DIMNA ZAVJESA Nada postoji samo prije izbora

Laž je povezana i s obećanjima, prevarom i nesposobnošću sagledanja istine. SAMO LAGANJE U POLITICI NIJE LAGANJE. Kako bi uvjerili birače u svoja obećanja u koja ni sami ne vjeruju, političari ne lažu, oni se nadaju. Nada nema veze s istinom. Istina je svima sumnjiva, laž je konstanta, a nada vječna. Laž pobjeđuje i nadu i želju jer je bolje organizirana. U bliskoj budućnosti izgubit će se razlika. Ostat će samo definicije istine u Googleu i leksikonima

Od Altamire do danas ljudi se nadaju. U Altamiri da se vatra neće ugasiti, da se u špilju neće uvaliti emigranti. Nadaju se da će zime biti blage, da će kiše prestati padati a snijeg okopnjeti. Prosječna dob stanovnika Altamire bila je 24 godine. Danas je triput dulja. Triput više ljudi se nadaju nego što su se nadali u Altamiri. Danas se nadaju da neće nestati struje, da će biti vode, da se lift neće zaustaviti između katova, da će se povećati plaće. Nadaju se da će zubi izdržati još koju godinu, da će djeca kada završe studije naći posao. Ispunjavaju se listići športskih prognoza s nadom, obilaze se štandovi na Britancu s nadom da će se naletjeti na Crnčića i kupit ga za nekoliko stotina kuna. Muževi se nadaju da su im žene vjerne, žene da ih muževi ne varaju, roditelji da im djeca nisu kreteni.

ZA VRIJEME DRUGOG RATA, trafikantica Europa, atraktivna plavuša, nadala se da će dugo i lijepo živjeti s njemačkim pilot lovcem Hansom. Hans je bio plav, visok, snažan i veseo muškarac. Takvi su želja djevojaka i žena i punica. Odgovoran i pouzdan muškarac, aleluja. Ne lažljiv. Premija je za svaku curu. Hans je jurio na vojnom motoru Zündapp, nosio je sivi kožni dugi kaput. Po noći, za vrijeme zamračenja, Europa i Hans jurili su Zündappom po zagrebačkim ulicama. U zoru bi se vratili u Europinu garsonijeru i na kožnom Hansovu kaputu vodili ljubav i slušali “Lili Marleen”. Hans je naglo otišao. Njegova jedinica prebačena je iz Zagreba s aerodroma Borongaj na aerodrom u Odesi. Onda je u Europin život i garsonijeru u prizemlju ušao colonnello Mario, visoki talijanski oficir i tenor s brčićima. Mario je vozio Topolino i nije imao kožni kaput. Donio je iz Venecije Europi pet kila riže i ploču “Mamma”, na kojoj je Beniamino Gigli pjevao toplo i lijepo o svojoj mami, što se Europi gadilo. Mario je bio zaljubljen u svoju mamu, rimsku kontesu. Europa se ponadala da će Mario, kakav-takav, trajati dulje od Hansa. Nije. Italija je kapitulirala i Mario je nestao. Godine 1945. u život Europe upao je ruski major Feđa koji nije vozio ni Topolino ni Zündapp, nego je svako jutro u dvorištu gimnasticirao. Onda se pojavio predsjednik uličnog odbora, drug Stevo. Sve dok Stevina žena, drugarica Milka, nije jedne noći provalila u Europinu garsonijeru, izmlatila Stevu, a Europi opalila dva šamara i pljunula je. Milka je bila poznata jer je u partizanima sama uništila sedamnaest bunkera ručnim granatama. Europa je spala ponovo na Bracina tatu, čemu se nije nadala. Braco i ja sjedili smo u dvorištu. Trebali smo otići u školu, nismo. U dvorište bubne Europa. “Je li vas dvojica znate što je razlika između nade, želje i laži?” Braco je u šoku od blizine Europe, ja šutim i gledam Europine nove špagerice. Naiđe pazikuća Rukavina na svojoj specijalki i čuo je Europino pitanje. “To trebate pitati odrasle muškarce, a ne dječake”, rekao je Rukavina. “Da sam pitala vas, molim lijepo, što biste odgovorili?” pita Europa Rukavinu. Rukavina šuti. “Ja ću vam reći. Neku glupost. Kao, na primjer, da je u nadi spas.” Braco i ja smo šutjeli, a Europa se nasmijala. “Zato”, dragi Rukavina, “što su muškarci odrasliji, gluplji su i lažljiviji. Možete mi vjerovati. Znam što govorim, svaki ih dan gledam u trafici, a noću u Ritz baru”, kaže Europa i ode otvoriti svoju trafiku u Zvonimirovoj ulici.

POSTOJI POJEDINAČNA i kolektivna nada. Pojedinačna je kada se bijednik nada da će na ulici naći novčanik pun eura. Kada se nada da neće dobit otkaz, da će dobit plaću koju nije dobio već sedam mjeseci. Da će mu sin postati Ronaldo, da će propast banka kojoj je dužan pedeset i tri tisuće franaka. Švicarskih. Kada se slikar nada da će naslikati sliku i prodati je. Pjesnik napisat dobru pjesmu. Igrači lutrije i lota nadaju se da će dobiti premiju. Muževi se cijeli život nadaju da će im žena jednog dana napravit dobar štrudl i skuhati sarmu kakvu im je kuhala mama. Bracina mama se nadala da će Europa pasti pod tramvaj, a Braco i ja smo se nadali da će se po noći zapaliti zbornica i u njoj izgorjeti naši imenici s ocjenama. Europa nije pala pod tramvaj, a požar u zbornici nije se dogodio.

U KOLEKTIVNIM NADAMA ogleda se svijet u kojem se živi. Građani se nadaju da će porasti plaće, pojeftiniti benzin, da ljeto neće biti vruće, a zime duge. Idu u kina u nadi da će gledati dobar film, tu i tamo u teatar. Kolektivna je nada kada se navijači nadaju da će njihova nogometna momčad biti prvak i kada kupuju na akcijama sireve i čarape. Neki dionice Rade Končara. Kada pred izbore slušaju političare koji govore što će uraditi ako im građani daju glasove, ako pobjede na izborima, ako sjednu u klupe Sabora, ako sastave vladu, birači se nadaju obećanjima, a kada prođe vrijeme i nade ostanu nade, nitko ne postavlja pitanja i nitko od nikog ne traži odgovornost. Nadu i želje zamijenila je laž.

LAŽ JE GRUBA RIJEČ ZA NADU i želju. Zadnji je kreten naučio da se bez nade ne može živjeti, a bez želja može i mora te da je laž zakon. U nadi je spas, rugala se Europa Rukavini. Aristotel je rekao, navodno: Nada je san budnih. Često se privatno pobrkaju nada i želje. Kao kod plesača tanga. Kada prestane muzika, nestane tango i nada i želja. Život ide dalje, jebe mu se za muziku. Tjera svoje. Nema razumijevanja ni za želje ni za nade, a posebno mu se fućka za istinu. Ne osvrće se na iluzije. U kolektivnim nadama ima komike koje nema u pojedinačnim slučajevima. Plemena, kućni savjeti, razredi u školama, športske momčadi ili publika u kazalištima imaju nadu. Imaju želje. U ratu se nadaju pobjedi i svršetku rata, miru i plodnim godinama. U demokracijama se građani nadaju i misle da su važni. Imaju pravo glasa i odlučuju koja će stranka pobijediti a koja izgubiti, žrtve su svojih nada i želja i laži. Laž je konkretna. Laž je otrov, rekao je Nietzsche. U laž se ne smije dirati. Prihvaćena laž ima moć i snagu kakvu nijedna istina nije imala. U istine se sumnja. Istinama se ne vjeruje, istine se provjeravaju i moraju dokazivati i dokumentirati. Za istinu trebaju barem dva svjedoka, za laž nijedan. Istina se zamjenjuju lažima da bi preživjela.

Laž je svjesno ili nesvjesno lansirana neistina ili obmana. Laže se iz straha od posljedica istine. Često se laže nepotrebno. Iz običaja ili gluposti. Laž je povezana i s obećanjima, prevarom i nesposobnošću sagledanja istine. Samo laganje u politici nije laganje. Kako bi uvjerili birače u svoja obećanja u koja ni sami ne vjeruju, političari ne lažu, oni se nadaju. Nada nema veze s istinom. Istina je svima sumnjiva, laž je konstanta a nada vječna. Laž pobjeđuje i nadu i želju jer je bolje organizirana. U bliskoj budućnosti izgubit će se razlika. Ostat će samo definicije istine u Googleu i leksikonima. Sve će biti i laž i istina. U poslu, u braku, u životu, u politici. Ostat će nada. William Shakespeare je napisao: “Često nas nada, velika k’o more, izda.”

Komentiraj