MAST PIPL Karamarko TRAST? MAST!

Malo je danas šefova vlada koji se funkcionalno ne služe engleskim, i nejasno je kako bi se – u hrvatskom slučaju – TAJ HENDIKEP MOGAO KOMPENZIRATI. Gospodin Karamarko, međutim, nema većih nedoumica oko odnosa svoje premijeristike prema anglistici. Iz konteksta njegovih objašnjenja moglo se zaključiti kako je na djelu tek novi paket tlapnji, pričimba i potvora od strane neprijatelja

Izborne kampanje suočavaju publiku s raznim dramskim motivima, od kojih neki mogu ispasti čak i zabavni. Šef Vlade Milanović spomenuo je zadnjih dana, alegorijsko-akademski rečeno, problem snalaženja u lingvističkome prostoru kao otvorenu temu za pedagoško-obrazovno povjerenstvo HDZ-a, ako nešto takvo postoji. Ustvrdio je, konkretno, da gospodin Tomislav Karamarko ne zna engleski. “Oh, shit, again new pit”, promumljali su možda HDZ-ovi anglolozi, ako takvi postoje. SDP nije dizao preveliku buku oko tog podatka, ali uzgred spomenuta stvar ipak je odmah odjeknula, s dobrim razlozima. Radi se, na kraju krajeva, o jeziku koji u svjetskoj politici služi kao opće sredstvo komunikacije, i o profilu koji se vidi na mjestu Milanovićeva nasljednika. Te dvije pojave u čvrstoj su vezi, negativnoj ili pozitivnoj. Malo je danas šefova vlada koji se funkcionalno ne služe engleskim, i nejasno je kako bi se – u hrvatskom slučaju – taj hendikep mogao kompenzirati.

GOSPODIN KARAMARKO, međutim, nema većih nedoumica oko odnosa svoje premijeristike prema anglistici. Iz konteksta njegovih objašnjenja moglo se zaključiti kako je na djelu tek novi paket tlapnji, pričimba i potvora od strane neprijatelja. Pozvan je, naime, na televiziju da pred nacijom objasni svoj slučaj s engleskim, i obavijestio je publiku u toj prilici kako je svakom dobronamjerniku jasno da mu engleski zapravo ni ne treba. Engleski jezik natuca, i to mu je dovoljno. “Govorim ga pomalo, kao i svi, ali što će mi on zapravo, jer ništa ne namjeravam potpisivati bez prisustva prevoditelja”. Gospodin prevoditelj Karamarkov je alter ego, i što se sadržaja njegovih budućih vanjskih sporazuma tiče, nacija može biti spokojna. Isto je i s diplomatskim razgovorima kao takvim. Dramski je neusporedivo efektnije – zaključio bi satiričar – gledati premijera i visokoga sugovornika kako se obraćaju prevodiocu koji će njihove misli vješto transponirati iz glave u glavu, negoli odgonetati njihovu pantomimsku komunikaciju prstima. Bitno je da obje strane u dijalogu ili multilogu – hrvatska i inozemna – jednu stvar čvrsto drže na umu: “Pipl mast trast as”.

Ipak je s tom nezaboravnom porukom gospođe Ingrid Antičević-Marinović u europskom parlamentu Hrvatska pronašla mjesto u povijesti europske diplomacije, i ako već gospodin Karamarko osvaja vlast – a tvrdi da mu to ne gine – bilo bi poželjno da nastavi tu slavnu lingvističko-naratorsku tradiciju. Pipl mast trast Karamarko, nema mu druge. Pojedinim hrvatskim dužnosnicima mora se trastovati. Žrtvuju se za narod, premda bi vrijeme mogli provoditi u školi stranih jezika. Dobro je da je čovjek svjestan tih fenomena. Kod gospodina Karamarka, dakle, procedura je jasna: ako je o neformalnoj diplomaciji riječ, nekoj usputnoj komunikaciji u visokome hodniku, ide se na formu “Pipl mast trast…”, a kod za nijansu složenijih pitanja, rezerviranih za salon, prevoditelj je poput sudbine uvijek tu iza leđa, s partijskim stažom, platnom listom, pročitanim Shakespeareom, monoklom, stilom i hartijom.

SUSRETNU LI SE SLUČAJNO, negdje u europskim koridorima, gospodin Karamarko i gđa Antičević-Marinović, njihov pozdravni protokol jasan je: “Pipl mast!”, viče Karamarko, “Trast as!”, odvikuje gospođa, na radost cijele Europske unije. Trebalo bi se savjetovati s dr. Josipovićem može li predočeni protokol ući u Ustav, s obzirom na snagu Karamarkova anglo-potencijala. Josipović je ipak izgubio izbore objašnjavajući ljudima važnost ustavnih promjena o kojima govori (zaboravili smo nažalost koje su to), i može ga se smatrati vodećim autoritetom za regulaciju državnih situacija. Osim toga, u zadnje vrijeme nastoji se ponešto približiti Karamarku – Sabor je mio, kojeg roda bio – a nova tupež o Ustavu idealno je područje za proširenje te komunikacije.

Gospodina Karamarka nisu upitali zna li slučajno neki drugi europski jezik, ako već ne zna engleski. U Europi postoji nekoliko službenih jezika na kojima se može politički komunicirati, i dobro poznavanje francuskog ili njemačkog na primjer, bilo bi potpuno prihvaljiva kompenzacija za izostanak engleskog iz karijerne knjižice. Da na planu jezika ima druge talente, gospodin Karamarko dao bi to – međutim – publici na znanje. Politička situacija nije pogodna za skrivanje takvog podatka. Pošto se o tome nije izjasnio, promatrači moraju računati s činjenicom da mogući budući premijer uopće ne govori strane jezike, što bi Hrvatsku – dođe li taj domoljubni retorik na vlast – prikazalo u zanimljivome svjetlu. Na službenim susretima uvijek su nazočni duhovni iscjelitelj i knjiga znanja: pri jednoj ruci prevoditelj, pri drugoj mini-rječnik.

NAJZANIMLJIVIJE OD SVEGA bilo bi ipak gostovanje gospodina Karamarka na nekom od vodećih inozemnih tv programa. Da se na CNN-u, recimo, pojavi s glasom prevoditelja u pozadini, koji ga stručno impersonira, izazvalo bi to pravu dramsku senzaciju. Vrlo su rijetki gosti kojima je dotična kuća prisiljena ukazati takvu čast; većina njih koristi se engleskim barem do minimalne komunikacijske mjere, i nisu im potrebna drastična scenska poštapala. Nije baš ukusno eksploatirati opisanu situaciju u korist Milanovića, no činjenica je da profesor jezika kao premijer na publiku ostavlja bitno drugačiji dojam od premijera koji je profesor domoljublja, pa makar i s činom šatordžije prve-a-klase.

Kao školovani čuvar nacionalnih tradicija, gospodin Karamarko pouzdano će umjeti sačuvati i vrijednosti koje je Pipl mast trast as ostavilo u hrvatskoj modernoj povijesti. Svi oni koji se klade na njega, u to mogu biti sigurni.

Komentiraj


PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.