NACIONALNA GROUPIE Raketa za Kusturičin grad

Mislili smo da te pošaljemo U AMERIKU. Da čitaš svoje usrane priče u emigraciji i da dogovoriš isporuku kakve raketice. ‘Pa to je Aralica radio!’ ‘Eto, i šta mu fali, postao je akademik.’

Stari me pozvao da dođem u Oćestovo vidjet njegov novi dom. Živio je u kući svoje ljubavnice koja je sad već negdje bila u trećem mjesecu trudnoće. Normalno da mi nije bilo na kraj pameti odazvati se, ali stari je počeo navaljivati: ima za mene zanimljivu ponudu, mogao bih dosta zaraditi, a i malo se naučiti pravom životu, postat napokon muškarac.

“Ako je bauštela, nema šanse.”

“Sjećaš se kad si me ko klinjo svaki dan prco u mozak da želiš biti kao onaj špijun Igla… Iz onog filma. Kinjio si me da ti nabavim isti onakav nož skakavac kakav je imao taj Igla…”

” Sjećam se. I kako si me podjebavao da bi meni zbog mog tintilinića itekako dobro odgovaralo špijunsko ime Igla.”

“E, pa sad bi ti napokon mogao ostvariti te tvoje želje. Dobit ćeš nož… I pištolj ako hoćeš”, tajanstveno će stari.

Uspio me zaintrigirat. Molio sam ga da mi kaže nešto više o svemu tome. Neka dođem k njemu, pa će mi u četiri oka sve objasniti. Ne smije preko mobitela, preveliki je rizik.

OPRALA ME TEŠKA ZNATIŽELJA. Već drugo jutro sam sjedio u vlaku; zadnja postaja bila mu je Knin. Stari me dočekao na kolodvoru s još neka dva tipa obrijana na nekakvu seosku irokezu. I stari i ta dvojica bili su u maskirnim hlačama i jaknama. Na rukavima su imali prišivene zakrpe s nacrtanim vukom. Koji je ovo kurac, pomislio sam. Stari je opet nešto opako zabrijao. U šta se to uvalio? I u šta želi uvaliti mene? Lagano sam se uspaničio.

Poveli su me na u travu zaraslo parkiralište iza nekakvog napuštenog vojnog objekta. Tamo je bio parkiran đip s oznakom američke vojske; Ameri su se u takvima šezdesetih vozikali po Vijetnamu. Stari je inzistirao da mi stave crni povez na oči. Proklinjao sam u sebi svoj idiotizam, to što sam se dao navući na ovu ludost.

U đipu sam se na zadnjem sjedištu drndao po šljunkovitoj, krivudavoj stazi. Stari je s onom dvojicom nabrijano razgovarao kako će Hrvatska napokon postat velesila o kakvoj je Tuđman sanjao.

Dovezli su me na neku planinu, skinuli mi povez s očiju. Krajolik je bio kao na spotu Vjetar s Dinare. Vjerojatno smo i bili na Dinari. Stari me poveo do stijena. Zamalo sam pao na dupe kad je razmaknuo zavjesu od granja i kad sam na ulazu u špilju ugledao lansirnu rampu i raketu na kojoj je kao i na đipu bila oznaka američke vojske. Starom se lice sjajilo od ponosa. Izgledao je deset godina mlađi.

“Šta je ovo?” zgranuo sam se.

“BALISTIČKA RAKETA. Pirke ju je naštelio… Sad da pritisneš ovaj tu crveni gumb, zapičio bi je ravno na onaj Kusturičin Andrićgrad što ga je sagradio u Višegradu! Razmišljamo je na srpsku novu godinu roknut tamo. Ha, Pirke, oćemo li Kusti poslat malo pirotehnike?” obratio se stari jednom od one dvojice s irokezama.

“Smrad četnički dao je razrušit austrijsku tvrđavu Petrinja u Trebinju da bi od njezinog kamena gradio taj svoj kurčevi Andrićgrad. A u toj tvrđavi moj did je bio potpukovnik! Srušio mi je uspomenu na junaštvo mog dida! A sad ću ja njemu ovom raketicom njegov Čedograd”, procijedio je Pirke.

“Otkud vam ta raketa!? Znači premijer Vučić je imao pravo kad je molio Amere da nam ne šalju baptističke rakete!” podrhtavao mi je glas.

“Balističke. Vidi se da vi klinci niste omirisali vojske. Sramota. Mesić vam je ukinuo vojni rok i napravio od Hrvatske zemlju pacifičkih pedera”, Pirke će.

“Misliš pacifističkih… I šta vi hoćete od mene!?”

“Treba nam za ovo područje još ovakvih raketica… Al sad se tu igra malo zajebanije… Kao u Hladnom ratu… I početkom devedestih… Kad su špijuni postavljali figure za početak igre. Kad se trebalo naoružat. Ti izgledaš dovoljno bezopasno… I družiš se s književničkim pederima. Mislili smo da te pošaljemo u Ameriku. Da tamo čitaš te svoje usrane priče našima u emigraciji, a da usput uđeš u kontakt s Cijinim agentima i dogovoriš nam isporuku još koje ovakve raketice”, objasnio mi je stari.

“PA TO JE ARALICA RADIO devedesetih! Čak je ta svoja iskustva objavio u knjizi Gdje pjevac ne pjeva!”

“Eto, i šta mu fali, postao je akademik. Tako bi i ti mogao. Za takvog neradnika, to bi ti bio jedini način da doživiš starost. Ne radiš ništa, hladiš jaja, piskaraš te svoje gluposti, a svaki mjesec sjeda plaćica, ide mirovinsko…” vrbovao me stari.

Zagledao sam se u crveni gumb na lansirnoj rampi. Da ga sad naglo stisnem, stvarna raketa bi raznjela grad sagrađen na fikciji, na temelju Andrićevih romana. Krleža bi to bez beda napravio. Mrzio je Andrićevu prozu, smatrao ju fratarskom smoranom, pomislio sam. Onda ovima glasno sasuo:

“Aralica nikad ne bi pristao da se raketa ispali na Andrićgrad! On je veliki poštovalac Andrićevog lika i djela… Od njega se i učio pisanju povijesnih romana!”

“Naš akademik da je učio od tog četnika koji je pobjegao u Beograd i počeo pisat na ekavici?” blijedo me pogledao Pirke.

“Da! Tekst u obranu Andrića objavio je prije pet godina u Forumu! On vam nikad ne bi dozvolio da ovo radite! A, ni ja ne želim sudjelovat u raketiranju Andrićgrada! Kao što je rekao onaj ljekar Kolonja iz Travničke kronike: možda će Bog jednog dana izmiriti vas i vaše protivnike! Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se riješava harmonično!” pao sam u afan.

“O kakvoj ti to sin govori harmoniji? Harmoniji sa Srbima? Odgojio si jugoslavenčinu!” zarežao je Pirke prema mom starom.

Jadni stari se pokunjio kao prebito pseto. Brže-bolje nabio mi je povez na oči i odvezao me natrag na kolodvor.

“Ako budeš ikome zucnuo o ovom, ja ću te osobno zavezat lancima za raketu i ispalit na taj tvoj kurčevi Andrićgrad!” zaprijetio mi je, gurajući me u vlak.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.