Država Srbija uspjela je stopirati primanje Kosova u članstvo UNESCO-a, a u diplomatskim lobiranjima presudnu ulogu odigrali su patrijarh Irinej i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, koji je čak snimio film o zločinima nad srpskom kulturnom baštinom na Kosovu

Srbija je, uz podršku Rusije, Kine, Indije, Brazila, Španjolske, Indonezije, Palestine, Sjeverne Koreje… izborila za Beograd izuzetno značajnu diplomatsku pobjedu – Kosovo nije primljeno u članstvo Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO). U ponedjeljak su glasale 142 članice UNESCO-a; za prijem Kosova bile su 92 zemlje, protiv 50, dok ih je 29 bilo suzdržano. Kosovu je za prijem bila potrebna dvotrećinska većina, odnosno, 95 glasova, pa je Prištini za članstvo nedostajala podrška triju država. Novu priliku za članstvo u UNESCO-u, Kosovo će imati za dvije godine.

Država Srbija je kao prioritet odredila sprječavanje primanja Kosova u Organizaciju Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) pa je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić sa suradnicima snimio osmominutni film “O zločinima nad srpskom kulturnom baštinom na Kosovu od 1999. godine”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić izjavio je da je kontaktirao predsjednike vlada više država i da je “razgovarao sa zemljama s kojima nitko nije pričao proteklih 70 godina – od Mauricijusa do Nove Gvineje”. Šef srpske diplomacije Ivica Dačić u Parizu je, iznoseći podatak da su na Kosovu uništena 174 vjerska objekta Srpske pravoslavne crkve i 33 kulturno-povijesna spomenika, uz krađu više od 10.000 ikona i crkveno-umjetničkih predmeta, apelirao na članove UNESCO-a da odgode raspravu o primanju Kosova “kako bi se dala šansa dijalogu jer to je jedini način da se postigne obostrano prihvatljivo rješenje”.

U borbi države Srbije protiv primanja u UNESCO se, međutim, najviše iskazala jedna nevladina organizacija – Srpska pravoslavna crkva (SPC) – čiji se poglavar, patrijarh Irinej, kršćanski upustio u nešto što bi se, kada se ne bi pažljivo birale riječi, moglo nazvati huškanjem na rat.

“AKO DOĐE DO SILE, MORAMO UČINITI SVE da milom i silom to vratimo”, rekao je patrijarh Irinej i dodao: “Nadamo se da se nećemo morati tako braniti, nego da će svijest i savjest onih koji odlučuju o našoj sudbini, progovoriti onako kako treba govoriti jedna probuđena i čista ljudska savjest.” Bez preciznog objašnjenja o kakvoj “sili” govori i što se treba “vratiti”, Irinej je izjavio da se na Kosovu nalaze najveće srpske svetinje, povijest i kultura i da se ne može dopustiti da Kosovo ne pripada srpskom narodu i da se srpske svetinje “uzmu i proglase svetinjama Kosova”. “Da se daju narodu koji se sve vrijeme svoje povijesti trudio rušiti, paliti i žariti naše svetinje”, rekao je Irinej u Nišu.

Patrijarh Irinej pozvao je i cijeli pravoslavni svijet da spriječi ulazak Kosova u UNESCO jer bi to “bilo ravno humanitarnoj katastrofi, odnosno, uništavanju srpskih pravoslavnih svetinja, a time i svjetske baštine”. Irinejeve riječi odnose se na srednjovjekovne srpske manastire Visoke Dečane i Gračanicu, Pećku patrijaršiju i crkvu Bogorodice Ljeviške, kulturne spomenike na Kosovu koji su upisani na listu svjetske baštineUNESCO-a. Riječ je o spomenicima koji predstavljaju vrhunac bizantsko-romaničke kulture, s jedinstvenim stilom fresko-slikarstva razvijenim na Balkanu od 13. do 17. stoljeća.

Patrijarh Irinej izjavio je da je ugrožena srpska pravoslavna baština na Kosovu. “Pobornici takozvane države Kosovo žele da članstvom u UNESCO-u prisvoje srpske crkve i manastire. Zbog toga SPC poziva sav pravoslavni narod, sve ljude dobre volje i sve kojima je stalo do prava i pravde u svijetu, da se usprotive učlanjenju takozvane države Kosovo u UNESCO“, poručio je Irinej.

On je zatražio pomoć sve pravoslavne braće na svijetu, iako SPC na priznaje Makedonsku i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a nije reagirala ni na nasilno odcjepljenje dijelova zemalja čije stanovništvo većinom čine pravoslavci. Kao što Kosovo više nije dio Srbije, tako i Ukrajina više ne kontrolira poluotok Krim, a Gruzija područja Abhazije i Južne Osetije.

Potpredsjednik Dačićeve Socijalističke partije Srbije Predrag Marković ocijenio je da SPC nije dovoljno učinila povodom inicijative Albanije da Kosovo postane član UNESCO-a i da se morala bolje organizirati jer bi onda i Ruska pravoslavna crkva, kao i crkve iz drugih država koje nisu priznale neovisnost Kosova, uključujući i Vatikan, bolje reagirale u tom slučaju. Posebno bi važnu ulogu mogao odigrati Vatikan na čelu s papom Franjom koji je Argentinac, a ta zemlja je u Izvršnom savjetu UNESCO-a glasala protiv Prištine, rekao je Marković.

NEZADOVOLJSTVO SPCa NE ČUDI, ali donekle iznenađuje intenzivni angažman srpske države povodom mogućnosti primanja Kosova u UNESCO. Beograd se sporazumom s Prištinom, postignutim u Bruxellesu, uz vrlo aktivno sudjelovanje Europske unije, obvezao da neće sprječavati članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama. Smatra se da se to odnosi na članstvo u regionalnim organizacijama, a ne i na UNESCO, ali Kosovo je već postalo dio brojnih međunarodnih organizacija, što u Beogradu nije izazvalo veliko uzbuđenje. Kada je Kosovo primano u Međunarodni olimpijski komitet, Svjetsku banku, Međunarodni monetarni fond, Europsku banku za obnovu i razvoj, kada je dobilo međunarodni telefonski pozivni broj, gotovo da je potpuno izostala reakcija srpske javnosti i države.

Osim toga, činjenica je da srpske crkve i manastire na Kosovu čuva kosovska policija. Kosovska policija će ih i dalje čuvati, bez obzira na status Prištine u UNESCO-u.

Ministar vanjskih poslova Kosova Hashim Thaçi pozvao je Beograd da podrži primanje Kosova u UNESCO i da “gleda u budućnost mira, pomirenja i poštovanja kulturnih povijesnih vrijednosti”. “Članstvo Kosova u UNESCO-u bolje će očuvati i potvrditi srpsko kulturno i povijesno naslijeđe”, poručio je Thaçi.

Kosovski premijer Isa Mustafa ocijenio je da rječnik kakav Srbija koristi protiv članstva Kosova u UNESCO-u, podsjeća na onaj koji je prouzročio ratna razaranja između 1990. i 1999.

“Takvi govori i optužbe nastavak su srpske politike koja je kod nas primijenjena i prouzročila je rat, razaranja i ljudske žrtve. Srbija se u nedostatku argumenata i uspješne vanjske politike služi takvim argumentima, što govori da su izgubili put i vjeru”, rekao je Mustafa.

Lider opozicijske Demokratske stranke Bojan Pajtić izjavio je da vlast u Srbiji pravi farsu od svojih diplomatskih napora da spriječi članstvo Kosova u UNESCO-u jer je jasno da Priština nema dvotrećinsku većinu glasova potrebnu za ulazak u tu organizaciju.

Iako je jasno da Kosovo ne može ući u UNESCO, namjera vlasti je da sebe prikaže kao velikog pobjednika nad nepravednim Zapadom. Jedini razlog za to može biti namjera premijera Vučića da što više pobjegne od tema poput borbe protiv korupcije, jer se svakog dana trudi sakriti afere svojih kumova i najbližih suradnika. “Dok Vučić priča o UNESCO-u, istovremeno sakriva i prepravlja izvještaje o stanju srpske ekonomije kako bi uvjerio građane u nekakav imaginarni dinamičan rast koji postoji samo u njegovu priviđenju”, izjavio je Pajtić.

OGLASIO SE I BIVŠI ŠEF SRPSKE DIPLOMACIJE VUK DRAŠKOVIĆ, navodeći podatak da putovnice države Kosovo priznaje 175 od 193 članice UN-a. “Srpske crkve, manastire i duhovnu baštinu na Kosovu, kao i sigurnost Srba, može štititi samo tamošnja policija, a EU je vrhovni jamac zaštite. Ne smijemo zaboraviti da su nam u vjekovima turske okupacije Pećku patrijaršiju, Gračanicu, Dečane i još stotine crkava i manastira na Kosovu čuvale i sačuvale obitelji i bratstva albanskih manastirskih vojvoda”, poručio je Drašković.

On je izjavio da je tragično što su albanski ekstremisti u ožujku 2004. spalili, teško oštetili i oskvrnuli više od 100 srpskih crkava i manastira na Kosovu, ali je dodao da je u travnju i svibnju 1999. s Kosova protjerano 800.000 Albanaca i da su vojne i paravojne snage Srbije srušile više od 200 džamija, medresa i tekija, pa i Bazar džamiju iz 1761. i Halil efendijinu džamiju iz 1526.

Brojni i barbarski zločini počinjeni su nad kosovskim Srbima 1998. i 1999., ali ta zlodjela praćena su još masovnijim zločinima nad Albancima čiji su leševi bacani u rijeke i jezera po Srbiji ili tajno pokapani na poligonima policije u Beogradu. Zlo se ne pobjeđuje pamćenjem samo tuđeg zla i šutnjom o vlastitom, rekao je Drašković.

Izjavio je i da Kina i Rusija u Vijeću sigurnosti UN-a “čuvaju” Kosovo u Srbiji te postavio pitanje: “Je li baš prijateljski kada vas netko potiče da branite ono što nemate, uz rizik da strada i ono što imate? Patrijarh govori da je ‘Srbija bez Kosova trup bez glave’. To znači da je Srbija mrtva već 15 godina. Srbija je i bez izgubljenog Kosova živa. Mora ojačati, steći moćne saveznike i odmaknuti se od mrtvih mitova i još živog poretka koji je i skrivio gubitak Kosova”, zaključio je Drašković. Patrijarh Irinej se i dan prije nego što je govorio o upotrebi sile na Kosovu, upustio u miješanje u državne poslove zahtjevom da Srbija proglasi vjeronauk obaveznim predmetom u školi. “Vrijeme je da se vjeronauk učini obaveznim predmetom, da se ocjenjuje kao nekada, a time će se poboljšati kvaliteta nastave i vjeroučitelje obavezati na to da taj predmet ozbiljnije shvate”, izjavio je Irinej. Vjeronauk je u škole u Srbiji uveden 2001. kao izborni predmet. Ni danas, nakon 11 godina, ne postoje jasno određeni kriteriji za određivanje sadržaja udžbenika vjeronauka i izbor nastavnog kadra.

IAKO JE TIME PREKRŠEN USTAV SRBIJE koji jamči razdvojenost Crkve i državnih institucija, odluku o vjeronauku u školama donio je tadašnji premijer Zoran Đinđić. Nadao se da će se tako izboriti za podršku SPC-a i kompenzirati njenu šutnju nakon izručenja Haaškom sudu bivšeg šefa države Slobodana Miloševića, optuženog za ratne zločine. Đinđić podršku SPC-a nikada nije dobio.

Iz udruge Ateisti Srbije smatraju da bi država sada mogla vjeronauk uvesti kao obavezan školski predmet i “šutnju SPC-a o, primjerice, diplomatskim igrama oko Kosova plati punim prepuštanjem djece neobrazovanim ljudima, toliko dalekim od prosvjete i prosvjećivanja”.

Komentiraj

FOTO:Marko Prpic/PIXSELL
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.