Kakve su “Amerike” između sebe, ali i u odnosu na ostatak svijeta? Postoji li staro bez novoga i što su nama danas Amerike? Ovo su samo neke od tema o kojima će se razgovarati na 14. Festivalu europske kratke priče do 5. lipnja u Zagrebu i Rijeci. Festival će ugostiti trinaest književnika i književnica koji su na različite načine vezani uz taj kontinent.

[quote_box_center]

  • Na Festival europske kratke priče dolazi peruanski književnik i novinar koji živi u Barceloni. U knjizi ‘Crveni travanj’ piše o radikalnom lijevom terorizmu, zbog kojeg je i njegova obitelj izgnana iz rodnog Perúa i dobila azil u Meksiku.
  • ‘Pogledajte Irak ili Libiju. Te su zemlje bile napadnute u ime slobode i demokracije. A sada su glavne baze terorističke Islamske države. To se 80-ih događalo u Perúu’

[/quote_box_center]

Jedan od njih je i Santiago Roncagliolo, peruanski književnik, scenarist, prevoditelj i novinar koji živi i radi u Barceloni. Njegova su djela prevedena na više od petnaest jezika, a časopis Granta proglasio ga je jednim od najboljih mladih romanopisaca koji pišu na španjolskom jeziku. Na hrvatskom je objavljen samo njegov roman “Crveni travanj”, u izdanju Edicija Božičević 2012. U intervjuu za Nacional Santiago Roncagliolo priča o političkoj situaciji u Latinskoj Americi, Crkvi, a objašnjava i zašto mu je obitelj dobila politički azil u Meksiku.

NACIONAL: U vašoj knjizi “Crveni travanj” opisujete političku situaciju u Perúu tijekom 80-ih, ali i onu iz 2000-ih. Zašto su te godine važne?

U Perúu se 80-ih vodio rat protiv terorizma, vrlo sličan onom kakvog svijet vodi i danas. Vidite li Irak ili Libiju? Te su zemlje bile napadnute u ime slobode i demokracije. A sada su glavne baze terorističke Islamske države. E pa u Perúu se događala više-manje ista situacija. Bio je to rat u kojem sam ja odrastao.

NACIONAL: Knjiga se bavi aktivnostima lijevog terorističkog pokreta Sendero Luminoso, koji je u Perúu bio aktivan sve do 90-ih, a danas postoje samo njegove naznake. Možete li objasniti o kakvom je pokretu riječ, što su željeli i još uvijek žele? Je li se situacija promijenila odonda? Ima li država snage boriti se protiv toga, ali i brojnih drugih problema, poput siromaštva, korupcije?

Sendero Luminoso bila je maoistička grupacija, vrlo različita od uobičajenih grupa koje su bile inspirirane likom i djelom Che Guevare i njegovom gerilom. Članovi grupe Sendero Luminoso bili su iznimno nasilni. Rat unutar Perúa, s članovima njihove skupine, “koštao” je života 70.000 ljudi. Srećom, sve se završilo 90-ih. Neobično je to da Europljani Latinsku Ameriku još uvijek doživljavaju kao mjesto gerilskih ratova i diktatura. Međutim, u Latinskoj Americi više nema vojnih diktatura. Posljednja gerilska skupina – kolumbijska FARC – upravo je pred potpisivanjem mirovnog sporazuma s vladom. Organizirani kriminal i sve druge vrste kriminala još uvijek je veliki problem, posebno onaj povezan s raspačavanjem droge. Ali bojim se da je rizik od, primjerice, terorističkog napada trenutačno veći u Europi.

NACIONAL: Glavni lik knjige “Crveni travanj” Felix Chacaltana Saldivar vrlo je neobičan, opsjednut je svojom mrtvom majkom, ne može se povezati s osobama oko sebe, nema prijatelja. Zašto je baš takav? Je li vas stvarna osoba inspirirala za taj lik?

Bio sam državni službenik tijekom 90-ih. Moram priznati da su sve ove Felixove patetične i jadne karakteristike nažalost autobiografske. Osim obožavanja mrtve majke. Ayacucho, u koji je radnja smještena, ima dugu povijest ratovanja, ubojstava, konflikata svih vrsta. I ima važnu religijsku kulturu smrti i smrtnosti. Veza Felixa s majkom metafora je toga: smrti kao dijela života.

NACIONAL: Spomenuli ste religiju, ona je iznimno važan dio romana, kao i ljudi Latinske Amerike. Jeste li vi religiozni?

Bojim se najgoreg: počeo sam sumnjati da sam katolik. Prije nekoliko godina, s obzirom na to da živim u Europi, na katoličanstvo sam gledao kao na instituciju neprestano opsjednutu penisima i homoseksualizmom. Kad sam odrastao u Perúu, Crkva se bavila mirom, solidarnošću i harmonijom među različitim ljudima. S papom Franjom počinjem se prisjećati kako je to prije izgledalo.

NACIONAL: Na kraju knjige napisali ste da su se sve te stvari – ubojstva, korupcija, silovanja, mučenja, sve te grozote koje opisujete u romanu – zaista dogodile u prošlom stoljeću. Kakva je politička, ekonomska, društvena situacija u Perúu danas?

Perú je danas puno bolja država. Bez sumnje ima puno više mira i bogatstva nego što je to bilo prije. Ali još uvijek postoje velike nejednakosti, a i nasilje je velik problem, kao i u cijeloj regiji. Zapravo, isto biste mogli reći i za SAD, zar ne?

NACIONAL: U knjizi čitatelj može puno toga saznati o Indijancima, autohtonom stanovništvu nekolicine zemalja Latinske Amerike, pa i Perúa. Kakav je odnos države prema njima, kakav je njihov položaj u društvu?

Stoljećima su bili potiskivani i ignorirani. Još uvijek je, u nekim područjima gdje žive, siromaštvo takvo da to ne možete vjerovati. Ali generalno gledajući, država se sada prema njima odnosi s više poštovanja. A Indijanci svoja prava i potrebe izražavaju na miran način. Čini mi se da je jedina dobra stvar koju je nasilje donijelo sigurnost: da nijedna revolucija ni genocid nisu dobro rješenje ni za koga.

NACIONAL: Ne živite u Latinskoj Americi, nego u Španjolskoj. Kakva je ondje situacija?

Pa rekao bih da nema poboljšanja, ali prestalo se pogoršavati. Ekonomija je stabilna. Izazov je da se izgradi još stabilniji društveni sustav, u kojem ljudi nisu igračke ekonomske moći. Imamo još jedan semestar do općih izbora. Na lijevim je strankama da pokažu da to mogu, ako žele pobijediti.

NACIONAL: Prošli ste tešku obiteljsku dramu, kao i vaši roditelji, ali dobili ste politički azil u Meksiku. Zašto je vaša obitelj morala napustiti Perú?

Mog je oca izgnala diktatura tijekom 70-ih. Kao što je u to vrijeme bio i slučaj s mnogim ljudima u Latinskoj Americi. Ali imao je sreće što je bio Peruanac. Da je bio Argentinac ili Čileanac, bio bi mrtav.

NACIONAL: Kako ste se vi tad osjećali? Što ste naučili iz toga?

Odrastao sam u Meksiku, gdje i svi drugi prognani ljudi iz Argentine, Urugvaja, Čilea, Paragvaja… Moji su prijatelji nosili majice s likom Che Guevare. Njihovi roditelji nosili su debele crne naočale i brade. Odrastao sam osjećajući se ne samo kao Peruanac, nego kao Latinoamerikanac.

Komentiraj