Sasvim obične priče nagrađivanih talenata

Posljednjih se mjeseci u hrvatskom kazalištu sve izrazitije počela afirmirati nekolicina mladih glumaca koji svojom energijom i talentom sve više počinju privlačiti pažnju javnosti. Nacional donosi priče petero mladih glumaca – Adriana Pezdirca, Anje Đurinović, Iskre Jirsak, Irene Tereze Prpić i Silvia Vovka – koji bi sljedećih godina mogli nositi repertoar hrvatskih kazališnih kuća.

[quote_box_center]

  • U hrvatskom se kazalištu sve izrazitije počela afirmirati nekolicina mladih glumaca koji svojom energijom i talentom sve više počinju privlačiti pažnju javnosti
  • Nacional donosi priče Adriana Pezdirca, Anje Đurinović, Iskre Jirsak, Irene Tereze Prpić i Silvia Vovka koji bi sljedećih godina mogli nositi repertoar hrvatskih kazališnih kuća

[/quote_box_center]

Adrian Pezdirc i Iskra Jirsak ovogodišnji su dobitnici Nagrade hrvatskoga glumišta, Pezdirc za ulogu Tartuffea u predstavi “Tartuffe” u režiji Krešimira Dolenčića, a Iskra Jirsak za dvije uloge u autorskim projektima Mirana Kurspahića “Potop” Teatra &TD te “ThisCasting” Teatra Rugantino.

Anja Đurinović dobila je priliku u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je prije koji tjedan premijerno izvedena ansambl predstava “Petar Pan” u režiji Roberta Waltla, u kojoj ona igra ulogu Wendy. Upravo priprema novu predstavu, “Kolovoz u okrugu Osage” u Gavelli, u režiji Slađane Kilibarde. Sličnu je priliku dobila i Irena Tereza Prpić, koja u Gavelli priprema predstavu “Bojim se da se sada poznajemo” redatelja Dominiquea Schnizera, a premijera je zakazana 16. siječnja. U istom kazalištu ova studentica završne godine glume igrat će još veću ulogu u predstavi koja će se premijerno izvesti u travnju. Silvio Vovk, iako je odigrao već 30-ak uloga, zasad je priliku karijere dobio u predstavi “Vučjak” redatelja Ivice Buljana koja se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno izvela 30. prosinca.

Svi su se osobno predstavili čitateljima Nacionala, opisali kako vide sebe i poziciju mladih glumaca na hrvatskoj glumačkoj sceni te istaknuli koji problemi dominiraju tom scenom u posljednje vrijeme i predstavljaju prepreku za bržu afirmaciju mladih glumaca.

kazalište
Boris SvrtanFoto: Marko Prpic/PIXSELL

Boris Svrtan “Moramo novoj generaciji dati više prostora, a sustav treba biti puno fleksibilniji”

Petoro mladih glumica i glumaca bili su moji studenti i o svakome od njih mogu reći da su svojim talentom, osobnošću, radom i predanošću pozivu koji su izabrali zaslužili biti istaknuti, iako moram reći da je broj onih koji iskazuju izuzetan potencijal vrlo velik i da se svi moramo potruditi da toj novoj generaciji rastvorimo što više prostora i omogućimo im da pokažu svoj puni kapacitet. To ovisi o gradskim strukturama i mislim da bi sustav trebao biti fleksibilniji i puno otvoreniji. Bilo bi vjerojatno premalo i kad biste pola broja ovog izdanja posvetili mladim glumačkim talentima koji svojim radom i kvalitetom zaslužuju biti prepoznati i podržani.

Anja Đurinović i Irena Tereza Prpić, pored još nekoliko mladih glumica i glumaca, dobile su priliku da se iskušaju na daskama Gavelle i glumački stasaju uz ansambl. Anja je zamijenila Ivanu Roščić u predstavi Tri sestre A.P. Čehova. Odigrala je ulogu Irine maštovito i besprijekorno, kao da je prošla cijeli proces proba, što je samo potvrda kakva je znanja i kompetencije ponijela s Akademije dramske umjetnosti. Irena Tereza Prpić, studentica pete godine Akademije, igra ulogu u novoj premijeri drame Ivora Martinića Bojim se da se sada poznajemo u Gavelli i bit će značajan oslonac u našim sljedećim projektima. Silvio Vovk, koji je pod mojim vodstvom diplomirao u Šoljanovoj Romanci o tri ljubavi, odigrao je glavnu ulogu u HNK-ovom Vučjaku, a Iskra Jirsak i Adrian Pezdirc osvojili su Nagrade hrvatskog glumišta i tako potvrdili svoju veliku kvalitetu. Adrian je sudjelovao na Gavellinim večerima ne samo briljantno igrajući ulogu Moliereovog Tartuffea, nego i kao kreator vrlo žive i poticajne rasprave na dva okrugla stola pod nazivom Su/glednici kojsmo organizirali u sklopu festivala na poticaj izbornice teatrologinje Nataše Govedić. Dakle, to su mladi ljudi koji itekako imaju što ponuditi, a na nama je odgovornost da im to omogućimo.

umjetnost
Silvio VovkFoto: Josip Regović

Silvio Vovk ”Apsurdno je imati pet glumačkih akademija u Hrvatskoj”

Rođen sam 30. lipnja 1986. u Zagrebu. Kao mali nisam sanjao biti glumac, išao sam u glazbenu školu, na treninge, bio dobar učenik… U kazalište sam se zaljubio u srednjoj školi. U MIOC-u sam s prijateljima osnovao dramsku grupu, a u Tireni i ZeKaeM-u uživao u prvim amaterskim predstavama. Na Akademiji sam srećom bio u odličnoj generaciji i vrlo brzo smo počeli raditi. Do sada sam glumio u skoro trideset predstava i imao sam prilike surađivati s mnogo odličnih redatelja i glumaca.

Uloga Krešimira Horvata u Vučjaku Miroslava Krleže u HNK u Zagrebu sigurno je moj najveći glumački izazov. Horvat je lice koje pokušava pobjeći od pakla koji nosi u sebi, pokušava naći mir bježeći iz grada na selo, ali ne uspijeva. Redatelj Ivica Buljan dao mi je priliku igrati tu zahtjevnu ulogu, a rad s njim i odličnim ansamblom, na čelu s Almom Pricom i Ninom Violić, bio je i užitak i povlastica.

Ove godine očekuju me još dva nezavisna projekta, jedan je Dva veronska plemića Williama Shakespearea, a drugi autorski projekt koji se bavi sudbinom radnica Kamenskog. U oba projekta ekipa je sastavljena od mladih umjetnika ili studenata ADU. Veseli me što imam priliku raditi u predstavama koje su i umjetnički i organizacijski različite.

Ključno je za mladoga glumca imati mogućnost okušati se u što različitijem umjetničkom radu. Nažalost, situacija u našem kazalištu je mladima svake godine sve teža. Smatram da popunjenost ansambala nije glavni problem. Kada kod nas nešto ne valja, mi bismo odmah sve rušili. Trebamo graditi sustav u kojem nije neuspjeh biti samostalni umjetnik, u kojem nezavisna ili bolje reći vanistitucionalna kultura nije hobi. Bježanje od odgovornosti je problem koji je očit u svim razinama našeg društva, a posljedice nepostojanja jasnog sustava mi mladi najizravnije osjećamo. Činjenica da u Hrvatskoj imamo pet akademija apsurd je od kojeg svi peru ruke pozivajući se na slobodno tržište i autonomiju sveučilišta. Slobodno tržište je mit koji se koristi kad je potrebno opravdati nedostatak argumenata.

Radim kao asistent na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i vjerujem da se sustav može mijenjati na bolje. Optimist sam, nadam se da unatoč svim realnim problemima kazalište može biti mjesto susreta, strasti, kreativnosti i radosti. Zato je odlično biti mladi glumac u Hrvatskoj. Zato što radiš najljepši posao na svijetu.

Meni gluma otvara mogućnost da se svaki dan iznova suočim sam sa sobom. Suigra s publikom zapravo je traženje sebe. Kazalište je mjesto slobode, a slobodu ti nitko ne može darovati, moraš je izboriti. Vjerujem da će moja generacija u tome uspjeti.

teatar
Irena Tereza PrpićFoto: Josip Regović

Irena Tereza Prpić ”U kaotičnom glumačkom rasporedu živim za sadašnjost”

Rođena sam 1989. u Zagrebu, a odrasla sam u Rovinju, gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Trenutačno sam na petoj godini glume na ADU u Zagrebu i trebala bih diplomirati krajem proljeća. Osim u radu s brojnim profesorima na glumačkim ispitima, imam iskustva u radu i izvan Akademije: u dugometražnom filmu Nije sve u lovi u režiji Darija Pleića (2013.), i filmu Ko da to nisi ti u režiji Ivana Sikavice.

Svoju prvu veliku ulogu pripremam za Shakespeareov komad, koji će se u Gavelli premijerno izvesti u travnju. U predstavi Bojim se da se sada poznajemo, čija je premijera 16. siječnja također u Gavelli, igram manju ulogu. Riječ je o tekstu koji se bavi i propituje podsvijest i razmišljanja individualaca o životu i odnosima u urbanoj sredini te njegovu uklapanju u tome. Miješaju se realne i nerealne situacije, tako da je lik koji igram zapravo plod podsvijesti ili alter ego glavnog lika kojeg igra Filip Križan. Priliku da zaigram u Gavelli pružio mi je direktor kazališta Boris Svrtan koji je bio i moj profesor na Akademiji i pratio je moj rad na ispitima tijekom zadnje četiri godine. Pozvao me da zamijenim Ivanu Roščić koja je na porodiljskom dopustu. Svjesna sam da to otvara vrata i za buduće projekte, ali zasad razmišljam isključivo o tom projektu i nadolazećoj premijeri.

Situacija u hrvatskom glumištu, kao i u cijeloj državi, nije prebajna. S povećanjem broja diplomiranih glumaca može se reći da je trenutačno stanje takvo da vlada hiperprodukcija glumaca u Hrvatskoj, što je naravno nepoželjno jer smo malo tržište i nema dovoljno posla za sve. Ali uspijevamo nekako preživljavati. Teško je izdvojiti se u masi i ne želim zvučati previše diplomatski, ali ustrajan i kontinuiran rad te velika volja, motivacija i samodisciplina pomažu u tome. Barem je meni pomoglo. Tu slijedi i puno odricanja, kaotičnog rasporeda, nerviranja, manjka sna zbog količine proba i usklađivanja s nastavom na Akademiji dramskih umjetnosti, ali sve se to isplati kad razmislim da se bavim onim što volim. Nastava i raspored na Akademiji dramskih umjetnosti su vrlo zahtjevni i naporni.Problem su raspored i organizacija vremena i nastave, pa se ponekad puno vremena potroši zbog manjka prostora, a posljedica je umor i iscrpljivanje studenata i nastavnika, što smanjuje kvalitetu nastave. Sada sam pri završetku studija, ali to i dalje ne mijenja moj stav o razmišljanju o svakoj ponuđenoj ulozi. Važno mi je da mi je omogućen kvalitetan glumački razvoj. Bez toga nema ništa! Mislim da je mojoj generaciji to i najveći izazov, naći posao i ostati zaposlen, biti siguran i miran, a pritom biti zadovoljan i stajati iza svog rada.

O glumi sam maštala još kao djevojčica. Gluma mi je omogućila razvoj samosvijest i taj proces još uvijek traje. Zapravo sam tek na početku. Upoznala sam pozitivne i divne ljudi od kojih učim svaki dan. Gluma je kao i život – nema pretjeranog planiranja, važno je biti u trenutku i biti svjestan procesa. Živiš za sadašnjost, naučila sam da je tako najbolje.

dsćkoafs
Iskra JirsakFoto: Josip Regović

Iskra Jirsak ”Uloge se dobivaju na kavama i zbog poznanstava”

Rođena sam 28. svibnja 1987. u Zagrebu, mogla bih reći da sam poprilično obrazovana, onoliko koliko su moji roditelji i profesori uspjeli u tome, a sama sam ponešto na tome radila. Moje dosadašnje uloge su raznolike, ako već nisu brojne. Nagrada hrvatskog glumišta svojevrsna je potvrda za dobro odrađen posao, tako da sam i više nego sretna što sam je dobila. Uloge za koje sam nagrađena zapravo su potpuno suprotne, u ThisCastingu glumim bogatu djevojku kojoj je cijeli život sve bilo servirano na zlatnom pladnju, a u Potopu djevojku koja se, iako se trudi i radi da bi preživjela, nikako ne dobiva zasluge za svoj rad. Nisam osjetila promjenu što se tiče uloga i posla nakon što sam dobila Nagradu, ali možda bih se trebala više hvaliti drugima, možda nositi nagradu u torbici i gnjaviti ljude da je gledaju.

Mislim da su se u kazalištima počela otvarati vrata mlađim generacijama. Polako, ali jesu. Smatram da je to ne nužno, već neophodno za razvoj scene i osvježenje. Zbog nečega su ljudi i primljeni na akademije pa je lijepo kad imaju priliku to i pokazati.

Nekim mladim glumcima u Hrvatskoj je teže, nekima lakše. Postoji puno varijacija na temu. Ljudi dolaze do posla preko kava, poznanstava, čak i preko audicija! Iako, toga ima u svakom poslu pa tako i u glumi. Smatram da se, ako se radi, može dobro živjeti. Nažalost, sve nas je više a ponuda je premalo.

Ansambli su uglavnom popunjeni, a mladih je glumaca jako puno. Teško je izdvojiti se, ali sve ovisi o karakteru i upornosti, a valjda i o talentu. Tolik broj akademija u Hrvatskoj ne bi nam otežavao položaj da je veće tržište jer potražnja postoji, ali nema baš neke ponude.

Na Akademiji dramskih umjetnosti trebalo bi se definitivno nešto promijeniti, primjerice da se uči gluma pred kamerom u jednakoj mjeri kao i kazališna gluma. Da glumci više sudjeluju u montaži, upoznaju se s radom snimatelja… Tako samo možemo biti bolji u svome poslu. Što se tiče uloga, za sada nisam ni na što bila prisiljena pristati. Dobivala sam projekte koji su mi se sviđali i ispunjavali me, svaki na svoj način. Primjerice, radim trenutačno na jednom filmu, o kojem ne smijem govoriti, spremam predstavu i u ožujku će također imati jednu manju ulogu na filmu.

Najveći izazovi ne samo u mojoj profesiji već u Hrvatskoj općenito, kad je moja generacija u pitanju, jesu da nam zbog napretka tehnologije i svih blagodati koje ona nudi djeca ne postanu zombiji bez ciljeva i želja u životu. A za glumca je svaka uloga, nova uloga, dovoljan izazov. Gluma je za mene nepresušno vrelo ljubavi, zabave, boli, tuge i igre.

fjsdiasja
Anja Đurinović Foto: Josip Regović

Anja Đurinović ”Lako se prepustiti depresiji radi malo audicija”

Rođena sam 20. ožujka 1990. u Zagrebu gdje sam završila osnovnu školu, II. gimnaziju, osnovnu i srednju Školu suvremenog plesa Ane Maletić i evo nedavno, u lipnju 2014., diplomirala sam na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Igrala sam u Kerempuhu – Mrtve duše u režiji Dražena Ferenčine, Maloj Sceni – Život je san″ u režiji Ivice Šimića, kazalištu Prijatelj – Priča o tupsonima ili zašto treba učiti režiji Hrvoja Zalara, Dječjem kazalištu Dubrava – Cvilidreta″ u režiji Paola Tišljarića, trenutačno mijenjam Ivanu Roščić koja je na porodiljnom dopustu u Tri sestre u režiji Slobodana Unkovskog u Gavelli, a posljednja mi je uloga Wendy u Petru Panu koji je nedavno premijerno prikazan u ZeKaeM-u.

Imati priliku igrati lik kojeg si obožavao kao dijete je stvarno sreća. Odrasla sam na crtićima i Petar Pan mi je bio jedan od omiljenih. Uživam u toj igri u svakoj predstavi. Divno je dobiti takvu priliku i bilo mi je prekrasno raditi u ZeKaeM-u. Wendy je djevojčica iz obitelji u kojoj možda fali novca, ali ne fali roditeljske ljubavi i priča.

Oduvijek želim misliti da rad otvara vrata i kada dobiješ ovakvu priliku naravno da puno znači, samo je šteta da mladi glumci rijetko dobivaju priliku. Puno nas je, a vrijeme je kakvo je. Čini mi se da na ispite na Akademiji uglavnom dolaze naše obitelji i prijatelji i zapravo je teško pokazati što si napravio i tko si. Jako se lako prepustiti depresiji kada pet godina studiraš i onda sjediš doma i čekaš da se nešto pojavi jer nas je puno, a audicija malo. I tu se ne radi samo o mladim glumcima i glumicama, nego općenito o mladim ljudima. Valjda je to izazov ove generacije. Ne potonuti i pronaći svoj način, svoj put.

Ja vjerujem i želim vjerovati da uvijek mogu i trebam birati. To je individualno i osobno. Svatko od nas u danom trenutku prosudi hoće li prihvatiti ili odbiti projekt.

Bilo bi lijepo kada bi se otvorila scena za mlade pa da dobre ispitne produkcije zažive i da studenti imaju prilike igrati. Akademija surađuje s Kerempuhom, odnosno scenom Vidra (naš diplomski ispit iz glume Tartuffe tamo je izveden 10-ak puta ) i sa ZeKaeM-om (primjerice predstava Tihi obrt koji je sada na repertoaru ZeKaeM-a). To je dobar put i daje nadu, ali nažalost često postoji ali. U svakom slučaju treba djelovati u tom smjeru, ali čini mi se da se i kazališta malo pomalo (i koliko mogu jer to uglavnom znači uzimanje vanjskih ljudi uz postojeći ansambl) otvaraju mladima. U Petru Panu nas je četvero, trenutačno su u tijeku probe predstave Kolovoz u okrugu Osage u Gavelli u kojoj je nas dvoje – Lukrecija Tudor i ja. Dakle, treba misliti pozitivno i samo lijepe misli, kako bi rekao Petar Pan jer samo se s lijepim mislima može letjeti!

fjaisojf
Adrian PezdircFoto: Josip Regović

Adrian Pezdirc ”Najveći izazov mi je ostati u Hrvatskoj”

ođen sam 1990., sve škole, osnovnu, srednju i glazbenu, pa tako i životnu, pohađao sam u Zagrebu. Odmalena sam volio scenu i pljesak mame, tate, baka, djedova, kumova, susjeda i strina kojima bih priređivao nastupe. Akademiju sam upisao odmah nakon srednje škole, ali ponekad mi se čini da bi bolje bilo da sam malo pričekao jer čovjek drugačije nekim stvarima pristupa s 18 ili 20. Razlika se možda čini malom, ali u dvije godine svašta ti se može dogoditi, ali tako je moralo biti i ni zbog čega ne žalim. Na Akademiji sam imao sreće pa sam zaista prošao sve vrste tehnika, dramskih tekstova, pristupa. Svaku godinu studiranja čak i s njezinim nedostacima pokušavao sam najbolje iskoristiti.

Dobiti Nagradu hrvatskog glumišta zaista je velika čast i beskrajno sam zahvalan na tome. Nagradu sam dobio za ulogu Tartuffea u predstavi Tartuffe. To je bio naš diplomski ispit u klasi Krešimira Dolenčića, na koji smo beskrajno ponosni, moja klasa (i s ponosom kažem moja) bila je predivna, svi smo si međusobno pomagali, gledali, komentirali i bili si podrška i potpora, a studirati pet godina u takvoj zajednici sa svim njenim manama i vrlinama bilo je životno iskustvo. Krešo je bio divan mentor koji nas je navigirao i pazio. Predstava je nastala u koprodukciji s ADU Zagreb i kazalištem Vidra (Kerempuh). Ipak, svaka priča ima dvije strane pa tako ni ova nije iznimka. Nakon silnih pregovora i pokušavanja pronalaska adekvatnog sustava u kojem bi ansambl mogao biti plaćen jer smodo sada igrali besplatno, predstava je skinuta s repertoara te trenutačno tražimo prostor i način gdje bismo mogli igrati jer interes definitivno postoji. No na kraju dana zahvalni smo svima koji su nam dali priliku igrati diplomski ispit 18 puta i pretvoriti ga u predstavu koja je dobila nekoliko nagrada.

Nažalost, u vremenu i prostoru u kojem živimo, Nagrada mi može pomoći samo kao ukras na polici. Mislim da je čovjek taj koji garantira za sebe, a ne nagrade i priznanja. Ako se trudiš i pošteno radiš svoj posao to će ljudi, nadam se, prepoznati, a to je veće od svih nagrada i priznanja. Naravno, lijepo ih je dobiti, ali od toga se ne živi.

Iskreno, mislim da ne stvaraju dovoljno prostora. Ansambli i dalje postoje, audicija nema, a mladih glumaca je sve više. U Hrvatskoj trenutačno postoji pet akademija, dvije u Zagrebu te jedna u Rijeci, Osijeku i Splitu. Na 4 milijuna stanovnika svake godine izlazi 40 mladih glumaca, a tu su još i svi ostali odsjeci: kazališna i filmska režija, dramaturgija, montaža, produkcija, kamera. Mislim da je najveća greška što se sve radi stihijski, a ne s nekim dugoročnim planom. U Londonu (8 milijuna stanovnika i 20 akademija) biti glumac je hobi upravo zbog velike konkurencije i jako malo ljudi živi od toga, dok u Berlinu (4 milijuna i 4 akademije) postoji razuman broj akademija i kazališna umjetnost se razvija, istražuje, njeguje i cijeni. Jako jednostavno i možda olako to objašnjavam, ali Hrvatska se mora odlučiti što želi i u kojem smjeru bi razvijala i njegovala kulturu. Po količini škola ponašamo se kao Englezi, a kazališna politika je njemačka. Naravno da postoje ideje i napori ravnatelja kazališta, ali nisam siguran koliku uopće imaju moći da nešto konkretno naprave. Stariji kolege govore nam da nas razumiju, iako nisam siguran koliko doista razumiju cijelu situaciju. Prije su ljudi odmah nakonzavršetka studija ulazili u ansamble i imali riješenu egzistencijalnu situaciju. Danas je drugačije. Mladi su sve svjesniji situacije u kojoj se nalaze, jako je teško ostati dosljedan samom sebi te se zbog toga događa diletantizam. Iz silne želje da radiš i živiš od svoga posla prisiljen si raditi stvari iza kojih ne stojiš ili koje ti se ne sviđaju, na brzinu bez predanosti i istraživanja, za puno manje honorare nego što je bilo prije, a samo iz razloga da pronađeš svoje mjesto u cijelom sustavu i živiš od toga za što si se školovao. Ljudi funkcioniraju kao da je karijera utrka na 100 metara a zapravo je maraton i ako ne paziš na sebe, brzo izgoriš. Prijateljica i kolegica Anđela Ramljak i ja imamo filozofiju: bolje biti švicarski sat i biti na jednoj ruci i trajati 100 godina nego kineski s eBaya i trajati jednu sezonu.

Kulturu se u Hrvatskoj doživljava kao rasipanje novca, a nismo svjesni da upravo u njeno ulaganje razvijamo kolektiv u kojem živimo, a time i napredak. Što imaš manje to si kreativniji u pronalasku načina da nešto ostvariš, samo je pitanje do kada će se ljudima dati tako funkcionirati. Sve se više napokon okrećemo koprodukciji.

Akademija u Zagrebu je dobra škola, što god tko o tome mislio, definitivno bi bilo bolje kada bi se studentima dala veća prilika za istraživački rad u vidu novih tendencija u kazalištu. Mislim da na Akademiji postoji problem izostanka komunikacije među odsjecima, ali stvar je i pojedinaca: kada te nešto zanima sam ćeš se pobrinuti da to saznaš, naučiš i upoznaš. Slovenija, primjerice, ima super sustav što se tiče kazališnih odsjeka, ondje su studenti režije i glume zajedno na nastavi i studiraju pod nadzorom dvaju mentora s oba smjera. Što je odlično jer obje strane uče kako funkcionira ona druga. Imao sam sreću vidjeti kako i što uče škole u Berlinu (UDK) i Zürichu (ZHdK) i ostao sam iznenađen koliko sam široko znanje glumačkih tehnika naučio na Akademiji, za razliku od njih koji za neke nisu ni čuli. Stalno govorimo kako je negdje drugdje bolje i kako smo mi zaostali i nazadni, a nismo ni svjesni kojim znanjima i temperamentom raspolažemo. Studenti su uspjeli pokrenuti ili redefinirati programe poput KRADU (kazališna revija), FRKA (filmska revija) i DeSADU (Dramski tekstovi mladih autora), ali je pomogao i entuzijazam trenutačnog dekana Borne Baletića. Velika prednost ADU u Zagrebu jest postojanje drugih odsjeka gdje imamo mogućnost razvijati se s kolegama iz srodnih grana jer je predstava uvijek zajednički trud.

Nažalost, nisam u situaciji biti zatrpan ponudama pa da mogu birati, no sve što prihvatim pokušavam napraviti najbolje što mogu i mirne savjesti navečer leći u krevet.

Mislim da je najveći izazov u Hrvatskoj ostati u njoj. Nekako se vodim mišlju, ako svi odemo tko će ostati i što će biti s ovim prostorom. Divno je biti u mogućnosti učiti i vidjeti svijeta i onda stečena znanja i ideje implementirati ovdje.

Volim disciplinu proba i predanost onome što radiš, a neka znanja stečena na sceni, probama, seminarima i radionicama najljepše je primijeniti u životu. Umjetnost i ljepota posla kojim se bavim je u tome da te tjera da svaki put resetiraš sebe i saznaš neku novu stranu osobnosti koju si potiskivao, nijekao ili izrugao se i prihvatiš kao dio sebe. Nemam idole, ali imam ljude od kojih se trudim nešto naučiti, znam što ne želim biti, a to je valjda za početak dovoljno.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović, Marko Prpic
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture