Božica Jelušić, hrvatska književnica iznimno velike i raznovrsne umjetničke biografije,jedno je od domaćih najoštrijih i najhrabrijih književnih pera. Bez cenzure bilježeći i komentirajući društveno-kulturne anomalije naše sredine, često je neke od najoštrijih misli sakrivala u stihove svojih pjesama. Prošlog je tjedna u Zagrebu, u Društvu hrvatskih književnika, promovirana knjiga koja ovoga puta nije doslovno njezina, nego je autor novinar i publicist Mladen Pavković, a knjiga u formi razgovora njih dvoje sabire njezin životni put, odrastanje te misli o književnosti, jeziku, kulturnoj politici, filozofiji i estetici, ali i poratnom vremenu nove hrvatske države.

Božica Jelušić književnošću se bavi od srednjoškolskih dana; preko studija hrvatskog i engleskog jezika, Fulbrightove stipendije na University of Washington, a do danas je djelovala kao novinar, prevoditelj, pjesnik, esejist, kritičar, pedagog, ekološki aktivist i čuvarica “kajkavijane”. Objavila je četrdesetak naslova poezije i proze, gotovo u svim književnim žanrovima, a za svoja je izdanja dobila prestižne književno-pjesničke nagrade. Zastupljena je u školskim čitankama i lektiri, a pjesme joj se nalaze u svim relevantnim antologijama hrvatske poezije u protekla tri desetljeća.

 

  • ‘Estetski odgoj je nestao. Zahtijeva samoobrazovanje, na pokušajima i pogreškama. Ljudi na to nisu spremni. Komotnije je povlađivati onome za što kažu da je lijepo’
  • ‘Okruženi smo žderačima energije, ljudima koji se više ni ne trude kamuflirati svoju demonsku narav, jer je ona postala društveno verificirana’

Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu, koje je u posjedu njezine obitelji i jedno je od rijetkih sačuvanih i obnovljenih plemićkih imanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. I dok smo vodili razgovor za Nacional, nije krila kako se jedva čeka vratiti u svoju “provinciju” i nadgledati sadnju novog drveća na posjedu Barnagor.

NACIONAL: U novoj knjizi razgovora načeli ste dosta važnih tema koje “muče” naše kulturno-umjetničke krugove, bez obzira na generacijsku pripadnost. Spominjete temu zaborava, dajete neka uputstva kako se svojim djelovanjem i pisanom riječju književnici mogu spasiti od zaborava naše sredine?

Naravno da nije sasvim slučajna latinska sentenca “Verba volant, scripta manent”. Sve što je izrečeno poleti po vjetru, osobito u jedno tako turbulentno vrijeme kada je komunikacija nužno površna. Elektronički mediji učinili su komunikaciju nužno površnom, implicirajući time da je ona i beznačajna. Ono što vam se časimice pojavi na ekranu i potom odmah nestane – bilo da je riječ o znanstvenoj ili bilo kakvoj drugoj informaciji – vaš mozak bilježi da je to nevažno. Ali, ako imate pred sobom napisani tekst, stranicu nečega, i kad imate potrebu to podcrtati olovkom, na margini se složiti ili posvađati s tom rečenicom, napisati “da” ili znak uskličnika; kad imate potrebu to isto prenijeti u svoj notes jer će vam možda zatrebati u nekoj prigodi – vi ste već riječi odali priznanje koje ona zaslužuje. Zapisano ostaje. Ljudi su spremni poreći nešto što su prekjučer učinili, pod svojim imenom i prezimenom, atribuirati to nekomu drugome. Spremni su falsificirati, ukrasti, bez vaše dozvole upotrijebiti vaš tekst i reći da je njihov, ali tada se utječemo toj spasonosnoj maksimi. Zapisana riječ je oružje i ona je neporeciva.

NACIONAL: S obzirom na to da živimo u društvu takvih paradoksa, očekujete li da će ovakva knjiga, u formi razgovora, imati mnogo veći uspjeh i odjek nego neka vaša druga, “klasičnija” književna djela?

Apsolutno. Iako ona nije ambiciozno zamišljena, tiskana je u 500 primjeraka i do sada je moja najskromnija naklada. Imala sam knjige i u 3500 tisuće primjeraka, poput mojeg američkog putopisa “Okrhak kontinenta”, ili knjige poezije u 1500 primjeraka. Ova knjiga nije zamišljena da preplavi i osvoji tržište, ali je zamišljena da provocira razgovor i kritički sud za koji moramo biti sposobni i izučeni. Iza svega što je u ovoj mojoj knjizi izrečeno mogu stati četrdesetgodišnjim iskustvom; ne samo sa svojih 40 beletrističkih naslova, nego i s vrlo slojevitim društvenim životom, kretanjem unutar društvene piramide, gdje sam nastupala s “herderovcima”, s nobelovcima poput Eugènea Guillevica i Eugenia Montalea, dakle, s cjelokupnim civilizacijskim kretanjem – od boravka u Americi, smatram da imam dovoljno društvenog i profesionalnog iskustva. Imam i tu nužnu distancu promišljanja stvarnosti koju mi daje mjesto moga boravka. Samom činjenicom da nisam usred vrtloga, u tom vrijućem kotlu gdje se informacije neprestance izmjenjuju, gdje su ulazne energije slabe a izlazne goleme, gdje se i tri puta falsificira neki podatak – ja sam toga lišena. Stanujem 120 spasonosnih kilometara od Zagreba i to mi daje onu nužnu distancu za koju Simone Weil kaže “distanca je duša lijepoga”. Kada ste na distanci, vidite stvari, možete o njima reći društveni, osobni i estetski sud.

NACIONAL: Hrabri ste u stavovima i istupima. Daje li vam to čak veću slobodu?

Naravno. Nisam frustrirana. Frustrirani su ljudi koji čuvaju i potiskuju u sebi, a ne smiju nešto reći iz ovih ili onih razloga. Znači, bit slobode je da ste nezavisni. Da ne kalkulirate prije nego što otvorite usta ili prije nego formirate misao što će vam sada to donijeti. Ja sam slobodna. Slobodna sa svojom malenom penzijom, ponižavajuće malenom za čovjeka moje biografije, ali slobodna sam da iz svojeg mira, iz neprekidnog stvaralačkog rada mogu kazati kako vidim stvari i što o njima mislim.

NACIONAL: Čini se kako vam upravo ta distanca na kojoj živite daje nužnu mjeru mentalne higijene? Dvorac Barnagor kao da je vaša bjelokosna kula o kojoj sanja svaki umjetnik, zar ne?

Tako je. Naravno, to doista funkcionira na dvije razine; kao metafora – možete tu bjelokosnu kulu izgraditi bilo gdje: kako pjesnik W.B.Yates kaže “…a okolo je udarala plima govana”, ali vi ste bili uzdignuti u tom svojem tornju. Vidite, Yates je doslovce stanovao u tornju, u Irskoj. Ja sam stjecajem okolnosti, prije tridesetak godina, u fizičkom smislu dobila tu mogućnost da stvari vidim s vrha brijega i da živim na vrhu brijega.

NACIONAL: Mnogo spominjete kulturu trača, žutila i kiča, pa i u ovoj knjizi. Je li nas ta “kultura” progutala, uvukla u sve pore visoke i elitne umjetnosti i književnosti, nadrasla tzv. kuloarska naklapanja?

Ona ide isključivo iz komocije i povlađivanja općem mišljenju. Mnogo je sigurnije i komotnije te zahtijeva manje napora da povlađujete nekim kič-dometima, bilo da je riječ o slikarstvu, visokoj ili niskoj modi, glazbenim tekstovima, popularnom štivu… To ide iz komocije. Estetski odgoj je, kako je davno još govorio pisac D. H. Lawrence i mnogi drugi estetičari, zabašuren, zanemaren i potpuno je nestao. On nije instaliran u sustav obrazovanja i danas je stvar svakog pojedinca ima li potrebu da ga usvoji temeljito i postupno, da stekne mogućnost kritičkog suda. Estetski odgoj danas zahtijeva samoobrazovanje, često na sustavu pokušaja i pogrešaka. Ljudi na to nisu spremni. Mnogo im je komotnije povlađivati onome za što drugi kažu da je lijepo. Eugène Ionesco ima jedan čudesni esej, star tridesetak godina, u kojemu kaže da sport i politika neodoljivo i neporecivo vladaju društvenim životom, a čim se spoje takve dvije ideopatogene zone kao što su politika i sport i zavladaju ljudskim životima – vi ste nužno u kiču! Ako prihvatimo onu definiciju što je kič u osnovi, da je kič “svega previše”, doista je i politike i sporta previše. Tu se rađa zamor, tjeskoba i gađenje. U zadnjoj fazi prezasićenost kičem rađa kod osjetljivih duša gađenje, to je neminovan proces.

NACIONAL: Već ste jednim dijelom odgovorili na iduće pitanje, kako da se borimo na osobnoj razini protiv patologije današnjeg svijeta, no spomenuli ste na promociji knjige da imate jednu svoju posebnu mantru za to.

Svaka osoba mora izgraditi osobnu mantru koja ju čuva od demona, jer smo okruženi njima na vidljivom i nevidljivom planu. Okruženi smo žderačima energije, ljudima koji se više ni ne trude kamuflirati svoju demonsku narav, jer je ona u međuvremenu postala društveno verificirana. To su pervertiti, lopovi, demagozi društva. Da bismo se obranili od njih, da bismo to malo duše sačuvali, moramo izgraditi osobnu mantru kojom se branimo. Znači, prije svega moramo misliti pozitivno i misliti u duhu ljubavi. Ali, mimo toga, mantra je spoj djelotvornih, izabranih, ubojitih riječi koje djeluju. Moja mantra je: “Ne možete mi ništa, ja sam bogata i slavna”. Ali to morate izgovoriti s punim uvjerenjem i tako uvjerljivo da nitko ne osjeti da je to moj intimni uzmak ili da nešto s time prikrivam. Ja doista tako mislim! Sljedeće pitanje koje mi uglavnom ne postavljaju – jer su zaprepašteni mojom mantrom – je po čemu i zašto sam bogata i slavna, što mi daje taj osjećaj.

Bozica Jelusic 07
Foto: Nacional

NACIONAL: Pojasnite značenje te mantre.

Osjećaj bogatstva ide otuda što sam među svojim ljudima, spojena sa svojim korijenima, u zavičaju, apsolutno čovjek sinergije. Radila sam na sinergiji tolika desetljeća da danas za neki pozitivan cilj mogu bez ikakvog napora animirati do tisuću ljudi. To je velika sila i moć koju osjećate u sebi. U čemu sam još bogata? U doživljajima. Imam tako intenzivne doživljaje prirode, društvene kontakte, unuke, drveće za koje se brinem, slike, ciljeve koje sam postavila… Da vidim unuka kako pleše na maturalnom plesu, da vidim javore kako se razvijaju u kompletnu aleju. To su moje životne kvote.

NACIONAL: Rekli ste također u knjizi da su vas u “tom našem društvu uspavanih svijesti” razočarali svi liberali osim Vlade Gotovca?

To doista stoji. Oni su se pretvorili u bljedunjave kompromisere koji na kraju krajeva nemaju više niti vlastita profila. Od socijale, od liberalizma, građanskih načela, što je ostalo? U tim silnim promjenama smjera i silnim koaliranjima, oni su se jednostavno pretopili u amorfno i neprepoznatljivo političko tijelo. Na žalost, to urušavanje započelo je još za Gotovčeva života, s time što neki ljudi iz njegove neposredne blizine, recimo Dražen Budiša s kompleksom punjenog purana kojemu se svi moraju ultimativno diviti, uz druge nabujale egoizme nisu pridonijeli razvoju liberalnog pokreta. To je jednostavno reći u metafori: od lokomotive zavisi dužina kompozicije. Ako imate snažnu lokomotivu koja se ispravno postavila na dobar kolosijek i vuče, onda ćete imati dobro formiranu kompoziciju. Bojim se da liberali u Hrvatskoj nemaju nikakvu lokomotivu.

NACIONAL: Proučavali ste opsežno povijest naše kajkavske i zavičajne književnosti, napisali da je kajkavski emotivno i značenjski najdublje narječje u hrvatskom, a naveli ste i posebnu melankoliju kajkavskog. Možete li to pojasniti?

Ja sam među onim rijetkim kajkavskim fundamentalistima koji su oduvijek tvrdili da je to jezik i da je samo stjecajem okolnosti prešao u status narječja. Temeljila sam to na 17. stoljeću, na književnosti naših fratara, na prevedenoj stručnoj literaturi na kajkavski jezik, od porodništva, veterine, prava do filozofije i Biblije, ali i na besmrtnom dvojezičnom rječniku “Gazophylacium” Ivana Belostenca, koji je uzor leksikografije svih vremena sa svojim prebogatim tezaurusom. U Ujedinjenim Kajkavskim Emiratima – kako to zovem – ljudi se razumiju bez obzira je li to bednjanski, lukovdolski, srednjopodravski, međimurski ili zagorski govor. To je još uvijek kôd u kojemu komunikacijski funkcioniramo i na kojemu nastaje danas živa književnost. Točka! Te dvije kvote osiguravaju jeziku život: dnevna komunikacija i recentna književnost koja po mojim uvidima trenutačno obuhvaća oko 600 autora. Jer, kajkavac kad se probudi misli na kajkavskom, potom to prevodi na štokavski da bi s nekime u školi ili katastru komunicirao. To mi daje slobodu da kažem kako je kajkavski živi funkcionalni književni jezik.

NACIONAL: Često kajkavce ispravljaju u govoru, trpe jezično nasilje u terminima i naglascima.

To je čisti snobizam nedoučenih ljudi. Takvi su skloni snobizmu i ne znaju da je različitost bogatstvo. Ne znaju da je govor prva identifikacijska točka ljudskog bića. Dakle, tvoj materinji jezik, tvoj govor i korijeni su tvoja prva točka identifikacije. U množini svijeta, skloni smo se pretapati i integrirati u različite kulture, a govor nas drži živima.

NACIONAL: Jedna od vaših omiljenih tema i riječi u pisanju je pojam duše, bez obzira na književnu formu djela. Danas se riječ “duša” gotovo prognala iz tzv. visoke književnosti i filozofskih rasprava, bliža je popularnim stihovima i self-help literaturi. Zašto mislite da duši treba vratiti dignitet?

Prije više od dvadeset godina sam u svojoj kajkavskoj knjizi “Meštri i meštrije” napisala pjesmu “Duša je jedna dodrta hiža”. Dakle, u ranoj mladosti kad sam bila puna oduševljenja za svijet oko sebe. Duša je jedan starinski instrument, mi svijet doživljavamo istim instrumentima kao što su ga doživljavali ljudi renesanse, baroka… Lijepo i ljubav doživljavamo na isti način. Duša je taj nepromjenjivi dio nas, ali i najprostraniji u koji sve stane. Svijest je jedan instrument, a duša je drugi. Čovjek funkcionira kad su svijest i duša ponajbolje usklađeni.

NACIONAL: Četrdesetak godina pratite i tzv. naivu, autorica ste više od 350 izložbi i desetak monografija o naivnim umjetnicima, a volite moderno slikarstvo. Otkuda ta veza s naivom?

Mala je ironija u tomu što volim moderno slikarstvo, a bavila sam se naivom jer sam živjela u tim selima, radila na školama, prevodila ljudima pisma i telegrame. To je usporedivo s knjigama: ima onih čije si “klasične” vrijednosti svjestan, ali voliš neko djelce, poput “Sylviusa” Don Bosca ili Vianova “Vadisrca”, i čitaš to do besvijesti. Susret sa slikarom Ivanom Lackovićem prerastao je u pravo prijateljstvo i sinergiju, dobro smo korespondirali. On je bio moj ilustrator, radili smo pjesničko-slikarske mape, razgovarali doslovce o svemu i premda se ideološki nismo slagali – on jako desno, ja jako lijevo – bili smo tolerantni, otvoreni “zavičajnici” u sinergijskoj vibri i skladu.

NACIONAL: Znači, nema tzv. smrti naive kako se danas prezentira iz raznih kulturno-političkih razloga?

Naiva kao i svi drugi veliki pokreti, dio je likovne povijesti i suvremenosti. Ima svoju piramidalnu strukturu: samo je nekolicina u vrhu, i to je nepromjenjivo. Ima solidnu sredinu, mnogo korektnih autora, dekorativnih, zanatski vještih, ali naročito nenadahnutih. U identitetu Podravine ona je jedan od “temeljnih stupova” i mi se toga držimo, nadajući se da nismo učinili nepotrebne ustupke koji bi smanjili razinu kritičnosti i bistrinu našeg oka.

 

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.