Lazer Rok Lumezi, jedan od najpoznatijih hrvatskih majstora oblikovanja umjetničkog nakita, uz izložbu nakita promovirao je i svoju zbirku poezije

Lazer Rok Lumezi jedan je od najpoznatijih hrvatskih majstora oblikovanja umjetničkog nakita. Početkom studenog uz prateću izložbu nakita u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH, promovirao je zbirku poezije “Bijeli prsten” u izdanju ULUPUH– a, u kojoj su sabrani zapisi, klasične pjesme i pjesme u slobodnoj formi te dva eseja u stihovima, nastali unatrag trideset godina do danas. Knjiga koja uključuje stihove, misli, bilješke i skice nakita odmah je naišla na odobravanje kritike, knjigu je uredila te napisala pogovor povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak, a promovirala ju je pjesnikinja i književna kritičarka Božica Jelušić, istaknuvši da se radi o “zapisima, impresijama i refleksijama s visokim sinestezijskim kvalitetama, lunatičnom atmosferom, na tragu francuskih nadrealista Andréa Bretona, Renéa Chara i Louisa Aragona”.

Lazer Rok Lumezi (Skadar, 1945.) studirao je književnost i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1971., a zlatarstvo i filigranstvo učio kod Fridricha Široke. Od 1980. samostalno se bavi oblikovanjem nakita, restauracijom etnografskog nakita te se nadahnjuje svjetskom baštinom nakita. Samostalno izlaže od 1985., a skupno od 1983. Mario Beusan uvrstio ga je u monografiju “Hrvatski umjetnički nakit” koja je izbor najboljih majstora oblikovanja nakita u Hrvatskoj. Godine 1996. osnovao je Otvoreni atelijer Lumezi u kojem podučava tehnikama oblikovanja nakita.

Naslov knjige stihova “Bijeli prsten” upućuje na metaforu o objedinjavanju životnih iskustava, ali i neraskidivosti poezije s umijećem stvaranja nakita, kao dodatnim kreativnim – i jednako tako – samotnjačkim radom.

“BAŠ ZATO DA IZBJEGNEM SAMOTNJAŠTVO i da okupim druge kreativne ljude, organizirao sam radionice, podučavao ljude i stvarao taj krug mladih suradnika. To mi se činilo vrlo primamljivim. Nakon što sam pročitao stih Federica Garcie Lorce ‘bježi, bježi Luno’, a dijete je u kovačnici pa dođe Luna i kaže djetetu ‘ako dođu Cigani, iskovat će od tvog srca prstene i đerdane’, pogodilo je i moju ideju o toj simbolici pa sam izložbu nazvao ‘Bijeli prsten’. U tom predgovoru izložbe napisao sam da mi koji radimo na srebru, činimo bijeli krug, odnosno, prsten. Ta se stvar nametnula kao naslov knjige, a to mi je kao naslov sugerirala i dizajnerica knjige Lidija Novosel”, pojasnio je Lazer Rok Lumezi u razgovoru za Nacional.

Knjiga je nastala spontano i neplanirano, mimo autorove ambicije. Voditeljica knjižnice “Marija Jurić-Zagorka” na Krvavom mostu Višnja Prpić i njezine kolegice vidjele su neke Lumezijeve stihove i tekstove, prepoznale ih kao nešto novo i kvalitetno te su pozvale Branku Hlevnjak da napiše tekst za buduću knjigu. Lumezijeva poezija se kroz ovu knjigu otkriva kao autorefleksivna, intimna, nježna, s mnogo lirskih dionica u ispovjednom tonu, nešto s čime se čitatelj može vrlo lako povezati. “Tražio sam svoj put i izražajnost, i u tomu sam se dosta osamio. Volim kratak, sažet izraz koji nešto nosi, bez mnogo opisa”, tumači Lumezi.

  • ‘POŠTUJEM FANATIZAM svakog stvaranja jer rad čovjeka oslobađa, pogotovo ako radiš na vlastitoj ideji. Ponekad se i sam začudim što izlazi iz procesa stvaranja’

U ZBIRCI PIŠE O NAKITU poput srednjovjekovnih majstora, koji simbolički govore o nakitu s metaforom o kovačnici ljudskog duha, kao da dosezanje savršenstva zanata utječe i na poboljšavanje vrlina čovjeka. Rad u materijalu nakita jasno je povezan sa stupnjevima unutarnjeg rada na sebi. Taj motiv pretvorbe iz običnog materijala i materije u plemenite kovine ili čak mistični kamen mudraca, odnosi se, dakle, i na plemenitost ljudskog duha koju ponekad vrlo teško nalazimo oko nas. “Uvijek sam stvarao nakit izbjegavajući dekorativnost jer smatram da ona ne nosi nikakav karakter i značenje, već samo služi bljesku, a bljesak uništava formu koja se onda gubi. Poštujem fanatizam svakog stvaranja jer rad čovjeka oslobađa, pogotovo ako radiš na vlastitoj ideji. Ponekad se i sam začudim što izlazi iz tog procesa stvaranja. To me veseli i nadahnjuje. Mislim da vračevi ne nose slučajno plemenite kovine, i to velike, kao i blizu nekim određenim mjestima na tijelu. Vjerujem da taj elektricitet koji dobro prenosi na tijelo plemenita kovina, stvara i bolje kolanje misli i energije ili pojačava vidovitost koja je potrebna jednom vraču. Poanta je u elektromagnetizmu, i nismo izolirani u svijetu, povezani smo i kroz prirodne elemente. U tom smislu smatram da su to plemenite kovine, nešto spoznajemo kroz njih”, navodi Lazer Rok Lumezi, uvjeren u povezanost svih energija u prirodi. “Poštujem pojam sviđanja i mislim da sva iskustva koja smo ugradili u sebe dolaze na površinu kroz jedan trenutak sviđanja ili ne-sviđanja. Svaki komad materijala i nakita ima energiju koja nadilazi pojam estetike. Estetika također potpada pod energiju, iako ona ima značajnu komponentu u nečemu što nas čini zainteresiranima ili nas ostavlja hladnima. To se vidi i u jednom mojem stihu gdje spominjem ‘energiju u komadu’, jer je nakit metafora nekih drugih procesa koji su prethodili njegovu obliku”, pojašnjava Lumezi.

STIL I MORFOLOGIJA LUMEZIJEVA NAKITA nisu jednoznačni, doslovce preuzeti oblici iz prirode; uvijek se čini kao da su fragmenti neke veće cjeline, nekog drugog nepoznatog ili arhaičnog oblika ili oruđa koji nije definiran krutim formama, jasnim granicama, kao da umjetnik želi naglasiti protočnost okoline. “Završen oblik ne izaziva na daljnji razgovor. Puno više volim stvari koje potiču na asocijacije i metafore, da gledajući u predmet dobivamo mogućnost više odgovora, složenije komunikacije. Spajam arheologiju oblika i krhotina, ono što možemo zamisliti da je nekada neka stvar bila, a tu spada i staro oruđe koje danas vidimo kao čudnovate forme, ne znajući više njegovu funkciju. Tu dobivamo vrlo interesantnu komunikaciju koja je provokativna i otvorena”, kaže Lazer Rok Lumezi.

Smatra da svaki materijal ima svoju vrijednost, ne samo tržišnu ili utilitarnu, već neku specifičnu karakteristiku koju mora prepoznati u kamenu, kristalu ili plemenitom metalu. Vjeruje u drevnu tradiciju majstora nakita prema kojoj ga neki određeni materijal ili kamen u nekom trenutku mora “dozvati” i odabrati majstora, a ne obrnuto. “Vidite da imam oko sebe mnogo kamenja koje čeka. Uvijek sam s putovanja donosio razno kamenje i puštao ga da oboje prepoznamo trenutak inspiracije. Nikada ne promatram kamenje prema njegovoj tržišnoj vrijednosti. Nije mi briljant najvažniji. Radio sam i s nestabilnim materijalima, dlakom iz konjskog repa ili običnim staklom, drvom koje morate zaštititi od truljenja… Ono što je od dragog kamenja juvelirski čisto, to me ne interesira. Jednom sam kupio tirkiz kojeg je zapravo bilo jako malo u smjesi pa je to kamenu davalo posebnu, karakterističnu šaru i to me privuklo: između crne smjese i zelenog tirkiza, najmanje kvalitetnog, dobio sam baš uzorak koji mi je trebao. Zanima me izražajnost materijala, zato i idem na koralj koji ima u sebi više korijena nego koralja, dakle, više pazim na likovni domet, nego tržišni i čistunski”, tumači Lazer Rok Lumezi, umjetnik koji za sebe kaže da otvorenih očiju hoda po svijetu i uzima za sebe ono što mu je u tom trenutku blisko.

JAKO GA SADA ZANIMA RAD na književnosti, jer je studirao književnost, i danas to ne vidi kao završeno životno poglavlje. “Tada sam bio jako zaokupljen nihilistima, ekspresionistima i egzistencijalistima, tim duhom i svjetonazorom. Korespondirao sam s njima. Uvijek vrijedi razgovarati o književnosti i stvarima duha, i malo ću više tomu posvećivati vremena. Danas volim čitati Branka Maleša, Sonju Manojlović, Vesnu Krmpotić i Božicu Jelušić, jer ona upravo kroz poeziju stvara egzistenciju. Volim i Eckharta Tollea, njegovu knjigu “Moć sadašnjeg trenutka”. Jednom je profesor Milivoj Solar postavio na predavanju pitanje što određuje veliku književnost i rekao kako se radi o književnosti gdje veliki broj ljudi reagira na pisanu riječ. Divno mi je kako neki polupismeni seljaci u Rusiji znaju napamet Puškina i druge svoje pjesnike, što znači da su doprli do svih”, smatra Lazer Rok Lumezi.

Za njega rad na nakitu i poeziji ostaje svojevrsno utočište, ne samo aktivnost koja ga ispunjava na svakodnevnoj bazi. “Morao sam pisati i moram pisati, izvojevati za sebe poziciju za koju danas s veseljem mogu reći da je imam. Da se bilo gdje na svijetu mogu zatvoriti u četiri, pet kvadrata, napraviti nešto što će meni i drugima nešto značiti. Ne volim prizemnost, materijalizam i male interese koji osiromašuju duh. Sretan sam kao skroman materijalno, a neskroman duhom i to me čini bogatim”, zaključuje Lazer Rok Lumezi.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.