OTROVNA POLITIKA Jedan narod, jedna stranka, jedan vođa

Čudi me da VODSTVO HRT-a koje je dvije godine činilo sve da se riješi što više slobodnomislećih novinara i uguzi se Karamarku, sada očekuje da ih novinari HRT-a štite

Jedan narod, jedna država, jedan vođa – tako je u zanosu svojih govora na koje su se palili milijuni običnih građana i pristojnih susjeda u njemačkim provincijama i gradovima, arlaukao svojedobno Adolf Hitler. Posljedice znamo. I po Njemačku, i po svijet, i po svjetski poredak.

JEDAN NAROD, jedna stranka, jedan vođa – nova je krilatica Velikog Tome koji u pohodu na stranačke podružnice diljem ove napaćene i siromašne državice, optužuje sve koji ne podržavaju, ne glasaju i neće nikad glasati za HDZ – da su protiv vlastitog naroda! Jer nisu shvatili jednu stvar – da „kada pričaju protiv HDZ-a, koji proistječe iz svog naroda, koji artikulira duh svog naroda, tradiciju svog naroda i težnju svog naroda, to je kao da pričaju protiv vlastitog naroda!“ Možda je gospodin Karamarko, vođa Pokreta koji je svojedobno odlučno napustio, previdio činjenicu da je najmanje polovica biračkog tijela u Hrvatskoj glasala protiv HDZ-a! Dok je jedan značajan dio glasao i protiv HDZ-a i SDP-a i svoj glas dao trećoj opciji, u nadi da nas bahati vođe sa sindromom nezamjenjivosti više neće maltretirati svojim bolesnim diktatorskim ambicijama.

TAJ OBLIK OPASNOG STRANAČKOG JEDNOUMLJA dugo nismo čuli pa stoga možda nisu uzaludno HDZ-ovi PR magovi sputavali Karamarka u njegovim govorničkim ambicijama tijekom nedavne kampanje za parlamentarne izbore. Da ne plaši i ne tjera ljude. I one na ljevici, i na desnici, i na centru. Jer Veliki Toma, kojega brojni prije svega doživljavaju kao špijuna, a onda kao poduzetnika u sigurnosnom sustavu, taj priučeni policajac, povjesničar koji je „na divlje“ diplomirao na do tada nepostojećem jednopredmetnom studiju Filozofskog fakulteta, beznadno je nekarizmatičan vođa i višestruki pobjednik na svim listama negativaca među političarima u posljednjih nekoliko godina. Neuvjerljiv, neartikuliran, bez strasti i bez energije, oskudnog vokabulara, govornik koji se mora obraćati najnižim strastima najneobrazovanijih, najprimitivnijih i najradikalnijih predstavnika svoga članstva, kako bi izazvao blijede reakcije odobravanja i osigurao podršku za novi mandat na čelu HDZ-a, što mu je trenutačno najvažniji cilj. Za razliku od Vladimira Šeksa, lukavog preživljavača svih stranačkih previranja koji je ipak uvijek bio i ostao uz svoju stranku, Toma Karamarko previše je vrludao u svojim političkim stremljenjima, previše je gazda i uvjerenja promijenio pa je očito svjestan da zato mora biti veći papa od Pape, veći Tuđman od Tuđmana, kojeg se jasno, glasno i praktično odrekao u svom javnom i političkom djelovanju krajem devedesetih.

POSLJEDICE LIJEČENJA stranačkog kompleksa i sapiranja odiuma Mesićeva čovjeka među stranačkom sljedbom, krajnja su radikalizacija ne samo retorike, već i politike HDZ-a, što je dovelo do, za sada, samo verbalnog građanskog rata i zabrinjavajućeg porasta nesnošljivosti. A ona je eskalirala, kako je to točno primijetila i predsjednica Republike u svom prilično blijedom i sadržajno problematičnom odgovoru na pismo Milorada Pupovca, u posljednje dvije godine SDP-ove vladavine. Baš u doba kada je HDZ započeo s ostvarenjem vrhunski koordiniranog plana s dvjema kolonama u Vukovaru i pečenjarom u šatoru u Savskoj 66. Rezultati takve osobne povijesti trenutačnog vođe HDZ-a jesu i nefunkcionalna, anonimna i problematična vlada i uporno insistiranje na već notornom ministru s kapom nalik ustaškoj i tekstovima objavljenim u časopisu poglavnikova zeta, znakovita naziva NDH.

MINISTRU KOJEG BRANI DO ZADNJE KAPI STRANAČKE KRVI. Sve do unutarstranačkih izbora. Jer Hasanbegović bi trebao simbolizirati sve ono što se želi vratiti na političku pozornicu, koja previše podsjeća na ostrašćene devedesete i uvodi svekoliki nacionalistički primitivluk na velika vrata: „Mi nismo politički elitisti. Svi smo iste političke strukture i iste građe – istog porijekla. Očevi, djedovi, pradjedovi – svi su nam istog profila“, govorio je Karamarko na skupu u Konavlima, poručujući valjda svim neukima i ekstremnima da su dobrodošli u prve redove stranke, iz kojih su zbog higijenskih razloga izbačeni tijekom procesa integracije u Europsku uniju. Zbog koje se i mali Haso, ministar od kulture, moguće pod pritiskom mostovljana, ogradio od ustašluka i izrazio svoje zgražanje nad „ustaškim zločinima koji su najveće moralno posrnuće hrvatskog naroda“. No nema te krpe koja može obrisati njegove zapisane stavove, nema tog faceliftinga koji bi mogao uvjeriti domaću i svjetsku misleću i civiliziranu javnost da je ministar Hasabegović – hladno prekoračivši kamermana koji mu je pao pod noge – promijenio svoje korienske stavove ili karakter Bad Blue Boya, člana grupe sklone svakom – ne samo povijesnom i ideološkom, već i fizičkom radikalizmu i agresivnosti.

Nakon svega što se zna i što se slušalo u posljednjih nekoliko tjedana, može se samo ponovo pitati – jesu li nam državu u skoro dvadeset godina stvarali i vodili šizofreni fanatici s poremećajem ličnosti, koji su po potrebi bili idolopoklonici NDH, a za igrokaze po Europi antifašisti – ili pak vrhunski pragmatici koji su se u želji za vlašću, moći i bogatstvom, ideološki priklanjali masi, u skladu s povijesnim i političkim trenutkom.

U takvoj situaciji imamo premijera koji uglavnom šuti, a kad progovori, zvuči kao da se obraća retardiranima, objašnjavajući građevinama Hrvatske (koje vrlo dobro znaju da za čovjeka poput Hasanbegovića ne bi bilo mjesta ne u samo u vladi, nego i na cijeloj političkoj sceni Kanade) da će „taj uvjereni antifašist“ biti odličan ministar. Sasvim očekivano, prvi čovjek Vlade, koji to nije, svakoga dana u svakom pogledu potvrđuje zabrinjavajući nedostatak ne samo političkog iskustva, već i moralnog i intelektualnog integriteta.

ŽALOSNO JE i da se predsjednica Republike – koja vrlo dobro zna da takav ministar sigurno neće biti dobrodošao ni u Francuskoj, osnivačici Europske unije, ni u Bruxellesu, a ni u Njemačkoj – bavi prvenstveno pitanjima svoje taštine i uloge Zdravka Mamića u svom političkom i privatnom životu. Ovo je pravi trenutak da se, kao predsjednica svih građana Republike Hrvatske, ogradi od takvog kadroviranja HDZ-a i pokaže svoju državničku veličinu. Koja je važnija od frizura i kostima koje nosi na sigurnosnim konferencijama, poput one u Münchenu. A ne da se u svojem već spomenutom pismu Miloradu Pupovcu poziva na „provokacije“, „neprimjerenu satiru“, „performanse“ i „umjetničke slobode“ koji vrijeđaju nacionalne osjećaje većinskog naroda, koje je tako komotno i lako braniti. Osobito ako ne razumiješ bit demokracije, slobode mišljenja i javne riječi koja NE ugrožava drugoga i NE huška na mržnju protiv drugačijih. Predsjedničine misli se, nažalost, odlično uklapaju u najnovija obrušavanja Velikog Tome na medije koji su, prema njegovim riječima, sve do sada bili u funkciji lijeve opcije i radili na destrukciji čvrste konstrukcije koja se zove „suradnja“ Domoljubne koalicije i Mosta. Ubuduće mediji, naravno, trebaju biti u funkciji HDZ-a!?

ZATO NE ČUDI I JASNA I GLASNA diktatorska najava smjene vodstva HRT-a, bez pardona. Jedino me čudi jest da dotično vodstvo HRT-a, koje je u posljednje dvije godine svoga mandata činilo sve da se riješi što više slobodnomislećih novinara, nastojeći se vjerojatno uguziti upravo tom i takvom Karamarku, sada očekuju da ih struka i HRT-ovi novinari štite.

Princip neovisnosti HRT-a – svakako da, uvijek! Njih – nažalost, ne! To je logična posljedica idiotske promjene Zakona o HRT-u kojim je SDP 2013. dao faraonske ovlasti jednom čovjeku – ravnatelju HRT-a. Tko se maća laća, od njega i pogiba!

Komentiraj