH DOGAĐAJA oštro opovrgavaju teze da je Udba sudjelovala u odlučivanju tko će doći na čelo nove stranke. O pričama da je i bivša Služba državne sigurnosti sudjelovala u stvaranju HDZ-a Đuro Perica kaže:

“Pa to su bedastoće, ili bolje rečeno zle i pokvarene insinuacije. To je toliko podmuklo, a to ustvari serviraju oni koji na tihi način danas ubijaju Hrvatsku, oni koji su izašli iz Hrvatskog sabora kada se odlučivalo o samostalnosti Hrvatske. Znamo tko je to. Pazite, HDZ je već 20 i nešto godina ključni politički faktor u Hrvatskoj. Ima nas svakakvih, ali jasno je da je HDZ nastao u glavama onih ljudi kojima je bilo dosta tog komunizma i jednopartijskog jednoumlja, kojima je bilo dosta tog licemjerja i tobože brige o čovjeku. I ondje gdje sam ja bio (na robiji – op. a.), to je bila najveća pogreška komunista jer su tako zatvorili cvijet hrvatske inteligencije i omladine. To su bili dobro obrazovani, pametni ljudi koji su napokon shvatili kako se može doskočiti toj crvenoj aždaji, tom crvenom zlu pa su onda razmatrali opcije, imali kružoke i međusobno se informirali. Shvatili smo da Hrvatska u tom zlu, nasreću, ima mogućnost da se napokon poveže s iseljenom Hrvatskom, i da je to snaga koju ta komunistička, zločinačka satrapija ne može svladati. I onda su se našli ljudi koji su shvatili da je nužna hrvatska pomirba, ali ne ideologija, nego Hrvata koji su u svijetu i Hrvata koji su u domovini. Ta pomirba je u pitanju, nije u pitanju pomirba crvenih i crnih. Te podjele nema i ne može je biti.”

NO, HDZ SE STVARAO u dramatičnim okolnostima. Programske osnove HDZ-a javno su objavljene, igrom slučaja, na isti dan, 28. veljače 1989., kad je u Kninu izbio prvi veliki srpski prosvjed. Program HDZ-a iznio je Franjo Tuđman na Tribini Društva književnika Hrvatske. Zbog svojih uvjerenja, Tuđman se odmah sukobio s desničarima u svojim redovima od kojih je doživljavao snažne napade. Tuđman je, naime, smatrao da su granice današnje Hrvatske zacrtane AVNOJ-em i Ustavom SFRJ iz 1974. te da se budućnost Hrvatske može temeljiti samo na antifašističkoj tradiciji, a ne na naslijeđu kvislinške NDH. Smatrao je da bi jedino na tim osnovama na svoju stranu mogao pridobiti saveznike i među vodećim zemljama Europe, ali i unutar i dalje vladajućih struktura u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Tuđman je predosjećao kakav se krvavi raspad Jugoslavije sprema jer je dobivao informacije od svojih suradnika iz Službe državne sigurnosti, a balvan revolucija već je u Hrvatskoj bila u punom jeku. Zato mu se žurilo posložiti stvari što prije. Kako tvrde neki pripadnici Službe, na svojoj strani već je imao službe koje su se pak pobrinule da i unutar Saveza komunista prođe “mekša struja” na čelu s Ivicom Račanom. Željko Kekić Pauk o tome kaže:

“Da Perković, koji je bio šef službe u trenutku tranzicije, prilikom izbora u SDP-u nije kontrolirao da prođe Račan, nego da je pobijedio Družić, a njegov brat Kolja je u to vrijeme meni bio šef u službi, pitanje je bi li sve prošlo u miru. To je bila tvrda struja koja je mogla zaustaviti demokraciju, izbore lažirati, maknuti aktere sa scene, zatvoriti ih. U tom smislu je Perković bio krojač hrvatske države.”

  • PERKOVIĆ JE BIO MEĐU LJUDIMA koji su u hrvatskoj službi pripremali otpor prema politici srpskog vodstva i vrha JNA. Njihov zadatak bio je spriječiti djelovanje tih snaga na teritoriju Hrvatske

JOSIP PERKOVIĆ U JESEN 1989. postao je vršitelj dužnosti šefa tajne službe. On će poslije tvrditi da je službu vodio u smjeru potpune depolitizacije, prema visokoprofesionalnom ekipiranju kako bi bila u stanju osigurati miran rasplet političkih prilika. On kaže da se Jugoslaviju pokušalo konfederirati na temelju Ustava iz 1974., ali da je ubrzo postalo jasno da zbog stavova iz Srbije to neće proći. To više kad su se u sve, kako objašnjava Perković, uplele vojne službe.

Perković je bio među ljudima koji su u hrvatskoj službi pripremali otpor prema politici srpskog vodstva i vrha JNA. Njihov je zadatak bio spriječiti djelovanje tih snaga na teritoriju Hrvatske. On tvrdi da je pod njegovim vodstvom Služba pripremana za tranziciju vlasti, te da je 90 posto pripadnika Službe podupiralo demokratske promjene i bili su ih spremni zaštititi:

“Mi smo radili sve da bi politički proces, prije svega u Hrvatskoj, protekao mirno, a preko njega smo pokušali djelovati na cijelo područje Jugoslavije, koliko smo uspijevali i mogli. Dakle, bili smo za miran tijek političkih procesa, bez obzira na to tko će biti na vlasti, hoće li izbore dobiti stara partija ili nova. Nismo se opredjeljivali. Služba nije imala nikakve pretumbacije. Znate kad govore kako su neki mijenjali kapute. Nitko nije promijenio ništa, mi smo radili svoj posao i izvanredno smo sigurnosno pokrivali teritorij Hrvatske. Kao točnost ovog o čemu govorim može poslužiti podatak da smo mi već u ljeto 1990. imali na dlanu srpsku pobunu… Pripadnici bivše službe, i državne sigurnosti i javne sigurnosti, dobro su obavili svoj posao u pripremi za obranu Hrvatske i ne moraju se sramotiti za razdoblje koje je iza nas.”

Zanimljivo je kako su neki u emigraciji gledali na mogućnost da se u stvaranje nove države uključi i Udba. Istaknuti emigrantski aktivist Jakša Kušan o tome kaže:

“MEĐU EMIGRANTE je svojedobno došao nekadašnji javni tužilac u Zagrebu, prezivao se Vučetić, koji je prešao u odvjetnike, ali je nastavio raditi za Udbu. On nije tajio da ima veze s Udbom i tvrdio je da u Udbi postoje ljudi koji misle hrvatski. To je bila voda na naš mlin jer mi nismo bili kao ostali u emigraciji koji su bili za rat s komunistima, nego obratno, željeli smo da ljudi koji su na vlasti učine nešto za svoj narod. Nismo to smatrali krimenom nego dužnošću. Više puta smo tiskali letke i pozivali ljude u partiji da učine nešto na svojim položajima kako bi se Hrvatska zaštitila od eksploatacije Beograda i da pokažu hrvatske geste. Hrvatska Udba bila je najmanje nacionalna i najmanje je vodila nacionalnu politiku, ali su vidjeli da im se to jednog dana može obiti o glavu. Oni nisu bili glupi, vidjelo se kako se stvari razvijaju, imali ste vrlo radikaliziranog Miloševića u Srbiji, a i po drugim linijama dolazilo je do konflikata s Udbom iz Beograda. Nije trebalo puno inteligencije da, gledajući potencijalne igrače na sceni, izaberu Tuđmana kao najprikladnijeg. Oni su time htjeli i spasiti svoje glave, a prema onom što sam ja rekonstruirao, Manolić je tu bio glavni mozak. Pokušavali su si u tom trenutku što bolje zaštititi leđa te preko Tuđmana stvoriti veze sa što više ljudi u emigraciji i tako si osigurati buduće pozicije.”

PRVI VELIKI DOGAĐAJ na kojem je došlo do susreta dvaju donedavno nespojivih svjetova, hrvatske emigracije i članova represivnog obavještajnog sustava, održan je 24. i 25. veljače 1990. na I. Općem saboru HDZ-a koji se održavao u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Pripreme za taj sabor na kojem se trebalo okupiti oko dvije tisuća delegata HDZ-a, od kojih su neki prvi put iz emigracije stigli u Hrvatsku, počele su znatno prije. Problem je bio u tome što mnogi pripadnici emigracije nisu imali jugoslavenske putovnice, a mnogi od njih bili su i na Udbinu popisu neprijateljske emigracije te su o njima vođeni dosjei. Među glavnim organizatorima tog događaja bio je tadašnji glavni tajnik HDZ-a, budući hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. On je zatražio sastanak kod tadašnjeg ministra, odnosno sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca. Mesić o tome kaže:

“Rekao sam mu da bi trebalo dobro osigurati taj sabor HDZ-a jer će doći i jedan dio emigranata i da nam je važno da ne bude problema. Ministar je tada rekao da će on svim emigrantima na tri dana osigurati pravo prolaza, bez obzira na to imaju li naš pasoš ili tuđi, ako nije za njima izdana potjernica zbog ratnog zločina. Dakle, tako smo se osigurali da ne dođu ratni zločinci. I drugo, s njim sam dogovorio da nam omogući vrlo dobro osiguranje i da se pregleda sam prostor dvorane ‘Lisinski’ prije događaja. Za osiguranje tog skupa bili su zaduženi Mato Laušić i njegov kolega Vjeko Brajović. Tu sam čuo za Josipa Perkovića da radi negdje u sustavu, ali nisam konkretno čuo što je bio njegov posao jer su mi u tom trenutku bili važniji Laušić i Brajović koji su mi bili dodijeljeni.”

VJEKOSLAV BRAJOVIĆ bio je u to vrijeme načelnik Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere u tadašnjem gradskom sekretarijatu unutrašnjih poslova. Ankica Tuđman ističe da je Vjekoslav Brajović organizirao i osobno nadzirao doček iseljenika u zračnoj luci.

“KAO NAČELNIK jednog samostalnog odjela u gradskoj policiji ne bih to ni u ludilu mogao samostalno dogovarati bez zapovijedi s najvišeg vrha. Na tim sastancima koji su se održavali u siječnju 1990. dogovorio sam da će emigranti dolaziti isključivo preko zrakoplovne luke, nikako automobilima preko slovenske granice jer bi ih ondje uhitili s obzirom na to da su oni na saveznom nivou bili smatrani neprijateljskom emigracijom. Ali posebno je bilo naglašeno da pri dolasku u zračnu luku sa sobom ne nose nikakva hrvatska obilježja i simbole, nikakve hrvatske zastave, posebno ne one s prvim bijelim poljem, da se ne zezaju. Rekao sam da će ih na Plesu čekati moji ljudi.”

Iznad svih njih po hijerarhiji bio je Josip Perković i vjerojatno je upravo on bio taj koji je delegirao poslove.

O Josipu Perkoviću Stjepan Mesić detaljnije je čuo od Mate Laušića i Vjeke Brajovića.

Josip Perković bio je tada na funkciji pomoćnika ministra unutrašnjih poslova SRH, a time i šefa hrvatskog republičkog SDS-a. Njegov nadređeni ministar Vilim Mulc došao je na tu funkciju po političkoj liniji, odnosno iz partije. Postavio ga je direktno Mika Špiljak. Perković kaže da mu je Mulc odmah dao odriješene ruke i obećao potporu za sve što čini u okviru Službe državne sigurnosti. Evo kako je Perković u intervjuu Večernjem listu prije izručenja u siječnju 2014. opisao pripreme za sabor HDZ-a:

“VEĆ SMO U NAJAVAMA SABORA, dakle u siječnju 1990., imali informacije da će određen broj ljudi u Zagreb doći s ‘neurednim dokumentima’. Bez viza i sl. Oformio sam ekipu operativaca u zračnoj luci Pleso, jer su delegati iz inozemstva uglavnom dolazili zrakoplovima, uvezali smo ih s ekipom koja je radila u dokumentaciji i za svaku osobu koja je prolazila kroz takvu našu evidenciju na aerodromu morali su pitati mene. Telefonski. Na dan održavanja sabora, navečer, stigao je i posljednji delegat, sjećam se bio je to Andrija Getoš iz Njemačke (HNV), a stigao je s emigrantskom putovnicom za koju je trebao vizu i za neke europske zemlje. I njemu sam dopustio ulazak. Danas je umirovljeni pukovnik HV-a. Mnogi od mojih operativaca tada su prvi put bili u mogućnosti tako susresti pripadnike, kako se govorilo, ‘neprijateljske emigracije’.”

  • SLUŽBA NA ČELU S PERKOVIĆEM još prije drugog kruga izbora radila je za novu vlast. Nakon pobjede HDZ-a na izborima, Tuđman je Perkoviću i službeno potvrdio mandat šefa Službe državne sigurnosti

A među ljudima koji su iz svijeta došli u Zagreb bilo je 150 onih koji su se nalazili u evidenciji Službe državne sigurnosti kao pripadnici baš te “neprijateljske emigracije”. Zbog toga je, kako je rekao Perković, u beogradskim novinama, ali i u nekim hrvatskim bilo kritika i upita, a uslijedio je i izravan napad na njega osobno. Perković i sam kaže da je odluka o puštanju emigranata bila isključivo njegova:

“Nitko drugi nije sudjelovao u odlučivanju da te ljude treba pustiti na osnivački sabor HDZ-a. Bila je to posljedica mog pristupa slobodi kretanja ljudi”, izjavio je u Večernjem listu. U Zagreb je tada prvi put iz emigracije stigao i Gojko Šušak. Perković tvrdi da su se njih dvojica upoznali kada je Šušak stigao u Hrvatsku, a da je za njega čuo još prije. Jedan Perkovićev znanac tvrdi da je predsjednik Tuđman upravo Perkoviću dodijelio brigu o Šušku u prvim danima njegova boravka u Hrvatskoj.

Unatoč tome što nije imao vizu, zahvaljujući angažmanu kanadskih Hrvata Cvitke i Andrije Fistonić, vlasnika turističke agencije u Ottawi, Šušak se uspio progurati u avion. Samo on i još jedna osoba u avionu za Zagreb, a bila je to Zdravka Bušić, rođakinja Brune Bušića, nisu imali vizu. Kad su ga carinici u Zagrebu pitali zašto nema vizu, Šušak je rekao da mu je Tuđman jamčio da može ući bez vize, na što ga je, prema svjedočenju Đurđe Šušak, carinik opsovao.

“Onda se umiješao Josip Perković i, unatoč tome što Šušak nije imao vizu, sredio da može ući u Hrvatsku.”

To svjedočanstvo Đurđe Šušak pokazuje da je upravo Josip Perković imao glavnu pozadinsku ulogu u sređivanju prolaza nekadašnjim emigrantima.

Potvrdila je to i Dunja Ujević u svojoj knjizi “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška”:

“Obavještajci su za svaki pojedinačni ulazak tražili odobrenje šefa Službe državne sigurnosti Josipa Perkovića. Perković je, pak, bio na vezi s osobom koja je pretraživala evidenciju Udbe.”

PRED ŠUŠKA I ZDRAVKU BUŠIĆ TUĐMAN JE došao osobno. O tome kakav je tretman Tuđman već tada imao svjedoči činjenica da ga je policija pustila u zabranjeni prostor gdje nakon silaska s aviona putnici čekaju na pregled putovnica.

Dok smo se jednom prilikom zajedno vraćale iz Bruxellesa i na zagrebačkom aerodromu čekale na pregled putovnica, tu mi je priču osobno potvrdila Zdravka Bušić, koja je u prvom mandatu nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju postala HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu.

“Da, Tuđman nas je osobno dočekao i ušao je u ovaj prostor gdje nas dvije sada stojimo. Ja sam bila u strahu jer ni ja ni Gojko nismo imali vizu. Mogli su nas u svakom trenutku uhititi. Međutim, Tuđman je rekao da je on sve sredio.”

Zdravka Bušić nije znala detalje o tome s kim je to Tuđman dogovorio njezino i Šuškovo puštanje u Hrvatsku bez vize.

Bližili su se prvi demokratski izbori u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina. Služba na čelu s Perkovićem još prije drugog kruga izbora radila je za novu vlast. Nakon pobjede HDZ-a na izborima, Tuđman je Perkoviću i službeno potvrdio mandat šefa Službe državne sigurnosti, odnosno podtajnika za obavještajnu sigurnost.

“Josip Perković naš je čovjek u tajnoj službi. Na njega treba računati”, navodno je Tuđman tada rekao svojim suradnicima. Josip Manolić o tome je u jednom intervjuu Jutarnjem listu rekao:

“Tuđman je s Perkovićem imao izravan odnos i o njegovu ostanku na čelu tajne službe nije se sa mnom konzultirao.”

Komentiraj

FOTO:Pixsell i Nacional
PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.