DIMNA ZAVJESA Stvar s hrvatskim smećem ista je kao s hrvatskom lisnicom i hrvatskom puškom

Da smo ostali u Austro-Ugarskoj, tamnici naroda koju smo pomogli srušiti u provincijskom Zagrebu, NE BISMO RAZGOVARALI GODINAMA O OTPADU, trošili i bacali pare na odlagališta i spalionice kao kada smo postali metropola. Beč bi nam tiho i usput riješio pitanje smeća koje mi nismo u stanju i koje nećemo nikad riješiti

Nakon Drugog svjetskog rata 1945. odvoz smeća još se vršio velikim kolima u koje se bacalo smeće, a koje su vukli jaki i veliki konji belgijanci. Svaki stan imao je svoju sivu limenu kantu za smeće. O smeću trafikantice Europe iz garsonijere u prizemlju brinuo se pazikuća Rukavina. Rukavina je kontrolirao odvoz smeća. Pazio je da dva radnika kod bacanja smeća u kola ne promaše i da iza kola smeće ne ostane na pločniku. Pazikuća Rukavina je u buffetu Kralj Zvonimir kartao belu s Francom Šmitom i Oskarom Jazbinšekom. Franc je bio u Gradskom poglavarstvu zadužen za smeće, točnije za odvoz. Franca novinari nisu intervjuirali. Oskar je bio centarhalf Građanskog, jedan od najboljih centarhalfova u Europi, a igrao je nogomet za tri metra štofa i živio od bele. Danas bi Oskar zarađivao u nekom Realu dvjesto tisuća eura na tjedan, ne bi igrao belu u Kralju Zvonimiru, nego u Real Casinu pokraj Madrida. Te 1945. nije bilo televizije. Tko je imao radio, slušao je radio i čitale su se novine. Koliko se plaćao odvoz smeća, ne znam. Znam da se o smeću i odvozu smeća nije govorilo. Ni kako ni gdje se odvozi ni koliko košta.

O SMEĆU SE NIJE GOVORILO, smeće se zvalo smeće, nije kao danas bilo problem koji je očigledno u Zagrebu i Hrvatskoj postao nerješiv.

Ova 2016. nije 1945. Sve se promijenilo. Novo vrijeme donijelo je fantastične promjene. U tim promjenama se mi Hrvati ne snalazimo. Po svemu sudeći, Ilirski pokret je granica preko koje mi ne možemo prijeći. Borili smo se da se u Hrvatskom saboru govori hrvatski. I izborili. Tko ne vjeruje, može se uvjeriti na Četvrtom programu HTV-a koji uživo prenosi sjednice Sabora. Zamislite da današnji uvaženi sabornici govore latinski. Bilo je to prije sto i pedeset godina. Smeće se tada odvozilo jednako u Beču kao i u Zagrebu. To znači da tada u odvozu smeća nije bilo razlike između Beča i Zagreba. U tih sto i pedeset godina mi smo ostali isti, Beč se promijenio. Smeće više nije samo smeće. Još prije sedamdeset i pet godina smeće je bilo siva kanta smeća.

DANAS JE SMEĆE ILI OTPAD postalo prijetnja za zdravlje ljudi i okoliš. O smeću ili otpadu postoje zakoni. Po Zakonu (Zakon o otpadu) postoji opasni, neopasni i inertni otpad. Opasni otpad je otpad koji sadrži eksplozivnost, reaktivnost, nadražljivost, štetnost, toksičnost, kancerogenost, infektivnost, zapaljivost, korozivnost, mutagenost i teratogenost. Neopasni otpad ne šteti ljudskom zdravlju i ne ugrožava okoliš. Inertni otpad se ne otapa, kemijski ne reagira i nije zapaljiv, ne razgrađuje se biološkim putem niti stvara opasne tvari po okoliš i zdravlje ljudi, ne ugrožava zrak i površinske i podzemne vode. Tu je još komunalni otpad. Komunalni otpad je otpad iz kućanstava (nekad kanta za smeće) ili otpad iz proizvodne i uslužne djelatnosti koji je po svojstvima, karakteristikama i sastavu sličan otpadu nastalom u domaćinstvima. Proizvodni otpad nastaje u proizvodnom procesu u industriji, obrtu i drugim procesima. Postoji i poseban otpad. Sve u svemu, otpadom se moraju baviti ne amateri, prevaranti, sumnjivi poduzetnici i nekompetentni političari, nego stručnjaci.

Na televiziji gledam emisiju “Otvoreno” posvećenu smeću, to jest otpadu. Sudjeluju privremeni ministar u čijem je resoru otpad i župan primorski gospodin Komadina. Povremeno se na ekranu pojavljuje i župan dalmatinski. Tijekom emisije doznajemo da je županija gospodina Komadine uložila šezdesetak milijuna u sistem za zbrinjavanje otpada. Dio je, naravno, dobila od EU-a. Privremeni ministar koji je, kao svaki hrvatski ministar, siguran u sve što govori, očigledno nije impresioniran podatkom koji iznosi gospodin Komadina. Komentira kratko. Za ministra su to krivo uložena sredstva pa nek’ se gospodin Komadina misli. Župan, gospodin Komadina, brani se kako zna i umije. Govori da je sve napravljeno po važećim zakonima o otpadu. Ministar se nadmoćno smije. Kaže, zakoni su se u međuvremenu promijenili. Šezdesetak milijuna, dakle, bačeno je. Postalo otpad. Gospodin župan siguran je da govori s ozbiljnim sugovornikom i na licu mu se vidi crni očaj. Brani se da je postrojenje u njegovoj županiji napravljeno po europskim zakonima. Uzalud, jer to ministru privremenom ne znači ništa i nije mu važno. Njegovo ministarstvo završilo je ovih dana Nacrt zakona o zbrinjavanju otpada od 2016. do 2020. Sve što nije po tom zakonu – ne pali. Treba napraviti ponovno, što košta – košta. S ekrana govori i dalmatinski župan. Hvali se da je njegova županija s pet, šest spalionica i uz pomoć europskih fondova riješila problem otpada potrošivši milijune. “Niste riješili ništa”, mirno i hladno kao krastavac komentira privremeni ministar. Ne vidi se reakcija Dalmatinca. Plan koji je sastavilo ministarstvo privremenog ministra poslan je, naravno, u Bruxelles Europskoj komisiji za regionalnu politiku i okoliš. Ljudi se u Bruxellesu čude planu u kojem je predviđeno 90 sortirnih centara u maloj Hrvatskoj, a primjećuju, uz druge primjedbe, i da su brojni manji objekti neprofitabilni. Prema planu privremenog ministarstva, 50 posto ukupnog biološkog otpada prikupljat će se odvojeno. Birokrati iz Bruxellesa pitaju: gdje će se prikupljati, gdje će se obrađivati? Uvrijeđeni u hrvatskom ministarstvu odgovaraju da je Hrvatska suvremena država, da ima pravo sa svojim otpadom raditi što hoće i kako hoće i da je njihov dokument nacionalni dokument i izraz nacionalnih interesa Republike Hrvatske. Stvar sa smećem ista je kao s hrvatskom lisnicom i hrvatskom puškom. Imamo nakon 1000 godina hrvatsku lisnicu u džepu, hrvatsku pušku na ramenu i hrvatsko smeće.

NARAVNO DA U HRVATSKOJ ima muljatora i cicija koji misle drugačije od privremenog ministra. Čitam u ozbiljnoj štampi: u javnoj je raspravi o novom Planu privremenog ministra za gospodarenje otpadom (PGO) potonji od stručnjaka ocijenjen kao nestručan i netočan; da je napisan na temelju netočnih i neutemeljenih podataka i da se na temelju tog plana ne vidi vizija za daljnji razvoj gospodarenja otpadom u Hrvatskoj. Veći dio plana napravljen je paušalno, čitam, s netočnim podacima. Termini u planu su nerazumljivi, zbunjujući i netočni. Ma nemoj. Čak se kaže da je nedostatak plana što ga nisu načinili stručnjaci na temelju ozbiljnih tehničkih, tehnoloških i financijskih analiza. Kako netko ozbiljan može od nekog hrvatskog ministarstva tražiti i očekivati ozbiljne analize? Pogotovo o otpadu. Otpada i smeća na sve strane. Od državne uprave, političkih stranaka, agencija, ministarstava i Sabora. Hrvatsku se mirno proglašava u nekim financijskim rejtinzima svjetskih agencija – smećem. Ne pojedinačno, nego okruglo. Misle li ti kreteni s Wall Streeta da bi Hrvatsku trebalo reciklirati? Ne bi bilo loše otići u Beč. Nije daleko, u jednom danu može se otići i istog dana vratiti, a u Beču razgovarati s kompetentnim ljudima koji se tamo brinu o otpadu. Saznati kako se to radi u Beču.

Ako u Beču od biološkog otpada rade kompost koji, naravno, prodaju, zašto ne bismo i mi? Godišnje Beč proizvede oko 100.000 tona biološkog otpada koji se prikupi iz 80.000 kontejnera u gradu i od tog se otpada proizvede oko 40.000 tona komposta. U bečkoj kompostani strojeve pokreće dizel koji se radi od masti i starog ulja s bečkih odlagališta otpada. Da smo ostali u Austro-Ugarskoj, tamnici naroda koju smo pomogli srušiti u provincijskom Zagrebu, ne bismo godinama razgovarali o otpadu, trošili i bacali pare na odlagališta i spalionice kao kada smo postali metropola. Beč bi nam tiho i usput riješio pitanje smeća koje mi nismo u stanju i koje nećemo nikad riješiti.

Komentiraj